REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kr-21/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u Vijeću sastavljenom od sudaca Ileane Vinja kao predsjednice Vijeća te Žarka Dundovića, Ratka Šćekića, Damira Kosa i dr. sc. Marina Mrčele, izv. prof. kao članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog NA, zbog kaznenog djela iz članka 111. točke 3. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/2011., 144/2012., 56/2015., 61/2015. - ispravak, 101/2017., 118/2018., 126/2019. i 84/2021. - dalje: KZ/11.) i drugih, odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Županijskog suda u Karlovcu od 19. siječnja 2024., broj K-3/2023-75 i presuda Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 23. rujna 2025., broj I Kž-104/2024-10, u sjednici održanoj 23. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e:

Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenog NA za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

Obrazloženje

1. Pravomoćnom presudom koju čine uvodno citirane presude osuđeni NA proglašen je krivim zbog dva kaznena djela protiv života i tijela, jednog kaznenog djela teškog ubojstva u pokušaju iz članku 111. točke 3. u vezi s člankom 34. KZ/11. za koje mu je na temelju tih propisa utvrđena kazna zatvora u trajanju od deset godina, jednog kaznenog djela ubojstva u pokušaju iz članku 110. u vezi s člankom 34. KZ/11., za koje mu je na temelju tih propisa utvrđena kazna zatvora u trajanju od pet godina te dva kaznena djela protiv osobne slobode, jednog kaznenog djela prijetnje iz članka 139. stavak 2. i 3. KZ/11. za koje mu je na temelju tih propisa utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci i jednog kaznenog djela protupravnog oduzimanja slobode iz članka 136. stavak 1. i 3. KZ/11. za koju je na temelju tih propisa utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine te mu je na temelju članka 51. KZ/11. izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od petnaest godina u koju mu je na temelju članka 54. KZ/11. uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru u periodu od 24. kolovoza 2022., pa nadalje.

2. Protiv te pravomoćne presude osuđenik je po branitelju Vladi Vladiki, odvjetniku iz Rijeke, podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude (dalje: zahtjev) "…. na temelju članka 518. stavka 1. u vezi članka 517. Zakona o kaznenom postupku….. zbog povrede kaznenog zakona na štetu osuđenika predviđene u članku 469. točka 1. do 4. Zakona o kaznenom postupku, zbog povrede odredaba kaznenog postupka predviđenih u članku 468. stavka 1. 2 i 3. Zakona o kaznenom postupku…", s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati zahtjev te ukine pobijane presude i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Prvostupanjski sud je, prije dostavljanja spisa Vrhovnom sudu Republike Hrvatske, postupio u skladu s odredbom članka 518. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011. - pročišćeni tekst, 91/2012. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 130/2020. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/2022., 36/2024. i 72/2025. - dalje: ZKP-25.), a Državno odvjetništvo Republike Hrvatske je u podnesku od 30. prosinca 2025., broj Ksm-DO- 262/2025-2 izrazilo mišljenje da zahtjev osuđenika nije osnovan.

4. Zahtjev nije osnovan.

5. Osuđenik povredu kaznenog zakona iz članka koju je uvodno označio kao povredu iz članka 469. točke 1.-4. ZKP-25. u obrazloženju zahtjeva (str. 5., 3. i 6. odlomak) precizira navodeći da je primijenjen zakon koji se nije mogao primijeniti i da je u pitanju povreda kaznenog zakona iz članka 469. točke 4. ZKP-25.

5.1. Suština tog prigovora se svodi na tvrdnju da u činjeničnom opisu izreke prvostupanjske presude nisu navedene radnje ranijeg zlostavljanja njegove supruge kao bliske osobe, iako se radi o bitnom obilježju kaznenog djela iz članka 111. točke 3. KZ/11. Tvrdi da je radi konkretizacije predmetnog kaznenog djela bilo potrebno u činjeničnom opisu točno navesti određene radnje kojima je on to prethodno zlostavljao žrtvu i sadržaj izrečenih prijetnji, sve kako bi se moglo objektivno ocijeniti značaj i mogućnost ostvarenja zakonskih posljedica konkretnih radnji. Utvrđenja iz izreke pobijane pravomoćne presude, da je on žrtvu prethodno ponižavao i prijetio joj da će ju ubiti, su prema stavu osuđenika neodređena i nedostatna za predmetnu pravnu kvalifikaciju.

