REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5881/2025-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ani Štimac, u pravnoj stvari tužiteljice UP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnica dr.sc. Sandra Vračan, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, kojeg zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon javne i glavne rasprave održane i zaključene 13. ožujka 2026., u prisutnosti tužiteljice osobno te punomoćnika stranaka, 23. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetan i bez učinka dio odredbe članka 2. Ugovora o gotovinskom nenamjenskom kreditu broj 3219511913, broj kreditne partije: 7104783001, koji je 27.04.2010. godine sklopljen između tužiteljice UP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, a koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora.“

II Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, isplatiti tužiteljici UP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos 577,33 eura sa zateznim kamatama koje na iznos 577,33 eura teku od 29. travnja 2010. do isplate po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, naknaditi tužiteljici UP, OIB: [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznosu 559,72 eura sa zateznim kamatama koje teku od 23. travnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je sa tuženikom 27. travnja 2010. zaključila Ugovor o kreditu broj 3219511913. Dalje navodi da ju je tuženik obvezao na plaćanje naknade za obradu kredita. Spornu odredbu smatra nepoštenom i ništetnom iz razloga što je takva odredba potpuno nejasna, općenita i uopće ne ukazuje na potrebu plaćanja troškova obrade kredita te tužiteljica niti danas ne zna koji su to točno troškovi plaćeni tim iznosom. Ističe da je tuženik ugovaranjem odredbe o naknadi za troškove obrade kredita postupao nepošteno i time tužiteljicu doveo u neravnopravan položaj. Stoga tužiteljica predlaže donijeti presudu kojom će sud utvrditi ništetnom spornu ugovornu odredbu (točka I) te kojom će sud naložiti tuženiku isplatiti joj iznos 577,33 eura sa zateznim kamatama koje teku od 29. travnja 2010. do isplate (točka II), kao i naložiti tuženiku naknaditi joj troškove parničnog postupka s pripadajućim zateznim kamatama (točka III).

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu prije svega prigovorio naznačenoj vrijednosti predmeta spora. Osporio je osnovanost zahtjeva tužiteljice u cijelosti, dok je učinio nespornom visinu potraživanja. Naveo je da je tužiteljica u ovom postupku dužna dokazati svoj status potrošača. Smatra da je sporna odredba jasna, lako uočljiva i lako razumljiva, zbog čega da nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost. Također smatra da je tužiteljica imala dovoljno informacija iz kojih proizlazi njezina obveza plaćanja naknade za obradu kredita, da je o istoj bila informirana prije i za vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. Tvrdio je da su se ulaznom naknadom pokrivali troškovi poput operativnih troškova, materijalnih troškova, troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge i povezanih regulatornih troškova. Smatra da sporna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama. Istaknuo je prigovor zastare te osporio tijek zakonskih zateznih kamata. Zaključno je predložio odbaciti tužbu, odnosno podredno odbiti tužbene zahtjeve tužiteljice kao neosnovane, uz naknadu parničnih troškova tuženiku.

3. Tuženik je prigovorio da je tužiteljica vrijednost predmeta spora očito suviše visoko označila. Tužiteljica je u tužbi kao vrijednost predmeta spora naznačila iznos 1.904,55 eura, a tužbom je tražila utvrđenje ništetnosti te isplatu iznosa 577,33 eura.

3.1. Obzirom da je deklaratorni zahtjev istaknut samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za povrat neosnovano isplaćenog iznosa (točke II postavljenog tužbenog zahtjeva), to se u konkretnom slučaju prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora dio deklaratornog zahtjeva ne treba uzeti u obzir, već se vrijednost predmeta spora računa samo prema vrijednosti zahtjeva za isplatu (tako VSRH u Rev- 349/20 od 7. prosinca 2021., Rev 374/13 od 6. prosinca 2017. i dr., Županijski sud u Zagrebu u Gž 2181/24, Gž 4971/24, Gž 4623/23 i dr.).

4. Tijekom postupka izvršen je uvid u Ugovor o gotovinskom nenamjenskom kreditu broj 3219511913 od 27. travnja 2010. (listovi 5-7 spisa), otplatnu tablicu (listovi 8-9 spisa), izvadak iz Odluke o tarifi naknada za usluge za 2010. godinu (list 10 spisa), dopis (list 11 spisa), ispis obveznih radnji pri odobravanju kredita (listovi 84-85, 164-165 spisa) te je saslušana tužiteljica (list 309 spisa).

