Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split

Poslovni broj: Gž-965/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca Vedrane Perkušić, predsjednice vijeća, mr. sc. Zrinke Tironi, članice vijeća i suca izvjestitelja te dr. sc. Danijele Pivčević, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice OB, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnici Marini Konrad, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Rački i kolege Pisarnica Slavonski Brod, protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupane po punomoćnicima, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti, naknade štete, stjecanja bez osnove, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj: P-44/2023-23 od 5. veljače 2026., na sjednici vijeća održanoj 23. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se odbija kao neosnovana žalba tuženice te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj: P-44/2023-23 od 5. veljače 2026. u pobijanom dijelu:

a) pod točkom I. izreke u dijelu u kojem su utvrđene ništetnima ugovorne odredbe članka 1. i 7. ugovora o kreditu broj 918-50-4797637 u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula CHF i odredba članka 2. u dijelu u kojem je ugovorena jednostrano promjenjiva kamatna stopa,

b) pod točkom II. izreke,

c) pod točkom III. izreke.

II. Djelomično se preinačuje presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj: P-44/2023-23 od 5. veljače 2026. pod točkom I. izreke i to baš u dijelu u kojem je presuđeno da je ništetna odredba članka 9. stavak 3. Ugovora o kreditu broj 918-50-4797637 u dijelu koji se odnosi na primjenu općih akata kreditora kojima je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama za vrijeme trajanja ugovora, kao i u dijelu u kojem je presuđeno da je ništetna odredba članka 9. stavak 4. Ugovora o kreditu broj 918-50-4797637 u dijelu kojim se ugovora da korisnik kredita izjavljuje da je upoznat s uvjetima kredita i efektivnom kamatnom stopom, na način da se u ovom dijelu u kojem je tužbeni zahtjev prihvaćen od strane prvostupanjskog suda, tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud donio presudu koja u točki I. izreke glasi: „ Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 918- 50-4797637 sklopljenog između tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kao kreditora i tužitelja OB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, zaključenog dana od 1. travnja 2008., koji je potvrđen kod javnog bilježnika Ruže Medunić dana 2. travnja 2008. pod brojem OV-5015/08, a koji

u dijelu čl. 1. glasi: "iznos kredita kunska protuvrijednost CHF 11.100,00 po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja.",

u dijelu čl. 2. glasi "redovna kamata...promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora...",

u dijelu čl. 7. glasi "...u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za

CHF, važećem na dan dospijeća... “,

u dijelu čl. 9. st. 3. glasi "Na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju se opći akti Kreditora kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama za vrijeme trajanja ovog Ugovora...“

i u dijelu čl. 9. st. 4. glasi „Korisnik kredita izjavljuje da je upoznat s uvjetima kredita i efektivnom kamatnom stopom...".“

U točki II. izreke prvostupanjski je sud naložio tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 1.659,93 eura na ime više plaćenog iznosa kredita po osnovi razlike između početnog tečaja valute kredita i tečaja koji je vrijedio za vrijeme otplate kredita s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

Nadalje, u točki III. izreke prvostupanjski je sud naložio tuženici naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.858,18 eura s pripadajućim zateznim kamatama od presuđena do isplate.

Konačno, u točki IV. izreke prvostupanjski je sud odbio kao neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti.

2. Protiv prvostupanjske presude tuženica je podnijela žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenih razloga predviđenih odredbama članka 353. stavak 1. točke 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. - Odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13.,89/14. - Odluka USRH, 70/19., 80/22.. 114/22., 155/23. i 146/25., dalje ZPP). Tuženica predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu na način da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan, odnosno podredno da ju ukine i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužiteljica nije podnijela odgovor na žalbu.

4. Žalba tuženice djelomično je osnovana, a djelomično nije osnovana.

5. Predmet spora u ovoj žalbenoj fazi postupka jest zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnima odredbi o valutnoj klauzuli CHF, odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, odredbe o primjeni općih akata tuženice i odredbe o izjavi korisnika kredita da je upoznat s uvjetima ugovora i efektivnom kamatnom stopom te povrat razlike tečaja CHF u iznosu od 1.659,93 eura s pripadajućim zateznim kamatama.