6. Međutim, ovaj prigovor osuđenika nije osnovan. To stoga jer je u činjeničnom opisu pod točkom 1. izreke prvostupanjske presude u odnosu na kazneno djelo iz članka 111. točke 3. u vezi članka 34. KZ/11. vezano za odlučnu činjenicu ranijeg zlostavljanja bliske osobe navedeno da je osuđenik u inkriminirano vrijeme "…iako su mu bile izrečene mjere opreza udaljenje iz doma i zabrane približavanja na udaljenosti od 50 metara supruzi LA, koju je prethodno ponižavao i prijetio joj da će ju ubiti…", i tako opisane okolnosti u dovoljnoj mjeri ukazuju da je osuđenik suprugu ranije zlostavljao. Naime, nema nikakve dvojbe da okolnost prethodnog zlostavljanja supruge kao bliske osobe proizlazi iz okolnosti da je osuđeniku u kaznenom postupku koji se protiv njega vodi zbog kaznenog djela prijetnje počinjenog na štetu supruge izrečene mjere opreza iz članka 98. ZKP-25. udaljenja iz doma i zabrane približavanja supruzi kao i iz utvrđenja da je suprugu prethodno ponižavao i prijetio joj da će ju ubiti. Sve te okolnosti u ukupnosti predstavljaju radnje zlostavljanja supruge i nije potrebno, kako to pogrešno smatra osuđenik, još u činjeničnom opisu detaljnije navoditi pod kojima su okolnostima radnje ponižavanja i prijetnji izvršene u smislu navođenja mjesta, vremena i opisa načina njihova počinjenja. Iako su te okolnosti bile predmetom dokazivanja u provedenom dokaznom postupku, utvrđenja vezna za konkretne radnje zlostavljanja ne moraju se unositi u izreku presude jer bi na taj način izreke bile preopširne i njima bi se u biti težište s glavnog djela teškog ubojstva prebacilo na okolnosti prethodnog zlostavljanja.

6.1. Prema tome, navedeni prigovor osuđenika da je na njegovu štetu povrijeđen kazneni zakon u smislu odredbe članka 469. točke 4. ZKP-25. nije osnovan.

7. Nadalje, vezano za ovaj prigovor o povredi kaznenog zakona zbog manjkavosti činjeničnog opisa u odnosu na kazneno djelo iz članka 111. točke 3. KZ/11. osuđenik u obrazloženju zahtjeva ističe prigovor iz članka 487. stavka 1. ZKP-25. i prigovor prava na pravično suđenje. Naime, tvrdi da mu drugostupanjski sud na navedeni prigovor povrede kaznenog zakona i članka 469. točke 4. ZKP-25. nije odgovorio, a zbog toga "… što presuda suda drugog stupnja, ne sadrži ozbiljne, relevantne i dostatne razloge za ocjenu kakva je odlukom dana, obzirom na ignoriranje većine bitnih žalbenih navoda osuđenika, [što] upućuje na zaključak o arbitrarnosti u postupovnom i materijalnopravnom smislu".

7.1. Međutim, drugostupanjski je sud osuđeniku odgovorio na sve njegove žalbene prigovore, pa i na prigovor da u činjeničnom opisu nisu navedena sva bitna obilježja kaznenog djela teškog ubojstva u pokušaju. Naime, u uvodu žalbe je osuđenik kao jednu od osnova pobijanja prvostupanjske presude citirao odredbu članka 469. točke 4. ZKP-25., ali je u obrazloženju žalbe taj prigovor u biti argumentirao kroz činjenične tvrdnje. U žalbi osuđenika pojedine žalbene osnove se ne obrazlažu posebno, već se kroz jedinstveno obrazloženje postupovni prigovori i prigovori povrede kaznenog zakona u biti argumentiraju kroz činjenične prigovore.

7.2. Tako osuđenik u žalbi (str. 2., 3. odlomak) navodi "…[p]rema pogrešnom činjeničnom utvrđenju suda ovo ranije zlostavljanje koje se navodi u činjeničnom opisu presude pod točkom 1. kao prethodno ponižavanje i prijetnju ubojstvom, odnosi se isključivo i nesumnjivo na događaj od 15. svibnja 2022. godine, iako se istovremeno upravo taj događaj ne opisuje pobliže u činjeničnom opisu kaznenog djela počinjenog na štetu LA, iako bi ponižavanje i prijetnje oštećenoj trebale biti izrijekom navedene i opisane u činjeničnom opisu obzirom da predstavljaju bitno obilježje kaznenog djela koje djelo čini težim odnosno kvalificiranim ubojstvom".

