Poslovni broj: P-1591/2024-21

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zadru

Borelli 9, 23000 Zadar

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru, po sutkinji toga suda Maji Ivković, u pravnoj stvari tužitelja VR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Diori Čibarić, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Krsnik & partneri, d.o.o. iz Zagreba, protiv tuženika 1) OR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2) IR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje zastupani po punomoćniku Luki Mrkiću, odvjetniku u Zadru, radi isplate, nakon održane glavne rasprave od dana 10. ožujka 2026. u nazočnosti punomoćnice tužitelja i punomoćnika tuženika, dana 23. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženicima OR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i IR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], tužitelju VR iz [adresa], Agrokombinatska 6 A, OIB: [osobni identifikacijski broj] solidarno isplatiti iznos od 23.527,60 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom u slučaju zakašnjenja tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate u visini stope određene člankom 29. ZOO-a i to uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena.

II. Nalaže se tuženicima OR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i IR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], tužitelju VR iz [adresa], Agrokombinatska 6 A, OIB: [osobni identifikacijski broj] solidarno nadoknaditi prouzročene troškove parničnog postupka u iznosu od 3.097,10 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate u visini stope određene člankom 29. ZOO-a i to uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, dok se preko dosuđenog odbija kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška.

Obrazloženje

1. Tužitelj VR u tužbi podnesenoj 21. ožujka 2023. navodi da se s tuženikom pod 2) AR u lipnju 2019. godine dogovarao da će mu tuženici ustupiti autobus marke Mercedes na korištenje, a da će tužitelj platiti iznos od 40.00,00 eura prije preuzimanja autobusa, te da će preuzeti obveze po leasingu kojim je autobus bio kupljen, kao i troškove registracije i druge troškove oko autobusa. Tužitelj je planirao započeti prijevoznički posao u Sloveniji. Napominje da je s tuženikom pod 2) bio poznanik i u cijelosti mu je vjerovao. Tako je tuženiku pod 2) dana 5. srpnja 2019. predao iznos od 20.000,00 eura, 24. srpnja 2019. iznos od 15.000,00 eura, a preostalih 5.000,00 eura trebao je platiti prilikom preuzimanja autobusa oko 1. kolovoza 2019. Tuženik pod 1) OR je bio prisutan prilikom dogovora. Tužitelj je utvrdio prilikom pokušaja registracije poslovnog subjekta za obavljanje putničkog prijevoza kako raspolaganje autobusom od strane tuženika na način na koji su oni to dogovorili nije moguće, čak i da je protuzakonito, te je odustao od navedenog poslovnog plana i zatražio od tuženika da mu vrate plaćenih 35.000,00 EUR. Kako su tuženici odbili vratiti uplaćeni novac tužitelj je podnio prijavu radi prijevare u PP Zadar dana 30. srpnja 2019. Tuženici su naknadno pristali obvezati se plaćati 1.000,00 eura mjesečno i vratiti cjelokupni iznos u roku od 35 mjeseci, a u tom smislu je tuženik pod 1) potpisao izjavu dana 19. rujna 2019. Rok od 35 mjeseci protekao je 19. kolovoza 2022., a tuženici su do današnjeg dana uplatama tuženika pod 1) i 2), te GR uplatili iznos od 11.900,00 kn što iznosi 1.579,40 EUR, te iznos od 9.893,00 EUR, odnosno ukupno su uplatili iznos od 11.472,40 EUR, a preostao je neplaćeni iznos od 23.527,60 EUR. Tužitelj je stupio u kontakt s tuženikom pod 1) nakon poslane opomene, te je predložio da mu tuženici daju osiguranje za naplatu preostalog iznosa pa da je spreman dopustiti im daljnje obročno plaćanje, a što je tuženik pod 1) odbio, te zbog toga tužitelj podnosi ovu tužbu radi naplate preostalog dugovanja. Radi se o stjecanju bez osnove budući je otpala osnova po kojoj je plaćen iznos od 35.000,00 EUR, odnosno, utvrđeno je kako se radi o ništetnom pravnom poslu.

2. Tuženici pod 1) OR i 2) IR su se usprotivili tužbi i postavljenom tužbenom zahtjevu. Navode da tuženik pod 2) IR nikad nije bio u bilo kakvom poslovnom odnosu s tužiteljem pa je nejasno iz kojeg razloga je isti obuhvaćen ovom tužbom te se ističe prigovor promašene pasivne legitimacije u odnosu na tuženike, a osobito na tuženika pod 2). Potraživanje tužitelja je neosnovano. Tužitelj u tužbi ne ističe kako je do njegovog odustanka od preuzimanja autobusa došlo isključivo njegovom krivnjom jer su predmetni pravni poslovi propali krivnjom tužitelja.

3. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid i pročitao: Izjavu ovjerenu 19. rujna 2019. (l.s. 4), dopis tužitelja od 9. prosinca 2022. (l.s. 5), Izvješće MUP Policijske uprave zadarske, Policijska postaja Zadar od 2. veljače 2023. (l.s. 6-7), prometi po računima (l.s. 8-10), ugovor o poslovnoj suradnji (l.s. 30-33 i 56-59), ugovor o najmu vozila (l.s. 34-36 i 53-55), Ponuda Pegasus d.o.o. (l.s. 37 i 60), potvrdu s rezervacijama i s itinerarijem (l.s. 38-43 i 61-66), e-mail korespondenciju (l.s. 44-45 i 67-68), pismeno naslova „mjesečne obveze“ (l.s. 46), sms korespondencija (l.s. 80-82), javnobilježnički zapisnik i izjava od 30. srpnja 2019. (l.s. 84-92), saslušani su svjedoci RR (l.s. 96-97), UR (l.s. 101) i TR (l.s. 107), te je proveden dokaz stranačkog saslušanja tužitelja VR (l.s. 102-103) i tuženika pod 1) OR (l.s. 104-105).

4. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

5. Predmet postupka je tužbeni zahtjev tužitelja VR za isplatom iznosa od 23.527,60 EUR solidarno od tuženika pod 1) OR i 2) IR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Tužitelj potražuje iznos kojeg je prethodno platio tuženicima temeljem dogovora o poslovnoj suradnji i korištenju autobusa, a koja osnova je otpala jer ugovori u konačnici nisu zaključeni.

6. Tužitelj se u tužbi poziva na stjecanje bez osnove. Odredbom čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine”, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23- dalje ZOO) u st. 1. je propisano da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema pravne osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. U st. 3. istog članka se navodi da obveza vraćanja odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

6.1. Dakle, stjecanje bez osnove predstavlja poseban obveznopravni odnos koji ima svoju pravnu osnovu u prijelazu imovine jedne osobe bez pravne osnove u imovinu druge osobe, odnosno prelaženje nekog dijela imovine jednog subjekta u imovinu drugog subjekta, a da pritom ovaj prijelaz nije ničim opravdan, jer pravna osnova ne postoji.

7. Iz Izjave ovjerene po javnom bilježniku dana 19. rujna 2019. (l.s. 4) proizlazi da se u istoj navodi da je dana 19. rujna 2019. u [adresa] dogovoreno između VR i OR da se prijava povuče, obje strane su se dogovorile da će OR u roku od 35 mjeseci u redovitim obrocima otplatiti avans za autobus.

7.1. Prema dopisu tužitelja-opomena pred tužbu od 9. prosinca 2022. (l.s. 5) tužitelj poziva tuženike za povrat avansa za autobus obročnim plaćanjem u roku od 35 mjeseci počevši od 19. rujna 2022. kod čega se navodi da je proteklo više od tri godine, da je plaćeno 10.000,00 EUR, a da je preostalo za vratiti tužitelju 25.000,00 EUR, pa se tuženici pozivaju da plate navedeni iznos u roku od 30 dana jer će u protivnom biti prisiljeni pokrenuti pravne postupke radi naplate potraživanja.

7.2. Uvidom u Izvješće MUP Policijske uprave zadarske, Policijska postaja Zadar od 2. veljače 2023. (l.s. 6-7) je utvrđeno da je 30. srpnja 2019. nepozvan pristupio VR koji je izjavio da je prevaren od strane IR, te je obavljen obavijesni razgovor sa JR koji je tom prilikom izjavio kako se krajem lipnja 2019. s poznanikom IR putem telefona dogovorio da će otvoriti firmu za prijevoz putnika u Sloveniji, a da će mu IR dati autobus marke Mercedes na korištenje, koji autobus je kupio na leasing, za što će njemu JR dati 40.000,00 EUR za prvu godinu rada s autobusom, odnosno za učešće koje je IR dao za kupnju autobusa, a da će VR nastaviti plaćati otplatu leasinga za autobus i registraciju i sve ostalo što je potrebno za funkcioniranje autobusa. Potom da se 5. srpnja 2019. sastao s IR kojom prilikom je predao IR 20.000,00 EUR, dok je VR ostatak od 20.000,00 EUR trebao predati IR do 1. kolovoza 2019. tj. do dana preuzimanja autobusa. Potom je 24. srpnja 2019. svojim dolaskom u [adresa] IR predao još 15.000,00 EUR, a ostalih 5.000,00 EUR mu je trebao dati prije početka rada s autobusom. Naknadno je VR izvijestio kako povlači svoju prijavu i da ne želi postupanje policije pošto je s IR sklopio dogovor o povratu novca.

7.3. Iz prometa po računima (l.s. 8-10) proizlazi da je GR na račun tužitelja uplatila 5. prosinca 2012. iznos od 7.000,00 kn, a potom da je IR **.**.2021. uplatio iznos od 4.900,01 kn, odnosno ukupno oboje 11.900,00 kn.

7.4. Uvidom u ugovor o poslovnoj suradnji (l.s. 30-33 i 56-59), koji ugovor nije potpisan, a u kojem je naznačen datum 24. srpnja 2019. i da se zaključuje na razdoblje od 1. kolovoza 2019. do 1. kolovoza 2020. Nadalje proizlazi da je predmet ugovora najam autobusa za potrebe prijevoza putnika između tvrtke Pegasus d.o.o., koju zastupa direktor IR, kao nalogodavac i tvrtke Lenapo d.o.o., kao prijevoznika, koje tvrtka je zastupana po HR.

7.5. Iz ugovora o najmu vozila (l.s. 34-36 i 53-55) vidljivo je da također nije potpisan, a da se kao datum zaključenja navodi 24. srpnja 2019., te da tvrtke Pegasus d.o.o. zastupana po IR i Lenapo d.o.o. zastupana po HR ugovaraju cijenu mjesečnog najma autobusa Mercedes Tourismo u iznosu od 3.000,00 EUR po tečaju HNB-a na dan plaćanja, te da se ugovor zaključuje od 1. kolovoza 2019. do 1. kolovoza 2020.

7.6. Prema Ponudi Pegasus d.o.o. i potvrde rezervacija s itinerarijem (l.s. 38- 43, 61-66, 37 i 60) proizlazi da se odnosi na turističko putovanje u Prag autobusom za razdoblje od 3. kolovoza 2019. do 13. kolovoza 2019. U e-mail korespondenciji (l.s. 44-45 i 67-68) proizlazi da TR, kao zaposlenik firme tuženika Pegasus Tours, dana 25. srpnja 2019. u e-mailu poslanom VR navodi da šalje planing za dalje, i to za putovanje u Prag, te da se veseli budućoj poslovnoj suradnji. U pismenu naslova „mjesečne obveze“ (l.s. 46) se navodi da Pegasus Tours Zadar naznačava mjesečne obveze, i to: leasing obrok- plaćanje od 1. do 5. u mjesecu u iznosu od 1.985,80 EUR, tahograf iščitavanje 20,00 EUR i cestarina po obračunu od strane SR.