6. Prije svega je za istaknuti kako ispitujući prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu, kao i postupak koji je prethodio njezinom donošenju, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda odredbi parničnog postupka koje su predviđene odredbama članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP- a, na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a. Također prvostupanjski sud nije počinio povredu odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a (na koju povredu tuženica u svojoj žalbi posebno ukazuje) jer pobijana prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

7. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud utvrdio slijedeće odlučne činjenice, odnosno došao do ovih zaključaka:

- da je tužiteljica kao korisnica kredita s tuženicom, sklopila 1. travnja 2008. ugovor o kreditu br. 918-50-4797637, u iznosu od 11.100,00 CHF (švicarskih franaka), u protuvrijednosti kuna,

- da je ugovor sklopljen na standardiziranom obrascu kojeg je sastavila banka tako da tužiteljica nije imala mogućnost pregovaranja oko pojedinih ugovornih odredbi, te nije bila upozorena na rizik kredita s valutnom klauzulom CHF, a niti je upoznata s metodom izračuna jednostrano promjenjive kamatne stope,

- da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu CHF, kao i odredba koja se odnosi na jednostrano promjenjivu kamatnu stopu,

- da je tuženica na ime stjecanja bez osnove, a radi povrata razlike tečaja, dužna platiti tužiteljici iznos od 1.659,93 eura s pripadajućim zateznim kamatama.

8. Navedena činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda kao pravilne prihvaća i ovaj drugostupanjski sud jer su rezultat logične i uvjerljive ocjene izvedenih dokaza kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a.

9. Tužiteljica se tijekom postupka pozivala na učinke presude iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je u pogledu kamate potvrđena presudom Visokog trgovačkog sud Republike Hrvatske broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a Vrhovni je sud Republike Hrvatske svojom odlukom broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. odbio revizije tuženika kao neosnovane. Ustavna tužba u odnosu na navedene presude u dijelu koji se odnosi na odredbu o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi odbijena je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-2521/2015,U-III-2536/2015, U- III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016.

Tužiteljica se također pozvala i na presudu Visokog trgovačkog sud Republike Hrvatske broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. koja se odnosi na valutnu klauzulu, a potvrđena je presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. Ustavna tužba na tu odluku odbijena je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III-4150/2019, U-III-4388/2019, U-III-4389/2019, U-III-4390/2019, U-III-4396/2019, U-III-4516/2019 i U-III-4532/2019 od 3. veljače 2021.

10. Odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je u pogledu valutne klauzule potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., utvrđeno je, u odnosu na tuženicu, da je u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Međutim, tijekom pregovora, prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke, pa tako i tuženica, kao trgovci, nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. To je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time banke, pa tako i tuženica, postupile suprotno odredbama članaka 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03., dalje ZZP/03), a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama članaka 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09., dalje ZZP/07) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22, 156/22. i 155/23., dalje ZOO). Navedeni pravni stav da je odredba o valutnoj klauzuli uz koju je bila vezana glavnica švicarski franak bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara za donošenje valjane odluke, sve bez mogućnosti posebnog ugovaranja i pregovora, a što je za posljedicu imalo nastanak neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača (tužitelja), nepoštena, a time i ništetna potvrđen je u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019.

11. Odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013., u odnosu na tuženicu utvrđeno je, u pogledu jednostrano promjenjive kamatne stope, da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate. To je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženica postupila suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. ZZP/03 i članaka 96. i 97.

ZZP/07 te suprotno odredbama ZOO-a.

Taj dio odluke Visoki trgovački sud potvrdio je svojom odlukom broj Pž-7129 13- 4 od 13. lipnja 2014. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., između ostaloga, navedeno je da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako, te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

12. Neosnovano tuženica u žalbi problematizira činjenično-pravne zaključke prvostupanjskog suda o ništetnosti spornih odredbi ugovora o kreditu koje se tiču valutne klauzule vezane za CHF i jednostrano promjenjive kamatne stope, jer je prvostupanjski sud svoja utvrđenja o nepoštenosti navedenih ugovornih odredbi, a što za posljedicu ima njihovu ništetnost, temeljio na odlukama sudova donesenih u postupku kolektivne tužbe, na koje se tužiteljica pozivala i to iz razloga koje je i sama tuženica navela, a što kao potpuno pravilno prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

13. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da su odredbe o valutnoj klauzuli CHF i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene, a s time i ništetne u smislu odredbi članka 102. ZZP/07 te ZOO-a (članci 322. do 329.).

