Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

P-1112/2021-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku po sucu Spomenki Rodić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja ĐB, [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Mišević i Jarić j.t.d. u Osijeku, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, zastupana po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Knezović & Partneri j.t.d. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon rasprave zaključene dana 17.ožujka 2026. u nazočnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja odvjetnika Gorana Jarić te u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, 23. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 6. st. 1. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita br.: [broj depozita]/2005 sklopljenog dana 06. srpnja 2005.g. između parničnih stranaka tužitelja ĐB iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 kao kreditora koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih poslova, koja trenutačno iznosi 1 % jednokratno, unaprijed".

II. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 8. st. 2. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita br.: [broj depozita]/2005 sklopljenog dana 06. srpnja 2005.g. između parničnih stranaka tužitelja ĐB iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 kao kreditora u dijelu koji glasi: “ …U tom slučaju korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banka koja je ovlaštena zaračunati i naknadu, sukladno poslovnoj politici Banke:“ te se utvrđuje da je od strane tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 nepropisno, nepravično i nepošteno primijenjena predmetna odredba o naplati naknade za prijevremenu otplatu kredita pa stoga isti članak u tom dijelu ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane, što je tuženik Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 dužan priznati.

III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 da tužitelju ĐB iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 115,14 EUR (stopetnaesteuračetrnaestcenti) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 11. srpnja 2005.g. po stopu određenoj Zakonom o kamatama i Uredbi o visini zakonske zatezne kamate do 31.prosinca 2007. a od 01.siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena te od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023.g. po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do 29.prosinca 2023.g., a od 30.prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 da tužitelju ĐB iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 309,46 EUR (tristodeveteuračetrdesetšestcenti), zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom na taj iznos od 26. ožujka 2014.g. do 31. srpnja 2015.g. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB -a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015.g. do 31. prosinca 2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 01. siječnja 2023.g. po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do 29.prosinca 2023.g., a od 30.prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 651,54 EUR, sa zateznom kamatom tekućom od 23.travnja 2026. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 4.studenog 2021. podnio tužbu protiv tuženika u kojoj tužbi navodi da je kao korisnik kredita dana 06. srpnja 2005.g. sklopio Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita br.: [broj depozita]/2005 s tuženikovim pravnim prednikom, tadašnjom Slavonskom bankom d.d. iz Osijeka, kasnije Hypo Alpe- Adria Bank d.d. iz Zagreba, a danas Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonske avenije 6 kao kreditorom, a u podružnici Slavonske banke d.d. u Osijeku. Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita br.: [broj depozita]/2005 je ovjeren od strane javnog bilježnika Lidije Perić iz Osijeka dana 07. srpnja 2005.g. pod brojem:

OV- 14472/2005. Predmetnim ugovorom je tuženik odobrio i potom isplatio tužitelju stambeni kredit za adaptaciju kuće u iznosu od 23.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za devize tuženika na dan korištenja kredita, dok se tužitelj obvezao otplatiti kredit u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiriti u kunama obračunatim prema srednjem tečaju tuženika za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća. Ugovoreni rok otplate kredita je 15 godina, dok je ugovorena visina anuiteta bila 181,20 CHF. Tužitelj je kredit prijevremeno otplatio dana 26. ožujka 2014.g. Predmetni Ugovor je sklopljen kao tipski ( adhezijski ) potrošački ugovor. Ugovorom je pod „ VI. Troškovi, u čl. 6. st. 1. „ ugovoreno sljedeće:„ Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih poslova, koja trenutačno iznosi 1 % jednokratno, unaprijed..“. Prilikom isplate kredita dana 11. srpnja 2005.g. tuženik je tužitelju naplatio iznos od 1 % od iznosa kredita, točnije iznos od 230 CHF u protuvrijednosti hrvatskih kuna na dan naplate. Odredba Ugovora, kojom je ugovorena ova naknada, je kao takva ništetna, jer tuženik u vrijeme isplate kredita nije imao zakonski osnov naplatiti ovu naknadu, sve pozivom na odredbu čl. 1065. Zakona o obveznim odnosima ( Službeni list SFRJ br. 29/1978, 39/1985, 46/1985, 57/1989, Narodne novine 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001 ) ( dalje: ZOO- 1978 ). Odredbom čl. 1065. ZOO- 1978 je utvrđeno da se Ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom. Kako je temeljem citirane odredbe ZOO - 1978 i sklopljenog Ugovora tuženik od tužitelja mogao naplatiti samo glavnicu i ugovorene kamate, to je evidentno da za naplatu naknade od 1 % od iznosa kredita nije imao zakonski osnov, slijedom čega je takva odredba, kao i postupanje tuženika nepošteno pa time i ništetno. Osim navedenog, a obzirom se u Ugovoru ne navodi ni od čega se sastoji predmetna naknada, niti zašto je određena baš u visini od 1 % od iznosa kredita, sporna odredba je, k tome, još i neodređena i neodrediva te time suprotna i čl. 47. ZOO- 1978. Kako se radilo o tipskom ( adhezijskom ) potrošačkom ugovoru, odredba Ugovora kojom je bila ugovorena osporavana naknada je kao takva proizvoljno nametnuta tužitelju ponudom ugovora te on nije mogao utjecati, niti je imao bilo kakve mogućnosti pregovarati o istoj. Osporavana naknada ne odgovara nikakvim pruženim uslugama od strane tuženika, niti bilo kakvim troškovima, koje je imao tuženik. Ona je na strani tužitelja izazvala samo dodatne i nepotrebne troškove. Slijedom navedenog, predmetna odredba je nepoštena, a time i ništena i temeljem odredbe čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ( NN Narodne novine br. 96/2003, 46/2007 ) ( dalje ZZP- 2003 ), kao i temeljem odredbe čl. 3. Direktive Vijeća 93/13 od 05. travnja 1993 o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu na strani potrošača, dok je u st. 2. propisano da se smatra da se o ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca. Kako je osporavana odredba na strani tužitelja uzrokovala samo dodatne troškove, to je time stvorila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama između strankama. Sve navedeno potvrđuje se i kroz praksu i stavove Suda EU, posebice u recentnoj odluci u spojenim predmetima C- 224/19 i C259/19. Nadalje, tuženik je prilikom izvršenja ugovora nepropisno i nepošteno primijenio i odredbu o naplati naknade za prijevremenu otplatu kredita. Spornim Ugovorom bila je ugovorena i obveza na plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita na način da je utvrđeno u čl. 8. st. 2.: „ Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu djelomičnu i konačnu otplatu kredita, ukoliko o toj namjeri obavijesti Banku najmanje 30 ( trideset ) dana unaprijed. U tom slučaju Korisnik se Obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu, sukladno poslovnoj politici Banke.“.Prema navedenoj odredbi tuženik je na ime prijevremene otplate kredita tužitelju dana 26. ožujka 2014.g. naplatio iznos od 2.331,66 kn. Postupanje tuženika i naznačena ugovorna odredba kao takvi su protivni odredbi čl. 1068. ZOO- 1978, obzirom prema navedenoj odredbi tuženik ovu naknadu može naplatiti samo za slučaj nastanka štete uslijed prijevremene otplate kredita. Kako u ovom slučaju tuženik nije trpio nikakvu štetu, jer se prijevremena otplata ne može smatrati situacijom u kojoj je za tuženika nastala bilo kakva šteta, to je evidentno da je ugovaranje ovakve odredbe, kao i postupanje tuženika nepošteno, a time i ništetno. O predmetnoj odredbi Ugovora i ovlaštenju na ovakvo postupanje tuženika se, kako je već i ranije navedeno, prilikom sklapanja Ugovora uopće nije ni pregovaralo, jer se radilo o standardiziranom, tipskom, potrošačkom ugovoru na koji je tužiteljica mogla samo pristati. Da je tome tako potvrđuje se već i iz same činjenice da odredba o prijevremenoj otplati uopće ne sadržava uvjete za prijevremenu otplatu, a kamoli da je njome ugovorena visina naknade za istu. U osporavanoj odredbi se samo paušalno navodi da je prijevremena otplata moguća samo uz suglasnost i uvjete koje odredi tuženik te, nadalje, u odredbi u nastavku, sve prema poslovnoj politici tuženika. Kako se u ovom slučaju radi o stipulaciji Ugovora koja sadrži odredbu kojom se ugovora primjena drugog akta, konkretno, u ovom slučaju, drugih akata tuženika, evidentno je da se ovdje radi o institutu Općih uvjeta ugovora, koji su uređeni u čl. 142. ZOO- 1978. Člankom 142. ZOO- 1978 propisuje se da su Opći uvjeti sastavljeni za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani , bilo da su sadržani u formalnom, tipskom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. S obzirom na navedeno, jasno je tada da se o odredbama Općih akata tuženika, koji reguliraju ovu materiju, (uvjete i visinu naknade za prijevremenu otplatu kredita ), po prirodi stvari nije ni moglo pojedinačno pregovarati. Kako je takva odredba i postupanje tuženika stvorila na strani tužitelja samo dodatne troškove te time i znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, a sve suprotno načelu dobre vjere, pozivom na odredbu čl. 81. st. 2. ZZP-2003, evidentno je da je i ova odredba i postupanje tuženika, kao takvo, nepošteno i ništetno. Kako o svim odredbama ugovora mora postojati jasan konsenzus između stranaka, tuženik je istom odredbom izbjegao utjecaj tužitelja na njezinu primjenu, a što je suprotno članku 26. ZOO - 1978.Dakle, u ovom slučaju nametnuo je tužitelju obvezu s kojom se on nije usuglasio.Sve opisano postupanje tuženika dovelo je i do njegovog neosnovanog bogaćenja, i povrede načela jednake vrijednosti činidaba utvrđene u čl. 15. ZOO- 1978. Ugovaranje opisanih naknada suprotno je, konačno, i načelu iz čl. 13. ZOO - 1978 o zabrani zloupotrebe prava, obzirom je na takav način tuženik ostvario pravo iz obveznog odnosa koje je suprotno svrsi zbog koje je ustanovljeno isto to pravo, kao i načelu iz čl. 18. st. 3. ZOO- 1978, koje propisuje da nije dopušteno postupanje drugog sudionika obveznog odnosa kojim se otežava ispunjenje obveze drugog sudionika u odnosu, a o čemu se upravo u ovom slučaju i radi, jer je tuženik bezuvjetno ugovorio plaćanje naknade čija se visina i uvjeti kod ugovaranja nisu mogli ni pretpostaviti. Uslijed nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba iz Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita br.: [broj depozita]/2005 od 06. srpnja 2005.g. sklopljenog između tužitelja i tuženika, a kojima je ugovorena naplata naknade od 1 % od iznosa kredita prilikom prvog korištenja kredita te kojom je ugovorena primjena Općih akata tuženika kod prijevremene otplate kredita, odnosno naplata naknade za prijevremenu otplatu kredita, kao i činjenice da je tuženik na ime predmetnih naknada tužitelju dana 11. srpnja 2005.g. kod korištenja kredita naplatio iznos od 1.100,00 kn, što predstavlja iznos od 1 % od iznosa kredita, kao i dana 26. ožujka 2014..g. iznos od 2.331,66 kn na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita, odnosno ukupno na ime naznačenih naknada iznos od 3.431,66 kn, to je evidentno da je od tužitelja bez ikakve pravne osnove stekao navedeni iznos. Sukladno tomu, a pozivom na odredbu čl. 104. ZOO/ 1978 tužitelj predlaže da sud nakon provođenja dokaznog postupka donese sljedeću presudu:

Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 6. st. 1. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita br.: [broj depozita]/2005 sklopljenog dana 06. srpnja 2005.g. između parničnih stranaka tužitelja ĐB iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB14036333877 kao kreditora koja glasi:

„Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih poslova, koja trenutačno iznosi 1 % jednokratno, unaprijed „. Utvrđuje se da je od strane tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB14036333877 kao kreditora nepropisno, nepravično i nepošteno primijenjena odredba o naplati naknade za prijevremenu otplatu kredita sadržana u čl. 8. st. 2. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita br.: [broj depozita]/2005 sklopljenog dana 06. srpnja 2005.g. pa stoga isti članak ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane, što je tuženik Addiko Bank d.d. iz Zagreba,

Slavonska avenija 6, OIB14036333877 dužan priznati.

Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB14036333877 da tužitelju ĐB iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 1.100,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče po godišnjoj kamatnoj stopi od 15 % za razdoblje od 11. srpnja 2005.g. do 31. prosinca 2007.g., za razdoblje od 01. siječnja 2008.g. do 31. srpnja 2015.g. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a za razdoblje od 1. kolovoza 2015.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate

za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB14036333877 da tužitelju ĐB iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 2.331,66 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja za razdoblje od 26. ožujka 2014.g. do 31. srpnja 2015.g. teče po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a za razdoblje od 1. kolovoza 2015.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana, te parnični trošak ovog postupka zajedno s pripadajućom zateznom kamatom po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena od presuđenja do isplate, sve u roku od 15 dana.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da prvenstveno ističe prigovor zastare. Navodi da Ugovor o kreditu otplaćen je u srpnju 2014,te imajući na umu da je tužitelj njime dobio na raspolaganje 23.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a tužbenim zahtjev traži isplatu u iznosu od 455,46 EUR, tuženik ističe da je u slučaju ništetnosti spornih odredbi (što tuženik osporava) riječ o zabrani manjeg značaja u smislu člana 107., stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05., dalje u tekstu: ZOO 78). Slijedom toga, tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev. U odnosu na članak 6. Ugovora o kreditu (troškovi obrade kredita). U članku 6. Ugovora jasno je navedeno kako se prije isplate kredita korisniku kreda jednokratno odbijaju troškovi u iznosu od 1,00 % odobrene glavnice. Stoga je činidba na koju se tužitelj obvezao u potpunosti određena. Pitanje određenosti moglo bi se postaviti ako bi ugovorne strane predvidjele da korisnik banci treba nadoknaditi neke troškove, a da pritom nije naveden paušalni iznos koji se plaća na ime te naknade, i to sam ako se pravilima tumačenja ne bi moglo utvrditi na koje se troškove takva odredba unosi. Onoga trenutka kad je iznos naknade kvantificiran, argument neodređenosti otpada. Člankom 1066., stavkom 2. ZOO-a 78 propisano je: Ugovorom o kreditu utvrđuje se iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Troškovi obrade kredite jesu uvjeti davanja kredita. To je naknadno potvrdio i zakonodavac. Tako se u članku 2., stavku 1., točki 7. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj 52/16) navodi da ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika. Dakle, nije točno da banka na temelju ugovora o kreditu smije naplatiti samo ugovorenu kamatu, kao što to smatra prvostupanjski sud. Citirana odredba Zakona dokazuje da tomu nije tako jer se izričito navode i druge naknade. Iako taj zakon nije bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, govori u prilog tomu da je tuženik na temelju članka 1022., stavka 2. imao pravo naplatiti tužitelju i druge naknade, što uključuje i troškove obrade kredita. Uz navedeno, tuženik posebno ističe kako se troškovi obrade kredita iskazuju kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS). Naime, prema članku 173. stavku 1. Zakona o bankama (NN 84/2002), Banka je dužna na pogodnom mjestu u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima. U stavku 3., točki 5. tog članka, navedeno je da Pod informacijama iz stavka 1. ovoga članka, a koje se odnose na odobravanje kredita, podrazumijevaju se sljedeći podaci: (…) efektivne kamatne stope koje odražavaju ukupnu cijenu kredita, izračunate sukladno propisima Hrvatske narodne banke. Nadalje, prema članku 174. Zakona o bankama, Hrvatska narodna banka može propisati jedinstveni način izračunavanja i iskazivanja cijene kredita i depozita (efektivne stope iz članka 173. stavka 3. točke 5. i stavka 4. točke 5.). Na temelju tog članka Hrvatska narodna banka donijela je Odluku o jedinstvenom iskazivanju efektivne kamatne stope na kredite i depozite (NN 74/03). Dakle, trošak obrade kredita naplaćen je kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS). Efektivna kamatna stopa (EKS) je kamatna stopa koja odražava sve troškove kredita, uključujući naknade, osiguranja, depozit, i ostale izravno povezane troškove kredita. Ako smatra da je potrebno, tuženik predlaže sudu da na temelju članka 12., stavka 2. Zakona o sudovima ("Narodne novine" br. 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18., 126/19., 130/20., 21/22., 60/22.) zatraži očitovanje (pomoć) Hrvatske narodne banke o tome što je efektivna kamatna stopa i jesu li troškovi obrade kredita njome obuhvaćeni. Također, u članku 173. Zakona o bankama propisano je da je banka dužna u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim podatke koji se odnose na naknade odnosno provizije koje banka zaračunava korisniku kredita. Tuženik je navedenu obvezu ispunio. Slijedom navedenog, članak 6. Ugovora o kreditu ugovorna je odredba koja je uvjet davanja kredita i koja se iskazuje kroz efektivnu kamatnu stopu, pa za njezino ugovaranje postoji valjani pravni temelj. U odnosu na tužiteljeve tvrdnje o navodnoj nepoštenosti i posljedično ništetnosti sporne ugovorne odredbe, tuženik ističe sljedeće. Naime, članak 6. Ugovora o kreditu je jasna, lako uočljiva i razumljiva odredba. Jasna jer je navedeno da se prije isplate kredita od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade. Lako uočljiva jer je navedena u članku 5. istim fontom i veličinom slova kao što su ispisane ostale odredbe Ugovora o kreditu. Naposljetku, graničilo bi s vrijeđanjem kazati da tako sročena odredba nije razumljiva. Time je ostvaren zahtjev transparentnosti iz članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP 03). Tuženik posebno napominje da je naknada koja se odnosi na trošak obrade kredita bila predmet prosudbe Suda Europske unije u kontekstu Direktiva 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., i to u presudi C-621/17 od 3. listopada 2019. (Kiss protiv CIB Bank) i presudi C-84/19 od 3. rujna 2020. (Profi Credit Polska SA protiv QJ). U presudi C-621/17 od 3. listopada 2019. Sud EU zauzeo je stav da ta odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, ali da banka pritom ne mora detaljno navoditi sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetnu naknadu. Tako se u toj odluci izričito navodi: Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. 