7.3. Nadalje, nakon što je u žalbi prigovarao načinu utvrđenja okolnosti prethodnog zlostavljanja na način da je izvršen uvid u predmet Općinskog suda u Gospiću broj Kov-53/2022. iako da pravomoćna optužnica sama po sebi ne može biti dokaz za izvođenje zaključaka o odlučnim činjenicama (str. 3., 1.-2. odlomak) i nakon prigovora da izvedeni dokazi ne ukazuju da je predmetno kazneno djelo počinio s izravnom namjerom niti da je žrtvu ranije zlostavljao kroz dulje vrijeme (str. 3., odlomak 3-6. odlomak i str. 4., odlomak 1.-4.) osuđenik ističe „... da je u odnosu na prethodno zlostavljanje kao kvalifikatorno obilježje kaznenog djela teškog ubojstva u pokušaju činjenično stanje pogrešno utvrđeno, te je na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja pogrešan zaključak suda da je okrivljenik već ranije zlostavljao žrtvu LA, zbog čega je pogrešno na ponašanje okrivljenika primijenjena odredba članka 111. točka 3 KZ/11" (str. 4., 5. odlomak).

7.4. U odnosu na konkretnu povredu kaznenog zakona iz članka 469. točka 4. ZKP- 25. koju u obrazloženju žalbe citira na jednom mjestu (str. 7., 3. odlomak) navodi: " {s]toga smatramo da je sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i iz tako utvrđenog činjeničnog stanja pogrešno zaključio da je okrivljenik svojim ponašanjem u vrijeme događaja ostvario sva bitna obilježja jednog kaznenog djela teškog ubojstva u pokušaju na štetu LA i jednog kaznenog djela ubojstva u pokušaju na štetu ČA, slijedom čega je na tako utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio kazneni zakon koji se ne može primijeniti čime je ostvario povredu Kaznenog zakona iz članka 469. točka 4. u svezi članka 467. točka 2. ZKP-a".

7.5. Kraj takvog obrazloženja osuđenikove žalbe sud drugog stupnja je u obrazloženju (točka 7.1.) ispravno naveo da je takav prigovor u vezi prethodnog zlostavljanja u biti činjeničnog karaktera i na njega mu je detaljno odgovorio na način da je najprije reproducirao najvažnije dijelove navedene u žalbi (točka 10. obrazloženja) uključujući i tvrdnju da u činjeničnom opisu nisu opisani modaliteti zlostavljanja, te je na njih odgovorio (točke 10.1. -10.4.) ukazujući da je "… pravilan zaključak da je optuženik počinio kazneno djelo teškog ubojstva u pokušaju iz članka 111. točke 3. u vezi s člankom 34. KZ/11., na način kako je to opisano u točki 1. izreke prvostupanjske presude…).

7.6. Takav stav suda drugog stupnja, da su u izreci prvostupanjske presude na način kako je to učinjeno u dovoljnoj mjeri sadržana sva bitna obilježja kaznenog djela iz članka 111. točke 3. u vezi članka 34. KZ/11., dakle, i obilježja prethodnog zlostavljanja bliske osobe, nije pogrešan i proizvoljan u smislu arbitrarnosti, jer, kao što je to navedeno pod točkom 6. ovog obrazloženja, nije potrebno u izreci osuđujuće presude na sveobuhvatan način i detaljno opisivati sve pojedine radnje koje to zlostavljanje predstavljaju.

7.7. Slijedom navedenog, kako je drugostupanjski sud osuđeniku na dostatan način odgovorio na sve žalbene prigovore na način da je se sadržajno očitovao na sve žalbene osnove i najvažnije razloge, nije povrijedio odredbu članka 487. stavka 1. ZKP-25. tako da se ne radi o povredi iz članka 517. stavka 1. točke 3. ZKP-25. Iz istih razloga, kako je drugostupanjski sud svoju odluku u dovoljnoj mjeri argumentirao iznoseći opširne razloge koji se ne mogu smatrati nerazumnim i proizvoljnim, nije osnovan niti osuđenikov prigovor da je u pitanju arbitrarna odluka i da mu je zbog tog povrijeđeno pravo na pravično suđenje u smislu odredbe članka 517. stavka 1. točke 2. u vezi članka 468. stavka 2. ZKP-25.