14. Kod utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule u CHF, prvostupanjski je sud pravilno, a suprotno žalbenim navodima tuženice, imao u vidu da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 88. stavak 1. ZZP/03 (članka 103. ZZP/07) u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženice, a u smislu, odredbe članka 502.c ZPP-a, kojom je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa. U navedenoj odredbi propisano je, da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćen tužbeni zahtjev iz tužbe za kolektivnom zaštitom potrošača, te je u tom slučaju, sud u tom pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja. Takvo shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019., u kojoj navodi da u pojedinačnim postupcima koje pokreću potrošači nije nužno provoditi poseban dokazni postupak jer bi to bilo, s obzirom na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, neekonomično i previše tegobno za potrošača, te suprotno odredbama ZPP-a i ZZP-a. Nadalje, tuženica tijekom prvostupanjskog postupka nije dokazala da je u konkretnom slučaju tužiteljica upozorila na rizike valutne klauzule CHF i da joj je objasnila metodu izračuna jednostrano primjenjive kamatne stope.

15. Tužiteljici pripada pravo na povrat razlike više plaćenog na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, jer je banka nesavjesna ugovorna strana koja je koristila nepoštene ugovorne odredbe. To pravo tužiteljice proizlazi iz članka 323. stavak 1. ZOO-a u vezi s člankom 1111. stavak 1. ZOO-a, u pogledu čega je iznos pravilno utvrđen provedenim financijskim vještačenjem, s time da je vještak svoj nalaz i mišljenje sačinio u skladu s danim zadatkom, stručno i dovoljno obrazloženo. Suprotno žalbenim navodima proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju (članak 323. stavak 1. ZOO-a), što znači da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena (spojeni predmeti Suda Europske unije C-154/2015., C-307/2015 i C- 308/2015 u kojima su utvrđena i definirana pravila vezano za Direktivu 93/13/ EEZ).

16. U odnosu na prigovor da Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ([registarska oznaka] 95/29, posljednji put dopunjena i izmijenjena Direktivom 2011/83/EU; dalje: Direktiva) nije primjenjiva na ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji su stranke zaključile prije pristupanja Republike Hrvatske Uniji 1. srpnja 2013. za navesti je slijedeće. Vrhovni sud Republike Hrvatske ističe da u odnosu na pravne odnose i sporove proizašle iz njih a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, a na koje se dakle neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njezine pravne stečevine (što uključuje i praksu Suda EU), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju između Republike Hrvatske s jedne strane, i Europskih zajednica i njihovih država članica, s druge strane (Narodne novine 1/05. i SL L 2005/26.; dalje: SSP) koji je bio u primjeni od 2005. - čl. 74. SSP- a.

17.1. Također nije osnovan ni prigovor tuženice o nedopuštenosti preinake tužbe koju je tužiteljica učinila podneskom od 6. veljače 2025. Naime, tužiteljica je nakon provedenog vještačenja uredila tužbeni zahtjev sukladno rezultatima provedenog medicinskog vještačenja.

17.2. Odredbom članka 190. stavak 1. ZPP-a propisano je da tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu. Stavkom 2. istog članka propisano je da iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Stavkom 3. istog članka propisano je da nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban je pristanak tuženika, ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