9.Nadalje, u točki 75. presude C-84/19 od 3. rujna 2020. (Profi cerdit Polska SA protiv QJ) Sud EU drugim je riječima ponovio stav koji je zauzeo u presudi C-621/17 od 3. listopada 2019. godine: Doduše, prodavatelj robe ili pružatelj usluge nije obvezan detaljno navesti prirodu svake usluge koju pruža u obliku protučinidbe za troškove koje na temelju ugovornih odredbi snosi potrošač, kao što su to „provizija“ i „početna naknada“. Međutim, kako bi se ispunila obveza transparentnosti, važno je da se priroda usluga koje su stvarno prižene može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Osobito je važno što je u toj presudi Sud EU zauzeo stav da je tzv. ulazna naknada ugovorna odredba koja je izuzeta iz tzv. testa poštenosti u smislu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine. Razlog za to izuzimanje je u tome što ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjere te primjerenosti. Tako je u točki 79. navedeno: Kao drugo, kad je riječ o provjeri „primjerenost[i] cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i rob[e], na drugoj”, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da je ta kategorija ugovornih odredbi, prema kojima se ne može primijeniti provjera eventualne nepoštenosti, ograničena opsega, s obzirom na to da se odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili objektivan pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti (vidjeti u tom smislu presude od **.**.2014., Đ i KB, C-26/13, EU:C:2014:282, t. 55. i od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-621/17, EU:C:2019:820, t. 34.). .Sumirajući dosad navedeno, prema stavu Suda Europske unije, ako je odredba kojom je banka ugovorila tzv. ulaznu naknadu jasno predočena potrošaču i ako je potrošač shvatio ekonomsku posljedicu njezina ugovaranja, ona je valjana i proizvodi sve pravne učinke. Suprotan stav, stav da trgovci moraju potrošače obavještavati o svim svojim troškovima i mehanizmima kako su ih utvrdili, doveo bi do nesagledivih ekonomskih posljedica. Tako bi, primjerice, kupac automobila mogao tražiti trgovca da mu objasni koji su sve to troškovi proizvodnje i prodaje automobila i kako su oni alocirani upravo na onaj automobil koji mu se nudi. Dakle, tuženik je jasno i transparentno prikazao trošak svoje usluge koji nije obuhvaćen ugovorenom kamatnom stopom. Ugovorena kamatna stopa predstavlja prihod od plasmana i ne obuhvaća troškove poslovanja, koji se mogu samostalno ugovoriti, kako je to učinjeno u članku 6. Ugovora o kreditu. Najbolja je praksa kreditnih institucija – i to ne samo u Republici Hrvatskoj – operativne troškove (troškovi osoblja, trošak razvoja IT sustava), regulatorne troškove, materijalne troškove (oprema, uredski materijal, informatička oprema, energenti), poštarine i slično, podmirivati kroz posebnu naknadu koja se naplaćuje u postotnom iznosu odobrenog kredita. Time one nisu primorane te troškove uključivati u ugovorenu kamatnu stopu, što bi to tužiteljevom nepotkrijepljenom stavu morale činiti, pa klijentima mogu ponuditi kreditne proizvode s nižom kamatnom stopom. Praksa je pokazala da su one banke koje nisu naplaćivale navedeni trošak obrade kredita u konačnici klijentima ponudile skuplji proizvod. Uostalom, u ovom je slučaju nejasno kako bi to eventualni prikaz strukture naplaćene naknade za troškove obrade kredita mogao utjecati na veći stupanj potrošačeve informiranosti. Naime, u hipotetskoj situaciji da je tuženik prije sklapanja Ugovora o kreditu tužitelju detaljno prikazao strukturu svih troškova, primjerice da je tužitelj dobio tablicu u kojoj bi bilo prikazano koji iznos od troškova obrade kredita će biti utrošen na hladni pogon, koji na plaće zaposlenika, koji na uredski materijal itd., kako bi to točno utjecalo na stupanj tužiteljeve informiranosti glede Ugovora o kreditu koji je sklopio? 26.Naknada za obradu troškova kredita standard je bankarskog poslovanja u svim državama svijeta s razvijenim tržišnim gospodarstvom. Dovoljno je pogledati godišnji izvještaj European Banking Authority (EBA) i uvjeriti se u navedeno. Nakon što je Vrhovni kasacioni sud Republike Srbije u rujnu 2021. godine dopunio svoj stav tako što je jasno kazao da banke imaju pravo naplatiti trošak obrade kredita i da pritom ne moraju prethodno objašnjavati potrošačima strukturu tog troška1, Republika Hrvatska Ostaje jedina zemlja tržišnog gospodarstva u kojoj se masovno počela dovoditi u pitanje zakonitost predmetne naknade. S tim u vezi tuženik napominje da je austrijski Vrhovni sud, Oberste Gerichsthof (OGH) u presudi OGH br. 6ob13/16d od 30. ožujka 2016. preinačio odluke nižestupanjskih sudova koji su usvojili tužbeni zahtjev udruge potrošača i zabranili jednoj poslovnoj banci da u ugovorima o kreditu unosi odredbu o naknadi troškova kredita tako što je odbio taj tužbeni zahtjev i zauzeo stav da banka ima pravo naplaćivati tu naknadu. Isti stav zauzeli su i sudovi Češke Republike (Odluka Najvišeg suda Češke Republike CPJN 203/2013 i Odluka III. US – 3725/13 Ustavnog suda Češke Republike. Tuženik naglašava da je bankarski sektor jedan od reguliranijih sektora u gospodarstvu, vjerojatno i najreguliraniji. Tuženik je, naime, konstantno pod intenzivnim nadzorom Hrvatske narodne banke, koja nikada nije dovodila u pitanje zakonitost naplaćivanja predmetne naknade, a ni danas je ne dovodi u pitanje – upravo zato što ta naknada predstavlja standard bankarskog poslovanja u cijelom svijetu. Ako sud unatoč dosad navedenome sud odluči provoditi tzv. poštenosti prema članku 81., stavku 1. ZZP-a 03, u kojemu je navedeno kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, tuženik ističe sljedeće. .Prvo, tuženik ističe da je pitanje pregovaranja činjenično pitanje pa tuženik predlaže saslušanje tužitelja i osobe koja je u tuženikovo ime sklopila Ugovor. .Drugo, tuženik ističe kako tuženik nije iznio nije jednu tvrdnju u prilog tome da je sporna ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja na štetu tužitelja. Naime, konkretizacija tih načela nije zamišljena tako da se ona samo prepišu iz zakona s „konstatacijom“ da je tome tako. Tuženik ističe da je sporna ugovorna odredba transparentno ugovorena, na lako uočljiv i razumljiv način u članku 8. Ugovora o kreditu. Osim toga, kreditni referent i javni bilježnik koji je solemnziirao ugovor, jasno su dali tužitelju do znanja da će u slučaju eventualne prijevremene otplate kredita biti naplaćena posebna naknada. Pri tome mu je objašnjeno i u kojem iznosu. U članku 173. Zakona o bankama propisano je da je banka dužna u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim podatke koji se odnose na naknade odnosno provizije koje banka zaračunava korisniku kredita. Tuženik je navedenu obvezu ispunio. Na tužitelju je teret dokazivanja ako tvrdi suprotno. Novac s kojim tuženik posluje je novac za koji se on zadužio kod svoje matične banke na inozemnom tržištu. Tuženik matičnoj banci za to plaća kamatu. Ne zadužuje se beskamatno. Kako tuženik ne može prijevremeno otplatiti kredit svojoj matičnoj banci - dakle nastavlja plaćati kamatu matičnoj inozemnoj banci do kraja ugovornog odnosa - u slučaju prijevremene otplate trpi financijsku štetu. To je, ukratko, razlog zašto je član 1068. ZOO-a 78 glasio:

Odustajanje od ugovora i vraćanje kredita prije roka

Član 1068.

(1) Korisnik kredita može odustati od ugovora prije nego što je počeo koristiti kredit. (2) Korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku.

(3) U oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davalac kredita pretrpio.

(4) U slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamatu za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada je po ugovoru trebalo da bude vraćen.

Zakonska odredba identičnog sadržaja nalazila se i u Zakonu o obveznim odnosima iz 1978. godine, koji je nastao u drugom ekonomskom sustavu. Dakle, zakonodavac je i tada imao na umu da banke uslijed prijevremene otplate kredita trpe financijsku štetu koju korisnici kredita moraju naknaditi kako bi bankarski sustav mogao uredno funkcionirati. Naknada za prijevremenu otplatu kredita višedeseljetni je standard bankarskog poslovanja u svim zemljama s razvijenim tržišnim gospodarstvom. Hrvatska narodna banka, koja kao regulator strogo nadzire tuženikovo poslovanje, nikada nije dovela u pitanje zakonitost ugovaranja predmetne naknade. Tuženik je uslijed prijevremene otplate kredita trpi štetu. Na ovu okolnost, tuženik predlaže provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja. Ovaj prijedlog tuženik podnosi podredno jer smatra da je na temelju članka 173. Zakona o bankama i sukladno načelu dispozitivnosti imao pravni temelj za ugovaranje sporne odredbe, a čak i ako je sporna odredba ništetna riječ je o zabrani manjeg značaja u smislu člana 107., stavka 2. ZOO-a. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev i obveže tužitelja na naknadu troškova parničnog postupka.

3. Na ročištu održanom kod ovog suda dana 19. siječnja 2026. (stranica 63 spisa) punomoćnik tužitelja naveo je da precizira tužbeni zahtjev sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, tako da u točki III. tužbenog zahtjeva umjesto iznosa „1.100,00 kn“ ima stajati iznos od „146,00 EUR“, te u točki IV umjesto iznosa od 2.331,66 kn „ ima stajati iznos od „309,46 EUR.

