REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-6922/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Katarini Jukić, u pravnoj stvari tužitelja LT iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Marko Križanec, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, koju zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave, 23. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I./ Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 5. stavka 2. Ugovora o kreditu, broj: 016-796/2007, od dana 12. prosinca 2007., sklopljenog od pravnog prednika tuženika HYPO ALPE-ADRIA BANK d.d., kao kreditora te tužitelja kao korisnika kredita, koji je solemniziran dana 12. prosinca 2007, od stranke Željke Horvat Pernar, javnog bilježnika u Zagrebu, pod. posl. brojem: OV-17745/2007, kojom je određeno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% (jedancijelihpedeset posto) iznosa kredita.

II./ Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. OIB 14036333877 isplatiti tužitelju LT OIB [osobni identifikacijski broj] iznos od 195,91 EUR sa zateznim kamatama prema stopi koju do 31. prosinca 2007. godine određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 72/02, 153/04), od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate, prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu je za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a koje teku na navedeni iznos od 14. prosinca 2007. do isplate, u roku od osam dana.

III./ Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. OIB 14036333877 nadoknaditi tužitelju LT OIB [osobni identifikacijski broj] trošak parničnog postupka u iznosu od 214,05 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 23. travnja 2026. do isplate, prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od osam dana.

IV./ Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Nesporno je između stranaka da je Ugovorom o kreditu broj 016-796/2007 zaključenim 12. prosinca 2007. između tužitelja LT kao korisnika kredita i Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., pravnog prednika tuženika Addiko Bank d.d., prednik tuženika stavio tužitelju na raspolaganje iznos kunske protuvrijednosti od 22.396 CHF, obračunat prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, radi kupnje motornog vozila.

1.2 Nije sporno nadalje niti da je:

- odredbom čl. 5.2 predmetnog Ugovora ugovoreno kao što je navedeno pod točkom

I./ izreke ove presude te

- da je na temelju citirane odredbe čl. 5.2 Ugovora o kreditu pravni prednik tuženika (u daljnjem tekstu: tuženik) 13. prosinca 2007. po osnovi tzv. ulazne naknade tužitelju naplatio iznos od 195,91 EUR.

1.3 Na temelju između stranaka nespornih činjenica izloženih pod točkama 1. i 1.2 ovog obrazloženja, tužitelj postavlja tužbene zahtjeve citirane pod točkom I./ i II./ izreke ove presude. Naposljetku tužitelj potražuje naknadu troška parničnog postupka.