17.3. Nadalje, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. studenog 2021. broj zapisnika Su IV-162/2021 zauzet je slijedeći pravni stav: „U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.“ 17.4. Za istaknuti je i to kako bi se prema stajalištu ovog drugostupanjskog suda nedopuštanjem objektivne preinake tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove tužiteljici nametnulo ograničenje prava na pristup sudu i pravično suđenje zajamčeno odredbom čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99-pročišćeni tekst, 8/99 – ispr., 14/02 i 1/06; dalje Konvencija). Naime u svakom pojedinom slučaju primjenom testa razmjernosti potrebno je ispitati je li takvim ograničenjem narušena sama bit toga prava, odnosno dolazi li do povrede prava na pristup sudu. To iz razloga jer je legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka onemogućavanje zlouporabe procesnih prava u cilju ubrzanja parničnog postupka, a objektivna preinaka tužbenog zahtjeva za isplatom odmah nakon provedenog vještačenja, koje je utemeljeno na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, nije od utjecaja na dužinu trajanja postupka. Nadalje svrha odredbe članka 190. stavak 1. ZPP-a, usmjerena je na ubrzavanje postupka i sprečavanje procesnih zloupotreba, a odredba stavka 2. istog članka ima za cilj sprečavanje zloupotreba prava od strane tuženika i izbjegavanje prisiljavanja tužitelja da u trenutku podnošenja tužbe postavlja nerealno visoke zahtjeve zbog bojazni da će u daljnjem tijeku postupka biti onemogućen u usklađivanju svog zahtjeva sa stvarnim stanjem, pogotovo imajući u vidu da se tuženik jednako kao u slučaju preinake tužbe može protiviti i povlačenju tužbe. Onemogućavanjem preinake tužbe u slučaju da se radi o povećanju tužbenog zahtjeva nakon nalaza sudskog vještaka, tužiteljici bi bilo onemogućeno u ostvarivanju svog prava na pravično suđenje što je u suprotnosti s odredbama članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i članka 29. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske.

17.5. Slijedom navedenog za zaključiti je kako je žalbeni prigovor tuženice na preinaku tužbenog zahtjeva neosnovan. Za istaknuti je i to da je odlučivanjem o tužbenom zahtjevu konačno uređenom podneskom od 6. veljače 2025. prvostupanjski sud dopustio preinaku tužbe.

18.1. Pravilno je prvostupanjski sud odlučio o neosnovanosti prigovora mjesne nenadležnosti. Vrhovni sud Republike Hrvatske na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji je održan 5. studenog 2020. zauzeo pravni stav da je prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke o kojoj se nije posebno pregovaralo ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti (izvod iz zapisnika Su IV-308/2020 od 5. studenog 2020. objavljen je na službenoj internet stranici Vrhovnog suda RH).

18.2. Nadalje, Sud Europske unije u predmetu Oceano (spojeni predmeti C- 240/98 do C-244/98) i Penzugyi Lizing (C-137/08) utvrdio je da je riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je apsolutno ništetna ex tunc. U odluci Sud Europske unije C- 243/08, Pannon GSM Zrt c/a protiv Erszebet Sustikne Gyorfi, od 4. lipnja 2009. navodi kako sud ne smije primijeniti ovakvu nepoštenu ugovornu odredbu, odnosno navodi kako je upravo odredba o ugovaranju nadležnosti u tipskim ugovorima, a daleko od mjesta prebivanja potrošača, nepoštena ugovorna odredba.

18.3. U predmetnom slučaju, kako to utvrđuje prvostupanjski sud, iz iskaza tužiteljice proizlazi kakao nije imala mogućnost pregovaranja pogledu pojedinih ugovornih odredbi pa tako ni oko odredbe o mjesnoj nadležnosti. Nadalje, prebivalište tužiteljice je u [adresa], a sjedište kreditora u Zagrebu. Navedeni gradovi udaljeni su 191 kilometar.

19.1. Odluka o parničnom trošku iz točke III. Izreke prvostupanjske presude pravilno je i zakonito donesena u suglasju s odredbama članka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a.

19.2. Pravilno je prvostupanjski sud dosudio tužiteljici trošak pristojbe na tužbu, jer je danas važeća zakonska odredba članka 11. stavak 1. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine" br. 118/18., 51/23., dalje ZSP) kojom je propisano je da su od plaćanja sudskih pristojbi oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa stupila na snagu 20. svibnja 2023. Predmetna tužba je podnesena 1. veljače 2023. Tužiteljici je obveza plaćanja pristojbe na tužbu nastala podnošenjem tužbe sukladno odredbi članka 4. točka 1. ZSP-a. Tužiteljica je platila pristojbu na tužbu i o tome priložila u spis dokaz o pomirenju dužne pristojbe (str. 7. spisa).

19.3. Također je prvostupanjski sud pravilno tužiteljici dosudio trošak zastupanja na ročištu od 9. siječnja 2026. i trošak podneska od 12. travnja 2024., a očite omaške u pisanju godine ročišta i podneska ne utječu na pravilnost i zakonitost odluke o trošku prvostupanjskog suda.