4. U pisanom podnesku od 26. siječnja 2026. tuženik po punomoćniku je naveo da je po predmetnom Ugovoru o kreditu naplaćena naknada za obradu kredita dana 11. srpnja 2005. u iznosu od 867,50 HRK, te naknada za prijevremenu konačnu otplatu kredita dana 26.03.2014. u iznosu od 2.331,66 HRK.

5. U pisanom podnesku od 16.veljače 2026. (stranica 73 spisa) tužitelj po punomoćniku navodi s obzirom da je tuženik podneskom od 26. siječnja 2026.g. dostavio podatak o visini i datumima naplaćenih naknada pa tako proizlazi da je dana 11. srpnja 2005.g. naplatio tužitelju naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 867,50 kn, odnosno 115,14 EUR, kao i dana 26. ožujka 2014.g. naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita u iznosu od 2.331,66 kn, odnosno 309,46 EUR, to tužitelj uređuje svoj tužbeni zahtjev, te predlaže da sud nakon provođenja dokaznog postupka donese sljedeću presudu:

Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 6. st. 1. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita br.: [broj depozita]/2005 sklopljenog dana 06. srpnja 2005.g. između parničnih stranaka tužitelja ĐB iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 kao kreditora koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih poslova, koja trenutačno iznosi 1 % jednokratno, unaprijed „. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 8. st. 2. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita br.: [broj depozita]/2005 sklopljenog dana 06. srpnja 2005.g. između parničnih stranaka tužitelja ĐB iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 kao kreditora u dijelu koji glasi: “ …U tom slučaju korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banka koja je ovlaštena zaračunati i naknadu, sukladno poslovnoj politici Banke:“ te se utvrđuje da je od strane tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 nepropisno, nepravično i nepošteno primijenjena predmetna odredba o naplati naknade za prijevremenu otplatu kredita pa stoga isti članak u tom dijelu ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane, što je tuženik Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 dužan priznati. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 da tužitelju ĐB iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 115,14 EUR sa zakonskom zateznom kamatom i to po godišnjoj kamatnoj stopi od 15 % za razdoblje od 11. srpnja 2005.g. do 31. prosinca 2007.g., za razdoblje od 01. siječnja 2008.g. do 31. srpnja 2015.g. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015.g. do 31. prosinca 2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01. siječnja 2023.g. po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do 31. prosinca 2023.g., a od 01. siječnja 2024.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 da tužitelju ĐB iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 309,46 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom na taj iznos od 26. ožujka 2014.g. do 31. srpnja 2015.g. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015.g. do 31. prosinca 2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01. siječnja 2023.g. po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do 31. prosinca 2023.g., a od 01. siječnja 2024.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, te parnični trošak ovog postupka zajedno s pripadajućom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, od presuđenja do isplate, sve u roku od 15 dana.

6. Radi utvrđenja odlučnih činjenica za rješenje ovog spora sud je proveo dokaze tako što je izvršio Otplatni plan, dopis tuženika od 24.09.2021., Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita, Pregled prometa za klijenta, Simulaciju kamata te saslušao tužitelja u svojstvu stranke.

7. Dakle, predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnim odredbi predmetnog ugovora o kreditu u dijelu o naknadi za obavljanje bankarskih usluga i naknadi za prijevremenu otplatu kredita, te isplate iznosa koji je tužitelj platio po navedenim osnovama.

8. Nije sporno da su pravni prednik tuženika Slavonska banka d .d., kao kreditor i tužitelj dana 06. srpnja 2005.g. sklopili Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita br.: [broj depozita]/2005,koji ugovor je ovjeren od strane javnog bilježnika Lidije Perić iz Osijeka dana 07. srpnja 2005.g. pod brojem: OV - 14472/2005.

Predmetnim ugovorom tuženik je tužitelju odobrio stambeni kredit za adaptaciju kuće u iznosu od 23.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za devize tuženika na dan korištenja kredita (čl.2. ugovora).

Rok otplate kredita je 15 godina.

Člankom 6. st. 1. ugovoreno je da korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih poslova, koja trenutačno iznosi 1 % jednokratno, unaprijed.

Člankom 8. st. 2. ugovoreno je da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu djelomičnu i konačnu otplatu kredita, ukoliko o toj namjeri obavijesti Banku najmanje 30 ( trideset ) dana unaprijed. U tom slučaju Korisnik se Obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu, sukladno poslovnoj politici Banke.

9. Nije sporno da su pravni prednici tuženika Hypo Alpe Adria Bank d.d. i Slavonska banka d.d., te je za navesti da sukladno odredbi čl.522.st.3. Zakona o trgovačkim društvima upisom pripajanja u Sudski registar u kojemu je upisano društvo preuzimatelj, imovina pripojenog društva i njegove obveze prelaze na društvo preuzimatelja, a društvo preuzimatelj je sveopći pravni sljednik pripojenog društva, te time stupa u sve pravne odnose pripojenog društva (rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu –stranica 6,7 spisa).

10. Nije sporno da je naknada za obradu kreditnog zahtijeva (ulazna naknada) za predmetni ugovor o kreditu naplaćena dana 11.srpnja 2005. godine prilikom korištenja kredita u iznosu od 867,50 HRK, što preračunato prema fiksnom tečaju konverzije iznosi 115,14 EUR (dopis tuženika od 26.siječnja 2026.- stranica 66 spisa).

11. Nije sporno da je predmetni kredit prijevremeno otplaćen, te nije sporno da je naknada za prijevremenu otplatu kredita (izlazna naknada ) za predmetni ugovor o kreditu naplaćena dana 26.ožujak 2014. u iznosu od 2.331,66 HRK što preračunato prema fiksnom tečaju konverzije iznosi 309,46 EUR (dopis tuženika od 26.siječnja 2026.- stranica 66 spisa).