1.4 Tužitelj tvrdi da je ugovor o kreditu sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju te da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, pripremljenom od strane tuženika te da tužitelj nije mogao ni na koji način utjecati na sadržaj toga ugovora, niti pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama. Sporna odredba čl. 5.2. toga Ugovora, kojom je određeno plaćanje jednokratne naknade, pri čemu iz Ugovora nije vidljivo na što se ta naknada odnosi, od kojih se to troškova sastoji te zašto je određena baš u tom postotku od iznosa kredita, a što sve upućuje na zaključak da se radi o jednostranoj odluci tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te nadalje da je takav jednostrani način određivanja naknade potpuno netransparentan za tužitelja kao potrošača, što je prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, slijedom čega su takve ugovorne odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja i posljedično ništetne. Stoga tužitelj na temelju odredbe čl. 96. st. 1 i 2 te čl. 102. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) postavlja tužbeni zahtjev citiran pod točkom I./ izreke ove presude te na temelju odredbe čl. 1111. st.1. i čl. 1115. ZOO tužbeni zahtjev citiran pod točkom II./ izreke ove presude.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu protivi tužbi i tužbenom zahtjevu te navodi da je ugovorna odredba kojom je ugovoreno plaćanje jednokratne obrade kredita u iznos od 1,50 % jasna, lako razumljiva i uočljiva, pa da iz toga razloga ne podliježe testu nepoštenosti. Tuženik tvrdi da je predmetna odredbe ne samo gramatički razumljiva, nego i da ispunjava uvjet predvidivosti te daje tužitelju mogućnost da na temelju točnih i razumljivih kriterija utvrdi ekonomske posljedice koje za njega iz sporne odredbe proizlaze. Stoga je tužitelj bio u mogućnosti sagledati učinak navedene ugovorne odredbe, odnosno da će mu prilikom isplate kredita biti naplaćena tzv. ulazna naknada. Tuženik navodi nadalje da prilikom odobrenja kredita ima troškove, koji su određeni kroz paušalnu naknadu, koji, zajedno s ugovornom kamatom, predstavljaju cijenu predmetnog kredita jer tuženik pruža uslugu kreditiranja (za koju je cijena određene ugovornom kamatom) te uslugu obrade tog kredita (za koju je cijena određena ugovornom kamatom). Tuženik smatra da ima pravo naplatiti usluge koje pruža, navodi da se financira upravo kroz naknade te da je zbir svih naknada izvor, iz kojega se, između ostaloga, isplaćuju plaće radnicima u čiji opis poslova ulaz obrada kreditnih zahtjeva. Tuženik tvrda da on dakle kroz spornu naknadu naplaćuje svoju uslugu te nadalje da se o primjernosti cijene ne može raspravljati u kontekstu poštenosti. Tvrdi da troškovi obrade kredita čine dio cijene kredita koji se odnosi na konkretnu uslugu – obradu i odobrenje kreditnog zahtjeva. Tuženik čini nespornim da je ugovor o kreditu zaključen između stranaka tipski ugovor, no osporava da to znači da se o spornoj odredbi nije moglo pregovarati. Navodi nadalje da se pregovaračka moć potrošača ogleda u njegovom pravu da odabere između različitih ugovornih proizvoda tuženika, usporedi njihove cijene i ponudu na tržištu kako bi odabrao ekonomski i pravno za sebe najprihvatljiviju ponudu. Tuženik tvrdi nadalje da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora ovisio jedino o svojoj volji te da je mogao sam odlučiti odgovara li mu ta odredba, da je riječ o naknadi koja se naplaćuje odmah prilikom isplate iznosa kredita i da je tužitelj s tom odredbom bio upoznat od prvog trenutka pregovora o uvjetima kredita, te da je tužitelj samostalno odabrao sklopiti ugovor s tako ugovorenim troškovima obrade očito iz razloga jer je taj model u vrijeme sklapanja ugovora za tužitelja bio najpovoljniji. Tuženik osporava da je ugovaranjem sporne naknade došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana te tvrdi da takav stav nije utemeljen na Zakonu niti proizlazi iz okolnosti slučaja, jer je tužitelju naknada naplaćena u iznosu od 1,5 %, što ne predstavlja značajnu neravnotežu. Tvrdi da je nejasno zašto bi sporna odredba bila protivna načelu savjesnosti i poštenja i posljedično ništetna, tuženik ukazuje na praksu Suda EU prema kojoj nije potrebno detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjeni za naplaćene naknade. Tuženik slijedom izloženog predlaže kao neosnovan odbiti tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 5.2. Ugovora o kreditu te navodi nadalje da budući da ta ugovorna odredba nije ništetna, tužitelj nema pravo na isplatu iznosa koji mu je naplaćen po osnovi tzv. ulazne naknade. Tuženik se protivi zahtjevu za isplatu zatezne kamate navodeći da ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu treba smatrati savjesnima, pa stjecatelju pripadaju kamate od dana podnošenja zahtjeva. Naposljetku tuženik ističe prigovor zastare te predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan i potražuju naknadu troška parničnog postupka.

3. Tijekom postupka pročitane su sve isprave u spisu te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja.

4. Po ovako provedenom postupku, primjenjujući materijalno pravo na utvrđeno činjenično stanje, ovaj sud je zaključio da su tužbeni zahtjevi u cijelosti osnovani.

5. Između stranaka je sporno je li ništetna ugovorna odredba citirana pod točkom I./ izreke ove presude. Pod pretpostavkom da je navedena odredba ništetna, sporno je između stranaka je li kondemnatorni tužbeni zahtjev zastario.

6. Čitanjem Ugovora o kreditu zaključenog 12. prosinca 2007. utvrđeno je, a što između stranaka nije niti sporno, da je odredbom čl. 5.2. toga Ugovora određeno da se prije isplate kredita od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50 % iznosa kredita.

