Republika Hrvatska

Općinski sud u Zadru

Stalna služba u Benkovcu

Benkovac, Stjepana Radića 10

Poslovni broj: P-1968/2019-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru, Stalna služba u Benkovcu, po sucu Igoru Berghausu, temeljem prijedloga više sudske savjetnice Tee Lorene Sinovčić, u pravnoj stvari tužitelja LŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupanog po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Rikardo Perković & Sanja Perković, odvjetnicima u Zadru protiv tuženika OTP banka d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 52508873833 zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Anić & Anić, odvjetnicima u Splitu, nakon javne glavne rasprave zaključene 15. travnja 2026., 30. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku: OTP banka d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 52508873833, da tužitelju: LŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 2.269,19 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate i to na:

- na iznos od 17,63 € od 12.01.2009 godine

- na iznos od 21,32 € od 10.02.2009 godine

- na iznos od 27,30 € od 10.03.2009 godine

- na iznos od 18,67 € od 10.04.2009 godine

- na iznos od 23,98 € od 11.05.2009 godine

- na iznos od 22,65 € od 10.06.2009 godine

- na iznos od 22,65 € od 10.07.2009 godine

- na iznos od 20,66 € od 10.08.2009 godine

- na iznos od 22,65 € od 10.09.2009 godine

- na iznos od 22,65 € od 10.10.2009 godine

- na iznos od 13,36 € od 10.11.2009 godine

- na iznos od 22,65 € od 10.12.2009 godine

- na iznos od 26,63 € od 10.01.2010 godine

- na iznos od 29,95 € od 10.02.2010 godine

- na iznos od 53,84 € od 10.03.2010 godine

- na iznos od 29,95 € od 10.04.2010 godine

- na iznos od 37,52 € od 10.05.2010 godine

- na iznos od 42,56 € od 10.06.2010 godine

- na iznos od 49,20 € od 12.07.2010 godine

- na iznos od 47,21 € od 10.08.2010 godine

- na iznos od 57,16 € od 10.09.2010 godine

- na iznos od 54,11 € od 10.10.2010 godine

- na iznos od 49,20 € od 10.11.2010 godine

- na iznos od 62,07 € od 10.12.2010 godine

- na iznos od 72,42 € od 10.01.2011 godine

- na iznos od 59,81 € od 10.02.2011 godine

- na iznos od 65,79 € od 10.03.2011 godine

- na iznos od 58,49 € od 11.04.2011 godine

- na iznos od 69,50 € od 10.05.2011 godine

- na iznos od 79,99 € od 10.06.2011 godine

- na iznos od 77,07 € od 11.07.2011 godine

- na iznos od 132,01 € od 10.08.2011 godine

- na iznos od 111,05 € od 10.09.2011 godine

- na iznos od 79,17 € od 10.10.2011 godine

- na iznos od 82,38 € od 10.11.2011 godine

- na iznos od 80,03 € od 12.12.2011 godine

- na iznos od 62,47 € od 10.01.2012 godine

- na iznos od 89,01 € od 10.02.2012 godine

- na iznos od 90,74 € od 10.03.2012 godine

- na iznos od 87,65 € od 10.04.2012 godine

- na iznos od 85,03 € od 10.05.2012 godine

- na iznos od 89,01 € od 10.06.2012 godine,

i to do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 (pet) postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 (tri) postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koje je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja teče na pojedinačne iznose od dana njihova dospijeća pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se zahtjev tužitelja: LŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] za isplatu troškova postupka.

III. Odbija se zahtjev tuženika: OTP banka d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 52508873833 za isplatu troškova postupka u iznosu od 665,90 EUR.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 29. svibnja 2006.g zaključio ugovor s tuženicom na iznos kredita od 20.056,00 CHF. Nadalje, navodi kako ugovor sadržava odredbu: "Redovna kamatna stopa je promjenjiva, a utvrđuje se Odlukom o kamatnim stopama ili drugim aktom kreditora" te da je odlukom Vrhovnog suda Republik Hrvatske presuđeno da je takav način promjene kamatne stope ništeta, a također da je ugovorm ugovoreno da Kreditor odobrava korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 20.056,00 CHF. Kredit da se isplaćuje po prodajnom deviznom tečaju banke kreditora važećem na dan korištenja kredita te da se kredit otplaćuje u 72 mjesečne rate u iznosu od 325,53 CHF u kunskoj protuvrijednosti određenoj korištenjem kreditorovog prodajnog deviznog tečaja vrijedećeg za valutu ugovora na dan ispunjenja obveze, a što da je također utvrđeno ništetnim, a slijedom čega da je tuženik dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi.

