REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-697/2026-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Mariju Klariću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice: ŽU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju opunomoćenici iz Odvjetničkog društva Vukadin i Partneri j.t.d., Zagreb, Biskupa Galjufa 7 A, protiv tuženika: Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupaju opunomoćenici iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o., Zagreb, Zelinska 4, radi utvrđenja, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 10. ožujka 2026. u nazočnosti tužiteljičinog opunomoćenika i tuženikovog opunomoćenika, 23. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev, kao neosnovan, koji glasi:

''I.) Utvrđuje se da je u cijelosti ništetan i bez pravnog učinka ugovor o kreditu broj: 028-50-4472426 od 24.10.2007. godine koji su sklopili tužitelj ŽU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], 10 000 Zagreb kao korisnik kredita i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, 10 000 Zagreb, kao kreditor.

II.) Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, 10 000 Zagreb da tužitelju ŽU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] plati troškove ovog parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od donošenja presude pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana.''

II. Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu 1.365,59 EUR sa zateznim kamatama od 23. travnja 2026. do isplate, po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III. Odbija se ostatak tuženikovog zahtjeva za naknadom parničnih troškova preko dosuđenog iznosa, sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužba je ovome sudu predana e-Komunikacijom 7. ožujka 2024. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 1), u kojoj se navodi da su tužiteljica i tuženik 24. listopada 2007. sklopili Ugovor o kreditu, broj: 028-50-4472426, po kojem je tužiteljici odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa 90.800,00 CHF po srednjem tečaju tuženika (dalje: Ugovor o kreditu). Ugovor je ovjerovljen po javnoj bilježnici Jasminki Ankon, Zagreb, pod brojem OV-19166/2007 od 25. listopada 2007. Između stranka u ovom stvari su se kod ovoga suda već vodila dva parnična postupka, prvi postupak je pravomoćno završen, u korist ovdje tužiteljice, dok je u drugom, za sada, donesena prvostupanjska presuda. To su predmeti: 1) posl. br. P-1073/2022, Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Krapini, u kojem je donesena presuda od 21. kolovoza 2023. i 2) posl. br. P-8875/2023, ovog suda u kojem je donesena presuda 27. veljače 2024. Obje predmetne presude, s odnosnom potvrdom pravomoćnosti i ovršnosti za presudu P-1073/2022, se prilažu. U predmetu posl. br. P-1073/2022 je donesena presuda (toč. I. i II. izreke presude) kojom se utvrđuje da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu koji su sklopili tužiteljica i tuženik u dijelu u kojem je tužiteljica obvezna platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika, a preko ugovorene kamatne stope, kao i da su ništetne odredbe ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz CHF. Udruga Potrošač-hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, kao ovlašteno tijelo sukladno Zakonu o zaštiti potrošača, podnijelo je tužbu Trgovačkom sudu u Zagrebu protiv osam poslovnih banaka, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Predmetna tužba je podnesena, između ostalog i radi utvrđenja da su banke, među inim i ovdje tuženik, korištenjem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima o kreditu, u kojima je ugovarana promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu kojim je presuđeno da je tuženik, među inim bankama, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu, predmetne odluke i pravna stajališta potvrđeni su i revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015. Navedenim presudama sudovi su utvrdili da ugovorna odredba koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, banke, bez da istovremeno točno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do slučaja da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Dodatna okolnost koja je presudna za ocjenu da navedene ugovorne odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu na štetu potrošača, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja, je činjenica da su iste odredbe u ugovor unijete na inicijativu banke kao sadržaj standardnog ugovora banke, na koju potrošači, kao i ovdje tužitelj, nisu mogli nikako utjecati, pri čemu nije sporno da niti u ugovoru niti u općim uvjetima poslovanja banaka nisu utvrđeni parametri pod kojima će banke mijenjati promjenjivu kamatnu stopu niti metoda izračuna tih parametara. Na temelju takvih utvrđenja, sudovi su utvrdili da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke nepoštene, pa prema tome i ništetne. Sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 41/14. i 110/15., dalje: ZZP), kao i čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP) rubricirane presude obvezujuće su i u predmetnom postupku za naslovni sud, u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke. Kada se čita predmetni Ugovor o kreditu, s ništetnim odredbama koje sada, pravomoćno, ne postoje, vidi se da Ugovorom o kreditu u zbilji nije ništa dogovoreno. Bitni sastojci ugovora-predmet ugovora (valuta) i cijena (kamate) u zbilji ne postoje. Sukladno čl. 1021. ZOO-a ugovorom o kreditu se banka obvezuje korisniku kredita dati na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorenu kamatu i dobiveni iznos vratiti u vrijeme i na način kako je ugovorom određeno. Naime, odredbe čl. 1021. i 1022. ZOO-a jasno propisuju da su bitni sastojci ugovora o kreditu prije svega sam novčani iznos koji je predmet obveze vraćanja, vrijeme i način vraćanja istog iznosa kao i iznos ugovorenih kamata, kao cijene ugovora o kreditu. Kako su bitni sastojci ugovora ništetni, ništetan je i cijeli ugovor o kreditu jer ugovor ne može opstati kada ništetnost pogađa odredbe koje su bitne za samo postojanje ugovora. Dakle, ako je kamata cijena ugovora o kreditu, i ako je cijena neodređena i neodrediva, a prema tekstu Ugovora, ona to je, onda je prema mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske cijeli ugovor ništetan. Nadalje, predmet ugovora, upravo CHF, je također ništetan. Naime, kada se čitaju predmetne ugovorne odredbe, tužiteljica je od tuženika dobi.a određenu količinu, nečega, u kunskoj protuvrijednosti. Međutim, po tekstu Ugovora, što je to tužitelj onda dobio ako se ne zna što je to tužitelj dobio u kunskoj protuvrijednosti. S obzirom da odgovor na to pitanje ne postoji, očigledno je i predmet ugovora, uz cijenu ugovora ništetan. Slijedom navedenog, predlaže se donijeti presuda kojom će se prihvatiti tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnim u cijelosti i bez pravnog učinka Ugovor o kreditu, uz naknadu tužiteljici parničnih troškova sa zateznim kamatama.

