REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-7262/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud, u Zagrebu po sutkinji toga suda Katarini Jukić, u pravnoj stvari tužitelja HR OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Stipe Vuletić, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, OIB 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave, 23. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I./ Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 3. Ugovora o kreditu br. 056- 50- 4699445 koji su tužitelj HR, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i tuženik RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta br. 69, Zagreb, OIB 53056966535 kao kreditor zaključili dana 02.10.2007. godine, a koja glasi:

“ naknada 0,50 % od iznosa kredita, jednokratno, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita “.

II./ Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535 isplatiti tužitelju HR, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] iznos od 400,00 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 27.10.2007. godine pa do isplate koja se za razdoblje do 31. prosinca 2007. određenoj čl. 1. čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, te za razdoblje od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od osam dana.

III./ Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. OIB 53056966535 naknaditi tužitelju HR OIB [osobni identifikacijski broj] trošak parničnog postupka u iznosu od 414,81 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 23. travnja 2026. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od osam dana.

VI./ Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Nesporno je između stranka da je Ugovorom o kreditu zaključenim 02. listopada 2007. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditora, tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kunske protuvrijednosti od 80.000,00 EUR, obračunat prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja.

1.2 Nije sporno nadalje niti da je tuženik tužitelju prilikom isplate iznosa kredita 26. listopada 2007. iznos kredita umanjio za iznos od 400,00 EUR, po osnovi tzv. ulazne naknade, a na temelju odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka, citirane pod točkom I./ izreke ove presude.

1.3 Na temelju između stranaka nespornih činjenica izloženih pod točka 1. i 1.2. ovog obrazloženja tužitelj postavlja tužbene zahtjeve citirane pod točkom I./ i II./ izreke ove presude te potražuje naknadu troška parničnog postupka.

1.4 Tužitelj tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti obrazlaže navodeći da je ugovor o kreditu zaključio kao potrošač, te da je odredba čl. 3. Ugovora o kreditu nepoštena jer se radilo o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, s tim da se radilo o unaprijed formuliranoj odredbi od strane trgovca, na koju tužitelj kao potrošač nije imao nikakvog utjecaja (čl. 96. st. 1. i čl. 102 st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, u daljnjem tekstu ZZP). Tužitelj ističe da u ugovornu nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada niti zašto je određena baš u tom iznosu te smatra da se radi o uračunavanju kamate protivno odredbi čl. 1024 st. 4 ZOO. Tužitelj tvrdi da je ta odredba nije lako razumljiva prosječnom potrošaču. Tužitelj tvrdi da je sporna odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača te da je stoga ništetna u smislu čl. 102 st. 1. ZZP. Tužitelj slijedom izloženog predlaže utvrditi ništetnom odredbu čl. 3. Ugovora o kreditu te potražuje od tuženika isplatu iznosa po osnovi nezakonito naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva, kao i naknadu troška parničnog postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbene navode na kojima tužitelj temelji tužbene zahtjeve. Tužitelj tvrdi da je iznos sporne naknade točno i jasno određen u odredbi čl. 3 Ugovora o kreditu te da je navedena ugovorna odredba lako uočljiva i lako razumljiva te da zbog toga nije dopušteno ispitivati njezino poštenje prema odredbama ZZP. Tuženik tvrdi nadalje da je obveza koja iz te odredbe proizlazi određena. Tuženik smatra da je svaki prosječni potrošač sposoban izračunati i razumjeti postotak od određeno iznosa i utvrditi iznos svoje obveze te da je tužitelj iz ugovorne odredbe u kojoj je naveden određeni postotak mogao shvatiti financijske obveze koje za njega proizlaze te procijeniti da li mu takva odredba prihvatljiva. Tuženik navodi da je plaćanje jednokratne naknade za korištenje kredita propisano tuženikovim općim aktima, primjena kojih je ugovora odredbom čl. 9. Ugovora o kreditu te da je tužitelj potpisom ugovora izjavio da je s njima upoznat i pristao na njihovu primjenu. Tuženik osporava da je dopušteno provođenje testa poštenosti te navodi da tužitelj ničim ne dokazuje da je predmetna odredba prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, koja pretpostavka mora biti ispunjen da bi se odredbu moglo smatrati nepoštenom. Tuženik upućuje na praksu Suda EU iz koje ne proizlazi da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasna i razumljivo sastavljena nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Tuženik zaključuje da se neosnovani tužbeni navodi da je tuženik u samom ugovoru morao navesti na što se odnosi navedena naknada za odobrenje kredita i koje troškove tuženik na taj način pokriva te ističe da je prema zahtjevima za zaštitu potrošača za valjanost te odredbe potrebno da je potrošač u mogućnosti shvatiti financijsku obvezu koja za njega iz te odredbe proizlazi što je tužitelj svakako mogao utvrditi iz sadržaja ugovora o kreditu. Tuženik ukazuje i na odredbu čl. 326 ZOO, kojom je propisano da se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti zabrana manjeg značaja a ugovor je ispunjen u cijelosti. Tuženik ističe prigovor zastare, navodi da se ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem sve da je i predmetni ugovor djelomično ništetan te predlaže tužbeni zahtjev odbiti i potražuje naknadu troška parničnog postupka.