7. Tužitelj je iskazao da je Auto-kuća Opel u prosincu 2007. imala akciju prodaje svojih vozila, da je otišao u auto kuću i tamo odabrao vozilo marke Opel Corsa. Prodavač mu je rekao da može dići kredit u ''Hypo-Banci'', a šalter te banke, kod koje se mogao uzeti kredit radi kupnje automobila marke Opel , nalazio se u sklopu Auto- kuće. Na tom šalteru ponudili su mu ovaj ugovor o krediti koji je zaključio, a što je bila ''jedina opcija'' jer - "jednostavno, oni su tako odredili." Prema daljnjem tužiteljevom iskazu, on u trenutku kad mu je ta naknada naplaćena nije znao da je platio tzv. ''ulaznu naknadu'', već je to shvatio tek kasnije, kada su u javnost počeli izlaziti svi problemi vezano ''uz kredite u CHF''. U banci su mu rekli da će mu se od plaće uzimati mjesečnog anuiteta u kunama, da će banka to sama preračunavati, a njemu je to odgovaralo, jer nije trebao kupovati CHF kako bi platio ratu kredita. Pri zaključenju ugovora o kreditu nije se razgovaralo o ulaznoj naknadi. Nije se razgovaralo ni o čemu osim iznosu kredita i mjesečne rate. Ugovor je dobio da bi ga nosio javnom bilježniku, već sastavljen, a sastavio ga je tuženik. Ugovor o kreditu nije pročitao ''zato što nemate vremena, to vam je takav postupak, samo ide po redu jedno za drugim. A ono malo što sam uspio pročitati, toga pola nisam razumio.'' Naposljetku je tužitelj iskazao da je auto kupljen predmetnim kreditom koristio za osobne potrebe te da se nije nikada bavio nikakvim poduzetništvom, niti je imao obrt, već je cijeli radni vijek radio kao kućni majstor u bolnici na Svetom Duhu u Zagrebu.

8. Ovaj sud nalazi da je tužitelj iskazivao jasno i logično te potpuno suglasno sadržaju pregledanog Ugovora o kreditu, pa stoga ovaj sud tužiteljev iskaz ocjenjuje u cijelosti istinitim. Naime, iz ugovora o kreditu proizlazi da se radi o kreditu s valutnom klauzulom u CHF (čl. 1.Ugovora) te da je namjena kredita kupnja novog motornog vozila (čl. 2. Ugovora).

9. Imajući u vidu tvrdnje tuženika da je tužitelj bio slobodan pregovarati s tuženikom oko plaćanja spomenute naknade, kao i odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu, treba reći da tuženik svoju tvrdnju da se o predmetnim odredbama Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo nije potkrijepio niti jednim dokazom, a saslušanjem tužitelja utvrđeno je suprotno. Prihvaćanjem tužiteljevog gore izloženoga, uvjerljivog i logičnog iskaza, utvrđeno je da tužitelju nije bilo omogućeno s tuženikom pregovarati niti o jednoj odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, pa tako niti o ovdje spornoj odredbi čl. 5. st.2. toga Ugovora, kojom je ugovoreno plaćanje tzv. ''ulazne'' naknade, koja se naplaćuje neposredno prije isplate kredita. Nadalje, pregledavanjem predmetnog Ugovora o kreditu, kao i saslušanjem tužitelja, utvrđeno je, a što između stranaka nije ni sporno, da je Ugovor o kreditu standardizirani (tipski) ugovor sastavljen i otisnut od strane prednika tuženika, dakle banke. Odredbom čl. 96. st.2. Zakona o zaštiti potrošača ''Narodne novine'' broj 79/07, 125/07., 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13 - dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu (12. prosinca 2007.) propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Tuženik ne samo da navedenu zakonsku presumpciju nije oborio, nego je, kao što je već navedeno, saslušanjem tužitelja te pregledavanjem ugovora o kreditu utvrđeno suprotno. Nadalje, s obzirom na tvrdnju tuženika da je tužitelj bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu, treba reći da je to točno, no da to ne podrazumijeva da je tužitelj mogao pregovarati o spornoj odredbi sadržanoj u konkretnom ugovoru o kreditu zaključenom s prednikom tuženika, a slijedom izloženoga utvrđeno je da tužitelj o spornoj odredbi s prednikom tuženika nije mogao pregovarati.