12. Tužitelj ĐB, saslušan u svojstvu stranke izjavio je da 2005. trebala su mu sredstva za adaptaciju kuće, te se odlučio na podizanje kredita, u svezi čega se obratio Slavonskoj banci u Osijeku. Namjeravao je podići kredit u valuti EUR, ali mu je u Slavonskoj banci ponuđen kredit u valuti CHF kao povoljniji, te kao kredit sa manjom kamatnom stopom. Sa djelatnicom banke razgovarao je o iznosu, te nakon par dana dobio gotov ugovor koji je odnio kod javnog bilježnika na ovjeru. Pročitao je osnovne stavke ugovora o kreditu. U tom ugovoru nije mogao ništa mijenjati. Koliko se sjeća nije uočio odredbu o naknadi za obavljanje bankarskih poslova, niti mu je u banci rečeno da će morati išta platiti. Ne može se zbog proteka vremena sjetiti svih detalja. Ne sjeća se da je uočio odredbu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita. Djelatnica banke mu nije ništa pojašnjavala o naknadama koje se naplaćuju u svezi navedenog ugovora o kreditu. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bio je u radnom odnosu u MUP-u. Nije imao privatnu firmu, niti obrt. Sredstva kredita je utrošio u svrhu u koju je kredit podignut. Kredit je sam otplaćivao. Kredit je prijevremeno otplatio na način da je podigao drugi kredit. Sjeća se da je u banci rečeno da još mora nešto platiti, ali se zbog proteka vremena ne može sjetiti. Sjeća se da kada je zatvorio kredit da su mu još dva mjeseca skidali rate kredite. Ne sjeća se da mu je u banci uopće išta objašnjavano vezano za naknade koje se naplaćuju, te po kojim parametrima. Na pitanje punomoćnika tužitelja da li je o bilo kojoj odredbi ugovora mogao pregovarati sa bankom, tužitelj je izjavio da nije bilo mogućnosti pregovaranja, da su mu rekli da je to najpovoljniji kredit te je vjerovao banci, a jedino su razgovarali o iznosu kredita i kamatama. Na pitanje punomoćnika tužitelja da li je kod javnog bilježnika bio upozoren da će banci morati platiti nekakve naknade, tužitelj je izjavio da kod javnog bilježnika je bila samo ovjera ugovora, te da mu ništa nije pojašnjavano (stranica 78 spisa).

13. Sporno je među parničnim strankama da li je ništetna odredba predmetnog ugovora o kreditu čl. 6. st. 1. u dijelu koji glasi:

“…prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,20% jednokratno, unaprijed…“,te da li je ništetna odredba predmetnog ugovora o kreditu čl.8.st.2. u dijelu koji glasi:

“U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke.“

14. Temeljem odredbe čl.109 ZOO/91 (čl.327. ZOO/05¸ čl.1163,čl.1165 ZOO/05) na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba, a odredbom čl.110 ZOO/91 ( čl. 328. ZOO/05) propisano je da pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi.

15. Odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Člankom 87. stavak 1. navedenog zakona propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

16. Dakle,u konkretnom slučaju imajući u vidu sadržaj odredbe čl.6.1. predmetnog ugovora o kreditu evidentno je da navedenim ugovorom nisu ugovoreni parametri za procjenu i izračun troškova za obavljanje bankarskih usluga, a koja naknada je određena paušalno kao postotak od iznosa kredita,te je evidentno da plaćeni iznos u konkretnom slučaju nije odraz stvarnih troškova odnosno štete koju je tuženik navodno trpio u svezi obavljanja bankarskih usluga, iz čega slijedi da kod sklapanja ugovora o kreditu, a niti kod određivanja i naplate naknade za obavljanje bankarskih usluga tuženik te troškove odnosno navodno postojanje štete nije uopće izračunavao,niti procjenjivao tj. njezino postojanje, stvarni obim i visina nisu niti bili utvrđeni,te u plaćenom iznosu evidentno nije obračunata stvarna šteta.

17. S obzirom na izloženo, te da je predmetni ugovor pisan na obrascu kojeg je unaprijed pripremio tuženik, te da iz provedenih dokaza proizlazi da se o predmetnoj odredbi nije pregovaralo, niti je tuženik dokazao da je potrošač faktički mogao utjecati na njezin sadržaj, s posljedicom da je tuženik pokazao spremnost promijeniti sadržaj navedene odredbe, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, to je takva odredba nepoštena, pa stoga i ništetna, s napomenom da tuženik nije dokazao da je imao ikakve troškove za obavljanje bankarskih usluga. Stoga je osnovan tužbeni zahtjev za isplatu utuženog iznosa koji je tužitelj platio na ime naknade za obavljanje bankarskih usluga, sa zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja do isplate (čl.1115. ZOO; čl.29. ZOO). Naime, s obzirom da je u postupku utvrđeno da je predmetna odredba ugovora o kreditu u dijelu o obvezi plaćanja naknade za obavljanje bankarskih usluga ništetna, uz nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog ugovora o kreditu (ugovor pisan na obrascu koji je unaprijed pripremio tuženik; čl.3. Direktive vijeća 93/13/EEZ), proizlazi da je tuženik nepošteni stjecatelj, te je dužan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja (VSRH broj Rev-1051/2023-2 od 3.travnja 2024.).

18. Odredbom čl. 1024. st. 2. Zakona o obveznim odnosima propisano je da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, o čemu mora obavijestiti banku, a stavkom 3. navedenog članka propisano je da je korisnik kredita u tom slučaju dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio. Stavkom 4. navedenog članka propisano je da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunavati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.