3. Tijekom postupka pročitane su sve isprave u spisu te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja.

4. Po ovako provedenom postupku, primjenjujući materijalno pravo na utvrđeno činjenično stanje, ovaj sud je zaključio da su tužbeni zahtjevi u cijelosti osnovani.

5. Između stranaka je sporno je li ništetna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka, citirana pod točkom I./ izreke ove presude. Pod pretpostavkom da je navedena odredbe ništetna, sporno je između stranaka je li kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva zastario te je naposljetku sporan i zatraženi tijek zakonske zatezne kamate.

6. Čitanjem Ugovora o kreditu zaključenog između parničnih stranaka 02. listopada 2007. utvrđeno je, a što između stranaka nije niti sporno, da je odredbom čl. 3. toga Ugovora određeno da se naknada od 0,50 %, od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita.

7. Tužitelj je iskazao da je kupio kreditom koji je podigao kod tuženika kupio stan, u kojem i danas stanuje te kojega nije nikada iznajmljivao, da nije obrtnik niti poduzetnik, niti se ikada bavio obrtništvom ni poduzetništvom. Nadalje je iskazao da je kredit uzeo kod tuženika jer je to njegova matična banka, da je tražio koji bi kredit od na tržištu dostupnih bio najpovoljniji i najpovoljniji je bio ovaj koji je podigao kod tuženika. Nije bilo nikakvih pregovara niti o jednoj odredbi tog kredita, sastavila ga je banka. Potpisao je ugovor koji je već unaprijed sastavljen dobio u baci na potpis. Što se tiče iznosa od 400,00 EUR za koji mu je banka umanjila kredit koji je podigao, bilo mu je poznato da će mu taj iznos naplatiti jer je pročitao ugovor i to je u ugovoru pisalo, odnosno pisao je postotak prema kojemu će se naknada odrediti. Međutim, nije mogao ništa mogao poduzeti vezano uz tu odredbu o ulaznoj naknadi, kao u ostalom niti u odnosu na bilo koju drugu ugovornu odredbu, jer je taj kredit bio ponuđen po principu ''uzmi ili ostavi'' te beznačajan klijent kao što je on ne može utjecati na uvjete kredita. Iznos od 400,00 EUR koji je banka zadržala bio mu je značajan, mjesečni anuitet je bio 400,00 EUR, odnosno taj iznos još uvijek plaća jer kredit nije još otplatio. U banci mu nitko nije objasnio što točno plaća ovom naknadom, tako da ne zna na koje to troškove odnosilo.

8. Ovaj sud nalazi da je tužitelj iskazivao jasno i logično te potpuno suglasno sadržaju pregledanog Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka, pa stoga ovaj sud njegov iskaz ocjenjuje u cijelosti istinitim. Naime, iz ugovora o kreditu proizlazi da je kredit iznosio 80.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti (čl. 1.Ugovora) te da je namjena kredita kupnja stana (čl. 6.), a ugovor je zaključen na unaprijed otisnutom obrascu.

9. Prihvaćanjem tužiteljevog gore izloženoga uvjerljivog i logičnog iskaza utvrđeno je da tužitelju nije bilo omogućeno s tuženikom pregovarati niti o jednoj odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, pa tako niti o ovdje spornoj odredbi čl. 3. toga Ugovora. Naime, čitanjem, odnosno pregledavanjem predmetnog Ugovora o kreditu, kao i saslušanjem tužitelja, utvrđeno je da je Ugovor o kreditu standardizirani (tipski) ugovor sastavljen i otisnut od strane banke, tj. tuženika. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (čl. 81. st.2. ZZP), a što tuženik i ne osporava.