10. Odredbom čl. 3. st. 1. al. 9. ZZP određeno je da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Iz sadržaja Ugovora o kreditu ne proizlazi da je tužitelj bio kreditiran kao trgovac. Naime, u tom Ugovoru nije navedeno zanimanje ili djelatnost tužitelja, kao niti za koju bi to poslovnu aktivnost ili poduzetničku djelatnost tužitelj bio kreditiran, a što bi bilo sasvim očekivano da je tužitelj kreditiran kao trgovac. Nadalje, saslušanjem tužitelja te prihvaćanjem njegovog logičnog, uvjerljivog, spontanog i iskrenog iskaza utvrđeno je da tužitelj sredstvima pribavljenim kreditom kupio automobil koji je koristio isključivo u privatne svrhe. Ovaj sud slijedom izloženoga zaključuje da tužitelji ugovor o kreditu s tuženikom nije zaključio u svrhe koje su bile namijenjene njegovom zanimanju, poslovnoj aktivnosti niti poduzetničkoj djelatnosti, što znači da je tužitelj potrošač u smislu odredbe čl. 3. st. 1. al. 9. ZZP te da kao potrošač uživa zaštitu prema odredbama ZZP.

11. Prema odredbi čl. 99. ZZP nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Budući da je sporna odredba čl. 5. st.2. Ugovora o kreditu na temelju koje je tuženik tužitelju naplatio tzv. ''ulaznu naknadu'', a plaćanje naknada nije predmet ugovora o kreditu niti cijena, već je predmet ugovora o kreditu obveza banke staviti korisniku na raspolaganje određeni iznos sredstava te obveza korisnika iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno, dok je cijena kredita ugovorena kamata (čl. 2021. u svezi sa čl. 247. ZOO), proizlazi da nije osnovan prigovor tuženika da nije dopušteno ocjenjivati je li poštena sporna odredba predmetnog Ugovora o kreditu (s tim da navedeno proizlazi i iz t. 8. Zaključka VSRH od 5. studenog 2020. posl.br. Su IV – 308/2020). Stoga netočno navodi tuženik da činjenica da je odredbom čl. 5. st.2. predmetnog Ugovora točno naveden parametar (1,50% od iznosa kredita) izračuna jednokratne naknade znači da valjanost te odredbe nije dopušteno ispitivati.

12. Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 96. st.1. ZZP).

13. Imajući u vidu da je dopušteno ocjenjivati valjanost sporne odredbe o naknadi (točka 11. ovog obrazloženja), kao i utvrđene činjenice da je tužitelj ugovor o kreditu s tuženikom zaključila kao potrošač (točka 10. ovog obrazloženja) te da tužitelju nije bilo omogućeno s tuženikom pregovarati niti o jednoj, pa tako niti o spornoj odredbi čl. 5. st.2. predmetnog Ugovora o kreditu (točka 9. ovog obrazloženja), slijedom citirane odredbe čl. 96. st.1. ZZP potrebno je ocijeniti uzrokuje li ta odredba značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

13.1 Nije sporno da je tuženik 13. prosinca 2007., na temelju odredbe čl. 5. st.2. Ugovora o kreditu, tužitelju naplatio iznos od 195,91 EUR. Osim što je spornu odredbu na temelju koje je predmetna naknada tužitelju naplaćena, tuženik ugradio u unaprijed formulirani, tipski ugovor (o sadržaju kojega se nije moglo pregovarati), tuženik ne tvrdi niti dokazuje da je prije zaključenja ugovora o kreditu tužitelja informirao zašto je naknada izračunata te naplaćena upravo prema parametru koji je tuženik jednostrano nametnuo. Načelo transparentnosti, kao načelo prava EU kojim se uređuje zaštita potrošača, nalaže da u trenutku sklapanja pravnog posla odredbe ugovora moraju biti jasne ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, već je tuženik kao trgovac bio dužan pružiti tužitelju dovoljno informacija na temelju kojih on može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene obveze, odnosno trgovac je dužan omogućiti potrošaču da odluka o sklapanju određenog pravnog posla bude posljedica informiranog izbora potrošača, a jednostrano nametanje određenog parametra izračuna, bez informacije na što se konkretno predmetna naknada odnosi (koji trošak tuženik njome podmiruje) ne predstavlja punu informaciju. Nadalje, između stranaka je ugovorena obveza tužitelja plaćati tuženiku mjesečni anuitet koji se obračunava u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 428,83 CHF (čl. 4. Ugovora o kreditu), pa imajući u vidu prethodno izloženo u pogledu činjenice da je tuženik prilikom zaključenja ugovora transparentno postupao samo formalno, no ne i sadržajno, kao i imajući u vidu odnos između ugovorenog mjesečnog anuiteta i iznosa naplaćene tzv. ''ulazne naknade'' – 195,91 EUR, ovaj sud zaključuje da odredba čl. 5. st.2. Ugovora o kreditu, kojom je tuženik bez mogućnosti pregovaranja tužitelju nametnuo plaćanje iznosa od 195,91 EUR, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Naime, prilikom ocjenjivanja ravnoteže prava i obveza parničnih stranaka kao ugovornih strana, ovaj sud ima u vidu kupovnu moć, odnosno financijsku situaciju tužitelja te činjenicu da je druga ugovorna strana (ovdje tuženik) bankarska institucija, koja ničim nije obrazložila na koji su način naplatom ove naknade prava i obveze ugovornih stranaka u ravnoteži (a što tuženik tvrdi, a pritom ničim ne dokazuje).