7.7. Uvidom u sms korespondenciju (l.s. 80-82) proizlazi da je VR u poruci OR dana 18. srpnja 2020. napisao da se čuo s IR koji je rekao da nazove OR i da nisu ništa uplatili, da razumije kakva je situacija, ali da je rekao IR da jednostavno nema više para jer ne radi od siječnja, pa da zna i sam kako su se dogovorili i vjeruje da im 1.000,00 EUR ne znači mnogo, a da je njemu to sada sve. Potom u poruci od **.**.2022. VR piše OR sljedeći tekst: -Jel ima nešto?, prošli mjesec ste mi uplatili 12. rujna.

7.8. Iz javnobilježničkog zapisnika i izjave od 30. srpnja 2019. (l.s. 84-92) prevedene na hrvatski jezik je vidljivo da VR navodi da društvo Lenapo d.o.o. prestaje postojati u skraćenom postupku, da će imovina društva nakon podmirenja svih obveza i brisanja društva pripasti članu društva VR.

7.9. Svjedokinja RR je navela (l.s. 96-97) da je bila knjigovođa u firmi tuženika Pegasus d.o.o., a sada također radi u firmi tuženika Pegasus Gradnja d.o.o., pa se tako sjeća vezano za ovu pravnu stvar da je prije 5 – 6 godina bila prisutna u uredu u istoj prostoriji kada je kod tuženika došao jedan V, vjerojatno VR, ona sada ne bih prepoznala tog čovjeka da ga vidi. Sjeća se da je sastavljen ugovor o poslovnoj suradnji između firme Pegasus d.o.o. i firme Lenapo d.o.o. Kada joj se predočavaju ugovori (l.s. 30 – 36) navodi da su to ti ugovori, njih je pisala kolegica SR, a najvjerojatnije ih je sastavljala odvjetnica ali ne zna koja odvjetnica. Međutim, ti ugovori nisu nikada potpisani. Navedeni VR i tuženici su se složili oko sadržaja ugovora, ali je VR morao te ugovore nositi u Sloveniju na potpis. Ne zna jesu li ugovori kasnije potpisani, ne zna je li novac isplaćen tuženicima za najam autobusa. Sjeća se još da je bila već dogovorena turistička tura, možda za Beč. VR je trebao preuzeti tu turu ali je nije preuzeo. Zna da je VR odustao pa su tuženici imali problema angažirati nekoga drugoga za preuzimanje autobusa i vožnju te ture. Misli da se VR predomislio i odustao dva dana prije nego se morala odraditi ta turistička tura. VR je odustao od cijeloga posla i koliko ona zna, ništa nije odradio. Nakon toga oni nisu dalje poslovno surađivali koliko ona zna. VR je dogovarao posao s tuženikom pod 1) OR, ali su oba tuženika bila prisutna. Tuženik pod 2) IR radi kao vozač i on ih je samo spojio, ne zna što je točno bio u firmi, a ta firma je brisana. Ona je zaposlenica firme tuženika od 2019.

7.12. Svjedok UR (l.s. 101), nećak tužitelja, je naveo da mu ponajprije nije poznato bilo što o zaključenju ikakvih pisanih ugovora, kao što mu nije točno poznato što su stranke dogovarale. Tako da ne zna je li tužitelj dogovarao korištenje autobusa s tuženicima ili kupnju autobusa. Samo zna da je između njih bio dogovoren iznos od 35.000,00 eura za taj posao oko autobusa i da je njega tužitelj pozvao da zajedno nose novce u [adresa], pa su tako nosili svaki po 10.000,00 eura, ukupno 20.000,00 eura, a zbog tadašnjih propisa nisu nosili veći iznos. To je bilo u ljeto prije sigurno više od 5 godina. Tada ih tuženik pod 2) dočekao u [adresa] u TC Supernova i oni su mu predali novce, a on ih je nakon toga vodio na ručak u [adresa] na janjetinu i tuženik pod 2) je govorio da će sve biti u redu, te je ostavio dojam kako će ispasti fer jer je pričao o svojim poslovima u građevinarstvu. Stekao je dojam da mu pare nisu problem. HR koji se navodi kao odgovorna osoba firme Lenapo je njegov otac. Nije u bilo kakvim poslovnim odnosima s tužiteljem, on je s tužiteljem blizak jer su oni familija. Nije mu poznat tuženik pod 1). Tužitelj mu je rekao da je taj posao s autobusom propao, ali ne zna zašto. Zna od tužitelja da mu tuženik pod 2) treba vratiti pare.