4.1. Temeljem tako provedenog postupka, ocjene svih dokaza zajedno i rezultata cjelokupnog postupka ovaj sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužiteljice osnovanim u cijelosti.

5. Predmet spora je tužbeni zahtjev korisnika kredita za utvrđenje ništetnom odredbe ugovora o kreditu o plaćanju troškova za obradu kredita te s tim u vezi zahtjev za isplatu plaćenog iznosa po toj osnovi.

5.1. Nije sporno da su stranke i to tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o gotovinskom nenamjenskom kreditu broj 3219511913 od 27. travnja 2010. na iznos 30.000,00 CHF (dalje Ugovor o kreditu).

5.2. Također nije sporno da je predmetna jednokratna naknada naplaćena u iznosu 577,33 eura dana 29. travnja 2010. (list 308 spisa).

5.3. Sporno je da li je ugovorna odredba kojom je ugovoreno plaćanje svih naknada i troškova sukladno Odluci o Tarifi naknade za usluge Kreditora, sadržana u čl. 2. Ugovora o kreditu ništetna te s tim u vezi pripada li u tom slučaju tužiteljici iznos koji je temeljem te odredbe isplatila tuženiku.

6. Prema odredbi čl. 2. Ugovora o kreditu korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknade za usluge Kreditora.

7. U odnosu na sporne okolnosti informiranja tužiteljice i pregovaranja oko naknade za obradu kredita sud je saslušao tužiteljicu.

7.1. Tužiteljica je u svom iskazu navela da se u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu preselila. Ima troje djece te joj je novac bio potreban za opremanje stana i pokriće nekih zajmova. Sav novac iskorišten je za osobne potrebe. U banci je dobila primjerak Ugovora. Nije mogla sudjelovati u sastavljanju Ugovora, već joj je samo predočen gotov Ugovor. Tada je radila na ugovor o djelu pa joj je jako bila bitna visina anuiteta i kada se kredit počinje otplaćivati. Pitala je koje će sve troškove imati te su joj rekli da mora platiti i spornu naknadu. Rekli su da je to politika banke i da svi moraju tu naknadu platiti. Nitko joj nije objasnio zbog čega se ta naknada plaća, a to ne zna niti dan danas. Također može reći da ne zna niti kako su odredili visinu te naknade. O spornoj ugovornoj odredbi nije mogla pregovarati. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije bila vlasnica trgovačkog društva, OPG-a niti obrta. Nije mogla utjecati na sadržaj niti jedne ugovorne odrede (list 309 spisa).

8. Prvenstveno u odnosu na svojstvo potrošača treba reći da iz Ugovora o kreditu i iskaza tužiteljice proizlazi da je ugovor sklopila tužiteljica kao fizička osoba te da je novac dobiven kreditom potrošila za osobne potrebe, kao i da u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije bila vlasnica trgovačkog društva, OPG-a niti obrta. Iz sadržaja spisa nema nikakve naznake da je ona kredit zatražila i ostvarila u svrhu namijenjenu poslovnoj djelatnosti ili obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, odnosno da se tužiteljica uopće bavila takvim djelatnostima. Prema odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 79/07, dalje ZZP) potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

8.1. Stoga sud utvrđuje da je tužiteljica potrošač sukladno odredbama ZZP, a tuženik je taj koji je bio dužan dokazati da je predmetni pravni posao sklopljen u poslovne ili poduzetničke svrhe (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. i dr.).

9. Nadalje, sud je prihvatio iskaz tužiteljice, jer je ona iskazivala uvjerljivo i iskreno. Na temelju iskaza tužiteljice u kojem je navela da nije mogla pregovarati, da je spornu naknadu morala platiti te da joj je bio predočen gotov ugovor sud je utvrdio da se u vezi sporne odredbe nije moglo posebno pregovarati. Također, na temelju iskaza tužiteljice u kojem je navela da joj nitko nije objasnio zbog čega se ta naknada plaća sud je utvrdio da tužiteljica nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih), a niti je tuženik tijekom postupka objasnio na što se točno odnosi naplaćena naknada.

