Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-794/2023-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Larise Gačanin, predsjednika vijeća, Ksenije Dimec, suca izvjestitelja i člana vijeća i Ive Smokvina Dadasović, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Franu Letici, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika ZF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Goranu Srebačiću, odvjetniku iz Zagreba, radi isplate, rješavajući žalbu tužitelja izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalne službe u Ivanić-Gradu, posl.br. P-348/2019-35 od 16. lipnja 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 23. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalne službe u Ivanić-Gradu, poslovni broj P-348/2019-35 od 16. lipnja 2023.

Obrazloženje

1. Citiranom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio da mu tuženik isplati iznos od 20.000,00 eur, kao i zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška, te je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 5.376,28 eur.

2. Protiv citirane presude žalbu je podnio tužitelj iz svih zakonskih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (NN" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; u nastavku teksta: ZPP), predlažući da se presuda preinači prihvaćanjem tužbenog zahtjeva.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati iznos od 20.000,00 eur sa zakonskim zateznim kamatama s osnove naknade troškova ishođenja uporabne dozvole.

6.1. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud utvrđuje da su parnične stranke dana 24. travnja 2006. zaključile Ugovor o kupoprodaji nekretnine kojim je tuženik prodao tužitelju lokal B u suterenu, površine 62,55 m2 s pripadajućom 1/5 dijela zajedničkog dijela suterena označenog slovom Z u elaboratu etažnog vlasništva, sve trajno povezano s idealnim dijelom zajedničkih dijelova zgrade i zemljišta razmjerno vrijednosti kupljene nekretnine, što predstavlja u odnosu na cjelinu idealni dio od 49/1000 dijela u zgradi sagrađenoj na z.k. č. br. [katastarska čestica] u g.t.1, kuća i dvor u površini 1318 m2, sve upisano u z. k. ul. [broj ZK uloška] podul. 2, k. o. [katastarska općina] (dalje: predmetna nekretnina). U čl. II. predmetnog Ugovora da je ugovorena kupoprodajna cijena za predmetnu nekretninu u iznosu od 228.809,64 kn, od kojeg iznosa je tužitelj odmah isplatio tuženiku 50%, a ostatak da je bio obvezan isplatiti nakon što tuženik o svom trošku ishodi uporabnu dozvolu za predmetnu nekretninu. Nadalje utvrđuje da tužitelj nije isplatio tuženiku ugovorenu kupoprodajnu cijenu u cijelosti zbog čega da je tuženik pokrenuo parnični postupak radi isplate pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu pod brojem P-5629/2014 u kojem je postupku donesena pravomoćna presuda kojom je utvrđeno da je u čl. III. Ugovora ugovoren neostvariv i irelevantan uvjet za isplatu kupoprodajne cijene (uvjet ishođenja uporabne dozvole glede isplate preostalog dijela kupoprodajne cijene), te je tužitelj obvezan podmiriti preostalih 50% kupoprodajne cijene. Prvostupanjski sud utvrđuje da je tom presudom odlučeno upravo o obvezi, odnosno uvjetu vezanom uz ishođenje uporabne dozvole, odnosno da pribavljanje uporabne dozvole nije uvjet za isplatu kupoprodajne cijene iz razloga što je tužitelj odmah po kupnji nekretnine prodao istu trećoj osobi, neovisno o neishođenju uporabne dozvole od strane tuženika. Prvostupanjski sud utvrđuje da je o zahtjevu koji se odnosi na toč. III. Ugovora već odlučeno pravomoćnom presudom, pa da se u ovom postupku ima primijeniti pravilo res iudicata.

6.2. Neovisno o naprijed navedenom, prvostupanjski sud utvrđuje da je tužitelj predmetnu nekretninu odmah po kupnji od tuženika unio kao temeljni kapital trgovačkog društva Trgo Mal d.o.o., a potom da je udjele u navedenom trgovačkom društvu prodao TF, ŽF i IF, iako nije imao pribavljenu uporabnu dozvolu, tj. bez ispunjenog uvjeta iz toč. III. ovdje spornog Ugovora. Nadalje utvrđuje da je društvo Trgo Mal d.o.o. ishodilo uporabnu dozvolu 11. lipnja 2015. za cjelokupnu stambeno-poslovnu zgradu (ne samo za predmetnu nekretninu) koja se nalazi na kčbr. [katastarska čestica] i kčbr. [katastarska čestica], te da je navedeno društvo platilo troškove legalizacije, a ne tužitelj, i da navedeno društvo nije potraživalo od tužitelja trošak legalizacije. Prvostupanjski sud utvrđuje da je majka tužitelja NF platila izvjesnom ŽF 2015. i 2017. godine ukupno iznos od 150.700,00 kn, te da je na uplatnicama kao razlog uplate navela „pozajmica“, a nigdje da se ne spominje da bi se radilo o plaćanju vezano uz legalizaciju/uporabnu dozvolu, niti da bi spomenuta isplata bila u ime tužitelja. Dakle, budući da ne piše da se radi o isplati vezanoj uz legalizaciju, odnosno pribavljanje uporabne dozvole, ne piše da je isplata u ime i za račun tužitelja, te da je vezana uz ovaj poslovni prostor u Malinskoj, prvostupanjski sud utvrđuje da tužitelj i tuženik nisu aktivno, odnosno pasivno legitimirani. Pri tome prvostupanjski sud utvrđuje da je vlasnik predmetne nekretnine društvo Trgo Mal d.o.o., a novac da je isplaćen 11 godina nakon zaključenja kupoprodajnog Ugovora HF koji nema nikakve veze s navedenim društvom koje je platilo pribavljanje uporabne dozvole.

6.3. Zaključno prvostupanjski sud utvrđuje da je potraživanje tužitelja po Ugovoru u kupoprodaji nekretnina u zastari, a u smislu čl. 225. i čl. 227. ZOO. Stoga je odbio tužbeni zahtjev.

7. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, sve odlučne činjenice su pravilno utvrđene i na iste je pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je odbijen tužbeni zahtjev, te nije počinjena niti jedna bitna povreda iz članka 354. stavka 2. u vezi s člankom 365. stavkom 2. ZPP-a. Stoga su neosnovani svi žalbeni navodi tužitelja.

8. Prije svega valja reći da pravilno navodi tužitelj u žalbi da se presuđena stvar (res iudicata) odnosi samo na izreku, odnosno da obrazloženje odluke ne stječe svojstvo pravomoćnosti (već samo izreka). Stoga je pogrešno pozivanje prvostupanjskog suda na res iudicatu. Nadalje, ovaj sud je upoznat s činjenicom da je nakon donošenja pobijane presude, Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem poslovni broj Rev-128/2022 od 8. svibnja 2024. ukinuo presudu Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5629/14 od 18. prosinca 2015. i presudu Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-2177/16 od 28. studenog 2017. i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Dakle, presuđene stvari ovdje nema (ne bi je bilo niti da je Vrhovni sud RH odbio reviziju).

9. Međutim, iako je prvostupanjski sud pogrešno smatrao da postoji presuđena stvar, on je pravilno odbio tužbeni zahtjev iz drugih razloga.

10. Naime, tužitelj potražuje u ovom postupku naknadu troškova ishođenja uporabne dozvole što je bila obveza tuženika. Nesporno je da tuženik nije ishodio uporabnu dozvolu za nekretninu koju je prodao tužitelju (iako je to bila njegova obveza). Nadalje, nesporno je da niti tužitelj nije ishodio uporabnu dozvolu za predmetnu nekretninu jer ju je naknadno otuđio, pa je novi vlasnik -trgovačko društvo Trgo Mal d.o.o. Zagreb naknadno ishodilo uporabnu dozvolu, odnosno legaliziralo predmetnu nekretninu i snosilo troškove legalizacije. Ovaj sud je mišljenja da je tužbeni zahtjev pravilno odbijen jer tužitelj nije dokazao da je on snosio troškove ishođenja uporabne dozvole, a čak i kada bi to bilo dokazano, nema niti jednog dokaza koliko iznose ti troškovi i na što se odnose.