7.13. Svjedokinja TR (l.s. 107) je navela da je radila kao voditeljica za prijevoznički dio firme tuženika Pegasus d.o.o., a da već 6 godina ne radi za firmu tuženika nego u jednoj sasvim drugoj firmi drugih vlasnika. Ona je u firmi tuženika bila zadužena za komunikaciju s vanjskim suradnicima i vozačima, a posebno za organizacije tura iz RH prema vani i nazad, a radilo se o turama koje traju i 10 dana. Ona je kod tih poslova organizirala prijevoz vozača. Poznato joj je ime VR, ali ga ne može vezati za lik i čini joj se da je s njim bila dogovorena neka inozemna tura, ne zna je li ta tura određena ili ne, jer se ne sjeća, bilo je toliko puno tura u kojima je sudjelovala. Vezano za predmetni posao davanja autobusa na korištenje navodi da o tome nema bilo kakvih saznanja, kao ni o bilo kakvim plaćanjima između stranaka. Ne sjeća se situacije da je tužitelj došao u firmu tuženika isplatiti kakav novac ili nešto dogovoriti i da ga je vidjela te prigode. Nije bila zadužena za pisanje ugovora u firmi Pegasus, već je za to bila zadužena kolegica koja je radila u računovodstvu kojoj se ne može sjetiti imena. Možda se mogla dogoditi situacija da joj je gospodin OR diktirao neki ugovor, ali ne sjeća se konkretnog ugovora.

7.14. Tužitelj VR (l.s. 102-103) navodi da je tuženika pod 2) upoznao u Parizu godinu dana prije dogovaranja oko ovog posla tijekom 2019. godine, pa su tada u Parizu ustanovili da su neki rod. Znao je da tuženik pod 2) ima firmu i da se bavi prijevozom, pa je s njim razgovarao o tome kako bi se on eventualno mogao osamostaliti i raditi za sebe. Pričao mu je da planira u Sloveniji kupiti autobus i voziti svoje ture, a tada se prodavao autobus marke Scani. Njemu je tada tuženik pod 2) rekao da što će kupovati taj autobus da je bolje da se njemu javi jer on prodaje autobus marke Mercedes koji je bio star 3 - 4 godine. Tako se zaista javio tuženiku pod 2) i oni su se dogovorili da će mu on dati autobus marke Mercedes na korištenje, tada je taj autobus koštao 170.000,00 eura, pa ga on nije mogao kupiti. Dogovorili su se da on prvo preko tuženika pod 2) radi svoj posao s prijevozom, pa će on kasnije prebaciti taj posao na njega nakon što ostvari leasing preko firme, a sve ovo zato što je firma morala raditi godinu dana da bi dobio leasing, pa bi on zapravo u konačnici kupio taj autobus na leasing. Početna cijena tog dogovora je bila 40.000,00 eura za davanje na korištenje autobusa a potom je tuženik pod 2) pristao na 35.000,00 eura i 6.000,00 eura, a kako je na autobusu trebalo nešto popraviti bilo je dogovoreno ako će tuženici popravljati da će platiti još 5.000,00 eura. Ovo sve što je naveo je bilo dogovarano preko poruka i telefonski. Konačno su se dogovorili da on u srpnju 2019. dođe isplatiti dio novaca tuženiku pod 2), pa zbog tadašnjih propisa o prijenosu novca u Hrvatsku je tražio svog nećaka NR da mu pomogne odnijeti 20.000,00 EUR na način da svatko nosi po 10.000,00 EUR preko granice.

7.15. Nadalje tužitelj VR u iskazu navodi da su se potom našli u [adresa] u [adresa] s tuženikom pod 2) i on mu je taj novac isplatio, te su se dogovorili da će mu ostatak dati prvom prilikom kada dođe u Zadar. On je potom 22. srpnja 2019. došao na odmor sa suprugom i kćerkom i ponovno se našao s tuženikom pod 2) par dana nakon što su došli na odmor i otišli su u njegovu kancelariju firme Pegasus, sjeća se da je za svojim stolom sjedila sekretarica SR, a potom su otišli u zasebnu kancelariju i tu je prvi put vidio i upoznao tuženika pod 1). On je tada predao tuženicima 15.000,00 EUR i oni su obojica brojili taj novac pred njim, njih trojica su bili u kancelariji tijekom predaje novaca i brojanja. Pitao je tuženika mogu li zaključiti ugovor kada on već plaća toliko veliku gotovinu, a takav je bio i dogovor, a na to mu je IR rekao da on ne može zaključiti ugovor jer bi mu to moglo zatvoriti firmu, pa je potom spomenuo da O, kojeg je tužitelj poznavao, tako radi s njima bez ikakvih problema i da su oni, on i tuženik pod 2), svoji. Nakon toga je tražio da se potpiše potvrda da je on, tužitelj, dao toliki novac. Potom je tuženik pod 2) uzeo jedan čisti papir A 4 i na njega je napisao: " JR je dao 35.000,00 EUR", pa je potom ispod toga a iznad potpisa pisalo da treba dati 6.700,00 EUR do Nove Godine, a potom su IR i on potpisali. Kada je htio uzeti tu potvrdu o plaćanju IR mu je rekao da ta potvrda mora ostati tu u firmi, pa je onda tražio da je fotografira s mobitelom, i kada je krenuo fotografirat, IR je drugim papirom pokrio sve dijelove potvrde osim potpisa i dijela gdje je pisalo da on, tužitelj, treba platiti još 6.700,00 eura, on se tako bio pogubio nakon toga, nije ništa više inzistirao niti tražio i samo sam otišao. Potom je otišao u Sloveniju jer je tamo otvorio firmu Lenapo i otišao u komoru koja izdaje licence. Nakon što je pokušao dobiti licencu su mu u komori rekli da ne može dobiti licencu za hrvatsku reg. autobusa, već mora biti registriran u [adresa]. Njemu je prethodno tuženik pod 2) rekao da je Hrvatska u EU i da je sve u redu pa da će on dobiti licencu. Nakon toga je nazvao tuženika pod 2) i objasnio mu da ne može dobiti licencu za rad autobusom, a on je njoj rekao: "Pa radi ti, tko će tebe zaustavljati, što će ti licenca". On je htio otvoriti legalan posao i raditi po propisima. Rekao je tuženiku pod 2) da se nisu tako dogovorili i da želi povrat novaca a on je njemu rekao da je pare potrošio i da nema novaca i da je to što je dano kapara. Nakon toga je došao s majkom u [adresa] u kolovozu 2019. i trebali su se naći u Supernovoj tuženici i on, ali tuženik pod 2) nije došao jer je bio zauzet pa se dogovorio s tuženikom pod 1). Tada je tuženiku pod 1) rekao da se desilo to što se desilo i da nema veze, ali da izravnaju račune, pa je tražio da mu vrate plaćeni iznos mjesečno po 3.000,0 EUR pa da će tako isplatiti dugovani iznos u godinu dana. Na to je tuženik pod 1) njemu rekao da ne zarađuje on toliko i da nema on toliko para, a onda mu je on rekao da je u redu da mu daje po 1.000,00 EUR mjesečno pa da će mu vratiti novac kroz 35 mjeseci jer više nije imao izbora, ali je inzistirao da se sada to napiše potpiše i ovjeri kod javnog bilježnika, tuženik pod 1) je od njega tražio da povuče kaznenu prijavu policiji Tužbom je obuhvatio oba tuženika jer je dogovor bio s obojicom, Pristao je u Izjavi (l.s. 4) da mu tuženik pod 1) OR ispuni obavezu jer je samo on tada bio tu, iako je bio dogovor da bude prisutan i tuženik pod 2) koji nije došao. Od samoga početka je dogovarao sve s tuženikom pod 2) i on je vršio većinu uplata od samoga početka.