19.4. Trošak podneska od 6. veljače 2025. kojim je tužiteljica konačno uredila tužbeni zahtjev sukladno rezultatima nalaza i mišljenja sudskog vještaka je nužan trošak za vođenje parnice sukladno odredbi članka 155. ZPP-a. Također je i trošak vještačenja bio nužan trošak za vođenje ovog parničnog postupka u smislu odredbe članka 155. ZPP-a.

20. Slijedom navedenog trebalo je žalbu tužiteljice odbiti kao neosnovanu te djelomično potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke u kojem je ugovorena valutna klauzula CHF i odredba članka 2. u dijelu u kojem je ugovorena jednostrano promjenjiva kamatna stopa, kao i u točki II. izreke kojom je naloženo tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 1.659,93 eura sa zateznim kamatama po osnovu razlike tečaja, te pod točkom III. izreke kojom je naloženo tuženici naknaditi tužiteljici trošak postupka u iznosu od 1.858,18 eura sa zateznim kamatama, a sve ovo na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a. Stoga je odlučeno kao u točki I. izreke ove drugostupanjske presude.

21. Međutim, osnovani su žalbeni navodi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio ništetnom odredbu članka 9. stavak 3. predmetnog ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na primjenu općih akata kreditora kojima je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama za vrijeme trajanja ugovora, kao i u dijelu u kojem je presuđeno da je ništetna odredba članka 9. stavak 4. navedenog ugovora o kreditu u dijelu kojim se ugovora da korisnik izjavljuje da je upoznat s uvjetima kredita i efektivnom kamatnom stopom.

Pravilno tuženica prigovara u žalbi da se na te odredbe ne odnose utvrđenja iz presude za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (tzv. predmet „Franak“). Međutim, to nije odlučno za odluku u ovoj pravnoj stvari. Za odluku o osnovanosti / neosnovanosti tužbenog zahtjeva u tom dijelu odlučujuća je činjenica da tužiteljica u historijatu tužbe nije navela činjenice (odredba nejasna, teško razumljiva, teško uočljiva, protivna načelu savjesnosti i poštenja) na kojima temelji nepoštenost te odredbe, koja bi posljedično dovela do neravnoteže u odnosu banke i potrošača, što je uzrok ništetnosti takve odredbe. Nadalje, tužiteljica nije priložila opće uvjete u sudski spis da bi se uopće mogla provjeriti tj. dokazati njezina tvrdnja o ništetnosti te odredbe, a niti je predložila da sud izvede dokaz čitanjem tadašnjih općih uvjeta s izmjenama i dopunama banke ukoliko su dostupni na Internet stranici banke. Naime, potrebno je pročitati opće uvjete da bi se utvrdilo radi li se o nepoštenim odredbama koje dovode do neravnoteže u odnosu trgovca i potrošača, ali i radi utvrđenja na koji način se mijenjaju opći uvjeti, je li suglasnom voljom ugovornih strana ili pak jednostranom odlukom banke. Na ovaj način tužiteljica nije dokazala svoju tvrdnju o nepoštenosti odredbe članka 9.3. o primjeni izmjena i dopuna općih uvjeta na predmetni ugovor o kreditu, a što je bila dužna dokazati u suglasju s pravim o teretu dokaza. Naime, na temelju pravila o teretu dokaza (članka 7. stavka 1., članka 219. stavka 1., članka 221.a i članka 220. stava 2. ZPP-a), kad stranka koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava kojima nedvojbeno dokazuje svoju tvrdnju, sud treba uzeti da nije istinita takva tvrdnja stranke (svejedno je: ne postojati ili ne biti dokazano – idem est non esse aut non probari). Na jednak način tužiteljica nije dokazala ni tvrdnju da je ništetna odredba članka 9. stavak 4. predmetnog ugovora o kreditu u dijelu koji glasi: „korisnik kredita izjavljuje da je upoznat s uvjetima kredita i efektivnom kamatnom stopom…“.

22. Stoga je u tom dijelu trebalo na temelju odredbe članka 373. točke 3. ZPP- a djelomično preinačiti pobijanu presudu i djelomično odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točki II. izreke ove drugostupanjske presude.

U Splitu 23. travnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Vedrana Perkušić