13.2 Slijedom izloženoga, ovaj sud zaključuje da je sporna odredba čl.5. st.2. Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka nepoštena u smislu odredbe čl. 96.st.1. ZZP. Naime, o toj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo te ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Nepoštena ugovorna odredba je ništetna (čl. 102. st.1. ZZP), pa je stoga odlučeno kao pod točkom I./ izreke ove presude.

14. Nije sporno da je tužitelju na temelju ništetne odredbe čl. 5. st.2. Ugovora o kreditu tuženik 13. prosinca 2007. naplatio iznos od 195,91 EUR, pa je stoga na temelju odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO odlučeno kao pod točkom II./ izreke ove presude. Pritom se odluka o početku tijeka zatezne kamate temelji na odredbi čl. 1115. ZOO, jer je tuženik nesavjestan stjecatelj. Naime, tuženiku je od zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu bilo poznato da je u taj Ugovor ugradio ništetnu odredbu čl. 5. st.2. toga Ugovora.

15. Prethodno je neosnovanim ocijenjen prigovor zastare. Osim što je odredbom čl. 328. ZOO određeno da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održane 30. siječnja 2020. (broj: Su-IV-47/2020-2) glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Kako je tek ovom presudom, koja još nije ni pravomoćna, utvrđena ništetnost odredbe čl. 5. st.2. Ugovora o kreditu kao što je to navedeno pod točkom I./ izreke ove presude, proizlazi da je tužba u ovom predmetu podnesena prije isteka petogodišnjeg roka zastare za tražbine s naslova stečenog bez osnova iz čl. odredbe 225. ZOO.

16. O trošku parničnog postupka odlučeno je na temelju odredbe čl. 154. st.1. i čl. 155. ZPP, prema vrijednosti predmeta spora određenoj prema visini kondemnatornog zahtjeva (195,91 EUR), a budući da je tužbeni zahtjev za utvrđenje incidentalna deklaracija. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku, i to za sastavljanje tužbe 25 bodova prema Tbr. 7/1 OT, za sastavljanje podneska od 30.04.2025. - 25 bodova prema Tbr. 8/1 OT te za zastupanje na ročištu 18.02.2026. 25 bodova prema Tbr. 9/1 OT, što iznosi ukupno 75 bodova, odnosno 150,00 EUR te uvećano za PDV 187,50 EUR. Nadalje mu je priznat trošak sudskih pristojbi na tužbu i na presudu u iznosu od ukupno 26,55 EUR, pa je stoga rješenjem sadržanim pod točkom III./ izreke ove presude tužitelju dosuđen trošak parničnog postupka u iznosu od ukupno 214,05 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana donošenja ove presude pa do isplate.

17. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak dostave isprava jer nije dokazao da mu je taj trošak nastao te zatraženi trošak pristupa na ročište za objavu presude jer taj trošak od uvođenja e-komunikacije, odnosno e-oglasne ploče, više nije trošak potreban radi vođenja parnice. Naime, nije potrebno da punomoćnik tužiteljice pristupi sudu kako bi na ročištu na kojem se presuda objavljuje saznao za sadržaj presude, jer mu se ta presude odmah dostavlja i odmah mu je vidljiva. Stoga se ne radi o trošku potrebnom radi vođenja parnice, pa taj trošak ne može pasti na teret suprotne strane u postupku.

18. Budući da je u cijelosti izgubio parnicu, rješenjem sadržanim pod točkom IV./ izreke ove presude odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka.

U Zagrebu, 23. travnja 2026.

Sutkinja

Katarina Jukić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Presuda se može pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. ZPP, osim zbog povrede iz čl. 354. st.2. t.3. ZPP.

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku osam dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila,

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, županijskom sudu, putem ovoga suda.

DNA:

1. Tužitelju po pun.

2. Tuženiku po pun.