7.15. Tuženik pod 1) OR (l.s. 104-105), otac tuženika pod 2), je naveo da je tužitelj dogovarao sve s njim jer se radi o firmi njegove žene u kojoj je bio jedan od vlasnika, a firma se zove Pegasus. IR nije mogao dogovoriti ništa s tužiteljem jer je on bio samo vozač. Istina je da je tužitelj platio predujam za korištenje autobusa i da je bilo dogovoreno da će raditi posao striktno preko njih. Istina je da im je platio nekih 30.000,00 EUR, dopušta da se radi o iznosu od 35.000,00 EUR. Istina je i to da je potpisao izjavu koja je u spisu da će mu vratiti 35.000,00 EUR uplatama od po 1.000,00 EUR mjesečno. Također je istina da mu je vratio iznos od 11.472,40 EUR, a da je neplaćen iznos od 23.527,60 eura. Kada ga se pita je li on njemu dužan taj novac koji je utužen smatra da nije jer posao nije propao zbog njih nego zbog tužitelja. Uplate od po 1.000,0 EUR je uplaćivao on, a ne njegov sin IR. Smatra da je tužitelj kriv što je njihov dogovor propao jer je on odmah 7 dana nakon dogovora o korištenju autobusa imao preko njih dogovorenu turu iz Beča prema Italiji i Francuskoj i koja je trebala trajati 10 dana, radilo se o stranim gostima. Tužitelj je njima javio dan ili dva prije ne može odvesti tu turu, on je došao pred gotov čin i morao angažirati nekoga drugoga. Tužitelj je rekao da ne može dobiti licencu pa da je to razlog zašto ne može odvesti turu, mogao je on reći što je htio. Njega ne zanima to što tužitelj nije mogao dobiti licencu. Vezano za Izjavu (l.s. 4) navodi da je tužitelj došao s materom razgovarati s njim, ona je plakala i bilo mu je žao žene, pa je obećao da će vratiti novac i rekao joj je da ima sreću što je naletjela na poštena čovjeka. On je pristao vratiti taj iznos bez pritiska, nije ni znao da ga je tužitelj prijavio policiji. Nakon svega smatra da tužitelju nije dužan jer ga je ona tura od koje je odustao koštala 10.000,00 EUR i on je to morao iskeširati. Tužitelj mu nikada nije dostavio potpisan ugovor o poslovnoj suradnji i najmu autobusa. Nije mu tužitelj dostavio pisani dokaz o tome zašto odustaje od pisanih ugovora. Kod njega je u vrijeme tih dogovora radila svjedokinja RR, radila je tada i SR koja je sve i pisala, odnosno pisala je sadržaje ugovora i bila je angažirana za suradnju s kooperantima. Imao je takav model poslovne suradnje s drugima. Imao je takav slučaj sa svojim vozačem koji je kupio autobus na leasing. Što se njega tiče tužitelj je mogao s unajmljenim vozilom kako je dogovoreno obavljati posao. Bilo je dogovoreno da će tužitelj posao raditi preko njih sve dok ne kupi autobus jer kartice za gorivo i za cestarinu sve idu preko firme Pegasus, pa tako postoje rashodi i troškovi, da će preko njih plaćati leasing od 3.000,00 EUR mjesečno i ove navedene troškove, pa da će se tako od tužiteljevog prometa koji je mjesečni između 10.000,00 do 30.000,00 EUR odbiti trošak leasinga i ovi drugi troškovi, kao i rashodi. Ovih 35.000,00 EUR je bila kapara, odnosno avans za kupnju autobusa, pa kada jednog dana tužitelj bude otplatio autobus će se uzeti u obzir i taj plaćeni iznos. Navedenu činjenicu da je taj iznos od 35.000,00 EUR avans nisu naveli u bilo kakvom ugovoru, ugovori nisu potpisani, on ne zna zašto ugovori nisu potpisani. Tužitelj je uzeo papire na potpis i oni su trebali biti potpisani nakon dva, tri dana, ali nisu da li se tužitelj posvadio sa svojim suvlasnikom ili nije, on to ne zna. Njegov sin IR je bio u to vrijeme dogovora direktor kratko, niti godinu dana, jer je dosadašnja direktorica ĐR otišla u London i radi toga je morao staviti IR za direktora, on je tada ispunjavao svoje direktorske obveze i bio ovlašten za potpisivanje dokumenata u vrijeme dok je bio direktor. IR je bio i dalje vozač.