8. U dijelu zahtjeva (str., 2., str. 5., 2. odlomak) koji je označen podnaslovom "Odlukom o kazni povrijeđen je kazneni zakon na štetu okrivljenika" osuđenik ističe povredu kaznenog zakona iz članka 469. točka 4. ZKP-25. Navodi da je u odnosu na oba kaznena djela iz točke 1. izreke prvostupanjske presude neprimjenjivanjem instituta pokušaja iz članka 34. KZ/11. kao fakultativnog osnova za blaže kažnjavanje na njegovu štetu povrijeđen kazneni zakon jer je osuđen kao da su oba kaznena djela dovršena.

8.1. Međutim, sud prvog stupnja, time što je zbog okolnosti da je do izostanka težih posljedica kod oštećenika došlo stjecajem sretnih okolnosti i zbog hitne medicinske intervencije, odlučio ne primijeniti institut ublažavanja kazne iz članka 48. stavka 1. u vezi članka 34. stavka 2. KZ/11., nije, protivno tvrdnjama osuđenika, primijenio kazneni zakon koji nije mogao primijeniti. Naime, upravo iz citiranih odredbi, a to uostalom u zahtjevu ističe i sam osuđenik, proizlazi da se radi samo o fakultativnoj mogućnosti primjene ovog instituta, dakle, kojega sud može, ali i ne mora primijeniti, tako da niti ovaj prigovor povrede kaznenog zakona nije osnovan.

8.2. Osim ovog prigovora, u ovom dijelu obrazloženja zahtjeva osuđenik ističe okolnosti kojima pobija pravilnost i potpunost utvrđenja iz pravomoćne presude koje se odnose na otegotne i olakotne okolnosti. U sažetom, ukazuje da mu je neovisno o razlogu zašto nije u odnosu na žrtve došlo do težih posljedica, trebalo uzeti u korist konačan rezultat, da su one izostale, da mu se nije moglo otegotnim cijeniti činjenicu da su obje žrtve zadobile osobito teške tjelesne ozljede jer "…kod kaznenog djela pokušaja teškog ubojstva i pokušaja ubojstva, težina zadobivenih tjelesnih ozljeda koje je žrtva zadobila, nije otegotna okolnost, već bi se radilo o bitnom obilježju kaznenog djela teške tjelesne ozljede koje je konzumirano kaznenim djelima pokušaja teškog ubojstva i pokušaja ubojstva…", da mu je pogrešno otegotnim cijenjen i stupanj krivnje s obrazloženjem da je oba kaznena djela pod točkom 1. počinio s izravnom namjerom što je subjektivno obilježje predmetnih kaznenih djela, pa ne može biti još i otegotna okolnost, da iz izrečene kazne nije vidljivo da je bitno smanjena ubrojivost, koju činjenicu sud utvrđuje i kao takvu ju obrazlaže, stvarno utjecala na visinu ovakve drakonske kazne, da je trebalo cijeniti doprinos žrtava koji su svojim ponašanjem osuđenika zlostavljali i na taj ga način doveli u takvo psihičko stanje u kojem je došlo do počinjenja predmetnih kaznenih djela.

8.3. Iz izloženog proizlazi da se svi ovi prigovori osuđenika odnose na odluku o kazni jer njima osuđenik u biti osporava pravilnost tog dijela presude, a potvrda tome je navod kojim završava ovaj dio zahtjeva u kojem ističe " …[z]aključno, osuđenik je i više nego drakonski kažnjen, a imajući u vidu da su djela ostala u pokušaju i čitav niz olakotnih okolnosti. Ovakva presuda u odluci o kazni odudara od sličnih i usporedivih slučajeva (npr. VKSRH, I Kžzd-28/25 od 25.9.2025.; I Kž-269/22 od 13.12.2022.g.)".

8.4. Međutim, kako se ovaj izvanredni pravni lijek, u smislu odredbi članka 515. stavka 1. i članka 517. stavka 1. točke 1.-3. ZKP-25., kojima su propisane zakonske osnove pobijanja pravomoćne presude, ne može podnositi zbog odluke o kazni, osim ako je u odluci o kazni prekoračena ovlast koju sud ima po zakonu iz članka 469. točke 5. ZKP-25. (o čemu se ovdje ne radi niti to osuđenik ističe), to zahtjev niti u ovom dijelu nije osnovan.