10. Prema odredbi čl. 96. st. 1. i 2. i čl. 97. ZZP-a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

10.1. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

10.2. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača, jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

11. Iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužiteljica obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu sukladno Odluci o Tarifi naknade za usluge Kreditora.

11.1. Dakle, ugovor o kreditu ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuje u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu i odobrenje kredita. Razumno u troškove banke treba uključiti materijalni trošak poput uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata. Međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kada je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi koji su na ovaj način prebačeni na tužiteljicu nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.

11.2. Naime, plaćanje troškova obrade kredita, uz to bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi te činjenica da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o jednokratnoj naknadi, niti oko ne/prihvaćanja plaćanja sporne naknade, prema mišljenju ovoga suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

11.3. Treba dodati da niti odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22, 156/22, 155/23, dalje ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

12. S obzirom da se, dakle, o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika te tužiteljica nije imala utjecaja na njezin sadržaj niti je mogla ishoditi da se ista eliminira iz Ugovora, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 100. ZZP-a (tako i Županijski sud u Zagrebu u presudi i rješenju poslovni broj Gž-1368/2021-2 od 20. srpnja 2021.).

13. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u točki I izreke ove presude.

14. U smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takvog ugovora. Stoga tužiteljica ima pravo na isplatu iznosa naplaćenog na ime naknade za obradu kredita, odnosno tuženik je dužan vratiti tužiteljici ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

14.1. Punomoćnici stranaka su na ročištu održanom 13. ožujka 2026. učinili nespornim da je sporna naknada naplaćena 29. travnja 2010. u iznosu 577,33 eura (list 308 spisa).

14.2. Prema odredbi čl. 1111. ZOO, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 1115. ZOO, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

14.3. Kako je tuženik utuženi iznos primio s obzirom na ugovornu odredbu koja je utvrđena ništetnom, to je, temeljem citirane odredbe ZOO-a, dužan vratiti ga tužiteljici. Ugovaranjem ništetne ugovorne odredbe o naplati naknade za obradu kredita zbog propusta tuženika, njegovo je postupanje ocijenjeno nepoštenim, a zatezna kamata tužiteljici pripada od dana naplate sporne naknade do isplate.

15. Odluka o visini stope zatezne kamate za razdoblje do 31. srpnja 2015. temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11.), od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/22 i 156/22), a od 1. siječnja 2024. do isplate na odredbi čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23).

16. Zaključno se ističe da je neosnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, prema odredbi čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, dok zahtjev za isplatu tužiteljice zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina prema odredbi čl. 225. ZOO. Kako zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20), odnosno u konkretnom slučaju od dana donošenja ove prvostupanjske presude (23. travnja 2026.), jer je ovom presudom riješeno pitanje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita, to zastarni rok propisan čl. 225. ZOO-a od pet godina nije protekao.

17. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki II izreke ove presude.

18. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a, a trošak se odnosi na trošak zastupanja po odvjetniku, koji je odmjeren prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23, dalje Tarifa).

18.1. Tako je tužiteljici, prema vrijednosti predmeta spora 577,33 eura (obrazloženo u dijelu 3.1. obrazloženja) priznat trošak sastava tužbe u visini 50 bodova prema Tbr. 7/1 Tarife, sastava podneska od 3. studenog 2025. u visini 50 bodova prema Tbr. 8/1 Tarife, sastava podneska od 4. veljače 2026. u visini 50 bodova prema Tbr. 8/1 Tarife i zastupanja na ročištu 13. ožujka 2026. u visini 50 bodova prema Tbr. 9/1 Tarife.

18.2. Vrijednost jednog boda prema Tbr. 52/3 i 54 Tarife iznosi 2,00 eura te tužiteljici pripada iznos 400,00 eura, odnosno uvećano za 25% PDV-a ukupno 500,00 eura.

18.3. Tužiteljici je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 33,18 eura i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu 26,54 eura.

18.4. Slijedom navedenog, tužiteljici pripada parnični trošak u iznosu 559,72 eura.

18.5. Na tako određeni trošak tužiteljici su dosuđene zatražene zatezne kamate koje teku od dana donošenja ove presude do isplate, temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a, po stopi određenoj odredbom čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23).

19. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 23. travnja 2026.

Sutkinja

Ana Štimac

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. Punomoćnici tužiteljice

2. Punomoćniku tuženika