2. U odgovoru na tužbu, predanom e-komunikacijom 13. svibnja 2024. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 44), se navodi da nije sporno da su tužiteljica i tuženik 24. listopada 2007. sklopili Ugovor o kreditu, broj: 028-50- 4472426 (dalje: Ugovor) kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa 90.800,00 CHF, a da je ugovorena redovna kamata 4,95% godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Tuženik ističe da je Ugovor sklopljen sukladno čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i uređuje ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke staviti na raspolaganje korisniku kredita određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. U cijelosti se osporavaju navodi tužiteljice da bi se imalo smatrati da je cijeli Ugovor o kreditu ništetan. Naime, možebitna ništetnost pojedinih odredbi ugovora, ne može nikako povlačiti ništetnost i samog ugovora. Odredbom čl. 55. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Dakle, preostali dio ugovora i dalje je obvezujući za stranke. Jedino u slučaju ako ugovor ne može opstati bez nepoštene odredbe, on će biti u cijelosti ništetan, a kod ocjene može li ugovor opstati bez nepoštene odredbe, mjerilo je, je li kontinuitet ugovora pravno moguć. Mjerilo pri tome nije ono što je povoljnije za stranke ili za pojedinu stranku, jer je doseg zaštite koji se pruža neobvezujući učinak nepoštene odredbe. To načelo proizlazi iz odluka Suda EU, poglavito toč. 71. predmeta C-421/14 Banco Primus. Stoga, u ovom predmetu ugovor može opstati bez ništetne ugovorne odredbe i svrha se može ostvariti, uz zadržavanje ravnoteže prava i obveza stranaka.

Odredba čl. 324. Zakona o obveznim odnosima određuje da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen te da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, uz naknadu tuženiku parničnih troškova sa zateznim kamatama.

3. U ovoj pravnoj stvari je presudom ovoga suda posl. br. P-1670/2024-14 od 17. listopada 2024. u cijelosti prihvaćen tužbeni zahtjev odnosno utvrđen je u cijelosti ništetnim i bez pravnog učinka Ugovor o kreditu, broj: 028-50-4472426, od 24. listopada 2007., koji su sklopili tužiteljica, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor (toč. I. izreke) i naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu 1.132,50 EUR sa zateznim kamatama od 17. listopada 2024. (toč. II. izreke). Rješenjem Županijskog suda u Osijeku posl.br. Gž-240/2025-2 od 11. prosinca 2025. usvojena je tuženikova žalba te je ukinuta potonja prvostupanjska presuda od 17. listopada 2024. i predmet vraćen ovome sudu na ponovno suđenje, uz obrazloženje da je pogrešno pravno stajalište prvostupanjskog suda glede odlučnih činjenica i glede primjene materijalnog prava.

4. Tijekom postupka izvedeni su dokazi i to uvidom u Ugovor o kreditu, broj: 028- 50-4472426, od 24. listopada 2007., s priloženom ispravom, uz javnobilježničku potvrdu sadržaja istoga od 25. listopada 2007. (list 4-10), presudu Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Krapini, posl. br. P-1073/2022-19 od 21. kolovoza 2023., uz potvrdu pravomoćnosti i ovršnosti (list 25-40 te 12 i 13), presudu ovoga suda posl. br. P-8875/2023-8 od 27. veljače 2024. (list 14-24) i priklopljeni spis predmeta Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Krapini, posl. br. P-1073/2022 te dokaz saslušanjem tužiteljice osobno kao stranke, sve na ročištu 25. rujna 2024. (list 62-64).

U ponovljenom suđenju su prethodno izvedeni dokazi obnovljeni čitanjem zapisnika o istim te uvidom u priložene isprave.

5. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem ništetnosti ugovora o kreditu u cijelosti. Nije sporno da su ovdje parnične stranke u Zagrebu 24. listopada 2007. sklopile Ugovor o kreditu, broj: 028-50-4472426.

Sporna je ništetnost istaknutih pojedinih ugovornih odredbi, a time ujedno Ugovora o kreditu u cijelosti, dakle sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva.

7. Uvidom u Ugovor o kreditu, broj: 028-50-4472426, od 24. listopada 2007., s priloženom ispravom, uz javnobilježničku potvrdu sadržaja istoga od 25. listopada 2007. (list 4-10) utvrđeno je da je isti sklopljen u Zagrebu između ovdje tuženika, kao kreditora te ovdje tužiteljice, kao korisnika kredita, te EU, kao sudužnika i NU, kao založnog dužnika, u svezi kredita u iznosu 90.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita (čl. 1.); glede kamatne stope je ugovorena redovna kamata od 4,95% godišnje, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, i interkalarna kamata jednaka je redovnoj kamati i naplaćuje se prilikom korištenja kredita te je kamata po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate, koja u trenutku sklapanja istog Ugovora iznosi 15% godišnje, promjenjiva, a obračunava se na sve dospjele i neplaćene iznose koje korisnik kredita duguje temeljem istog Ugovora, osim u slučajevima kada je to zabranjeno prinudnim zakonskim propisima (čl. 2.); glede naknade je ugovoreno da ista iznosi 0,50% od iznosa kredita, jednokratna, te se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita (čl. 3.); ugovoren je rok otplate od 348 mjeseci; ugovorena je namjena kredita: stambeni kredit za kupnju bez počeka (čl. 6.); glede načina otplate ugovoreno je da se kredit otplaćuje u 348 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, koji je vrijedio na dan dospijeća, a po otplatnom planu, koji kreditor uručuje korisniku kredita po isplati kredita te anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu, dok prvi anuitet dospijeva na naplatu u mjesecu koji slijedi nakon mjeseca u kojem je kredit iskorišten, ali ne kasnije od 29. veljače 2008. i uplate po kreditu valutiraju se s danom odobrenja računa banke (čl. 7.) i pod ostalim uvjetima je određeno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor (čl. 10.).