10. Odredbom čl. 3. st. 1. al. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/2003, 46/2007 - dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj djelatnosti ili poduzetničkoj aktivnosti. Iz sadržaja Ugovora o kreditu ne proizlazi da je tužitelj bio kreditiran kao trgovac. Naime, u tom Ugovoru nije navedeno za koju bi to poslovnu aktivnost ili poduzetničku djelatnost tužitelj bila kreditiran, a što bi bilo sasvim očekivano da je tužitelj kreditiran kao trgovac. Nadalje, saslušanjem tužitelja te prihvaćanjem njegovog logičnog, uvjerljivog, spontanog i iskrenog iskaza utvrđeno je da se tužitelj nikada nije bavio nikakvim obrtništvom niti poduzetništvom te da je stan koji je kupljen predmetnim kreditom koristio isključivo za vlastito stanovanje. Ovaj sud slijedom izloženoga zaključuje da tužitelj ugovor o kreditu s tuženikom nije zaključio u svrhe koje su bile namijenjene njegovom zanimanju, poslovnoj aktivnosti niti poduzetničkoj djelatnosti, što znači da je tužitelj potrošač u smislu odredbe čl. 3. st. 1. al. 1. ZZP te da kao potrošač uživa zaštitu prema odredbama ZZP.

11. Prema odredbi čl. 84. ZZP nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Budući da je sporna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu na temelju koje je tuženik tužitelju naplatio tzv. ulaznu naknadu prilikom isplate kredita, a plaćanje naknade nije predmet ugovora o kreditu niti cijena, već je predmet ugovora o kreditu obveza banke staviti korisniku na raspolaganje određeni iznos sredstava te obveza korisnika iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno, dok je cijena kredita ugovorena kamata (čl. 2021. u svezi sa čl. 247. ZOO), proizlazi da nije osnovan prigovor tuženika da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene sporne odredbe Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka (s tim da navedeno proizlazi i iz t. 8. Zaključka VSRH od 5. studenog 2020. posl.br. Su IV – 308/2020). Stoga netočno navodi tuženik da činjenica da je odredbom čl. 3. predmetnog Ugovora točno navedena visina, odnosno parametar izračuna jednokratne naknade prilikom isplate znači da valjanost te odredbe nije dopušteno ispitivati.

12. Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 81. st.1. ZZP).

13. Imajući u vidu da je dopušteno ocjenjivati valjanost odredbi o naknadama (točka 11 ovog obrazloženja), kao i utvrđene činjenice da je tužitelj ugovor o kreditu s tuženikom zaključio kao potrošač (točka 10. ovog obrazloženja) te da tužitelju nije bilo omogućeno s tuženikom pregovarati niti o jednoj odredbi predmetnog Ugovora o kreditu (točka 9. ovog obrazloženja), slijedom citirane odredbe čl. 81.st.1. ZZP potrebno je ocijeniti uzrokuje li ta odredba značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

13.1 Osim što je spornu odredbu na temelju koje je predmetna naknada tužitelju naplaćena, tuženik ugradio u unaprijed formulirani, tipski ugovor (o sadržaju kojega se nije moglo pregovarati), tuženik ne tvrdi niti dokazuje da je prije zaključenja ugovora o kreditu tužitelja informirao zašto je naknada izračunata te naplaćena upravo prema parametru koji je tuženik jednostrano nametnuo. Načelo transparentnosti, kao načelo prava EU kojim se uređuje zaštita potrošača, nalaže da u trenutku sklapanja pravnog posla odredbe ugovora moraju biti jasne ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, već je tuženik kao trgovac bio dužan pružiti tužitelju dovoljno informacija na temelju kojih on može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene obveze, odnosno trgovac je dužan omogućiti potrošaču da odluka o sklapanju određenog pravnog posla bude posljedica informiranog izbora potrošača, a jednostrano nametanje određenog parametra izračuna, bez informacije na što se konkretno predmetna naknada odnosi (koji trošak tuženik njome podmiruje) ne predstavlja punu informaciju. Nadalje, nije sporno da je tužitelju na temelju odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu tuženik naplatio iznos od 400,00 EUR. Pregledavanjem knjigovodstvene kartice (list 11-19 spisa) utvrđeno je da je prvi kreditni anuitet tužitelja iznosio kunsku protuvrijednost iznosa od 534,12 EUR. Budući da tuženik ničim niti tijekom ovog postupka ne navodi radi podmirenja kojih troškova prouzročenih jednostavnom bankarskom operacijom isplate kreditnog iznosa je tužitelju naplatio iznos od 400,00 EUR, niti takve svoje tvrdnje dokazuje te imajući u vidu odnos između visine mjesečnog anuiteta i iznosa naplaćene naknade, ovaj sud zaključuje da odredba čl. 3. Ugovora o kreditu, kojom je tuženik bez mogućnosti pregovaranja tužitelju nametnuo plaćanje iznosa od 400,00 EUR, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelj kao potrošača. Naime, prilikom ocjenjivanja ravnoteže prava i obveza parničnih stranaka kao ugovornih strana, ovaj sud ima u vidu kupovnu moć, odnosno financijsku situaciju tužitelja te činjenicu da je druga ugovorna strana (ovdje tuženik) bankarska institucija, koja ničim nije obrazložila na koji su način naplatom ove naknade prava i obveze ugovornih stranaka u ravnoteži (a što tuženik tvrdi, a pritom ničim ne dokazuje).