1.1. Člankom 186 stavkom 1 Zakona o parničnom postupku (" Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19; dalje: ZPP;) propisano je da tužba treba sadržavati određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja, činjenice na kojima tužitelj temelji zahtjev, dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a i druge podatke koje mora imati svaki podnesak.

1.2. Ispitujući predmetnu sud je utvrdio da tužba sadržava sve kako je i propisano slijedom čega je istu tužbu otpremio tuženiku na odgovor.

2.Tužena je podnijela opširan odgovor na tužbu pozivajući se na sudsku praksu. U bitnome se prigovor svodi na to da je tužba neuredna, da tužitelj nema pravni interes za podnošenje tužbe, da je zahtjev tužitelja zastario, da je tužbeni zahtjev neodeređen i nerazumljiv, da se ne može primijeniti odluka iz kolektivnog spora, da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nisu ništetne, da je tužitelj potpisom ugovora o kreditu potvrdio da je upoznat sa svim uvjetima pod kojima je ugovor sklopljen.

3. Tijekom postupka sud je pročitao cjelokupnu dokumentaciju priloženu spisu i to: Ugovor o kreditu (ls 4-12), obavijest o promjeni kamatne stope (ls 14-15), izračun EKS-a i otplatni plan (ls 16-17), izvod računa (ls 18-22), izračun pretplate (ls 23-26), nalaz i mišljenje vještaka (ls 74-78), dopunu nalaza i mišljenja vještaka (ls 87-90)

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Nesporno je da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor-banka sklopili 29. svibnja 2006. Ugovor o kreditu kojim se tuženik obvezuje tužitelju staviti na raspolaganje ukupan iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 20.056,00 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Sporno je pitanje statusa potrošača, pitanje zastare potraživanja, pitanje ništetnosti ugovora, odnosno ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli te osnovanost tužbenog zahtjeva.

6. S obzirom da tužitelj temelji tužbeni zahtjev na tvrdnji da je platio nešto što nije bio dužan, to se na konkretan pravni odnos ima primijeniti institut stjecanja bez osnove iz članka 1111. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., u nastavku teksta: ZOO), prema kojem kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

7. Odredbom članka 3. ZOO je propisano kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je odredbom članka 4. ZOO propisano kao su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.

8. Prema odredbi članka 7. ZOO sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je odredbom članka 8. ZOO propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.

9. Ugovorom je propisana kamata na kredit te se tužitelj obvezuje platiti banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenljiva sukladno odluci banke te da se kredit isplaćuje po prodajnom deviznom tečaju banke kreditora važećem na dan korištenja kredita te da se kredit otplaćuje u 72 mjesečne rate u iznosu od 325,53 CHF u kunskoj protuvrijednosti određenoj korištenjem kreditorovog prodajnog deviznog tečaja vrijedećeg za valutu ugovora na dan ispunjenja obveze

10. Presudom VSRH broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. te presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 01. studenog 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima, promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika (i drugih banaka navedenih u citiranim odlukama) i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 96/03 - dalje: ZZP) u razdoblju od 01. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

11. Presudom VSRH broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. te presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 96/03) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

12. Člankom 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

13. Prema odredbi čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 41/14. i 110/15. - dalje: ZZP) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, o čemu se u ovom slučaju radi.

14. Imajući u vidu da je Ugovor o kreditu, između tužitelja i prednika tuženika sklopljen upravo u periodu obuhvaćenom presudama donesenim u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, to je sud, sukladno citiranoj odredbi, vezan za pravna utvrđenja iz citiranih presuda.

15. Da je tome tako, proizlazi iz okolnosti predmetnog slučaja – sadržaja Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika, koji sadrži odredbu o jednostranoj izmjeni ugovorene kamatne stope od strane banke te sporne odredbe o ugovorenoj valuti CHF uz koju je vezana glavnica te o otplati anuiteta u kunskoj protuvrijednosti na dan dospijeća svakog pojedinog anuiteta, odnosno dan plaćanja. Navedene odredbe spornog Ugovora o kreditu, identične su odredbama razmatranim presudom VSRH poslovni broj Revt- 249/14, presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13, presudom VSRH broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. te presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.