11.1. Naime, iz iskaza svjedoka LF, koji je zakonski zastupnik trgovačkog društva Trgo Mal d.o.o., proizlazi da je navedeno društvo provelo legalizaciju predmetne nekretnine i snosilo troškove legalizacije, koji uključuju plaćanje raznih taksi, izradu nacrta, geodetskog elaborata, geodetske osnove za uknjižbu isl., time da se navedeni svjedok zbog proteka vremena ne sjeća visine troškova, smatra da je iznos bio 100.000,00 kn i više. Navedeni svjedok nije izjavio da bi kasnije teretio nekog drugog (npr. tužitelja) da podmiri troškove legalizacije. Navedenom iskazu je suprotan iskaz svjedoka ŽF koji je iskazao da je on platio troškove legalizacije predmetne nekretnine i da je od JF (tužiteljev otac) tražio da mu vrati novac za legalizaciju i da mu je na kraju JF dao na ruke novac 150.000,00 kn, odnosno dva puta po 10.000,00 eur, da bi naknadno u slijedećoj rečenici navedeni svjedok iskazao da je društvo Trgo Mal d.o.o. platilo legalizaciju preko računa, dok je na upit suda, a nakon što su mu predočene dvije uplatnice od strane NF, iskazao da je to taj novac za koji je iskazao da mu ga je JF dao na ruke i da nije riječ o pozajmici, kako piše na navedenim uplatnicama. Na upit kada je društvu Trgo Mal d.o.o. platio novac kojeg mu je NF uplatila iskazao je da ga je pozajmio 2008. ili 2009. Svjedok JF, otac tužitelja, iskazao je da je on obećao da će platiti trošak ishođenja uporabne dozvole i da ga je platio s računa supruge NF u dva navrata.

11.2. Iako je iskaz svjedoka ŽF kontradiktoran, kada se analiziraju iskazi naprijed navedenih svjedoka može se zaključiti da je trošak legalizacije predmetne nekretnine snosilo društvo Trgo Mal d.o.o. i nije te troškove naknadno od nikoga potraživalo, a navodni dogovori tužiteljevog oca i ŽF oko plaćanja troškova legalizacije su irelevantni vodeći računa o naprijed navedenoj činjenici da je te troškove snosilo društvo Trgo Mal d.o.o. Međutim, ono što je relevantno, a što je i nesporno, je da tužitelj nije snosio troškove legalizacije, pa je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da nije aktivno legitimiran. Naime, čak i kada bi se prihvatili iskazi ŽF i tužiteljevog oca o njihovim dogovorima o plaćanju troškova legalizacije, relevantno je da u tim dogovorima nigdje nema tužitelja, nego je tužiteljev otac u nekoliko navrata iskazao da je on obećao platiti troškove legalizacije. Dakle, čak i ako bi se prihvatilo da su uplatama NF podmireni troškovi legalizacije (a ne da je riječ o pozajmici kako na uplatnicama piše), te troškove nije snosio tužitelj. Kako tužitelj nije snosio troškove legalizacije, njegov zahtjev je neosnovan.

11.3. Čak i da je tužitelj snosio troškove legalizacije i da je time aktivno legitimiran, a nije, i tada bi tužbeni zahtjev trebalo odbiti jer nije dokazao koliko su ukupno iznosili troškovi legalizacije i na što se odnose jer ne postoji nikakva specifikacija istih.

12. U odnosu na tužiteljeve žalbene navode da iz Ugovora o kupoprodaji jasno proizlazi obveza tuženika snositi troškove vezane uz ishođenje uporabne dozvole, valja reći slijedeće. Ovaj sud je mišljenja da obveza pribavljanja uporabne dozvole od strane tuženika nije „irelevantna i neostvariva“ kako je to utvrđeno u ukinutoj presudi Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5629/14 od 18. prosinca 2015., odnosno ovaj sud je mišljenja da je to bila obveza tuženika, pa ako on nije ispunio istu, a ispunio ju je tužitelj, da je tuženik dužan snositi troškove nastale u ispunjenju njegove obveze. Međutim, tužbeni zahtjev je odbijen stoga što je pravilno utvrđeno da tužitelj nije snosio troškove legalizacije (ishođenja uporabne dozvole). Drugim riječima, da je tužitelj snosio te troškove, imao bi, prema mišljenju ovog suda, pravo na njihovu naknadu.

13. Stoga je odlučeno kao u izreci, sukladno odredbi čl. 368. stavka 1. ZPP-a.

U Rijeci, 23. travnja 2026.

Predsjednik vijeća

Larisa Gačanin