8. Na ročištu 25. rujna 2024. (list 62-64) obavljen je uvid u priklopljeni spis predmeta Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Krapini, posl. br. P-1073/2022 te je utvrđeno je da je isti postupak pokrenut 7. srpnja 2022. tužbom ovdje tužiteljice, protiv ovdje tuženika, radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi glede kamatne stope i valutne klauzule vezane uz CHF te posljedično isplate, zbog valutne klauzule. Presudom Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Krapini, posl. br. P-1073/2022- 19 od 21. kolovoza 2023. prihvaćen je u cijelosti tužbeni zahtjev, odnosno naloženo je tuženiku isplatiti iznos 9,82 EUR sa zateznim kamatama od 3. svibnja 2022. po osnovi troška pribave mjerodavnih isprava od tuženika (toč. I. izreke); utvrđena je ništetnost odredbi Ugovora o kreditu, broj: 028-50-4472426, od 24. listopada 2007. glede promjenjive kamatne stope i glede valutne klauzule vezane uz CHF (toč. II. i III. izreke); naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos 16.449,06 EUR sa zateznim kamatama na preplaćene iznose pojedinih mjesečnih anuiteta, zbog ništetnosti ugovornih odredbi glede valutne klauzule (toč. IV. izreke) i naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu 3.940,50 EUR (toč. V. izreke). Presudom Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-3360/2023-3 od 16. siječnja 2024. odbijena je tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđena potonja prvostupanjska presuda.

9. Uvidom u presudu ovoga suda posl. br. P-8875/2023-8 od 27. veljače 2024. (list 14-24) utvrđeno je da je u pravnoj stvari ovdje tužiteljice, protiv ovdje tuženika, radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi glede naknade za obradu kreditnog zahtjeva i prijevremene otplate te posljedično isplate, prihvaćen u cijelosti tužbeni zahtjev, odnosno utvrđena je ništetnost odredbi Ugovora o kreditu, broj: 028-50-4472426, od 24. listopada 2007. glede naknade za obradu kreditnog zahtjeva i prijevremene otplate (toč. I. izreke); naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos 2.225,23 EUR sa zateznim kamatama zbog ništetnosti spornih ugovornih odredbi glede tzv. ulazne i izlazne naknade te naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu 1.069,35 EUR sa zateznim kamatama (toč. II. izreke), dok je odbijen tužiteljičin zahtjev za naknadom parničnih troškova preko dosuđenog iznosa kao neosnovan (toč. III. izreke) i odbijen tuženikov zahtjev za naknadom parničnih troškova kao neosnovan (toč. IV. izreke).

10. Na temelju iskaza tužiteljice, saslušane osobno kao stranke na ročištu 25. rujna 2024. (list 62-64), koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, jer o odlučnim činjenicama ima neposredna saznanja, a koja je iskazom u cijelosti ostala kod navoda iz tužbe te svih tužiteljičinih navoda istaknutih tijekom postupka, te je iste navode dopunila i pojasnila, utvrđeno je da je tužiteljica tijekom 2007. godine kod tuženika podigla predmetni stambeni kredit, za kupnju stana u [adresa]. Predmetni kredit bio je vezan uz CHF, uz promjenjivu kamatnu stopu, na rok otplate 29 godina. Predmetni kredit je tužiteljici prvi kredit koji je uopće digla do današnjeg dana, dakle nema nikakvih ranijih iskustava u bankarskom poslovanju. Predmetnim kreditom kupila je navedeni stan kojim je riješila stambeno pitanje sebe i svoje obitelji. Predmetni stan je koristila isključivo za stanovanje sebe i svoje obitelji, dakle nije ga koristila u komercijalne svrhe. U vrijeme sklapanja Ugovora bila je nositeljica obrta, koji je otvorila 1. prosinca 2005. Tužiteljica je isključivo otplaćivala sve anuitete predmetnog kredita i to putem trajnog naloga. Obratila se je tuženiku radi stambenog kredita iz razloga što je imala otvorenu štednju kod RBA štedionica d.d., Zagreb, te je imala i otvoreni račun kod tuženika. Predmetni kredit je tužiteljica nakon određenog vremena zatvorila i to putem navedene otvorene štednje kod RBA štedionice d.d., Zagreb, to stoga što nije mogla više financijski podnijeti otplatu mjesečnih anuiteta, koji su tijekom otplatnog razdoblja porasli. Tuženik nije tužiteljicu informirao niti pojasnio značenje i sadržaj ugovornih odredbi niti pravne posljedice istih, već je tuženik ponudio predmetni Ugovor po pravilu "uzmi ili ostavi", a tada tužiteljica nije niti znala niti razumjela da može štogod izmijeniti. Tijekom informiranja, razgovora i sklapanja Ugovora tužiteljica nije pregovarala odnosno utjecala niti pokušala izmijeniti niti jednu ugovornu odredbu to stoga što je isto bilo ponuđeno od strane tuženika po pravilu "to je to" odnosno "uzmi ili ostavi". Nitko od tuženika nije pojasnio tužiteljici niti pojam odnosno značenje "valutne klauzule" pa stoga nije niti znala što isti pojam znači, dok je isto pretpostavila, bolje reći, nije znala niti značenje pojma "promjenjiva kamatna stopa". Također, tuženik nije upozorio tužiteljicu niti joj je pojasnio rizik dizanja kredita vezanog uz CHF niti dao poredbu istoga kod kredita vezanog uz neku drugu stranu valutu npr. uz EUR i sl., nije bilo govora o "valuta utočišta" niti o tome uz koju stranu valutu HNB veže odnosno štiti tečaj HRK. Nadalje, tuženik nije tužiteljici razjasnio niti ukazao koji parametri i u kojem razdoblju uzrokuju promjenu kamatne stope. Zaključno, tužiteljica je vjerovala tuženiku, kao poslovnoj banci pa je stoga i prije potpisa odnosno sklapanja Ugovora, pročitala isti, odnosno usredotočila se je samo na važne stavke Ugovora i to glede iznosa kredita, kamatne stope i iznosa mjesečnog anuiteta, dok je ostale ugovorne odredbe smatrala da je tuženik učinio kako se očekuje kod ovakve vrste kredita. Tužiteljica se prije svega kod predmetnog zahtjeva za stambeni kredit zanimala i raspitivala za kredit vezan uz EUR, no, tuženik je istu mogućnost otklonio navodeći tuženici da ima u ponudi isključivo kredit vezan uz CHF. Tužiteljica je u ovom slučaju po prvi put dizala kredit te se obratila bankarskom službeniku-referentu, pri tome imajući potpuno povjerenje u rad banke, ovdje tuženika, pa stoga tužiteljica nije ništa dodatno propitkivala niti tražila pojašnjenja niti je prigovorila na pojedine ugovorne odredbe, to tim više što je tužiteljici bilo žurno ishoditi stambeni kredit. Pojašnjava da je predmetnim kreditom riješila svoje stambeno pitanje, s obzirom da su do tada tužiteljica i njezina obitelj stanovali u prostoru površine 22 čm, što je za njih četvoro nedostatno za pristojan život. Osim toga, tužiteljica nije niti znala da može postavljati upite tuženiku niti iznositi bilo kakve prigovore ili primjedbe na to što joj je tuženik ponudio.

