Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-487/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Ksenije Dimec, kao predsjednika vijeća, Larise Gačanin, kao suca izvjestitelja te Ive Smokvina- Dadasović, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja UĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Vlatka Glad-Zakšek, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, koju zastupa punomoćnik Josip Grošeta, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o., u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 10791/2023-29 od 10. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 23. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-10791/2023-29 od 10. srpnja 2024. u toč. I. izreke te u dijelu točke II. izreke za iznos od 2.427,49 eura, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 10. srpnja 2024. do isplate.

II Prihvaćanjem žalbe tuženice preinačava se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-10791/2023-29 od 10. srpnja 2024. u dijelu toč. II. izreke kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 125,00 eura, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama te sudi:

''Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 125,00 eura, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 10. srpnja 2024. do isplate.''

III Odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Točkom I. izreke prvostupanjske presude naloženo je tuženici da tužitelju isplati iznos od 4.745,43 eura, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose na način i po stopi pobliže opisanim u izreci citirane presude, dok joj je točkom II. izreke naloženo da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 2.552,49 eura sa zateznim kamatama, sve u roku 15 dana.

2. Protiv presude žalbu podnosi tuženica iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., 146/25. – dalje: ZPP). Predlaže da se presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti, a tužitelju naloži da tuženici naknadi trošak parničnog i žalbenog postupka, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, odnosno podredno da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. U odgovoru na žalbu tužitelj osporava navode iste te predlaže da se žalba odbije, a tuženica obveže da tužitelju naknadi troškove žalbenog postupka.

4. Žalba tuženice je neosnovana.

5. Predmet spora predstavlja restitucijski zahtjev tužitelja radi povrata stečenog na temelju ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, s pripadajućim zateznim kamatama.

6. Među strankama nije sporno da su 11. lipnja 2007. sklopile Ugovor o kreditu broj 028-50-4172279 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), na temelju kojega je tuženica, kao Kreditor, tužitelju, kao Korisniku kredita, odobrila kredit u kunskoj protuvrijednosti od 21.238,98 CHF po srednjem tečaju Kreditora važećem na dan korištenja, radi kupnje vozila.

7. Sporna je osnova i visina tužbenog zahtjeva, te je li predmetno potraživanje u zastari.

8. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski je sud u obrazloženju presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u proturječnosti s činjenicama iznesenim u postupku i provedenim dokazima, a ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, odnosno izreka presude je razumljiva i neproturječna sama sebi i razlozima presude pa se nije ostvario žalbeni razlog iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

9. Nadalje, žalbeni navodi tuženice o postojanju relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 190. već su prethodno otklonjeni presudom ovoga suda posl. br. Gž-845/2022-3 od 22. studenog 2023., slijedom čega se tuženica, u svrhu izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja, upućuje na toč. 9. obrazloženja iste.

10. Nisu osnovani niti žalbeni navodi o postojanju relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 338. st. 4. ZPP-a budući da je obrazloženje pobijane presude sadržajno u skladu s čl. 338. st. 4. ZPP-a.

11. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, sukladno ovlaštenju iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, utvrđeno je da donošenjem pobijane presude nije počinjena niti jedna od navedenih povreda. Pritom valja naglasiti, u pogledu pravilne primjene materijalnoga prava na koju povredu ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, da je prvostupanjskom presudom citirana kasnija verzija Zakona o obveznim odnosima od one koja je bila na snazi u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu. Međutim, primijenjene odredbe predmetnog zakona u pogledu relevantnog materijalnog prava nisu obuhvaćane izmjenama nakon 2007., slijedom čega navedena okolnost nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude.

12. Prvostupanjski sud, pozivom na čl. 502.c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. – dalje: ZPP/23), a cijeneći da su u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača donesene presude Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kao i odluke Vrhovnog suda RH posl. br. Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i posl. br. Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., kojima je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke banke i valutnoj klauzuli u valuti CHF, kao i pozivom na Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03.), čl.118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 14/14., 110/15., 14/19.) u vezi s čl. 3.- 4., čl. 269., čl. 272., čl. 323. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05., 41/08., 125/11, 78/15. i 29/18. – dalje: ZOO), zauzima stav da su nepoštene i ništetne sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu te da tužitelju pripada pravo na povrat stečenog bez osnove na temelju istih. Na tako dosuđeni iznos određuje zatezne kamate tekuće od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate sukladno čl. 29. u vezi s čl. 1115. ZOO-a.

13. Pritom odbija istaknuti prigovor zastare navodeći da je pokretanjem postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, odnosno od 15. lipnja 2018. za valutnu klauzulu, a od 14. lipnja 2014. za promjenjivu kamatnu stopu. Budući da je tužitelj podnio tužbu 3. lipnja 2019. zaključuje da je ista podnesena unutar zastarnog roka od pet godina.

14. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, prvostupanjski sud je na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka, kojeg je u cijelosti prihvatio, utvrdio da ukupna razlika s osnove promjene kamatne stope iznosi 1.123,57 eura, dok ukupna razlika s osnove valutne klauzule iznosi 3.621,84 eura. Stoga, utvrđuje da je u navedenim iznosima nastala razlika u otplati kredita zbog primjene nepoštenih, odnosno ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, slijedom čega tužitelju dosuđuje utvrđenu razliku.