8. Sve materijalne dokaze izložene u sporu sud prihvaća kao istinite. Naime, isti su jasni i određeni, objektivni, sadržajno vjerno i autentično zabilježeni te ne postoji ni jedna okolnost koja ih dovodi u pitanje.

8.1. Ponajprije je navesti da nije sporno da je tužitelj isplatio tuženiku pod 2) iznos od 20.000,00 EUR dana 5. srpnja 2019., te da je obojici tuženika 24. srpnja 2019. predao iznos od 15.000,00 EUR na ime ugovora o najmu autobusa i ugovora o poslovnoj suradnji koji ugovori su tek trebali biti zaključeni.

8.2. Tako iz sadržaja nepotpisanih ugovora o poslovnoj suradnji i ugovora o najmu vozila proizlazi da su trebali biti zaključeni između tužitelja kao zz i vlasnika tvrtke Lenapo d.o.o. sa sjedištem u [adresa] i tuženika pod 2) kao zz i direktora tvrtke Pegasus d.o.o. sa sjedištem u [adresa].

8.3. Nije sporno da su stranke zapravo usmeno dogovorile da će tužitelj godinu dana preko tvrtke tuženika koristiti njihov autobus marke Mercedes star tri do četiri godine i raditi prijevozničke poslove u turizmu preko firme tuženika Pegasus d.o.o. pa da će u konačnici tužitelj prebaciti taj posao i leasing predmetnog autobusa na svoju firmu Lenapo d.o.o. i konačno na taj način kupiti autobus na leasing i osamostaliti se u poslu.

8.4. Firme stranaka Lenapo d.o.o. i Pegasus d.o.o. su ugašene i danas više ne egzistiraju, kako to nesporno proizlazi iz navoda stranaka.

8.4. Također je nesporno da između firmi u vlasništvu stranaka nije došlo do zaključenja ugovora o poslovnoj suradnji i najmu autobusa jer tužitelj u Sloveniji nije mogao dobiti licencu za prijevoz autobusom registriranim u [adresa], te je zatražio povrat novaca od tuženika nekoliko dana nakon isplate iznosa od 15.000,00 EUR, i taj novac je zatražio već u srpnju 2019., a što su tuženici odbili, pa je radi navedenog tužitelj prijavio tuženike policiji 30. srpnja 2019. radi prijevare i u konačnici se s tuženikom pod 1) pisano dogovorio 19. rujna 2019. da povuče kaznenu prijavu policiji, a da mu tuženik pod 1) OR vrati predmetni iznos u 35 mjesečnih obročnih otplata od po 1.000,00 EUR, kako se to navodi u ovjerenoj Izjavi (l.s. 4).

8.5. Tuženici ne osporavaju da su od Izjave tuženika pod 1) OR od 19. rujna 2019. pa do utuženja vratili tužitelju iznos od 11.472,40 EUR od uplaćenog im iznosa od ukupno 35.000,00 EUR, te da tužitelju nisu vratili utuženi iznos od ukupno 23.527,60 EUR.

9. Sporno je, s obzirom na navode tuženika, je li predmetni posao poslovne suradnje i najma autobusa propao zbog krivnje tužitelja, pa da tuženici nisu dužni vratiti tužitelju predmetni utuženi iznos, koji je po tuženicima zapravo kapara ili avans za kupnju autobusa. Osim toga je istaknut i prigovor promašene pasivne legitimacije od strane tuženika pod 2) kod čega se ističe da je on bio samo vozač u firmi tuženika, da je sve dogovoreno s tuženikom pod 1) i da se tuženik pod 1) obvezao vratiti novac, pa da ga je jedino on i uplaćivao tužitelju.

10. Radi utvrđenja spornih činjenica su saslušani svjedoci RR, UR i SR, te tužitelj VR i tuženik pod 1) OR u svojstvu stranke.

10.1. Ocjenjujući iskaze svjedoka sud nalazi da su istiniti iskazi RR i NR, dok svjedokinja SR nije imala bitnih saznanja o poslovnim odnosima stranaka. Svjedoci RR i UR iskazuju uvjerljivo i međusobno sukladno, te njihovi iskazi nisu dovedeni u pitanje ostalim provedenim dokazima.

10.2. Tako sud vjeruje svjedokinji RR, zaposlenici tuženika, kada navodi da je sastavljen ugovor o poslovnoj suradnji između firme Pegasus d.o.o. i firme Lenapo d.o.o., ali da ti ugovori nisu nikada potpisani. Zna da je s tužiteljem bila dogovorena neka inozemna tura, ne zna je li ta tura određena ili ne. Svjedokinja navodi da nema saznanja o plaćanjima između stranaka kod čega joj sud vjeruje jer iz stranačkih iskaza proizlazi da su stranke bile same kod isplate novaca i da kod toga nisu bile uključene treće osobe.

10.3. Tome je sukladan iskaz svjedoka NR, nećaku tužitelja, kojem sud vjeruje kada navodi da zna da je između stranaka bio dogovoren iznos od 35.000,00 eura za taj posao oko autobusa i da je zajedno s tužiteljem nosio ukupno 20.000,00 eura iz Banja Luke u ljeto prije više od 5 godina, pa da su te novce dali tuženiku pod 2) u [adresa] u TC Supernova, a nakon čega ih je tuženik pod 2) vodio na janjetinu. Tužitelj mu je rekao da je taj posao s autobusom propao.