8.5. Doduše, u pravu je osuđenik kada u okviru ovih prigovora ističe da je sud drugog stupnja pogrešno u obrazloženju svoje presude u točki 16. naveo da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje utječu na odabir vrste i visine kazne, cijeneći osuđeniku olakotnim dosadašnju neosuđivanost, bitno smanjenu ubrojivost prilikom počinjenja sva tri kaznena djela, iako je osuđenik osuđen za četiri djela i da je pogrešno naveo i da mu je olakotnom cijenjena i činjenica da su kaznena djela pod točkom 1. izreke ostala u pokušaju, iako mu ta okolnost po prvostupanjskom sudu nije cijenjena kao olakotna.

8.6. Međutim, nema nikakve dvojbe da je sud drugog stupnja imao u vidu da su u pitanju četiri, a ne tri kaznena djela, jer to sadržajno proizlazi iz cjelokupnog obrazloženja te odluke u kojem su se iznosila očitovanja na brojne žalbene prigovore vezane za sva četiri kaznena djela, tako da je riječ o očitoj grešci u pisanju. Isto se odnosi i na očitu omašku u pisanju kod navođenja da je okolnost da su djela iz točke 1. izreke prvostupanjske presude ostala u pokušaju. Stoga te očite pogreške u pisanju iz obrazloženja drugostupanjske presude koje ni na koji način nisu od utjecaja na zakonitost pravomoćne presude u pogledu odluke o kazni (osuđeniku za sva četiri kaznena djela utvrđene kazne svaka u visini posebnog minimuma), nisu relevantne u kontekstu ovog izvanrednog pravnog lijeka.

9. Nadalje, dio zahtjeva (str. 6., zadnji odlomak do str. 8., 4. odlomak) u kojem osuđenik prigovara pravilnosti utvrđenja iz pravomoćne presude koja se odnose na to da je on postupao s izravnom namjerom jer da iz nalaza i mišljenja psihijatrijskog vještaka u odnosu na kaznena djela pod točkom 1. izreke prvostupanjske presude proizlazi da je on u vrijeme počinjenja bio u izvanrednom duševnom stanju jake razdraženosti kao posebnom afektivnom stanju, pa da bi to ukazivalo da su u pitanju kaznena djela usmrćenja iz članka 112. stavka 1. KZ/11. počinjena u pokušaju, odnosi se na prigovore pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, koji ne ulaze (kao što je to već navedeno pod točkom 8.3.) u taksativno propisane osnove iz kojih se ovaj izvanredni pravni lijek može podnositi. Stoga je i u ovom dijelu zahtjev neosnovan.

10. Na kraju zahtjeva (str. 8., 5. i 6. odlomak-str. 8.) osuđenik obrazlaže prigovor povrede kaznenog zakona iz članka 469. točke 4. ZKP-25. tvrdeći da je u odnosu na sva kaznena djela za koje je osuđen primijenjen zakon koji se nije mogao primijeniti jer da bi se i u odnosu na kazneno djelo prijetnje iz članka 139. stavak 2. i 3. KZ/11. i kazneno djelo protupravnog oduzimanja slobode iz članka 136. stavak 1. i 3. KZ/11. moglo raditi o jednom kaznenom djelu nasilja u obitelji iz članka 179.a KZ/11.

10.1. Tu tezu koju prethodno nije isticao posebno ne obrazlaže već se argumentacija svodi na prigovor da "…bitna obilježja ovih kaznenih djela ne proizlaze iz utvrđenih činjenica koje ukazuju da namjerom okrivljenika nisu obuhvaćena bitna obilježja ova dva kaznena djela za koja je osuđen, već da bi se obzirom na intenzitet protupravnog ponašanja okrivljenika moglo raditi o jednom kaznenom djelu nasilja u obitelji iz članka 179. a KZ/11.".

10.2. Iz ovakvog paušalnog obrazloženja proizlazi da osuđenik na ovaj način u biti prigovara pravilnosti pravne kvalifikacije iz pravomoćne presude u odnosu na navedena kaznena djela zbog toga što ona ne proizlazi iz "utvrđenih činjenica" i da nije pravilno ocijenjen "intenzitet protupravnog ponašanja" koji bi upućivao samo na kazneno djelo iz članka 179.a KZ/11. Dakle, osuđenik, jednako kao što je u prethodnom dijelu zahtjeva osporavao pravilnost pravne kvalifikacije u odnosu na kaznena djela pokušaja teškog ubojstva i ubojstva navodeći da se radi o kaznenom djelu usmrćenja, smatra da je činjenično stanje na temelju izvedenih dokaza trebalo biti drugačije utvrđeno i da bi onda da takva činjenična utvrđena trebalo primijeniti odredbu iz članka 179.a KZ/11. I tu je u pitanju prigovor činjeničnog karaktera o kojem se u okviru odlučivanja o ovom izvanrednom pravnom lijeku ne može raspravljati.

11. I u odnosu na kazneno djelo prijetnje iz članka 139. stavci 2. i 3. KZ/11. počinjeno dana 17. kolovoza 2022. i kazneno djelo teškog ubojstva u pokušaju iz članka 111. točka 3. KZ/11. ističe prigovor povrede zakona iz članka 469. točka 4. ZKP-25. Tvrdi da je osudom za ova dva kaznena djela u stjecaju primijenjen zakon koji se ne može primijeniti iz razloga "…što se kazneno djelo prijetnje kao delikt ugrožavanja u ovom slučaju pojavljuje kao nekažnjivo prethodno djelo, budući je prijetnja ubojstvom izrečena dana 17. kolovoza 2022. godine, ostvarena počinjenjem teškog ubojstva u pokušaju na štetu iste žrtve, čime je prerasla u povređivanje, zbog čega je okrivljenik odgovoran jedno za teže kazneno djelo povređivanja prema načelu lex consuments derogat legi consumptae.".

11.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske u odnosu na ovaj prigovor, kojega je osuđenik u gotovo istovjetnom obliku isticao i u žalbi podnesenoj protiv prvostupanjske presude, u potpunosti prihvaća kao ispravno obrazloženje suda drugog stupnja (točka 12.1.-12.2.) u kojem mu je odgovoreno zbog čega taj prigovor nije osnovan. Ukazano je da na nije u pitanju prividni stjecaj po principu konsumpcije jer se radi o dva potpuno različita životna događaja počinjena na potpuno različitim mjestima u različito vrijeme počinjenja s razmakom od pet dana tako da se radi o tzv. heterogenom realnom stjecaju dva kaznena djela.

11.2. Tim ispravnim razlozima sud drugog stupnja nije potrebno ništa posebno dodavati osim akcentirati da se ovdje ne radi o prividnom stjecaju po principu konsumpcije i zbog toga jer kazneno djelo teškog ubojstva u pokušaju iz članka 111. točke 3. u vezi članka 34. KZ/11., koje je počinjeno nakon tolikog vremenskog odmaka, ne iscrpljuje u toj mjeri cjelokupno nepravo prethodnog kaznenog djela iz članka 139. stavka 2. i 3. KZ/11. (koje po pogibeljnosti nije zanemarivo jer je za njega zapriječena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci do pet godina) da takvog počinitelja i za to djelo nije potrebno kazniti.

11.3. Prema tome, u tom kontekstu kriminalnopolitičkog aspekta, na kojem princip konsumpcije i počiva, bilo bi neopravdano takvim počiniteljima pogodovati na način da se kazneno djelo iz članka 139. stavka 3. KZ/11. zanemari kao nekažnjivo prethodno kazneno djelo u odnosu na kazneno djelo iz članka 111. točke 3. u vezi članka 34. KZ/11. u situaciji kada je počinjeno s tolikim vremenskim odmakom. Osim ovog javnopravnog interesa, treba imati u vidu da i s aspekta žrtve tolika količina neprava prethodnog vremenski odvojenog kaznenog djela nije prestala naknadnim počinjenjem težeg kaznenog djela, a time i potreba za kažnjavanjem i za to prethodno kazneno djelo. Iz navedenih razloga niti ovaj dio zahtjeva nije osnovan.

12. Slijedom svega iznesenog, kako zahtjev osuđenika nije osnovan, na temelju članka 519. u vezi s člankom 512. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011. - pročišćeni tekst, 91/2012. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 130/2020. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/2022., 36/2024., 72/2025. i 13/2026.), odlučeno je kao u izreci.

Zagreb, 23. travnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Ileana Vinja