15. Odluku o troškovima postupka donosi primjenom odredbe čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 155. ZPP/23 te relevantnih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

16. Ovaj sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom.

17. Suprotno žalbenim navodima tuženice, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda o obvezujućem učinku odluke donesene u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

18. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u odnosu na odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke banke u potrošačkim ugovorima o kreditu, potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda posl. br. Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014., s time da je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-249/14 od 9. travnja 2015. odbijena revizija, utvrđeno je da je, pored ostalih banaka, i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je tijekom vremena mijenjana jednostranom odlukom kreditora te drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja ugovora, potrošač i kreditor nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom točno utvrdili parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača, jer je na taj način došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost takvih ugovornih odredbi.

18.1 Nadalje, istom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u odnosu na valutnu klauzulu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., povodom koje je donesena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev- 2221/2018 od 3. rujna 2019., utvrđeno je da je, pored ostalih, i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne, ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženica, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

18.2. Nastavno, odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14., 110/15. i 14/19.; dalje: ZZP/14.), a koji se s obzirom na vrijeme pokretanja ovog postupka primjenjuje sukladno čl. 148. u vezi s čl. 146. ZZP/14, propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14. obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženice, a čl. 502.c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – dalje: ZPP/14), koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. istoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP/14 propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa.

18.3 Pritom se ističe da nisu osnovani žalbeni navodi tuženice kojima ističe da je zabranjena retroaktivna primjena odredbe čl. 502.c ZPP-a koja se prije donošenja Zakona o izmjenama i dopunama zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 70/19.; dalje: ZIDZPP/19) odnosila samo na postupke naknade štete. Naime, iako je odredbom čl. 502.c ZPP/14 bilo određeno da se fizičke i pravne osobe mogu u parnicama za naknadu štete pozivati na pravna utvrđenja iz kolektivnog spora, prema ocjeni ovog suda navedenu odredbu je potrebno tumačiti teleološki, a ne strogo gramatički. Uzimajući u obzir svrhu unošenja glave 32. pod nazivom „Tužba za zaštitu kolektivnih prava i interesa“, te vodeći računa o činjenici da je zakonskom izmjenom citirana zakonska odredba izmijenjena samo na način da je iza riječi „naknada štete“ dodano „ili isplata“, neprihvatljivo je strogo formalističko tumačenje navedene odredbe, slijedom čega se termin „naknada štete“ u čl. 502.c ZPP/14 treba tumačiti u skladu s ciljem te odredbe, a koji cilj je olakšanje i ubrzanje parničnih postupaka obeštećenja potrošača.

18.4 Stoga je pravilan stav prvostupanjskog suda da prethodno navedena pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti valutne klauzule i ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na što ukazuje i stajalište Vrhovnog suda RH prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu ZID ZPP/19, na temelju čl. 502.c ZPP-a, vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

19. Nastavno na navedeno, tužitelj nije bio dužan dokazivati ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli već je dovoljno da se pozvao na utvrđenu ništetnost u navedenim presudama povodom kolektivne tužbe jer bi svako drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača. S druge strane, u individualnim postupcima kao što je ovaj, dopušteno je dokazivati da se o spornim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, upravo stoga što takva utvrđenja nisu bila predmetom raspravljanja i dokazivanja u kolektivnom sporu. Međutim, tuženica tijekom postupka nije pružila niti jedan dokaz da bi postojao informirani pristanak tužitelja na sklapanje Ugovora o kreditu na način da bi mu prilikom sklapanja istog bile dane odgovarajuće obavijesti o načinu i parametrima promjene kamatne stope, kao i rizicima vezanim uz valutu CHF, te da je tužitelj unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Štoviše, ista je odustala od saslušanja svog djelatnika.

20. Nadalje, iz prvostupanjske presude, kao i iz stanja spisa, jasno proizlazi da je sud tijekom postupka izveo dokaz uvidom u svu pravno relevantnu dokumentaciju, uključujući i onu dostavljene od strane tuženice, međutim iz sadržaj iste ne proizlazi da bi tužitelju tijekom sklapanja Ugovora o kreditu bilo pružene sve relevantne informacije u smislu prethodno iznesenih navoda.

21. Također su neosnovani žalbeni navodi tuženice da je vještačenje provedeno kao da su stranke ugovorile kunski kredit s fiksnom kamatnom stopom. U konkretnom slučaju radi o djelomičnoj ništetnost odredbi ugovora i to onog dijela kojim je obveza tužitelja kao potrošača vezana za promjenu tečaja valute u CHF te promjenjivu kamatnu stopu prema jednostranoj odluci tuženice, dok su u preostalom dijelu te ugovorne odredbe valjane. Zbog toga je pravilno prvostupanjski sud zaključio da tužitelju pripada pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta obračunatih uslijed rasta tečaja valute CHF i promjene kamatne stope, a u odnosu na početni tečaj CHF i početno ugovorenu kamatnu stopu te je prema pravilno danoj zadaći financijskom vještaku utvrdio obvezu tuženice na povrat tužitelju ukupnog iznosa od 4.745,43 eura.

22. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud obvezao tuženicu na plaćanje zateznih kamata od dana plaćanja mjesečnih anuiteta (što proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka, a ne kako to pogrešno navodi prvostupanjski sud od dospijeća) pa do isplate. Ništetnost spornih ugovornih odredbi utvrđena je zbog povrede prava savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora što podrazumijeva nesavjesnost na strani tuženice, slijedom čega se žalbeni navodi u tom pogledu također otklanjaju kao neosnovani.

23. Pravilno je prvostupanjski sud odbio i istaknuti prigovor zastare kao neosnovan. U konkretnome slučaju riječ je o restitucijskom zahtjevu za povrat primljenog na temelju ništetnih ugovornih odredbi, slijedom čega se primjenjuje opći zastarni rok od pet godina (članak 225. ZOO-a).

23.1 Sukladno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u konkretnom slučaju, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

23.2 Stoga, imajući u vidu da je tužba u ovom postupku podnesena 3. lipnja 2019., tražbina tužitelja nije u zastari s obzirom da od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu), odnosno 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu) pa do podnošenja tužbe u ovom postupku nije protekao petogodišnji zastarni rok.

24. Neosnovano se tuženica u žalbi poziva na čl. 326. st. 2. ZOO-a koji propisuje da se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je u cijelosti ispunjen. Naime, u konkretnom slučaju radi se o isplati izvršenoj na temelju ništetnih odredbi Ugovora koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, što ne predstavlja „zabranu manjeg značaja“, već uvelike određuje bitne sastojke Ugovora.

25. Neosnovano tuženica ukazuje i da je prvostupanjski sud propustio primijeniti čl. 19. st. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje: ZIDZPK) tvrdeći da bi iz istog proizlazilo da zakonodavac smatra da između potrošača, koji su svoje kredite već otplatili, i banaka nije postojala znatna neravnoteža na strani potrošača. Takvo što iz navedene odredbe ne proizlazi, već se ista odnosi samo na obvezu banaka da potrošačima koji su sklopili ugovore kao što je predmetni, a koji kredit još nisu otplatiti, ponude sklapanje ugovora s uvjetima propisanim ZIDZPK- om.

26. Zaključno, prvostupanjski je sud pri odmjeri nagrade punomoćniku tužitelja pravilno primijenio odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' br. 138/23. – dalje: Tarifa) važeće u vrijeme donošenja odluke o trošku, sukladno odredbi Tbr. 52.3. Tarife kao i ustaljenoj i dosljednoj sudskoj praksi temeljenoj na pravnim shvaćanjima izraženim u brojnim revizijskim odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske (primjerice Revd 3652/24 od 27.11.2024., Rev 562/24 od 7.5.2024., Rev-940/2020 od 4. srpnja 2023., Rev- 847/2021 od 13. veljače 2024.).

27. Tužitelj je nakon provedenog financijskog vještačenja smanjio tužbeni zahtjev s početnih 40.000,00 kn/ 5.308,91 eura[1] na 35.754,46 kn/ 4.745,43 eura. Tuženica se usprotivila djelomičnom povlačenju tužbe no, budući da predmetnom presudom prvostupanjski sud odlučuje u odnosu na zahtjev koji glasi na iznos od 4.745,43 eura, odluka o trošku u suglasnosti je s predmetnim vps-om.

28. Pravilno je tužitelju priznat trošak sastava podneska od 20. svibnja 2021. kojim je isti dostavio dokaz o uplati predujma za provođenje financijskog vještačenja, budući da je raspravnim rješenjem suda donesenim na ročištu 13. svibnja 2021. bio pozvan da u roku 30 dana predujmi potreban iznos, dok trošak sastava podneska od 23. srpnja 2019., suprotno žalbenim navodima, tužitelju nije niti dosuđen.

28.1 Međutim, tužitelju je neosnovano dosuđen trošak sastav podneska od 18. lipnja 2019. (kojim je dostavljen dokaz o uplati sudskih pristojbi na tužbu), kao i trošak sastava podneska od 13. svibnja 2021. (oba po 25 bodova). Naime, tužitelj je dokaz o uplati sudskih pristojbi na tužbu trebao dostaviti već uz tužbu, dok spisu ne prileži podnesak tužitelja od 13. svibnja 2021., slijedom čega je zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka valjalo odbiti za iznos od 125,00 eura (2 x 25 bodova x 2,00 eura, uvećano za PDV), dok ga je u preostalom dijelu valjalo potvrditi.

29. Stoga je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u toč. I. izreke ove presude, dok je na temelju odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a odlučeno kao u toč. II. izreke.

30. Zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka nije osnovan jer je ista uspjela žalbom u neznatnom dijelu zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi (čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 154. st. 5. ZPP-a), dok trošak sastava odgovora na žalbu nije bio

1 Fiksni tečaj konverzije: 1 EUR = 7,53450 HRK

potreban za vođenje ovog postupka, slijedom čega je odlučeno kao u toč. III. ove presude.

U Rijeci 23. travnja 2026.

Predsjednik vijeća:

Ksenija Dimec