10.4. Svjedokinja TR, ranija zaposlenica tuženika, sama navodi da nema bilo kakvih saznanja o davanju autobusa na korištenje tužitelju, a niti o bilo kakvih plaćanjima između stranaka. Čini joj se da je s tužiteljem dogovorena neka inozemna tura, ne zna je li ta tura određena ili ne.

11. Ocjenjujući iskaze stranaka sud nalazi da je tužitelj istinito iskazivao, a da je iskaz tuženika djelomično istinit.

11.1. Tako sud vjeruje iskazu tužitelja VR kada navodi da je 7.14. Tužitelj VR (l.s. 102-103) navodi damu je tuženik pod 2) poznanik i rođak po majci, pa mu je tako savjetovao da ne kupi u Sloveniji autobus marke Scani, a kako je to tužitelj namjeravao, već je predložio da mu on proda svoj autobus marke Mercedes koji je bio star 3 - 4 godine. Dogovorili su se da će mu tuženik pod 2) dati autobus na korištenje, pa da će kasnije prebaciti taj posao na njega nakon što ostvari leasing preko firme i tako kupiti taj autobus. Početna cijena tog dogovora je bila 40.000,00 EUR, a konačno su se dogovorili da će tužitelj platiti za autobus iznos od 35.000,00 EUR i da će tužitelj sam izvršiti popravke na autobusu za preostali iznos od 5.000,00 eura. Tako je prvi dio iznosa od 20.000,00 EUR isplatio tuženiku pod 2) u srpnju 2019. zajedno sa svojim nećakom ZR. Potom je 22. srpnja 2019. ponovo došao u [adresa] i predao obojici tuženika preostali iznos od 15.000,00 EUR. Tuženici mu nisu htjeli izdati potvrdu, a kada je pokušao fotografirati taj iznos je tuženik pod 2) drugim papirom pokrio sve dijelove potvrde osim potpisa i dijela gdje je pisalo da on, tužitelj, treba platiti još 6.700,00 eura. Potom je otišao u Sloveniju jer je tamo otvorio firmu Lenapo i otišao u komoru koja izdaje licence i tamo su mu rekli da ne može dobiti licencu za hrvatsku registraciju autobusa, već mora biti registriran u [adresa]. Njemu je prethodno tuženik pod 2) rekao da je Hrvatska u EU i da je sve u redu pa da će on dobiti licencu. Nazvao je tuženika pod 2) i zatražio povrat plaćenih 35.000,00 EUR jer nije htio tako raditi nego po propisima, a ovaj mu je rekao da je novce potrošio, iako ih je dobio istog mjeseca, i to u srpnju 2019. Trebao se potom naći s tuženicima u kolovozu 2019. u Supernovoj, ali je došao samo tuženik pod 1), dok je tužitelj bio s majkom, tražio je od tuženika pod 1) da mu vrate po 3.000,00 EUR mjesečno i na kraju su se dogovorili da mu isplaćuju po 1.000,00 EUR mjesečno pa da će mu vratiti novac kroz 35 mjeseci, a da on povuče kaznenu prijavu policiji

11.2. Sud vjeruje tuženiku pod 1) OR kada navodi da je potpisao ovjerenu Izjavu koja je u spisu da će tužitelju vratiti 35.000,00 EUR uplatama od po 1.000,00 EUR mjesečno, što je potpisao jer je tužitelj došao s materom razgovarati s njim, ona je plakala i bilo mu je žao žene, pa je obećao da će vratiti novac i rekao joj je da ima sreću što je naletjela na poštena čovjeka. Nadalje mu sud vjeruje kada navodi da je tužitelju vraćen iznos od 11.472,40 EUR, a da je ostao neisplaćen utuženi iznos od 23.527,60 eura. Bilo je dogovoreno da će tužitelj posao raditi preko njih sve dok ne kupi autobus jer kartice za gorivo i za cestarinu sve idu preko firme Pegasus, pa tako postoje rashodi i troškovi za koje je bilo dogovoreno da će ih tužitelj plaćati od svojih prihoda, kao i leasing.

11.3. Sud ne vjeruje tuženiku pod 1) kada navodi da je tužitelj sve dogovarao s njim, a da s tuženikom pod 2) nije mogao ništa dogovarati jer je ovaj bio samo vozač, obzirom da istovremeno navodi da je ipak tuženik pod 2) u vrijeme dogovora bio direktor za vrijeme od oko godine dana, a ne samo vozač, da je imao ovlasti direktora i da je u to vrijeme ispunjavao sve svoje obveze kao direktor. Nedokazane su i nepotkrijepljene tvrdnje tuženika pod 1) kada u iskazu navodi da tužitelju nije dužan jer ga je ona turistička tura od koje je tužitelj odustao koštala 10.000,00 EUR i da je on to morao iskeširati.

12. Prema tome, temeljem svih provedenih dokaza je utvrđeno da tuženici zapravo ne osporavaju teze tužitelja da im je tužitelj uplatio iznos od ukupno 35.000,00 EUR u srpnju 2019. na ime zaključenja ugovora o najmu autobusa i poslovnoj suradnji koji ugovor u konačnici nije zaključen. Također činjenica je da su oba tuženika, kako i supruga tuženika pod 2) vratili tužitelju dio iznosa od ukupno 35.000,00 EUR, a koji iznos su stekli temeljem osnove koja je otpala, pa su tako do utuženja vratili iznos od 11.472,40 EUR i da tužitelju duguju još utuženi iznos od 23.527,60 EUR. Tuženik pod 2) u iskazu priznaje da tužitelju nisu vratili navedeni utuženi iznos, ali smatra da mu taj iznos ne duguju jer je tužiteljeva krivnja što se poslovni dogovor nije realizirao. Takve tvrdnje tuženika su kontradiktorne njihovim postupcima obzirom da su tuženiku prethodno, prije utuženja, vratili iznos od 11.472,40 EUR, pa se postavlja pitanje radi čega su taj iznos vratili ako su smatrali da se radi o kapari za posao koji je propao krivnjom tužitelja.