19. S obzirom na sadržaj odredbe čl. 8.st.2. ugovora o kreditu u dijelu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, navode tuženika u odgovoru na tužbu i tijekom postupka te provedene dokaze, utvrđeno je u ovoj pravnoj stvari da predmetnim ugovorom o kreditu nisu ugovoreni parametri za procjenu i izračun troškova zbog vraćanja kredita prije roka, te da plaćeni iznos u konkretnom slučaju nije odraz stvarne štete koju je tuženik navodno trpio zbog vraćanja kredita prije roka, iz čega također slijedi da kod sklapanja ugovora o kreditu, a niti kod određivanja i naplate naknade za prijevremenu otplatu kredita tuženik te troškove odnosno navodno postojanje štete nije uopće izračunavao, niti procjenjivao tj. njezina postojanje, stvarni obim i visina nisu niti bili utvrđeni, te u plaćenom iznosu evidentno nije obračunata stvarna šteta. S obzirom na izloženo sud nije provodio dokaz vještačenjem po vještaku financijsko – knjigovodstvene struke predloženo po tuženiku na okolnost štete koju je tuženik navodno trpio zbog prijevremene otplate kredita,jer u konkretnom slučaju ugovorom nije ugovorena metoda izračuna visine predmetne naknade kojom bi tuženik bio ovlašten teretiti tužitelja u svrhu obeštećenja radi prijevremene otplate kredita, budući da se predmetna naknada određuje sukladno poslovnoj politici banke, odnosno ugovorom nije definirano temeljem čega i na koji način će visina iste naknade biti utvrđena u momentu prijevremene otplate kredita.

20. Dakle,kako je naprijed navedeno predmetni ugovor pisan je na obrascu kojeg je unaprijed pripremio tuženik, te s obzirom da iz sadržaja predmetne odredbe proizlazi da nije precizno definirano odnosno ugovoreno na koji način će se formirati sporna naknada za prijevremenu otplatu kredita, odnosno nisu jasno ugovoreni parametri za navedeno, da iz provedenih dokaza proizlazi da se o predmetnoj odredbi nije pregovaralo, niti je tuženik dokazao da je potrošač faktički mogao utjecati na njezin sadržaj, s posljedicom da je tuženik pokazao spremnost promijeniti sadržaj navedene odredbe, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, to je takva odredba nepoštena, pa stoga i ništetna a kako je to navedeno u izreci. Stoga je osnovan tužbeni zahtjev za isplatu utuženog iznosa koji je tužitelj platilo na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita u utuženom iznosu sa zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja, s obzirom da utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe pravo na restituciju neosnovano plaćenog iznosa.

21. Za napomenuti je da prema pravnom shvaćanju sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 05. studenog 2020.godine (Zaključak br. Su IV -308/2020 pod brojem 8.) ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, može biti utvrđena ništetnom, ako se o njoj nije pregovaralo, a što je upravo konkretan slučaj (Županijski sud u Zagrebu broj Gž - 746/21-2 od 17.kolovoza 2021.).

22. U odnosu na prigovor zastare za navesti je da temeljem odredbe čl. 215. st. 1. ZOO/05 zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

22.1. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske, na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio Zaključak koji glasi:

"Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

22.2. S obzirom na navedeno prigovor zastare nije osnovan.

23. U odnosu na navode tuženika da je predmetni kredit otplaćen u cijelosti, odnosno da je isti u cijelosti prestao isplatom kredita, pa da stoga tužitelju ne pripada pravo na isticanje ništetnosti, niti tražiti bilo kakvo plaćanje, za navesti je da spornim odredbama ugovora o kreditu nije povrijeđen samo interes jedne ugovorne strane (tužitelja),već je njima povrijeđen javni interes s obzirom na općepoznati broj potrošačkih kredita koje korisnici sklapaju s tuženikom i drugim bankama onda se ne radi o zabrani manjeg značaja. Posljedično tome, neovisno o činjenici da je predmetni ugovor u cijelosti ispunjen (prijevremenom otplatom kredita) nema mjesta primjeni odredbe čl. 326. st.2. ZOO, odnosno ograničenju isticanja (djelomične) ništetnosti spornog ugovora samo zbog toga što je ugovor ispunjen (VSRH Rev 112/2018-2 od 09.ožujka 2022.).

24. S obzirom na izloženo naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju neosnovano naplaćeni iznos naknade za obavljanje bankarskih usluga u iznosu od 115,14 EUR (867,50 HRK), te iznos od 309,46 EUR (2.331,66 HRK) na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita, sa zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja do isplate (čl.1115. ZOO; čl.29. ZOO).

25. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154.st.1. ZPP (čl.155 ZPP).

25.1. Naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici prouzročeni parnični trošak u ukupnom iznosu od 651,54 EUR, koji trošak se sastoji od troška zastupanja po punomoćniku odvjetniku za

sastav tužbe (Tbr.7.t.1.) u visini 50 bodova,

sastav pisanih podnesaka od 04.12.2021., 29.12.2025. (Tbr.8.t.4.) i 16.02.2026. po Tbr.8.t.1. u visini od po 50 bodova,

te za zastupanje na ročištu kod suda dana 19.01.2026.i 17.03.2026. po Tbr.9.t.1. u visini od po 50 bodova ,

koji trošak je određen u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika plus PDV,

te troška sudske pristojbe na tužbu i presudu u iznosu od po 13,27 EUR.

26. Na dosuđeni iznos troška tužitelju pripadaju zatezne kamate tekuće od dana donošenja presude do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP-a, čl. 29. ZOO).

27. S obzirom na izloženo odlučeno je kao u izreci.

Osijek, 23. travnja 2026.

SUDAC

Spomenka Rodić

UPUTA O PRAVU NA ŽALBU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi u roku od 15 dana, putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

DOSTAVITI:

1. punomoćniku tužiteljice

2. punomoćniku tuženika