11. Daljnji dokazi nisu izvedeni, odnosno rješenjem s pripremnog ročišta 20. lipnja 2024. (list 51 i 52) određeno je koji će se dokazi izvoditi kao mjerodavni za utvrđenje odlučnih činjenica (toč. I.), dok ostali dokazi nisu izvedeni, jer isti nisu potrebiti. Dakle, isto ne može biti od utjecaja na odlučivanje u ovoj pravnoj stvari s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev. Stoga, nisu niti posebno cijenjeni ostali dokazi koje predlažu stranke u prilog svojih tvrdnji, jer isti nisu od odlučnog utjecaja na rješenje spornog odnosa, to tim više što je izvedenim dokazima predmet dovoljno raspravljen i utvrđene su sve odlučne činjenice mjerodavne za donošenje odluke u ovom predmetu. Osim toga sud, stranke i drugi sudionici moraju nastojati postupak provesti bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova te je sud dužan onemogućiti svaku zlouporabu prava u postupku, u smislu čl. 10. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. , 155/23. i 146/25., dalje: ZPP).

12. Poglavito pri tome imajući na umu recentnu sudsku praksu, prije svega na koju se poziva tužiteljica, dakle presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i odnosne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015., Rev- 221/18 od 3. rujna 2019. i Rev-18/18 od 26. svibnja 2020., kao i mjerodavne odluke Europskog suda za ljudska prava i Suda Europske unije (u predmetima C-26/13 presuda od 30. travnja 2014., C-51/17 presuda od 20. rujna 2018. i C-118/17 presuda od 14. ožujka 2019.) Naime, na okolnosti istaknute po tuženiku već postoje pravna utvrđenja iz presuda kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbi za zaštitu kolektivni interesa i prava (čl. 502.a st. 1. ZPP-a), dok se ovdje radi o posebnoj parnici-pojedinačnom restitucijskom zahtjevu u kojem se je tužiteljica pozvala na ista pravna utvrđenja pa je stoga ovaj sud vezan za ista utvrđenja (čl. 502.c ZPP-a).

Naime, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori i valutnom klauzulom u CHF nije potrebito ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, sukladno pravnom shvaćanju izraženom u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-3142/18-2 od 19. ožujka 2019.

Osim toga, pravomoćnom i ovršnom presudom Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Krapini, posl. br. P-1073/2022-19, od 21. kolovoza 2023. utvrđena je ništetnost spornih odredbi Ugovora o kreditu glede jednostrano promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF.

Stoga, tužiteljica nije dužna dokazivati točnost svojih navoda za postizanje uspjeha tužiteljice u parnici kako bi sud utvrdio ništetnost predmetnih odredaba, već naprotiv, tužitelj ima pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u okviru kolektivnog spora.

Ujedno, tužiteljica se osnovano poziva na navedene odluke i pravna shvaćanja viših sudova povodom kolektivne tužbe, jer se iste odnose na stambene kredite, a što je ovdje slučaj, no, isto nije od odlučnog utjecaja, već je bitno da se radi o potrošačkom kreditiranju (za fizičke osobe), a što je ovdje slučaj.

13. Dovodeći u svezu tužiteljičin iskaz, koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, s ostalim (pisanim) dokazima, utvrđeno je da se ovdje radilo o ugovoru koji je tuženik na isti način plasirao na tržištu svim korisnicima kredita, te da tužiteljica nije niti pokušala utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu, poglavito glede spornih uglavaka, jer se radilo o ugovoru koje je ponudio tuženik pa stoga tužiteljica nije mogla ništa mijenjati niti utjecati jer je vrijedilo pravilo "uzmi ili ostavi". Dakle, ugovorne odredbe u Ugovoru o kreditu, poglavito kojima se glavnica kredita veže za valutu CHF te jednostrana promjena kamatne stope, kao i glede naplate naknade za obradu kredita i prijevremenu otplatu, kao i ostale odredbe na koje upire tužiteljica, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovode do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača već zbog činjenice da potrošači nisu mogli pregovarati o sadržaju ugovornih odredaba budućeg ugovora na sklapanje kojeg su ih banke navodile svojim reklamama. Naime, ovdje se štiti pravo potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku. Zaključno, proizlazi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu o kojima ugovorne strane nisu pregovarale, pa tužiteljica nije imala nikakvog utjecaja na njegov sadržaj, dok je istom pravnom poslu tužiteljica pristupila s potpunim povjerenjem u tuženika, kao poslovnu banku. Stoga, proizlazi da je tužiteljica s tuženikom pregovarala isključivo o sklapanju ponuđenog ugovora u skladu s njezinom kreditnom sposobnošću, koja je ovisila o visini anuiteta, pri čemu je anuitet ovisio o glavnici i ugovorenoj kamati, koja je bila najniža za švicarske franke. Dakle, tužiteljica nije mogla mijenjati ugovorne odredbe, već samo ukoliko iste ne prihvaća odustati od sklapanja predloženog ugovora. Tuženik je tužiteljici preporučao i predstavio kredit u švicarskim francima kao najpovoljniji kredit jer su najniže kamate, pa stoga za tužiteljicu najpovoljnije.