12.1. Osim toga, tuženici nisu dokazali svoje tvrdnje da bi dogovoreni posao davanja autobusa na korištenje propao krivnjom tužitelja, već iz provedenih dokaza proizlazi upravo suprotno, odnosno da do realizacije posla nije došlo krivnjom tuženika koji su tvrdili da bi se tužitelj mogao u Sloveniji baviti poslom prijevoza s autobusom registriranim u [adresa], a u konačnici tužitelj nije mogao dobiti licencu za taj posao i obavljati ga propisno i zakonito, pa je zapravo poslovni odnos stranaka propao krivnjom tuženika. Navedenu činjenicu da tužitelj nije mogao dobiti licencu za turistički prijevoz tuženici nisu osporavali, već su tvrdili da se to njih ne tiče, ali je činjenica da su stranke potom odustale od potpisivanja ugovora jer tužitelj nije mogao zakonito obavljati dogovoreni posao, a kako to proizlazi iz nepotpisanih ugovora o poslovnoj suradnji i najmu vozila koji su priloženi u spisu (l.s. 30-36).

13. Vezano za prigovor promašene pasivne legitimacije je navesti da je u cijelosti neosnovan jer je u razdoblju usmenih dogovora između stranaka tuženik pod 2) bio direktor firme Pegasus d.o.o., te je tako primio na ruke prvi isplaćen iznos od tužitelja u srpnju 2019. od 20.000,00 EUR, a potom i drugi iznos od 15.000,00 EUR dana 22. srpnja 2019. je primio zajedno s tuženikom pod 1) koji mu je otac, i to u prostorijama njihove firme Pegasus d.o.o. Nadalje je utvrđeno da su oba tuženika sudjelovala u svim dogovorima s tužiteljem, a u usmenim dogovorima pretežito upravo tuženik pod 2). Stoga je prigovor promašene pasivne legitimacije tuženika pod 2) neosnovan obzirom da je sud utvrdio da su se predmetni pregovori o budućem, u konačnici nerealiziranom, poslu vodili između tužitelja i oba tuženika.

14. Prema tome je nedvojbeno utvrđeno su tuženici u obvezi vratiti tužitelju ono što su primili temeljem osnove koja se nije ostvarila, kako to propisuje čl. 1111. st. 3. ZOO koja regulira institut stjecanja bez osnove, jer je zaključak ovog suda da bi stjecanje bez osnove predstavljala vrijednost koju su tuženici neosnovano stekli predmetnim dogovorom o najmu autobusa i poslovnoj suradnji, a koji ugovor u konačnici nije zaključen.

15. U odnosu na solidarnost je navesti da je zaključak suda, imajući u vidu nesporne i utvrđene činjenice u predmetnom sporu, da je tužitelj osnovano zatražio povrat stečenog bez osnove od oba tuženika solidarno, kako to omogućuje odredba čl. 43. ZOO. Prema čl. 43. ZOO-a, kojim je reguliran „Sadržaj solidarnosti dužnika“, svaki dužnik solidarne obveze odgovara vjerovniku za cijeli dug i vjerovnik može zahtijevati njegovo ispunjenje od koga hoće, sve dok ne bude potpuno ispunjen, ali kad jedan dužnik ispuni dug, obveza prestaje i svi se dužnici oslobađaju. Naime, tuženici su zajednički bez osnove stekli utuženi iznos i zajednički su se obogatili tim iznosom, nešto bez osnove (više stjecatelja), oni su odgovorni solidarno ako je i njihovo stjecanje bilo zajedničko, odnosno ako se može utvrditi da su zajedno obogaćeni istim iznosom ili stvari.

16. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25- dalje: ZPP), odredbama važeće Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine br. 138/23 i 107/25), i prema vrijednosti predmeta spora od 23.527,60 EUR, te je tužitelju odmjeren trošak: sastava tužbe 250 bodova (Tbr. 7.1.), za pristup na odgođeno ročište od 11. lipnja 2025. 50 bodova (Tbr. 9.5.), za pristup na održana ročišta od 11. rujna 2025., 23. listopada 2025., 22. siječnja 2026. i 10. ožujka 2026. po 250 bodova za svako ročište (Tbr. 9.1.), ukupno 1.300 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 EUR iznosi 2.600,00 EUR čemu treba pridodati plaćenu sudsku pristojbu na tužbu i presudu u iznosu od po 248,55 EUR, tako da ukupni priznati parnični trošak tužitelja iznosi 3.097,10 EUR, dok se preko dosuđenog odbija kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška. Obzirom da je glavna obveza tuženika solidarna, to je sukladno odredbi čl. 161. st. 3. ZPP sud naložio tuženicima solidarno naknaditi i parnični trošak, a kako je to i zatraženo od tužitelja.

16.1. Ovaj sud nije priznao tužitelju trošak podneska tužitelja od 12. lipnja 2025. sukladno čl. 155. ZPP, i to obzirom da tužitelj ovim podneskom polemizira kako su tuženici trebali materijalne dokaze dostaviti sudu do 8 dana prije pripremno ročišta, koje očitovanje je suvišno i nepotrebno za vođenje ovog postupka, i to posebno kraj činjenice da je i tužitelj dostavljalo dokumentaciju „u zadnji čas“ i na pripremnom ročištu.

U Zadru, 23. travnja 2026.

Sutkinja

Maja Ivković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovome sudu, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivne stranke, u roku od 15 dana od dana objave odluke, a o njoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćnicima

2. Tuženicima po punomoćniku