14. Slijedom izloženoga, ovaj sud zaključuje da je sporna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka nepoštena u smislu odredbe čl. 81. st.1. ZZP. Naime, o toj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo te ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Nepoštena ugovorna odredba je ništava (čl. 87. st.1. ZZP), pa je stoga odlučeno kao pod točkom I./ izreke ove presude.

15. U odnosu na navode tuženika da je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja, a ugovor je u cijelosti ispunjen, treba reći da u ovom postupku nije potrebno ocjenjivati značaj zabrane u smislu odredbe čl. 326. st.2. ZOO jer se radi ocjenjivanja valjanosti potrošačkih ugovora primjenjuje ZZP, kao lex specialis.

16. Nije sporno da je tuženik na temelju ništetne odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu tuženiku naplatio iznos od 400,00 EUR, pa je stoga na temelju odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO odlučeno kao pod točkom II./ izreke ove presude. Pritom se odluka o početku tijeka zatezne kamate temelji na odredbi čl. 1115. ZOO, jer je tuženik nesavjestan stjecatelj. Naime, tuženiku je od zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu bilo poznato da je u taj Ugovor ugradio ništetnu odredbu čl. 3. toga Ugovora.

17. Prethodno je neosnovanim ocijenjen prigovor zastare. Osim što je odredbom čl. 328. ZOO određeno da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održane 30. siječnja 2020. (broj: Su-IV-47/2020-2) glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Kako je tek ovom presudom, koja još nije ni pravomoćna, utvrđena ništetnost odredbi Ugovora o kreditu kao što je to navedeno pod točkama I./ i III./ izreke ove presude, proizlazi da je tužba u ovom predmetu podnesena prije isteka petogodišnjeg roka zastare za tražbine s naslova stečenog bez osnova iz čl. odredbe 225. ZOO.

18. O trošku parničnog postupka odlučeno je na temelju odredbe čl. 154. st.1. i čl. 155 ZPP.

18.1 Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku, i to za sastavljanje tužbe 50 bodova prema Tbr. /1 OT, za sastavljanje podneska od 07.02.2025. - 50 bodova prema Tbr. 8/1 OT te za zastupanje na ročištu 06.02.2026. 50 EUR prema Tbr 9/1 OT, što iznosi ukupno150 bodova, odnosno 300,00 EUR te uvećano za PDV 375,00 EUR. Nadalje mu je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 EUR te na presudu u iznosu od ukupno 26,54 EUR, pa je stoga rješenjem sadržanim pod točkom III./ izreke ove presude tužitelju dosuđen trošak parničnog postupka u iznosu od ukupno 414,81 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana donošenja ove presude pa do isplate.

19. Budući da je u cijelosti izgubio parnicu, rješenjem sadržanim pod točkom IV./ izreke ove presude odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka.

U Zagrebu, 23. travnja 2026.

Sutkinja

Katarina Jukić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku osam dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila,

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, županijskom sudu, putem ovoga suda.

DNA:

1. Tužitelju po pun. uz rješenje za sudsku pristojbu na presudu u iznosu od 26,54 EUR, prema osnovici od 400,00 EUR

2. Tuženiku po pun.