Slijedom navedenog, tuženik nije dokazao da je prilikom sklapanja Ugovora s tužiteljicom pregovarao o spornim odredbama, kako o bitnim sastojcima, tako ni o sporednim sastojcima, pa da se stoga iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Naime, proizlazi da je tuženik propustio razjasniti tužiteljici odredbu tome koji parametri i u kojem razdoblju uzrokuju promjenu kamatne stope, kao niti o valuti obveze, niti je pojasnio strukturu i načinu obračuna tzv. ulazne i izlazne naknade te da isto nije počinjeno u dobroj vjeri, odnosno nije dokazano da je tuženik u potpunosti informirao tužiteljicu, kao potrošača, u predugovornom stadiju sklapanja Ugovora o kreditu, o rizicima promjene tečaja švicarskog franka te strukturi kamatne stope, kao i naknade za obradu kreditnog zahtjeva i prijevremenu otplatu kredita, niti o drugim ugovornim odredbama, njihovom značenju te pravnim i ekonomskim posljedicama. Ujedno, ukoliko je ugovor o kreditu otplaćen, isti nije postao valjan ugovor, on je i dalje ništetan u spornim odredbama, a takvi ugovori ne proizvode pravne učinke i s njima se postupa kao da nisu sklopljeni, te stoga tužiteljici pripada pravo na vraćanje stečenog bez osnove.

14. Mjerodavno pravo za rješenje spornog odnosa su odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO) i Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13., dalje: ZZP/07.). Tako je čl. 1021. ZOO-a propisano da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i dobiveni iznos novca vrati u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Nadalje, čl. 322. st. 1. ZOO-a glede ništetnosti određuje da ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva je ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Ujedno, čl. 324. st. 1. ZOO-a je propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

Naposljetku, ranijom odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03., dalje: ZZP/03.), isto kao kasnijom mjerodavnom odredbom čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13., dalje: ZZP/07.) je propisano da ugovorna odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, ranijom odredbom čl. 87. ZZP/03. je propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna te da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost samog ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe, dok kasnijom mjerodavnom odredbom čl. 102. ZZP/07. je glede posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe propisano da nepoštena ugovorna odredba je ništetna (st. 1.), dok ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe (st. 2.).

15. S obzirom na utvrđenja iz ovako izvedenih dokaza i pravna utvrđenja presuda proizašlih iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača, odnosno pozivajući se na odluke i pravna shvaćanja viših sudova povodom kolektivne tužbe, proizlazi da je tuženik povrijedio prava tužiteljice, kao potrošača-korisnika kredita, tako što je u predmetnom potrošačkom Ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom Banke, ovdje tuženika, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, pa je stoga ista ugovorna odredba ništetna. Naime, visina kamatne stope je bitan sastojak ugovora o kreditu, pa je stoga za svaku njezinu promjenu kao i za promjenu svih bitnih sastojaka kod svake vrste ugovora, potrebito sklapanje dodatka ugovora, a za sklapanje kojeg je ponovna potrebita suglasnost volja obiju ugovornih strana. Iz navedenoga jasno proizlazi da je tuženik jednostranim donošenjem odluka o promjeni redovne kamatne stope, a koje promjene nisu bile određene nikakvim parametrima, neprekidno i to kako za vrijeme sklapanja ugovora, tako i za vrijeme njegova trajanja, postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te na štetu druge ugovorne strane, ovdje tužitelja. Isto tako, utvrđene su ništetnim i odluke o valutnoj klauzuli u CHF, jer je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, dok tuženik suprotno nije dokazao, te posljedično primjenom čl. 323. ZOO-a proizlazi ništetnost predmetnih uglavaka Ugovora o kreditu od 24. listopada 2007., kako je pravomoćno utvrđeno presudom Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Krapini, posl. br. P-1073/2022-19 od 21. kolovoza 2023.

Nadalje, pravomoćnom presudom ovoga suda posl. br. P-8875/2023-8 od 27. veljače 2024. (list 14-24) je utvrđena ništetnosti ugovornih odredbi glede naknade za obradu kreditnog zahtjeva i prijevremene otplate te naložena isplate istih naknada sa zateznim kamatama.

16. Tužiteljica ističe da je tuženik ugrađujući baš švicarski franak (CHF) u valutnu klauzulu, a preko nje u Ugovor, tuženik postupio i formirao ovaj ugovorni odnos suprotno zakonskim odredbama i svrsi samog prava ustanovljenog istim odredbama, te je na ovaj način povrijedio načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz čl. 3. ZOO-a, načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a, načelo zabrane zlouporabe prava iz čl. 6. ZOO-a, načelo jednake vrijednosti činidaba iz čl. 7. ZOO-a, te načelo zabrane prouzročenja štete iz čl. 8. ZOO-a, koja načela su određena i sankcionirana ništetnošću u odredbi čl. 81. st. 1. i 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP/03.), a sve ovo na način da je tuženik postupajući sa stajalište ''jače ugovorne strane'' tužiteljici nametnuo odredbu koja je dovodi u neravnopravan položaj te joj u konačnici nanosi štetu. Druga nepoštena odredba je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se stopa mijenja sukladno jednostranoj odluci banke, dakle odluci koja nije podložna nikakvoj provjeri, niti ugovorne strane, niti neke treće nepristrane strane ili tijela. Time je tuženik ugovorenu kamatnu stopu koja prema izričitoj odredbi čl. 1022. ZOO-a čini bitan sastojak ugovora o kreditu mijenja samovoljno bez ikakve suglasnosti tužiteljice, ne poštujući je pritom kao ravnopravnu ugovornu stranu. Treća nepoštena odredba koja je tvorila mehanizam Ugovora je ona o anuitetnoj otplati. Odredba o anuitetnoj otplati znači da tužiteljica u prvim godinama kredita otplaćuje uglavnom kamate, a tek nakon toga glavnicu i ova odredba iako sama po sebi dopuštena ugovorna odredba je upravo ta koja je dodatno omogućila tuženiku da jednostranim i nezakonitim povećanjem kamata nezakonito i protupravno povećava obvezu tužiteljice, kako kroz kamate, tako i usporenjem otplate glavnice, a koja glavnica je i sama rasla zbog činjenice što je bila povezana uz valutu CHF, a koji tečaj CHF se povećavao. Kada se ovaj mehanizam Ugovora s nepoštenim odredbama (valutna klauzula, jednostrano promjenjiva kamatna stopa, deprecijacija CHF i anuitetna otplata) stavio u funkciju na način da se svi sastojci neprekidno mijenjaju odnosno povećavaju, tuženik je suprotno čl. 6. ZOO-a (načelo jednake vrijednost činidaba) ostvarivala pravo iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato i to na štetu tužiteljice, sve suprotno čl. 81. st. 1. ZZP/03. i čl. 96. st. 1. ZZP/07. i to iz razloga što je istovremeno rasla i kamata i glavnica obveze, kao i sam anuitet pa je tužiteljica nakon što više godina redovite otplate kredita bila dužna veći iznos kredita, nego što ga je dobila u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora. Opisanim postupanjem je tuženik pored činjenice da je sastavio takav Ugovor koji mu je omogućio da nezakonito intervenira i mijenja cijenu Ugovora, kao bitan sastojak Ugovora o kreditu, što je kamata, na ovaj način preko anuitetne otplate poremetio i otplatu cjelokupnog iznosa kredita, kao drugog bitnog sastojka Ugovora o kreditu, jer je povećanjem kamata protuzakonito povećavao anuitet pa time protivno Ugovoru usporio i plaćanje glavnice, koja je opet sama izrazito porasla s osnove povećanja tečaja CHF, a takvim povećanjem glavnice se povećavala i kamata koja se na nju obračunava u postotku od same glavnice. Jednostrano i samovoljno povećanje same kamatne stope i povećanje glavnice zbog povećanja tečaja CHF je dovelo do dvostrukog povećanja kamata s dvije osnove, a takav ugovorni mehanizam je sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i 87. st. 1. ZZP/03. i čl. 96. st. 1. i čl. 102. st. 1. ZZP/07 ništetan, a ništetan je i prema odredbi čl. 322. ZOO-a te prema odredbama čl. 295. i 296. ZOO-a. Tužiteljica je u ugovorni odnos s tuženikom pristupila s načelom povjerenja i u trenutku sklapanja Ugovora nije imala razloga posumnjati u namjere tuženika pa je tužiteljica s povjerenjem prihvatila informacije koje joj je tuženik pružio u predugovornom i ugovornom stadiju sklapanja Ugovora. Naime, tuženik nije izložio tužiteljici nikakav poseban rizik, a u to vrijeme je bila organizirana medijska kampanja na način da su se ovakvi krediti predstavljeni kao najbolji i najpovoljniji način rješenja financijskih poteškoća građana. Od strane banke je izostalo potpuno informiranje, jer tužiteljica nije dobila valjanu informiranu odluku o kreditu koji diže, već joj je bilo izloženo da je ovaj kredit isti kao i bilo koji drugi kredit vezan uz euro ili kunski kredit. Predmetni Ugovor o kreditu valja sagledati i u smislu Općih ugovora kredita kako je to određeno čl. 295. i čl. 296. ZOO-a, jer se radi o ugovorima unaprijed sastavljenim za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana-sastavljač, nudi drugoj ugovornoj strani ugovor po načelu ''uzmi ili ostavi''. Stoga, tužiteljica, sve da joj je i bila pružena prilika pregovarati o predmetnom Ugovoru, ne bi mogla izmijeniti bilo što u predmetnom Ugovoru, osim što se tiče njezine kreditne sposobnosti. Takvi ugovori su tipski ili adhezijski ugovori, a takvi ugovori su ništetni ukoliko su sastavljeni suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavanja postizanja svrhe sklopljenog Ugovora, čak i ako su Opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela. Ujedno, takvo nepošteno postupanje banke utvrdio je i Sud Europske unije u svojoj odluci u predmetu C-186/16 Ž i dr. protiv Banca Romaneasca SA, a koja presuda obvezuje i ovaj sud. U toj presudi sud Europske unije utvrđuje da je banka bila dužna potrošaču detaljno objasniti kako funkcionira kreditni paket do te mjere da mu je morao ako je potrebno kroz simulacije demonstrirati kako će moguće promjene tečaja posebno povezane uz moguće promjene kamatne stope utjecati na njegove mjesečne rate te ukupnu kreditnu obvezu i kroz koje točno mehanizme.

17. Stoga, sporno je među strankama poglavito je li zbog ništetnosti ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF Ugovor o kreditu od 24. listopada 2007. ništetan u cijelosti.

18. Prije svega valja naglasiti da je predmetni Ugovor sklopljen 24. listopada 2007. i nije u dosegu Direktive vijeća 93/13 od 5. travnja 1993., jer je sklopljen prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji (dalje: EU). Naime, čl. 2. st. 1. Akta o uvjetima pristupanja Republike Hrvatske i prilagodbama Ugovora o Europskoj uniji, Ugovora o funkcioniranju Europske unije i Ugovora o osnivanju Europske zajednice za atomsku energiju (Službeni list, br. 2013.) propisano je da su odredbe izvornih ugovora i akata koje su donijele institucije EU prije pristupanja obvezujuće za Hrvatsku i primjenjuju se u Hrvatskoj tek od dana njezina pristupanje Europskoj uniji, dakle, od 1. srpnja 2013. (tako i u presudi Suda EU u predmetu C-567/20).

19. Naime, bitni sastojci ugovora o kreditu (čl. 1021. ZOO) jesu: iznos koji banka stavlja na raspolaganje korisniku kredita, ugovorena kamata koju se korisnik kredita obvezuje plaćati banci, te obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca. Dakle, u ovom slučaju se tuženik-banka obvezala staviti na raspolaganje tužiteljici navedeni iznos kredita od 90.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora- tuženika na dan korištenja kredita i nije sporno da je tuženi-banka ove svoje obveze ispunila kako je ugovoreno. Nadalje, valutna klauzula, koja je ugovorena sukladno čl. 22. st. 1. ZOO-a spada u tzv. zaštitne klauzule. Kada su obveze stranaka vezane uz tečaj CHF, što ima za cilj osiguranje stabilnosti obveza ugovornih strana, a ugovorna odredba o valutnoj klauzuli in concreto postane izvor drastičnog odstupanja od opravdanih očekivanja korisnika kredita u pogledu vrijednosti obveza (zbog čega je ta odredba ništetna), opravdano je zaključiti da Ugovor može opstati bez te sporedne odredbe ugovora, jer se stabilnost u pravima i obvezama stranaka valutnom klauzulom ne postiže. Naprotiv, u većoj mjeri, u ovim slučajevima, stabilnost u pravima i obvezama stranaka se postiže bez tzv. zaštitne klauzule, kojom se ne ostvaruje svrha na koju upućuje njen naziv, a s obzirom na to da je valuta ispunjenja obveza iz ovih ugovora hrvatska kuna (HRK), time što odstranjivanjem valutne klauzule krediti ostaju na snazi kao krediti u kojima su obveze ugovornih strana određene u HRK i ne odstupa se bitno od volje ugovornih strana u vrijeme sklapanja ugovora, uz pretpostavku, dakako, da je Ugovor sklopljen s poštenim namjerama ugovornih strana koje isključuju namjeru da se zbog naknadnih okolnosti stekne nerazmjeran dobitak. Dakle, to što je odredba o valutnoj klauzuli u Ugovoru o kreditu s obvezama stranaka vezanim uz tečaj CHF ništetna, nije razlog zbog kojeg predmetni Ugovori ne bi mogao opstati, zbog djelomične ništetnosti (čl. 324. ZOO-a). Nadalje, utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi prema odluci banke, nakon navedene presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., nema za učinak nemogućnost opstanka predmetnog Ugovora o kreditu, jer uklanjanjem odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi ostaje na snazi odredba o početnoj kamatnoj stopi za cijelo vrijeme za koje je Ugovor sklopljen.

20. Nadalje, odredbom čl. 84. ZZP/03. je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. No, u svezi potonjeg, ističe se kako se na ugovorne odredbe kojim je predviđena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita, kao i naknada za prijevremenu otplatu kredita, ne odnosi isključenje testa nepoštenosti. Naime, stajalište je Suda EU, izraženo u recentnoj presudi od 16. srpnja 2020, u spojenim predmetima br. C-224/19 i C-259/19, upravo u svezi problematike naplate naknada za obradu kredita (naknade za otvaranje), da čl. 2., čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "glavni predmet ugovora" trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe istog ugovora i koje ga kao takve određuju. Nasuprot tome, odredbe koje su sporednog značaja u usporedbi s onima koje određuju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene istim pojmom, a što je ovdje slučaj, s obzirom da nije sporno kako ugovorna odredba o naknadi za odobrenje kredita, isto kao i o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, ne spada pod ''ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene'' te se na iste ne odnosi isključenje testa nepoštenosti. Nadalje, u predmetu C- 224/19 Sud EU tumači čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev provjeriti. Iako je prethodni postupak vezan uz određeni predmet koji se vodi pred nacionalnim sudom, jednom kad Sud EU protumači odredbu europskog prava, takva odluka postaje mjerodavna i obvezna i za ostale nacionalne sudove koji razmatraju jednak problem, odnosno tumačenja su retroaktivna, jer objašnjavaju značenje norme od trenutka kad je ona nastala. Zaključno, kako se o istim odredbama nije pregovaralo, to su time ugovorne odredbe po kojim je predviđena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita, kao i naknada za prijevremenu otplatu kredita, nepoštene, jer korisnik kredita o njoj nije pojedinačno pregovarao, a prouzročila je značajnu ravnotežu u pravima i obvezama na strani tužiteljice, kao potrošača kredita, pa je posljedično i ništetna u smislu odrede čl. 87. st. 1. ZZP/03. odnosno čl. 102. ZZP/07. (odluke Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž-2359/17 i Županijskog suda u Vukovaru posl. br. Gž-1837/14 od 5. studenoga 2014.), kako je i pravomoćno utvrđena djelomična ništetnost Ugovora glede naplate troškova obrade kredita, kao i glede naplate naknade u slučaju prijevremene otplate kredita, dok iste ugovorne odredbe ne utvrđuju bitne činidbe istog Ugovora i koje ga kao takve ne određuju.

21. No, suprotno tužiteljičin tvrdnjama, a sukladno pravnom shvaćanju iz odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1054/2023-3 od 21. svibnja 2025. i Rev-1249/2024-3 od 21. svibnja 2025., ugovor o kreditu sklopljen između kreditne institucije i potrošača, kada sud utvrdi nepoštenim odnosno ništetnim odredbe o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule u CHF, može opstati na temelju odredaba čl. 324. st. 1. i 2. ZOO-a te zaprjeke za isto ne postoje niti u odredbama ZZP- a.

22. Zaključno, neosnovano tužiteljica ističe ništetnost predmetnog Ugovora o kreditu od 24. listopada 2007. u cijelosti, sukladno odredbama ZOO-a i ZZP-a, s obzirom na ništetnost bitnih sastojaka Ugovora: predmet i cijena, a to su odredbe o kamatnoj stopi, kao ugovorenoj cijeni i valutnoj klauzuli u CHF, kao predmetu ugovora, pri tome pozivajući se na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev- 907/02 i Gzz-105/02 od 27. veljače 2003. te presudu Suda Europske unije br. C-118/17 i C-260/18.

23. Naprotiv, s obzirom na recentnu sudsku praksu, poglavito odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-1054/2023-3 od 21. svibnja 2025. i Rev- 1249/2024-3 od 21. svibnja 2025., u svezi odluka Rev-259/2022-3 od 9. listopada 2024. i Rev-807/2023-2 od 29. siječnja 2025., a primjenom citiranih zakonskih odredbi, poglavito čl. 324. st. 1. ZOO-a i čl. 102. st. 2. ZZP/07., predmetni Ugovor o kreditu, kod kojeg je utvrđena djelomična ništetnost i to odredbi glede jednostrano promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF, kao i glede naknada za obradu kreditnog zahtjeva i prijevremenu otplatu, koje ugovorne odredbe u svezi naknada ne utvrđuju bitne činidbe istog Ugovora i koje ga kao takve ne određuju, može opstati unatoč djelomičnoj ništetnosti Ugovora (čl. 324. st. 1. ZOO-a).

24. Uzgred rečeno, tužiteljica nije pridonijela odgovarajući dokaz radi utvrđenja istinitosti svojih navoda pa se u ovom slučaju ima primijeniti pravilo o teretu dokazivanja koje obvezuje sud da uzme da nije istinita tvrdnja za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava, u smislu čl. 221.a ZPP-a.

25. Zbog izloženog, s obzirom na djelomičnu ništetnost Ugovora o kreditu od 24. listopada 2007. i to poglavito glede uglavaka kojim je ugovorena jednostrana promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF, kao i ostalih ugovornih odredbi glede naknade za obradu kreditnog zahtjeva i naknade za prijevremenu otplatu kredita, odnosno ugovornih odredbi na koje upire tužiteljica, dok ista djelomična ništetnost nije razlog zbog kojeg predmetni Ugovori ne bi mogao opstati, valjalo je odbiti tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti i bez pravnog učinka predmetnog Ugovora o kreditu od 24. listopada 2007. u cijelosti, kako je odlučeno pod toč. I. izreke presude.

26. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, odnosno isti su odmjereni s obzirom na vrijednost predmeta spora, zahtjev za naknadu troškova i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22. te 138/23., dalje: OT), imajući na umu vrijednost boda u iznosu 2,00 EUR (Tbr. 54. OT) i pravo odvjetnika obračunati na sve obavljene radnje pripadajući porez na dodanu vrijednost (Tbr. 46. OT).

27. Slijedom navedenog, tužiteljici je valjalo priznati troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava tužbe (Tbr. 7./1. OT) i podneska od 17. svibnja 2024. (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 20. lipnja 2024., 25. rujna 2024. i 10. ožujka 2026. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 200,00 EUR, te troška sastava podneska od 19. srpnja 2024. u iznosu 50,00 EUR umjesto zahtijevanog iznosa 200,00 EUR (Tbr. 8./4. OT), dakle ukupno u iznosu 1.050,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (262,50 EUR), kao i troška sudske pristojbe za tužbu u iznosu 26,55 EUR umjesto zahtijevanog iznosa 35,00 EUR i za presudu u zahtijevanom iznosu 35,00 EUR. No, ovako odmjereni parnični troškovi u sveukupnom iznosu 1.374,05 EUR sa zatraženim zateznim kamatama nisu dosuđeni tužiteljici, s obzirom na neuspjeh iste u sporu, odnosno valjalo je odbiti tužiteljičin zahtjev za naknadom parničnih troškova sa zateznim kamatama, kao neosnovan, kako je odlučeno pod toč. I. izreke presude.

28. Također je i tuženiku valjalo odmjeriti troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava odgovora na tužbu (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 20. lipnja 2024., 25. rujna 2024. i 10. ožujka 2026. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 200,00 EUR, te sastava žalbe od 4. studenoga 2024. u zahtijevanom iznosu 250,00 EUR (Tbr. 10./1. OT), dakle ukupno u iznosu 1.050,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (262,50 EUR), kao i troška sudske pristojbe za žalbu u zahtijevanom iznosu 53,09 EUR. Međutim, nije priznat trošak sudske pristojbe za odgovor na tužbu u zahtijevanom iznosu 26,55 EUR, s obzirom da isti trošak nastaje po pravomoćnom završetku postupka i ovisno o uspjehu u sporu. Stoga je tuženiku valjalo dosuditi parnične troškove u sveukupnom iznosu 1.365,59 EUR sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate, jer se zatezne kamate na parnične troškove mogu stranci odrediti i u parničnom postupku, temeljem primjene čl. 151. st. 3. ZPP-a, kako je odlučeno pod toč. II. izreke presude, dok je ostatak tuženikovog zahtjeva za naknadom parničnih troškova preko dosuđenog iznosa, sa zateznim kamatama, valjalo odbiti kao neosnovan (toč. III. izreke presude).

29. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, br. 57/22.) iskazane su novčane vrijednosti, s obzirom na fiksni tečaj konverzije 7,53450 HRK / 1 EUR.

30. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu 23. travnja 2026.

S u d a c:

Mario Klarić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude je dopuštena žalba Županijskom sudu u Osijeku. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u roku 15 dana od dana objave presude, odnosno od dana dostave iste presude u slučaju neuredne obavijesti o ročištu na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. ZPP-a).

DNA: - opun. tužiteljice i

- opun. tuženika.