16. Dakle, ovaj sud utvrđuje da sporni Ugovor o kreditu ne sadrži parametre pomoću kojih je tužitelj mogao shvatiti kretanje promjene kamatne stope, odnosno promjenu visine anuiteta uslijed promjene tečaja CHF, a niti mu je prilikom njegovog potpisivanja dana dokumentacija iz koje bi jasno proizlazili parametri promjenjivosti.

17. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP-a propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavak 4. istog članka propisuje ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed pregovaralo dužan je to dokazati.

18. Kako je u konkretnom slučaju ugovor o kreditu bio unaprijed formuliran od strane tuženika, u smislu naprijed citirane odredbe čl. 81. ZZP-a, smatra se da se o prijepornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo.

19. Imajući u vidu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj Pž- 7129/13- 4 od 13. lipnja 2014. pa tako i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt- 249/14 te naprijed citiranu odredbu čl. 81. ZZP-a, posljedica nepoštenih odredbi prijepornog Ugovora o kreditu je ništetnost takvih odredbi (čl. 322. st. 1. ZOO).

20. Uvažavajući sve naprijed navedeno, sud nalazi ništetnim sporne dijelove predmetnog Ugovora o kreditu.

21. Prema čl.323 st.1 ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111 ZOO-a. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

22.U pogledu istaknutog prigovora zastare, sud nalazi da isti nije osnovan. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu Rev-2245/17 od dana 20. veljače 2018. godine pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl.241. ZOO- a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe. Također, navedeni pravni stav proizlazi i iz shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/20 od 30.siječnja 2020. godine u kojem je navedeno kako zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl.323.st.1. ZOO (čl.104.st.1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora .

23. Kako je Visoki trgovački sud RH u predmetu Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. godine donio pravomoćnu presudu u kolektivnom sporu u kojem je utvrđena povreda prava potrošača od strane tužene u dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama u ugovorima o kreditu te kako je Visoki trgovački sud RH u predmetu Pž-6632/17 dana 14.lipnja 2018. godine donio pravomoćnu presudu u dijelu valutne klauzule te kako je tužba u ovom predmetu podnijeta 13.lipnja 2019.godine, dakle u roku od 5 godina od pravomoćnosti navedenih presuda, prigovor nije osnovan, a također i u odnosu na prigovor zastare na precizirani tužbeni zahtjev sud ističe kako je isti prigovor neosnovan.

24. Čitajući nalaz i mišljenje vještaka kao i dopunu istog, a koje je prihvatio u cijelosti ocijenivši ga stručnim i potpunim, sud je utvrdio da je uslijed promjene ugovorene kamate i promjene tečaja nastala razlika preplata po anuitetima u iznosu od 2.269,19 EUR-a.

25. Obzirom na sve navedeno, a kako je tužbeni zahtjev postavljen baš na iznos kako je i vještak iskazao u svom nalazu i mišljenju, a tuženik je istakao da više ne osporava visinu tužbenog zahtjeva, tužbeni zahtjev usvojen je u cijelosti kao osnovan.

26. Na temelju članka 154. stavka 1. ZPP i Tarife o nagradama i naknadi troška za rad odvjetnika ( " Narodne novine" 138/23; dalje - OT) tuženik bi bio u obvezi tužitelju naknaditi troškove postupka jer je tužitelj u cijelosti uspio u sporu, međutim tužitelj nije specificirao isti zahtjev, odnosno nije odredio koliki točno iznos potražuje na ime parničnog troška, slijedom čega je odlučeno kao u točki II. izreke.

27. Budući da je tuženik u cijelosti nije uspio u sporu to je odlučeno kao u točki III. izreke ove presude.

Benkovac, 30. travnja 2026.

Viša sudska savjetnica

S u d a c

Tea Lorena Sinovčić

Igor Berghaus

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku, u roku od 15 (petnaest) dana od dana objave ove odluke odnosno primitka prijepisa ove odluke, ovisno o ispunjenju uvjeta iz članka 335. ZPP.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćnicima