REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U PULI-POLA
Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola
Poslovni broj P-287/2019-70
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Puli-Pola, po sutkinji Izabeli Barbić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ŠB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Igoru Vujičiću, odvjetniku u Puli, protiv tuženika 1. IB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Deanu Velenderiću, odvjetniku u Pazinu i 2. Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Puli-Pola, radi utvrđenja prava vlasništva, nakon glavne javne rasprave zaključene 16. travnja 2026. u prisutnosti punomoćnika stranaka i prvotuženika osobno, 23. travnja 2026.
p r e s u d i o j e
I Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:
"1. Utvrđuje se da je tužiteljica vlasnica nekretnine kč. br. *103/2 kuća, [adresa], površine 37 m2, upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina].
2. Ovlašćuje se tužiteljica da temeljem ove presude po njezinoj pravomoćnosti ishodi uknjižbu prava vlasništva u svoju korist na nekretnini kč. br. *103/2 kuća, [adresa], površine 37 m2, upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] u cijelosti, što su tuženici dužni trpjeti.
3. Nalaže se tuženicima da tužiteljici solidarno naknade parnični trošak u roku od 15 dana."
II Nalaže se tužiteljici ŠB, OIB: [osobni identifikacijski broj], da tuženiku IB, OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi parnični trošak u iznosu od 2.431,18 eura, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu, iznad dosuđenog, u iznosu od 772,99 eura, odbija zahtjev tuženika IB za naknadu parničnog troška.
III Nalaže se tužiteljici ŠB, OIB: [osobni identifikacijski broj], da tuženici Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, naknadi parnični trošak u iznosu od 1.600,00 eura, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu, iznad dosuđenog, u iznosu od 200,00 eura, odbija zahtjev tuženice Republike Hrvatske za naknadu parničnog troška.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi navodi da je u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Puli- Pola upisana kao vlasnica nekretnine kč. br. [katastarska čestica] ZGR k. o. [katastarska općina], dok su tuženici upisani kao suvlasnici nekretnine kč. br. [katastarska čestica] ZGR k. o. [katastarska općina], i to prvotuženik IB u 82/160 dijela, a drugotuženica Republika Hrvatska u 78/160 dijela. Međutim, vlasnica kč. br. [katastarska čestica] ZGR k. o. [katastarska općina], jednako kao i kč. br. [katastarska čestica] ZGR k. o. [katastarska općina], u cijelosti je tužiteljica, a prije nje njezini pravni prednici - majka i djed. Naime, ove dvije katastarske čestice čine jednu zgradu – obiteljsku kuću u [adresa], na adresi [adresa], čiji su vlasnici i posjednici tužiteljica, prije nje njezina majka ŠBA, koja je u toj kući rođena i živjela cijeli život, a prije nje djed tužiteljice MB (ZB) koji je vlasnik navedene kuće još od prije drugog svjetskog rata, a koji je tužiteljičinoj majci navedenu kuću ostavio na temelju sudske oporuke od 25. srpnja 1986. Taj posjed i vlasništvo, kao i njihov obim , nikada nisu bili sporni jer se zgrada posjedovala kao cjelina, to jest kao jedna obiteljska kuća.
1.1. Pravna prednica tužiteljice – njena majka ŠBA je tek 2014. utvrdila da se njezina obiteljska kuća nalazi na dvije katastarske čestice, odnosno da stvarno stanje nije usklađeno sa zemljišnoknjižnim stanjem, pa je 2015. pristupila pokretanju postupka s ciljem usklađenja tog stanja i ishođenja prava vlasništva u svoje ime i korist. Ona je pokrenula postupke proglašenja nestalih osoba umrlima i to PB (koji je bio upisan na suvlasničkom dijelu od 61/160 kč. br. [katastarska čestica] ZGR), a koji postupak se vodio u izvanparničnom postupku ovog suda poslovni broj R1-95/2015, i FB (koji je bio upisan kao suvlasnik na 21/160 dijela kč. br. [katastarska čestica] ZGR), a koji postupak se vodio u izvanparničnom postupku ovog suda poslovni broj R1-94/2015. Pokretanje tih postupaka zabilježeno je u zemljišnim knjigama rješenjem Z-2835/15, a koja zabilježba je i danas upisana u zemljišnim knjigama. Rješenjem Općinskog suda u Puli – Pola poslovni broj R1-95/2015 od **.**.2015. PB proglašen je umrlim, a rješenjem istog suda poslovni broj R1-94/2015 od **.**.2015. umrlim je proglašen i FB. Potom je uslijedio ostavinski postupak iza navedenih osoba u predmetima Općinskog suda u Puli – Pola poslovni brojevi O-4038/2015, UPP-OS- 7/16 i O-4039/2015, UPP/OS-06/16-11, u kojima je nasljednicom proglašena TB, koja je međutim, iako je znala da je stvarna vlasnica nekretnine tužiteljica, suvlasničke dijelove prodala prvotuženiku IB **.**.2016.
1.2. Prvotuženik je također znao i morao znati da TB nije vlasnica predmetne nekretnine jer nikad nije bila u posjedu, niti je izvršavala bilo koje vlasničko ovlaštenje u pogledu te nekretnine. On je i neposredni susjed navedene nekretnine pa mu je posjedovno i vlasničko stanje i osobno poznato te je znao da je vlasnica predmetne nekretnine tužiteljica, odnosno prije nje njezina majka. Konačno, on je uvidom u zemljišne knjige mogao vidjeti zabilježbe upisane u zemljišnim knjigama.
1.3. U zemljišnim je knjigama, na dijelu u kojem je uknjižena drugotuženica Republika Hrvatska, bila je upisana, a upisana je i danas, zabilježba zahtjeva za mirno rješenje spora podnesenog Općinskom državnom odvjetništvu u Puli – Pola, Građansko upravnom odjelu, poslovni broj NDO 67/2015, a kojeg je pravna prednica tužiteljice ŠBA podnijela upravo sa zahtjevom za priznanjem prava vlasništva na suvlasničkom udjelu kč. br. [katastarska čestica] ZGR k. o. [katastarska općina] u vlasništvu drugotuženice. Taj zahtjev drugotuženica nije prihvatila s obrazloženjem da u pogledu istoga treba provesti dokazni postupak.
1.4. Tužiteljica ističe da navedene dvije katastarske čestice predstavljaju jednu obiteljsku kuću koja je kao takva prikazana i u novom katastarskom operatu . Zgrada ima i uvijek je imala jednu adresu odnosno kućni broj – sada [adresa], a ranije 27. jul 6, te predstavlja jednu funkcionalnu, posjedovnu i gospodarsku cjelinu. U zgradi postoji samo jedan priključak (brojilo) za struju, a sve troškove u pogledu cijele zgrade (poreze, komunalnu naknadu) uvijek su snosili isključivo tužiteljica i njezini pravni prednici, koji su cijelu zgradu bez ikakvih ograničenja kao svoju i posjedovali. Slijedom navedenog, a kako je tužiteljica i dosjelošću stekla vlasništvo predmetne kč. br. [katastarska čestica] ZGR k. o. [katastarska općina], predlaže da sud po provedenom postupku prihvati tužbu i tužbeni zahtjev naznačen u izreci, kao i da tuženicima naloži da tužiteljici naknade parnični trošak.
1.5. Na ročištu glavne rasprave 16. travnja 2026. tužiteljica je ispravila tužbu u pogledu oznake nekretnine, uslijed promjene oznake nekretnine u zemljišnim knjigama.
2. U odgovoru na tužbu prvotuženik IB je osporio sve činjenične navode tužbe, kao i osnovanost tužbenog zahtjeva. Naveo je da tužba obiluje neistinitim činjeničnim navodima, a neosnovanost tužbenog zahtjeva temelji na tri osnovna prigovora, i to nepostojanje poštenog posjeda tužiteljice odnosno njenih pravnih prednika (majke ŠBA i djeda IBA); stjecanje suvlasničkog udjela nekretnine od strane prvotuženika IB na temelju povjerenja u zemljišnu knjigu; te okolnosti da tužiteljici i njenim prednicima nije istekao rok dosjedanja.
2.1. Ističe da je neistinit činjenični navod iz tužbe da kč. br. [katastarska čestica] ZGR k. o. [katastarska općina] (u vlasništvu tužiteljice) i kč. br. [katastarska čestica] ZGR k. o. [katastarska općina] (u suvlasništvu tuženika) čine jednu zgradu – obiteljsku kuću, koja se uvijek posjedovala kao cjelina. Naime, kada je predmet spora upisivan u zemljišnu knjigu (a to je bilo još 1880.), već i tada je dio koji danas ima oznaku kč. br. [katastarska čestica] ZGR k. o. [katastarska općina] bio u vlasništvu jedne obitelji, dok je dio koji danas ima oznaku kč. br. [katastarska čestica] ZGR k. o. [katastarska općina] bio u vlasništvu druge obitelji. To se vidi iz povijesnog izvatka iz zemljišne knjige za zk. ul. broj [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], u dokumentu koji se zove "Piano speciale" i ima datum 3. kolovoza 1880. (ili 23. kolovoza s obzirom na nečitak rukopis). Taj dokument odgovara današnjem elaboratu etažiranja. U njemu se vidi je već tada (dakle već 1880.) dio koji danas ima oznaku kč. br. [katastarska čestica] ZGR k. o. [katastarska općina] bio u samovlasništvu osobe pod imenom CB (u elaboratu etažiranja "Piano speciale" od 3. kolovoza 1880. ima oznaku "B"), dok je dio koji danas ima oznaku kč. br. [katastarska čestica] ZGR k. o. [katastarska općina] bio u vlasništvu osoba PB i NB (u elaboratu etažiranja "Piano speciale" od 3. kolovoza 1880. ima oznake "A", "C" i "D"). Stubište s oznakom "E" u elaboratu etažiranja je upisano kao suvlasništvo CB i PB, kao što se i danas u etažnim elaboratima stubišta smatraju zajedničkim. Nadalje, u povijesnom izvatku iz zemljišne knjige za zk. ul. broj [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] vidi se da je ovo etažiranje upisom od 1. lipnja 1890. još više formalizirano, na način da je matična kč. br. [katastarska čestica] ZGR k. o. [katastarska općina] i formalno cijepana na dvije čestice, kč. br. [katastarska čestica] ZGR k. o. [katastarska općina] i kč. br. [katastarska čestica] ZGR k. o. [katastarska općina] te od tada do danas se one nalaze u različitim zemljišnoknjižnim ulošcima te svaka ima svoga vlasnika i svoju različitu vlasničko- pravnu sudbinu.
2.2. Tuženikova kč. br. [katastarska čestica] ZGR k. o. [katastarska općina] je ostala u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], dok je tužiteljičina kč. br. [katastarska čestica] ZGR k. o. [katastarska općina] najprije otišla u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], a zatim u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina].
2.3. Tijekom 1890. jedini vlasnik tuženikove kč. br. [katastarska čestica] ZGR k. o. [katastarska općina] postaje PB, a ugovorom od 17. listopada 1938. jedini vlasnik tužiteljičine kč. br. [katastarska čestica] ZGR k. o. [katastarska općina] postaje njen djed MB (ZB). No, vlasništvo tih dviju čestica se nikada ne preklapa i djed tužiteljice MB (ZB) nikada ne postaje vlasnik kč. br. [katastarska čestica] ZGR k. o. [katastarska općina]. Iz navedenog je očito da nije istina ono što se navodi u tužbi da su se te dvije čestice "uvijek posjedovale kao cjelina, to jest kao jedna obiteljska kuća". Naime, u povijesnim izvacima vrlo lako se prati vlasničko-pravna sudbina obje čestice.
2.4. Vlasničko-pravna sudbina tužiteljičine čestice kč. br. [katastarska čestica] ZGR k. o. [katastarska općina] je sljedeća: - ugovorom od 17. listopada 1938. jedini vlasnik tužiteljičine kč. br. [katastarska čestica] ZGR k. o. [katastarska općina] postaje njen djed MB (ZB); - poslije njegove smrti 30. svibnja 1987. vlasnica kč. br. [katastarska čestica] ZGR k. o. [katastarska općina] postaje njegova kćer, odnosno majka tužiteljice ŠBA; - poslije njene smrti 16. travnja 2016. vlasnica kč. br. [katastarska čestica] ZGR k. o. [katastarska općina] postaje tužiteljica .
2.5. Vlasničko-pravna sudbina tuženikove čestice kč. br. [katastarska čestica] ZGR k. o. [katastarska općina] je sljedeća: - 1. lipnja 1890. jedini vlasnik tuženikove kč. br. [katastarska čestica] ZGR k. o. [katastarska općina] postaje PB; - nakon njegove smrti upisom od 7. lipnja 1922. suvlasnici tuženikove kč. br. [katastarska čestica] ZGR k. o. [katastarska općina] postaju BB i EB; - nakon smrti BB upisom od 19. lipnja 1931. ponovno se mijenja vlasničko stanje pa suvlasnici tuženikove kč. br. [katastarska čestica] ZGR k. o. [katastarska općina] postaju: 1. EB, 2. Š, rođ. I, 3. PB, 4. FB, 5. AB, 6. UB fu BB i 7. LB fu BB; - Ugovorom od 16. lipnja 1942. koji je registriran 25. lipnja 1942., a predan na uknjižbu 30. lipnja 1942., jedan od suvlasnika Moscarda Rocco fu Luigi je kupio suvlasnički udio suvlasnice DB u visini od 40/160 dijelova, čime je došao do ukupno 61/160 idealnih dijelova, te je u tom trenutku došlo do slijedećeg vlasničkog stanja na tuženikovoj kč. br. [katastarska čestica] ZGR k. o. [katastarska općina]: 1. Š ved. BB, nata I – 42/160 dijelova, 2. PB – 61/160 dijelova, 3. FB – 21/160 dijelova, 4. AB – 12/160 dijelova, 5. Moscarda Libera fu Luigi – 12/160 dijelova, 6. Moscarda Maria fu Luigi – 12/160 dijelova. Suvlasnici Moscarda Rocco fu Luigi i Moscarda Alessandro fu Luigi (koji zajedno imaju 82/160 idealnih dijelova) su poginuli u 2. svjetskom ratu, a ostali suvlasnici (koji zajedno imaju 78/160 idealnih dijelova – HB, AB, UB, LB) nakon 2. svjetskog rata optiraju za talijansko državljanstvo, pa se uslijed toga upisom od 13. travnja 1970. na njihovih 78/160 idealnih dijelova upisuje kao vlasnik najprije "društveno vlasništvo", a zatim Republika Hrvatska po ukidanju društvenog vlasništva. Nakon provedenih ostavinskih postupaka iza suvlasnika PB i FB, prvotuženik je Ugovorom od 3. kolovoza 2016. od njihove nasljednice TB kupio tih njihovih ukupno 82/160 idealnih dijelova na koje je danas uknjižen. Na taj način je na potpuno legalan i pravno valjan način došlo do današnjeg zemljišnoknjižnog stanja gdje su na kč. br. [katastarska čestica] ZGR k. o. [katastarska općina] kao suvlasnici upisani prvotuženik IB u 82/160 idealnih dijelova i Republika Hrvatska u 78/160 idealnih dijelova.
2.6. Potpuno je neistinit i daljnji činjenični navod iz tužbe gdje tužiteljica tvrdi da je djed tužiteljice MB (ZB) vlasnik navedene kuće još od prije 2. svjetskog rata. Naime, djed tužiteljice MB nije mogao biti vlasnik navedene kuće još od prije 2. svjetskog rata, jer je njegov susjed PB fu BB Ugovorom od 16. lipnja 1942. koji je registriran 25. lipnja 1942., a predan na uknjižbu 30. lipnja 1942. kupio suvlasnički udio suvlasnice DB upravo na kč. br. [katastarska čestica] ZGR k. o. [katastarska općina] u visini od 40/160 dijelova . Osim toga, PB je kupio taj suvlasnički udio u lipnju 1942., a zatim je umro ili ubijen u koncentracijskom logoru Flossenbürg u Njemačkoj u prosincu 1944., a nema nikakvog dokaza da je MB išta od njega kupio u razdoblju od lipnja 1942. do njegovog pada u njemačko zarobljeništvo, odnosno do njegove smrti 1944. Očito su suvlasnici kč. br. [katastarska čestica] ZGR k. o. [katastarska općina] bili članovi iste obitelji (PB) kroz najmanje tri generacije (jer se u povijesnom zemljišnoknjižnom ulošku vidi slijed nasljeđivanja PB – BB – PB i dr.). Također, s obzirom na činjenicu da se optiranje za talijansko državljanstvo događalo u periodu od 1948. – 1954., očito i to da je ta obitelj PB sigurno do nekoliko godina iza 2. svjetskog rata faktično i živjela u toj kući na kč. br. [katastarska čestica] ZGR k. o. [katastarska općina] na adresi [adresa] i nemoguće je da to nije bilo poznato ŽB, koji je bio njihov susjed od 1938., kad je postao vlasnik kuće na kč. br. [katastarska čestica] ZGR k. o. [katastarska općina]. Naime, to što se obje kuće (kč. br. [katastarska čestica] ZGR k. o. [katastarska općina] i kč. br. [katastarska čestica] ZGR k. o. [katastarska općina]) nalaze evidentirane na istom kućnom broju (ranije [adresa], danas [adresa]) nije dokaz u korist tužiteljice, nego protiv tužiteljice, jer to dokazuje da je MB nikada nije mogao biti pošteni posjednik, jer je nemoguće da nije poznavao svog prvog susjeda PB. Naime, nije ništa neuobičajeno da se na istoj adresi nalazi više kuća koje imaju različite vlasnike (danas se to obično označava slovnim oznakama pored kućnog broja, pa bi na primjer danas to bilo [adresa] ili [adresa]). Dakle, kada pogledamo Ugovor od 17. listopada 1938. kojim je jedini vlasnik tužiteljičine kč. br. [katastarska čestica] ZGR k. o. [katastarska općina] postao njen djed MB (ZB) u njemu vidimo da on kupuje kč. br. [katastarska čestica] ZGR k. o. [katastarska općina] na adresi [adresa] (u ugovoru piše "103/1 casa civico numero 64"). Ali i kada pogledamo Ugovor od 16. lipnja 1942. koji je registriran 25. lipnja 1942., a predan na uknjižbu 30. lipnja 1942. kojim je PB Luigi kupio 40/160 idealnih dijelova kč. br. [katastarska čestica] ZGR k. o. [katastarska općina], vidimo da je adresa kupca PB u tom ugovoru navedena također kao [adresa] (u ugovoru piše "nati e domiciliati a Fasana 64"), dakle i rođen i prebiva na adresi [adresa]. Ako je dakle MB (ZB) 1938. kupio kč. br. [katastarska čestica] ZGR k. o. [katastarska općina] na adresi [adresa], a PB je 1942. kupio udio u susjednoj kč. br. [katastarska čestica] ZGR k. o. [katastarska općina] također na istoj adresi [adresa] (a jedan udio na kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] je imao i od ranije i tamo je i rođen i živio u trenutku kupnje 1942.) onda je očigledno i da su se poznavali i očigledno je da je MB znao da susjedna kč. br. [katastarska čestica] ZGR k. o. [katastarska općina] ne pripada njemu, nego obitelji PB. Ovome treba dodati i to da su ranije spomenuti članovi obitelji PB, dakle ostali suvlasnici, s PB živjeli u toj kući na kč. br. [katastarska čestica] ZGR k. o. [katastarska općina] najmanje do perioda optiranja 1948.-1954. pa je očito MB i njih poznavao. Napominje i da je majka tužiteljice ŠBA rođena 1929., što znači da je i ona sigurno poznavala svoje prve susjede (obitelj PB) jer su oni optirali i odselili u periodu kada je ona imala od 19 do 25 godina. Osim toga, ona je sigurno poznavala i prvog susjeda PB jer je on pao u njemačko zarobljeništvo u periodu nakon rujna 1943. (nakon pada Italije i dolaska njemačke vojske u Istru), dakle kada je ona imala 14 godina pa ga je sigurno poznavala. Uslijed toga, i ona je očigledno znala ili morala znati i imala razloga sumnjati da su vlasnici susjedne kč. br. [katastarska čestica] ZGR k. o. [katastarska općina] članovi obitelji PB, a ne ona, dakle ni ona nije mogla biti pošteni posjednik. Stoga je očito da nisu istiniti navodi iz Izjave Pierine OB od 16. listopada 2014., koja je dostavljena uz tužbu, a očito je i da nije ŠBA osobno sastavila tu izjavu (jer je u to vrijeme bila u dobi od 85 godina i bila je u staračkom domu), nego joj je očito netko drugi sastavio tu Izjavu i odvezao je kod javnog bilježnika na ovjeru potpisa. Osim toga, s obzirom na godine rođenja (1896. i 1929.) nemoguće je da MB i ŠBA nisu poznavali svoje susjede i suvlasnike [adresa] PB i FB i članove njihovih obitelji i da nisu znali gdje žive, jer je u vrijeme 2. svjetskog rata [adresa] bila malo ribarsko-težačko mjesto koje se sastojalo samo od današnje jezgre [adresa] i gdje je očito svatko svakog poznavao, a posebno su svi poznavali PB i FB, koji su bili vrlo poznati u mjestu [adresa], jer je FB bio pali partizanski borac, a PB žrtva nacističkog logora i imena njih obojice se već desetljećima nalaze napisana na centralnom spomeniku fažanskim žrtvama 2. svjetskog rata.
2.7. Pored toga, već je i sama tužiteljica uz tužbu priložila isprave koje dokazuju da njen djed MB nije bio pošteni posjednik kč. br. [katastarska čestica] ZGR k. o. [katastarska općina] , već samo svoje kč. br. [katastarska čestica] ZGR k. o. [katastarska općina]. Naime, ona je priložila Zapisnik o izvršenom uviđaju stambene komisije od 4. rujna 1976. gdje je utvrđeno da MB posjeduje kuću na adresi [adresa], korisne stambene površine 86 m2. Upravo sama kč. br. [katastarska čestica] ZGR k. o. [katastarska općina] ima korisne stambene površine tih navedenih 86 m2 jer ima vanjske tlocrtne dimenzije od 32 m2, a kad se odbije debljina vanjskih zidova dobiva se tlocrt korisne stambene površine od 28,66 m2, a kako kč. br. [katastarska čestica] ZGR k. o. [katastarska općina] ima ukupno 3 etaže, svaka po 28,66 m2, tako se dobije ukupna korisna stambena površina od 86 m2. Tužiteljica je priložila i rješenja o komunalnoj naknadi iz 1985. i 1991., ali i tamo se vidi da je MB plaćao tu naknadu samo na bazi korisne stambene površine od 86 m2, dakle plaćao je samo za površinu kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], ali ne i za površinu kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Očito je iz dostavljenih naredbi rješenja o komunalnoj naknadi iz 1985. i 1991. i iz činjenice da ta rješenja sada posjeduje tužiteljica da su ta rješenja bila dostavljena MB, a u rješenju se navodi da plaća komunalnu naknadu samo za 86 m2, dakle ne i za površinu kč. br. [katastarska čestica] ZGR k. o. [katastarska općina], da je MB sumnjao odnosno imao razloga sumnjati da mu ne pripada pravo na posjed kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Dakle, očito su raniji suvlasnici na kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] PB i FB poginuli u 2. svjetskom ratu, a ostatak obitelji FB je emigrirao iz Jugoslavije (optirao) u godinama nakon 2. svjetskog rata pa je u tom trenutku ta kuća na kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] ostala napuštena. No, ako je MB nakon toga kojim slučajem privremeno i ušao u posjed kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], to je nepošten posjed jer se radilo o uzurpaciji napuštene optanske imovine, a opće je poznato da su najčešći uzurpatori napuštene optanske imovine bili prvi susjedi, pa nasljednik uzurpatora očito ne može dosjelošću steći vlasništvo.
2.8. Čak da je kojim slučajem netko od prednika tužiteljice i bio u dovoljno dugom poštenom posjedu, niti tada tužbeni zahtjev ne bi bio osnovan zbog djelovanja načela povjerenja u zemljišnu knjigu. Naime, prvotuženik je Ugovorom od 3. kolovoza 2016. od nasljednice PB i FB kupio njenih ukupno 82/160 idealnih dijelova kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] na koje je danas uknjižen. U momentu te kupnje i uknjižbe na tih 82/160 idealnih dijelova kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] nije bilo nikakve zabilježbe spora niti bilo kakvih drugih ograničenja za promet, a načelo povjerenja u zemljišnu knjigu također znači da kupac nije dužan istraživati izvanknjižno zemljišnoknjižno stanje. Dakle, ne samo da tužiteljica i njeni prednici nisu bili pošteni posjednici, nego im nije istekao rok dosjedanja. Kako je, dakle, nekretnina koja je predmet spora (kč. br. [katastarska čestica] ZGR k. o. [katastarska općina]) bila društveno vlasništvo od 1961. do ukidanja društvenog vlasništva (to je bio onaj režim društveno vlasništvo s pravom korištenja neke fizičke osobe, vidi se u povijesnom zemljišnoknjižnom izvatku), a prema čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima u rok za stjecanje dosjelošću nekretnine koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu ne računa se vrijeme posjedovanja prije toga dana, to znači da se tužiteljici ne računa (navodno) posjedovanje od 8. listopada 1991. Nadalje, prema čl. 159. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim pravnim stvarima, za dosjelost na nekretnini u vlasništvu Republike Hrvatske, jedinice lokalne samouprave i uprave potrebno je 40 godina, a to bi značilo da dosjelost može nastupiti najranije 8. listopada 2031. Na tužiteljici je teret dokaza kada je neki njen pravni prednik ušao u pošten posjed, a ona nije dokazala u kojem trenutku i temeljem čega je njen djed MB navodno ušao u posjed predmeta spora, i nije dokazala do kada je ona ili njen prednik bio u navodnom posjedu. Dakle, ne može se utvrditi ni do kada je taj navodni posjed trajao. Tužiteljica nije u posjedu predmeta spora pa je na njoj teret dokaza kada je navodni pošteni posjed počeo i do kada je trajao, sve da bi se moglo utvrditi je li istekao zakonski rok dosjedanja. Stoga je očito da nije dokazan niti protek roka dosjedanja, a nepoštenje navodnog posjeda je već ranije opisano i argumentirano. Stoga prvotuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan te da naloži tužiteljici da prvotuženiku naknadi parnični trošak.
3. U odgovoru na tužbu drugotuženica Republika Hrvatska se u cijelosti usprotivila tužbi i tužbenom zahtjevu, navodeći da iz tužbe i dokaza priloženih u tužbi ne proizlazi da su ispunjene pretpostavke iz čl. 159. i 160. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na predmetnoj nekretnini. S obzirom na to da se na nekretninama u društvenom vlasništvu nije moglo stjecati pravo vlasništva dosjelošću, u tom se slučaju trebaju primijeniti pravna pravila OGZ-a (paragrafi 1452-1477), prema kojima tužitelj treba dokazati da je preko svojih pravnih prednika bio u kvalificiranom posjedu nekretnina duže od 40 godina do 6. travnja 1941. (vrijeme dosjelosti), što je uvjet za stjecanje prava vlasništva dosjelošću prema tada važećim pravilima OGZ-a. Zakon o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91) koji je stupio na snagu 8. listopada 1991. brisao je odredbu čl. 29. koja je izrijekom propisivala da se dosjelošću ne može steći pravo vlasništva na stvarima u društvenom vlasništvu. Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, koji je stupio na snagu 1. siječnja 1997., faktično je vratio u naš pravni sustav pravila o dosjelosti bivšeg OGZ -a. Tako je odredbom čl. 388. st. 4. istog Zakona propisano da se u rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje drugih stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, računa vrijeme proteklo prije tog dana. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-I-58/1997, U-235/1997, U-I-237/1997, U-I-1053/1997 i U- I-1054/1997 od 17. studenog 1999. ukinute su odredbe čl. 388. st. 4. ZVDSP koje su omogućivale retroaktivnu primjenu roka dosjelosti na nekretninama koje su bile u društvenom vlasništvu. U obrazloženju svoje odluke Ustavni sud Republike Hrvatske u bitnome je naveo da su posjednici stvari na nekretninama u društvenom vlasništvu znali da te nekretnine nisu sposobne za dosjedanje, da su to znale i osobe koje su imale pravo upravljanja, korištenja i raspolaganja na tim nekretninama pa da nisu imale nikakvu opasnog gubitka tih nekretnina zbog dosjedanja te da zbog toga nisu morali koristiti odgovarajuća sredstva radi zaštite svojih prava, a da bi se stoga moglo dogoditi da netko zbog toga izgubi neko svoje imovinsko pravo. Također je obrazložio da odredba čl. 388. st. 4. ZVDSP iz 1996. ima i retroaktivno djelovanje te da se i zbog toga ne može primijeniti. Odluka Europskog suda za ljudska prava Trgo protiv Republike Hrvatske (zahtjev 35298/04) od 11. lipnja 2009. odnosi se samo na slučajeve u kojima je utvrđenje prava vlasništva nekretnina u društvenom vlasništvu dosjelošću ostvareno i utuženo u razdoblju između 1. siječnja 1997. do 14. prosinca 1999. na temelju izvorne odredbe čl. 388. st. 4. ZVDSP, a što ovdje nije slučaj. Slijedom svega navedenog, predložila je odbijanje tužbenog zahtjeva uz naknadu parničnog troška.
4. U tijeku postupka izvršen je uvid u cjelokupnu dokumentaciju sadržanu u spisu, kao i priloženim spisima poslovni broj R1-94/2015, R1-95/2015, O-4038/2015 i O- 4039/2015, pročitani su nalazi i mišljenja stalnih sudskih vještaka KB iz društva Veting d.o.o. i ĐB iz društva Sulek d.o.o., kao i njegova pisana i usmena dopuna te iskazi parničnih stranaka i svjedoka ČB i GB.
5. Zahtjev tužiteljice nije osnovan.
6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje da je dosjelošću stekla pravo vlasništva nekretnine kč. br. [katastarska čestica] ZGR (sada *103/2) k. o. [katastarska općina].
7. Pritom, među strankama nije sporno da je tužiteljica zemljišnoknjižna vlasnica nekretnine kč. br. [katastarska čestica] ZGR k. o. [katastarska općina], dok su tuženici zemljišnoknjižni vlasnici sporne kč. br. [katastarska čestica] ZGR k. o. [katastarska općina] (i to 1. tuženik IB u 82/160 dijela, a 2. tuženica Republika Hrvatska u 78/160 dijela), uz napomenu da je riječ o susjednim nekretninama koje međusobno graniče. Tužiteljica tvrdi da navedene dvije nekretnine predstavljaju jednu cjelinu - obiteljsku kuću na adresi u [adresa] (ranije 27. jul 6), koja je u poštenom posjedu nje i njenih prednika (majke ŠBA, rođene 1929., a umrle 2016., i djeda RB, rođenog 1896., a umrlog 1987.) još od prije drugog svjetskog rata, a da su tek 2014. saznali da se u naravi radi o dvije nekretnine (kč. br. [katastarska čestica] ZGR i kč. br. [katastarska čestica] ZGR, obje k. o. [katastarska općina]) i da zemljišnoknjižno stanje nije usklađeno sa stvarnim stanjem , odnosno da su kao vlasnici prijeporne kč. br. [katastarska čestica] ZGR k. o. [katastarska općina] upisane treće osobe.
8. Na temelju isprava sadržanih u spisu utvrđena je povijest zemljišnoknjižnih promjena na predmetnim nekretninama (kč. br. [katastarska čestica] ZGR i kč. br. [katastarska čestica] ZGR, obje k. o. [katastarska općina]).
8.1. U odnosu na kč. br. [katastarska čestica] ZGR k. o. [katastarska općina] (u vlasništvu tužiteljice) utvrđeno je:
- da je predmetnu nekretninu tužiteljičin djed MB (ZB pok. M) stekao Ugovorom o kupoprodaji od 17. listopada 1938. (list 297-299 spisa), u kojem je navedeno da kupuje "…zgr.č. 103/1 kuću na kućnom broju 64, na dva kata s tri prostorije…");
- da je MB javnom oporukom od 25. srpnja 1986. (list 14 spisa) kuću u [adresa], 27. jula 6, ostavio svojoj kćerki SB (majci tužiteljice);
- da je nakon smrti MB (**.**.1987.) rješenjem o nasljeđivanju poslovni broj O-361/87 od 25. kolovoza 1988. nekretninu kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] stekla tužiteljičina majka ŠBA (list 15-16 spisa);
- da je rješenjem o nasljeđivanju iza pok. ŠBA (tužiteljičine majke) poslovni broj O-1033/2016 od 23. svibnja 2016. nekretnina kč. br. [katastarska čestica] ZGR pripala tužiteljici, u čijem vlasništvu je i danas.
8.2. U odnosu na prijepornu kč. br. [katastarska čestica] ZGR k. o. [katastarska općina], na temelju povijesnog zemljišnoknjižnog izvatka i ostale u spisu priležeće dokumentacije utvrđeno je:
- da je predmetna nekretnina od 1980. bila upisana kao vlasništvo PB;
- da promjenom od 1922. vlasnicima kč. br. [katastarska čestica] ZGR k. o. [katastarska općina] postaju BB i EB, svaki u ½ dijela;
- da promjenom od 1931. suvlasnicima kč. br. [katastarska čestica] ZGR k. o. [katastarska općina] postaju: 1. EB u 40/160 dijela, 2. HB, rođ. I u 42/160 dijela, 3. PB u 21/160 dijela, 4. FB u 21/160 dijela, 5. AB u 12/160 dijela, 6. Moscarda Libera fu Luigi u 12/160 dijela i 7. Moscarda Maria fu Luigi u 12/160 dijela;
- da je na temelju Ugovora o kupoprodaji od 16. lipnja 1942. (list 343-344 spisa) PB kupio od DB suvlasnički udio od 40/160 dijela na kč. br. [katastarska čestica], stekavši na taj način suvlasnički udio od 61/160 dijela predmetne nekretnine;
- da su HB (suvlasnik u 42/160 dijela), AB (suvlasnik u 12/160 dijela), UB (suvlasnik u 12/160 dijela) i LB (suvlasnik u 12/160 dijela) optirale za talijansko državljanstvo (list 70 spisa), pa je upisom od 13. travnja 1970. (list 46 spisa) na njihovom suvlasničkom udjelu od 78/160 dijela upisano "društveno vlasništvo", a nastavno vlasništvo Republike Hrvatske;
- da je rješenjem o nasljeđivanju iza pok. PB poslovni broj O-4038/2015 od 29. prosinca 2016. njegovim nasljednikom proglašena TB, koja je (između ostalog) stekla i njegov suvlasnički udio od 61/160 dijela kč. br. [katastarska čestica] ZGR k. o. [katastarska općina];
- da je rješenjem o nasljeđivanju iza pok. FB poslovni broj O- 4039/2015 od 7. studenog 2016. njegovim nasljednikom proglašena TB, koja je (između ostalog) stekla i njegov suvlasnički udio od 21/160 dijela kč. br. [katastarska čestica] ZGR k. o. [katastarska općina];
- da je prvotuženik IB na temelju kupoprodajnog ugovora sklopljenog s TB od 3. kolovoza 2016. stekao 82/160 dijela kč. br. [katastarska čestica] ZGR k. o. [katastarska općina], nakon čega je stupio u posjed predmetne kč. br. [katastarska čestica] ZGR i povezao je sa kč. br. [katastarska čestica] ZGR u njegovom vlasništvu, što među strankama nije sporno .
8.3. Dakle, nekretnine kč. br. [katastarska čestica] ZGR (u vlasništvu tužiteljice) i kč. br. [katastarska čestica] ZGR (u vlasništvu tuženika) su kroz povijest zaista imale različitu vlasničko-pravnu sudbinu, koja se nikada nije preklapala, na što je pravilno u tijeku postupka ukazivao prvotuženik. Tužiteljica, s druge strane, unatoč tome ukazuje da su predmetne nekretnine oduvijek predstavljale jedinstvenu građevinsku i funkcionalnu cjelinu, koju su isključivo ona i njeni prednici držali u posjedu.
9. Uviđajem na licu mjesta uz sudjelovanje mjerničnog vještaka KB i građevinskog vještaka ĐB identificirana je nekretnina koja je predmet spora (kč. br. [katastarska čestica] ZGR k. o. [katastarska općina]), kao i susjedna kč. br. [katastarska čestica] ZGR k. o. [katastarska općina] u vlasništvu tužiteljice. Položaj predmetnih nekretnina vidljiv je na skici lica mjesta na listu 177 spisa te fotografijama prikazanim u nalazu i mišljenju.
10. Iz nalaza i mišljenja vještaka mjernične struke KB, kojeg je sud prihvatio u cijelosti, utvrđeno je da je kč. br. [katastarska čestica] ZGR upisana kao kuća površine 32 m2, a da u naravi predstavlja kuću u [adresa], na adresi [adresa] , koja ima tri ulaza s ulice (prikazano na fotografijama na listu 178 spisa). Kč. br. [katastarska čestica] ZGR upisana je kao kuća površine 37 m2, koja u naravi predstavlja dio stana u posjedu prvotuženika IB.
11. Iz nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke ĐB proizlazi da obje zgrade (kč. br. [katastarska čestica] ZGR i kč. br. [katastarska čestica] ZGR) imaju tri nadzemne etaže, odnosno da se sastoje od prizemlja i dva kata te da su izvedene kao ugrađene zgrade. U kč. br. [katastarska čestica] ZGR, u prizemlju zgrade s bočne strane se nalazi ulaz preko kojeg vodi prolaz širine oko 104 cm, koji vodi u prizemnu prostoriju na kč. br. [katastarska čestica] ZGR. Na kraju prolaza, u kontaktu sa kč. br. [katastarska čestica] ZGR k. o. [katastarska općina], postojeći otvor je zazidan betonskim blokovima i blok opekom, na koji način je (intervencijom prvotuženika) spriječen kontakt između navedenih dviju zgrada. U prizemlju kč. br. [katastarska čestica] ZGR se nalaze još dvoja ulazna vrata koja vode u ulazni dio prizemlja. U prizemlju se nalaze stepenice za prvi kat, spremište i kupaonica. Pristupanjem na prvi kat preko drvenih stepenica dolazi se na podest na kojem se nalaze dvoja vrata. Vrata nasuprot stepenicama su zatvorena vodootpornom šperpločom na strani tužiteljice, a OSB pločom na strani tuženika. Na prvom katu se nalazi kuhinja s blagovaonicom i stepenice koje vode na drugi kat zgrade, na kojem se nalazi soba.
11.1. Jedine dvije veze između nekretnine kč. br. [katastarska čestica] ZGR s nekretninom tuženika odnosno s prijepornom kč. br. [katastarska čestica] ZGR ostvarene su s bočnog ulaza s ceste kroz uski prolaz i s podesta stepeništa na prvom katu. Obje veze su u naravi bila vrata, odnosno prolaz, koji su sada zazidani i zatvoreni intervencijom prvotuženika (vidljivo na fotografijama na listovima 148-149 spisa).
11.2. U nekretninu kč. br. [katastarska čestica] ZGR (sada) se pristupa preko kbr. 8, odnosno preko kč. br. [katastarska čestica] ZGR (u vlasništvu prvotuženika). Na prvom katu kč. br. [katastarska čestica] ZGR je izvršeno otvaranje kamenog zida i dijelom dimnjaka te su postavljena vrata kako bi se tuženikova nekretnina povezala s kč. br. [katastarska čestica] ZGR (vidljivo na fotografijama na listu 151 spisa). S prvog kata pristupa se u prizemlje preko drvenih stepenica koje je napravio prvotuženik. Spajanje prizemlja i prvog kata intervencijom prvotuženika otvorena je drvena međukatna konstrukcija između raspona nosivih greda, a prethodno je uklonjen dio daščanog poda kako bi se izveo otvor i izradile drvene stepenice kao vertikalna komunikacija prvog kata i prizemlja (vidljivo na fotografijama na listu 150 spisa). S prvog kata kč. br. [katastarska čestica] ZGR se postojećim drvenim stepenicama (list 150 spisa) dolazi na drugi kat (fotografije na listovima 151 spisa).
11.3. Vještak je naveo da je pregledom kč. br. [katastarska čestica] ZGR i kč. br. [katastarska čestica] ZGR vidljivo da su obodni zidovi ozidani nosivim kamenim zidom prosječne debljine 55 -60 cm. U prizemlju između zgrada nalazi se deblji kameni zid koji poprečno ne ide cijelom dužinom, već "zavija" oko prolaza kojim se pristupa u kantinu, dok je na prvom i drugom katu zid kojim graniče obje nekretnine izveden kao pregradni zid. Vještak je naveo da kč. br. [katastarska čestica] ZGR nije nikad imala nikakvu vezu s kč. br. [katastarska čestica] ZGR, odnosno da te dvije zgrade nikad nisu bile funkcionalno i gospodarski povezane. Nekretnina kč. br. [katastarska čestica] ZGR nije mogla egzistirati samostalno jer nije imala vezu s javnom površinom, poglavito etaža prvog i drugog kata. Jedinu vezu s javnom površinom je imalo prizemlje koje se nije koristilo za stanovanje, već je u naravi bila kantina (konoba ili spremište). Intervencijom prvotuženika funkcionalno su povezane nekretnine kč. br. [katastarska čestica] ZGR i kč. br. [katastarska čestica] ZGR. Prije toga su nekretnine kč. br. [katastarska čestica] ZGR i kč. br. [katastarska čestica] ZGR predstavljale funkcionalnu, posjedovnu, gospodarsku i građevinsku cjelinu. Zid između navedenih dviju zgrada na poziciji prvog i drugog kata je pregradni zid, osim u prizemlju, koji je izveden širine nosivih zidova, ali ne ide skroz poprečno razdvajajući dvije nekretnine već "zavija" oko prolaza.
11.4. Očitujući se na primjedbe tuženika vještak je u podnesku od 31. svibnja 2024. i usmenom očitovanju u cijelosti ostao kod nalaza i mišljenja, dodajući u bitnom da predmetne građevine kč. br. [katastarska čestica] ZGR i kč. br. [katastarska čestica] ZGR predstavljaju jednu građevinsku cjelinu, da se na etaže prvog kata kč. br. [katastarska čestica] ZGR može pristupiti samo preko kč. br. [katastarska čestica] ZGR (preko vrata na vrhu stepenica koje je prvotuženik zatvorio), dok se u etažu prizemlja odnosno konobu može pristupiti s javne površine, kroz prolaz koji ide preko kč. br. [katastarska čestica] ZGR. Na drugi kat kč. br. [katastarska čestica] ZGR može se pristupiti iz prostorije na prvom katu na kč. br. [katastarska čestica] ZGR putem unutarnjih stepenica.
11.5. Tuženici su na uviđaju inzistirali i da se u nalazu i mišljenju prikaže da je tužiteljičina majka sanirala samo krov na kč. br. [katastarska čestica] ZGR, ne i na kč. br. [katastarska čestica] ZGR, smatrajući da je iz navedenog razvidno da je znala da je samo kč. br. [katastarska čestica] ZGR u njenom vlasništvu (ne i kč. br. [katastarska čestica] ZGR), a što je vještak prikazao u nalazu i mišljenju na fotografijama na listu 164 spisa.
11.6. Sud je nalaz i mišljenje vještaka ĐB u bitnom prihvatio ocijenivši ga stručnim i objektivnim, u dijelu u kojem je nalaz i mišljenje izradio u skladu s danom mu zadaćom. Zadatak vještaka bio je očitovati se predstavljaju li građevine na kč. br. [katastarska čestica] ZGR i kč. br. [katastarska čestica] ZGR k. o. [katastarska općina] funkcionalnu, posjedovnu i gospodarsku cjelinu, o čemu je on u nalazu iznio mišljenje. Međutim, u dijelu u kojem je vještak naveo da kč. br. [katastarska čestica] ZGR nije nikad imala nikakvu vezu s kč. br. [katastarska čestica] ZGR, odnosno da te dvije zgrade, do intervencija prvotuženika, nikad nisu bile funkcionalno i gospodarski povezane, vještak je prekoračio danu mu zadaću pa taj dio nalaza sud neće uzeti u obzir niti posebno cijeniti. To stoga što nije sporno da je prvotuženik, nakon kupnje suvlasničkog udjela na kč. br. [katastarska čestica] ZGR , preuzeo navedenu nekretninu u posjed i određenim intervencijama je spojio s kč. br. [katastarska čestica] ZGR, međutim, navedeno nije predmet postupka niti utječe na odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva, već osnovanost tužbenog zahtjeva ovisi samo o tome jesu li na strani tužiteljice, unatoč tome, ispunjeni uvjeti za stjecanje prava vlasništva dosjelošću.
11.7. Dakle, na temelju nalaza i mišljenja utvrđeno je da su kč. br. [katastarska čestica] ZGR (u vlasništvu tužiteljice) i kč. br. [katastarska čestica] ZGR (u vlasništvu tuženika) ugrađene zgrade koje se sastoje od prizemlja i dva kata, da se zgradu na kč. br. [katastarska čestica] ZGR ulazi kroz tri moguća ulaza s ulične strane, od kojih se kroz bočni ulaz dolazi do kantine (spremišta) na kč. br. [katastarska čestica] ZGR. Druga poveznica između navedenih dviju nekretnina je kroz podest na prvom katu, do kojeg se dolazi iz prizemlja zgrade kč. br. [katastarska čestica] ZGR. Nije sporno da su oba otvora između navedenih dviju nekretnina sada zatvorena, da tužiteljica nakon opisanih intervencija učinjenih od strane prvotuženika ne može pristupiti do kč. br. [katastarska čestica] ZGR, dok prvotuženik do kč. br. [katastarska čestica] ZGR pristupa preko kč. br. [katastarska čestica] ZGR.
12. Na okolnost posjedovnog stanja predmetnih nekretnina iskazivali su svjedoci ČB i GB te tužiteljica i prvotuženik kao parnične stranke.
12.1. Svjedokinja ČB (rođena 1961.) u svom je iskazu navela da su njena sestrična, ovdje tužiteljica, a ranije i njezina obitelj, oduvijek koristili kuću u [adresa] koja je predmet spora, sve dok u jednom trenutku nisu shvatili da nisu upisani na cijeloj kući. Tu kuću su koristili još djed i baka tužiteljice (JB i Z), a ona se toga sjeća jer je kao mala uvijek dolazila kod njih, a inače je živjela u [adresa]. Riječ je o staroj kući na tri kata, u prizemlju se nalazi kantina odnosno podrum, na prvom katu kuhinja, a na trećem katu su spavaće sobe. Tamo je posljednji put bila prije nekih desetak godina. Nakon što su joj predočene fotografije sadržane u nalazu i mišljenju (list 178 spisa), svjedokinja je potvrdila da se na prvoj fotografiji vidi tužiteljičina kuća, dok je na drugoj fotografiji vidljiv ulaz kroz koji se ulazilo u tzv. kantinu. S desne strane, gdje su zelena vrata, živjela je obitelj P, a u kući koja je predmet spora su oduvijek živjeli tužiteljica i njeni prednici (majka, djed i baka). Iz tužiteljičinih priča saznala je da je njena majka, nakon smrti roditelja, shvatila da nešto sa zemljišnoknjižnim stanjem nije u redu i da je tada počela rješavati taj problem.
12.2. Svjedok GB (rođen 1952.), okolnosno saslušan, u svom je iskazu naveo da mu je kuća koja je predmet spora dobro poznata, jer je svoje djetinjstvo proveo u [adresa], a inače je bratić tužiteljice, točnije tužiteljičin otac i njegov otac su braća. Kao dijete je dolazio u [adresa] kod ĆB koji je bio suprug njegove tete F, očeve sestre, a par metara od njihove kuće u [adresa] živjeli su tužiteljičini djed i baka, kao i VB koji je bio brat SB. Kuća u kojoj su oni živjeli dobro mu je poznata jer je tamo često dolazio, riječ je o tipičnoj kući u nizu koja se nalazi u centru [adresa], a sastoji se od prizemlja , od kojeg idu stepenice na gornje katove. Poznato mu je da su tužiteljičini djed i baka tamo živjeli, kao i njegova teta ŠBA, oni su se ponašali kao vlasnici i, koliko on zna, njihovo vlasništvo nikada nije bilo dovedeno u pitanje. Poznato mu je da je tužiteljica u ostavinskom postupku iza njenih bake i djeda, odnosno prije nekih 10 do 15 godina, shvatila da su na dijelu nekretnine upisane treće osobe, to mu je ispričala njegova sestrična ČB. Svi u obitelji smatrali su da je ta nekretnina vlasništvo tužiteljičinih djeda i bake i nikome to nije bilo sporno niti su se spominjale neke treće osobe. Obitelj FB nije mu poznata niti se sjeća da bi u [adresa] bili neki susjedi s tim prezimenom.
12.3. Tužiteljica (rođena 1956.) je u svom iskazu navela da su predmetnu nekretninu, od kada pamti, u posjedu imali njeni djed i baka i nikada nije čula da bi neke treće osobe polagale pravo na navedenu nekretninu. Ona je kao dijete živjela u [adresa] ([adresa]), ali je s roditeljima svako ljeto dolazila kod bake i djeda, kod kojih su i spavali. Da su na prijepornoj nekretnini upisane treće osobe saznala je nakon što je njena majka dala nalog agenciji za prodaju kuće. Njena majka je pokušala utvrditi tko su upisane osobe (prezivali su se FB), ali nije uspjela i u jednom su trenutku saznali da je gospođa TB, koju tužiteljica ne poznaje, dio nekretnine prodala tuženiku IB, kojeg poznaje iz viđenja, jer živi u [adresa], pored kućenje njenih djeda i bake. Nakon što je on kupio nekretninu od TB, ona ga je pitala želi li otkupiti i njen dio, ali mu je njena cijena bila previsoka. IB nije za nju i njenu majku obavljao nikakve radove. Ona ni njena majka nisu renovirale kuću u [adresa], osim što su popravili krov s jedne strane. Nije joj poznato iz kojeg razloga je popravljen samo dio krova, pretpostavlja da je popravljen samo dio koji je zahtijevao sanaciju, uz napomenu da njena majka nije raspolagala velikim novčanim sredstvima pa pretpostavlja da iz tog razloga nije popravljen cijeli krov. Poznato joj je da je njena majka vodila sudske postupke s ciljem sređivanja zemljišnoknjižnog stanja, odnosno s ciljem da predmetnu nekretninu upiše na svoje ime, ali ne zna o kojim je točno postupcima bila riječ.
12.4. Iz iskaza prvotuženika IB proizlazi da on sa svojom obitelji stanuje u [adresa], na adresi [adresa], u kući koja se dodiruje s kućom koja je predmet spora. Njegova supruga i on su se tamo doselili za stalno negdje 2000. ili 2001. u kuću koju je ona dobila od svog oca. To je bila derutna kuća koju su postepeno sređivali. U susjednoj kući stanovala je SB, tužiteljičina majka. Kada su oni izvodili radove popravka krova (negdje 1997. ili 1998.) kuća koja je predmet spora, a čiji se krov dodiruje s njihovom, imala je stari krov i ni je imala gurle odnosno žljebove. On je zamolio ŠBA da postavi gurle, na što mu je ona odgovorila da njena kuća ima gurlu te da to nije njen krov. Na upit čiji je onda to krov, rekla mu je neka nađe T kod Općine, da su tamo na spomeniku, a pritom je mislila na spomenik žrtvama fašizma na kojem su upisana imena vlasnika tog dijela koji je on nastavno kupio. Nakon toga je on popravio svoj krov te je angažirao limara da na krov kuće koja je predmet spora postavi gurle. Dakle, tužiteljičina majka ŠBA i on su bili susjedi i kako je ŠBA živjela sama, on joj je povremeno pomagao oko nekih manjih popravaka u kući. Kako se njegova obitelj počela širiti, on je pitao ŠBA bi li mu prodala dio kuće da si njegova obitelj i on prošire sobe, na što mu je ona odgovorila da mu ne može prodati ono što nije njeno. Ujedno mu je rekla neka probije zid i napravi si sobe, jer kad nje ne bude će to sve uzeti "komuna". Međutim, on te radove nije izveo jer nije znao čija je to nekretnina. Kada je gospođa ŠBA umrla njena kuća je stavljena na prodaju, a po [adresa] se pričalo da su to dvije kuće, odnosno da je dio njen, a dio ne. Kako je on znao da se vode postupci, među starim mještanima u [adresa] se raspitivao tko bi mogli biti nasljednici upisnih zemljišnoknjižnih vlasnika (FB) i u konačnici je došao do TB i otkupio njen dio, a u vezi toga je angažirao i jednog odvjetnika. Tada je shvatio da je točno ono što mu je desetak godina ranije govorila ŠBA, da ona nije vlasnica cijele kuće, odnosno da su to dvije kuće. Ugovor s TB sklopio je prije nekih 10-ak godina. Tada u nekretnini koja je predmet spora nije bilo nikoga, sve je bilo zatvoreno, točnije on tamo nikoga nije vidio od smrti gospođe ŠBA , odnosno od kad je ona otišla u dom. Nakon što je otkupio dio od TB, on se jednom obratio tužiteljici i pitao ju bi li mu prodala svoj dio, ali kupoprodajna cijena bila je previsoka pa se nisu dogovorili. Tužiteljici se nije obratio direktno, već preko agenta za nekretnine čiji je broj našao u oglasu. TB nije imala ključ predmetne nekretnine i nije nikad bila u posjedu, ali je on znao kako ta nekretnina izgleda jer je dolazio kod ŠBA. U posjed je ušao nakon što se upisao u zemljišne knjige na način da je iz svoje kuće probio zid.
13. Sud je iskaze svjedoka i parničnih stranaka ocijenio istinitim , jer su o svojim saznanjima o posjedovnom stanju predmetnih nekretnina iskazivali uvjerljivo i međusobno suglasno. Međutim, sud je uzeo u obzir da ni svjedoci, a ni parnične stranke, s obzirom na godinu njihova rođenja, zapravo nemaju saznanja o trenutku i načinu stupanja u posjed prednika tužiteljice na kč. br. [katastarska čestica] ZGR, kao ni o njihovom poštenju.
14. Naime, na temelju rezultata dokaznog postupka , poglavito iskaza saslušanih svjedoka i stranaka, utvrđeno je da su tužiteljičini prednici (majka i djed) zaista držani u posjedu kč. br. [katastarska čestica] ZGR k. o. [katastarska općina]. Međutim, stav je ovoga suda da tužiteljica nije dokazala da su isti bili savjesni posjednici, odnosno da nisu znali da predmetna kč. br. [katastarska čestica] ZGR k. o. [katastarska općina] nije njihovo vlasništvo, a što je sud utvrdio ocjenom svih dokaza izvedenih u tijeku postupka.
14.1. Naime, tužiteljičin djed MB je pravo vlasništva na kč. br. [katastarska čestica] ZGR k. o. [katastarska općina] stekao na temelju Ugovora o kupoprodaji od 17. listopada 1938. (list 297-299 spisa). Iz navedenog ugovora jasno proizlazi da je predmet istog bila samo kč. br. [katastarska čestica] ZGR, koja je, pored same zemljišnoknjižne oznake, u ugovoru opisana kao kuća u [adresa] na kućnom broju 64, na dva kata s tri prostorije, a što odgovara upravo opisu kč. br. [katastarska čestica] ZGR kako ju je sud zatekao na uviđaju (utvrdivši da se sastoji od prizemlja, prvog kata na kojem je kuhinja s blagovaonicom te drugog kata na kojem je soba). Uzimajući dodatno u obzir da su kč. br. [katastarska čestica] ZGR i kč. br. [katastarska čestica] ZGR tijekom godina imale različitu zemljišnoknjižnu aktivnost, da je 1942. između PB i DB kao suvlasnika kč. br. [katastarska čestica] ZGR sklopljen ugovor o kupoprodaji (list 343-344 spisa) kojim je PB kupio suvlasnički udio od 40/160 dijela od DB te da je u kupoprodajnom ugovoru naznačena njihova adresa ("rođeni i s domicilom") u [adresa] na kućnom broju 64, dakle na istoj adresi na kojoj je živio i djed tužiteljice, sud zaključuje da su se navedene dvije nekretnine (kč. br. [katastarska čestica] ZGR i kč. br. [katastarska čestica] ZGR k. o. [katastarska općina]) u tom periodu (oko 1942.) koristile zasebno, kao posebne cjeline, na koji način se njima i raspolagalo. Također, osnovano prvotuženik ukazuje da je tužiteljičinom djedu MB (ŠBA), koji je živio od 1896. -1987., kao i njenoj majci MBA (1929.-2016.), zasigurno bilo poznato da je susjedna nekretnina kč. br. [katastarska čestica] ZGR u vlasništvu i posjedu trećih osoba, s obzirom da je riječ o susjednim nekretninama te s obzirom na okolnost da su zemljišnoknjižni suvlasnici kč. br. [katastarska čestica] ZGR (EB i PB) tamo i stanovali (u [adresa], na kućnom broju 64), što proizlazi iz kupoprodajnog ugovora. Kada se dodatno uzme u obzir da su PB i FB poginuli u drugom svjetskom ratu, dok su ostali suvlasnici kč. br. [katastarska čestica] ZGR (Š, C, UB i LB) optirali za talijansko državljanstvo, sud zaključuje da je prijeporna kč. br. [katastarska čestica] ZGR k. o. [katastarska općina] najkasnije 50-ih godina prošlog stoljeća ostala prazna te da su je tužiteljičini prednici (djed MB i majka ŠBA) očito nastavili koristiti, ali su pritom morali znati da predmetna nekretnina nije njihovo vlasništvo, jer ju nisu stekli ni kupoprodajom niti na neki drugi način (drukčije nije dokazano). Uzimajući sve navedeno u obzir, logičan je iskaz saslušanih svjedoka (ČB i GB) da su tužiteljičini prednici predmetne dvije nekretnine (kč. br. [katastarska čestica] ZGR i kč. br. [katastarska čestica] ZGR k. o. [katastarska općina]) oduvijek koristili kao cjelinu čemu se nitko nije protivio, jer su imenovani svjedoci (kao uostalom i tužiteljica) iskazivali o razdoblju svog najranijeg djetinjstva (dakle par godina nakon rođenja, uz napomenu da je GB rođen 1952., a ČB 1961.), kada su se predmetne nekretnine već zaista koristile kao cjelina, jer su zemljišnoknjižni vlasnici kč. br. [katastarska čestica] ZGR već tada bili stradali u ratu ili optirali. Međutim, kada se, uz sve navedeno uzme u obzir iskaz prvotuženika IB (kojeg je sud ocijenio istinitim jer je iskazivao uvjerljivo, ne upadajući u kontradiktornosti), iz kojeg proizlazi da je tužiteljičina majka ŠR znala da predmetna nekretnina kč. br. [katastarska čestica] ZGR nije njeno vlasništvo, zbog čega na njegovo traženje nije na krov iste htjela postaviti gurlu navodeći mu da vlasnike pronađe kod općine (misleći na spomenik žrtvama fašizma), niti je sanirala krov te nekretnine zajedno sa svojim (iako je riječ o jedinstvenoj krovnoj plohi, što je na uviđaju rekao vještak), nameće se zaključak da su tužiteljičini prednici prijepornu kč. br. [katastarska čestica] ZGR koristili i držali u posjedu znajući da im ne pripada i da nisu njeni vlasnici.
15. Jedan od načina stjecanja prava vlasništva na osnovi zakona predstavlja pravni institut dosjelosti na kojem tužiteljica zasniva svoj tužbeni zahtjev. Dosjelost prava vlasništva je stjecanje tog prava neprekidnim izvršavanjem njegovog sadržaja kroz zakonom određeno vrijeme. Dosjelost pretvara faktičnu vlast u pravnu, posjed u subjektivno pravo. Posjednik izvorno - originarno, na temelju zakona, stječe ono što je do tada posjedovao kroz zakonom propisano vrijeme.
16. Prema čl. 388. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12., 152/14., 81/15. – pročišćeni tekst, dalje: ZVDSP) stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu toga Zakona prosuđuju se prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka, a prema st. 3. istog zakonskog članka rokovi koji su za stjecanje i prestanak stvarnih prava određeni tim zakonom, ako su bili počeli teći prije nego što je on stupio na snagu nastavljaju teći u skladu s odredbom st. 2., ali ne dulje nego što bi trebao isteći rok određen tim zakonom ako bi počeo teći u času njegova stupanja na snagu.
17. Do 1. rujna 1980. primjenjivala su se pravna pravila Općeg građanskog zakonika (dalje: OGZ) na temelju Zakona o načinu primjene pravnih pravila donesenih prije 6. travnja 1941. OGZ je za dosjelost zahtijevao pošteni posjed i rok posjedovanja od 30 godina (prema paragrafu 1468.), a za nekretnine posebnih kategorija vlasnika (države, crkve, općina) 40 godina (prema paragrafu 1472.).
17.1. Prema čl. 28. st. 2. i 4. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Službeni list SFRJ" broj 6/80, 36/90, dalje: ZOVO), koji se primjenjivao u razdoblju od 1. rujna 1980. do 31. prosinca 1996., savjesni i zakoniti posjednik nepokretne stvari, na koju drugi ima pravo vlasništva, stječe pravo vlasništva na tu stvar (redovnom) dosjelošću protekom deset godina, a (samo) savjesni posjednik (izvanrednom dosjelošću) protekom dvadeset godina.
17.2. Dana 1. siječnja 1997. stupio je na snagu ZVDSP. Odredbom čl. 159. toga zakona kao temeljne pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću predviđene su – samostalan posjed određene kakvoće i vrijeme dosjelosti određeno zakonom. U slučaju redovite dosjelosti, dakle one koja se temelji na kvalificiranom (zakonitom, istinitom i poštenom) posjedu, za stjecanje prava vlasništva dosjelošću potreban je rok od deset godina, dok kod izvanredne dosjelosti, koja se temelji samo na poštenom posjedu, taj rok iznosi dvadeset godina. Prema čl. 159. st. 4. ZVDSP kada se radi o nekretninama u vlasništvu Republike Hrvatske i jedinica lokalne samouprave, ti su rokovi dvostruko duži pa za redovitu dosjelost rok iznosi dvadeset, a za izvanrednu četrdeset godina. Odredbom čl. 160. st. 2. ZVDSP propisano je da se u vrijeme potrebno za dosjelost uračunava i vrijeme za koje su prednici sadašnjega posjednika neprekidno posjedovali kao zakoniti, pošteni i istiniti samostalni posjednici odnosno kao pošteni samostalni posjednici.
17.3. Iz navedenih odredbi jasno proizlazi da je prema odredbama ZVDSP, kao i prema ranije važećim propisima, uvjet za stjecanje prava vlasništva nekretnine dosjelošću samostalnost posjeda (da posjednik stvar posjeduje kao njezin vlasnik) i da vrijeme potrebno za dosjelost može početi teći tek od trenutka kada je posjednik stupio u samostalan posjed. Osim toga, posjednik koji je znao ili je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed (nepošteni posjednik) ne može steći pravo vlasništva dosjelošću. Savjesnost posjeda se pretpostavlja, osim ako se ne dokaže suprotno.
18. Po ocjeni ovoga suda, tužiteljičin djed MB, kao i njena majka ŠBA su posjed kč. br. [katastarska čestica] ZGR k. o. [katastarska općina] izvršavali svjesni da im ne pripada vlasništvo predmetne nekretnine, jer su posjed preuzeli nakon što je sporna nekretnina (uslijed stradavanja njenih vlasnika u ratu i optiranja za talijansko državljanstvo) ostala prazna. Sud prihvaća navod tužiteljice da je oduvijek smatrala da kč. br. [katastarska čestica] ZGR i kč. br. [katastarska čestica] ZGR predstavljaju jedinstvenu cjelinu (jer se se tako i koristile od kada ona pamti), jer se pitanje vlasništva nikada nije postavljalo kao sporno a očito im posjed nitko nije osporavao (što je i logično s obzirom na to da su kao zemljišnoknjižni vlasnici bile upisane osobe stradale u radu, a na dijelu Republika Hrvatska). Međutim, njena majka ŠBA, kao i njen djed JB su, po stavu suda, znali da su vlasnici samo kč. br. [katastarska čestica] ZGR k. o. [katastarska općina], koju su stekli kupoprodajom. Oni su nastavno preuzeli i posjed sporne kč. br. [katastarska čestica] ZGR k. o. [katastarska općina] nakon što je ista ostala prazna, znajući da nisu vlasnici i da im ne pripada pravo vlasništva, a iz dokaza izvedenih u tijeku postupka ne proizlazi ni da su nastavno stekli pravo vlasništva na neki zakonom predviđeni način. Iz navedenog razloga, Izjava sada pokojne ZBA od 16. listopada 2014., koju je tužiteljica dostavila uz tužbu, nije uzeta u obzir, odnosno sud smatra da su navodi sadržani u toj Izjavi usmjereni ka postizanju uspjeha u sporu (odnosno ranije, kada je Izjava sastavljena, stjecanju prava vlasništva na kč. br. [katastarska čestica] ZGR).
19. Stoga je sud utvrdio da prednici tužiteljice MB ni ŠBA nisu bili pošteni posjednici predmetne nekretnine pa nisu mogli steći pravo vlasništva dosjelošću u smislu čl. 159. st. 2. i čl. 160. ZVDSP u svezi s odredbom čl. 18. st. 3. istog zakona, kao ni prema odredbama čl. 28. st. 2. i 4. ZOVO i odredbama OGZ-a.
19.1. Naime, sukladno spomenutim odredbama, nepošteni (nesavjestan) posjednik ne može steći vlasništvo nekretnine dosjelošću – redovnom niti izvanrednom, budući se pravo vlasništva dosjelošću može steći samo u smislu odredbe čl. 11. st. 1. ZVDSP, ako postoji samostalan posjed, dakle ako posjednik izvršava svoju faktičnu vlast na nekretnini kao da je vlasnik nekretnine (ako ima tzv. vlasnički posjed) pa je pošteni posjednik onaj koji nije znao ili nije morao znati (niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati) da mu pripada pravo samostalno posjedovati nekretninu, a što ovdje nije slučaj (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev 1964/2019-2 od 17. siječnja 2023. te Županijski sud u Zagrebu u presudi posl.br. Gž-3088/2019.).
20. Osim toga, prvotuženik IB pravilno ukazuje da je on svoj suvlasnički udio predmetne nekretnine stekao na temelju povjerenja u zemljišne knjige, i to valjanim pravnim poslom (kupoprodajom), kojeg je sklopio sa zemljišnoknjižnom vlasnicom TB, kao nasljednicom PB i FB. Prema čl. 122. ZVDSP smatra se da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nekretnine, pa tko je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnog stanja, uživa glede tog stjecanja zaštitu. Stjecatelj je bio u dobroj vjeri ako u trenutku sklapanja posla, a ni u trenutku kad je zahtijevao upis, nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati u to da stvar pripada otuđivatelju. Nedostatak dobre vjere ne može se predbaciti nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje.
21. Prvotuženik IB je kupio suvlasnički udio od 61/160 dijela na kč. br. [katastarska čestica] ZGR ugovorom o kupoprodaji od 3. kolovoza 2016., nakon što je saznao da je upravo TB naslijedila zemljišnoknjižne vlasnike za koje ga je još ranije ŠR izvijestila da su umrli u drugom svjetskom ratu. S obzirom na to da mu je ŠR za života, kada joj je ponudio da od nje kupi predmetnu nekretninu, rekla da ona nije vlasnica, niti je nakon njene smrti itko u predmetnu nekretninu dolazio, sud smatra da je on u vrijeme sklapanja kupoprodajnog ugovora postupao s povjerenjem u zemljišne knjige jer nije imao razloga posumnjati da predmetna nekretnina ne pripada otuđivateljici, a niti je to u tijeku postupka dokazano. Pritom, okolnost da je upravo tužiteljičina majka pokrenula postupka proglašenja PB i FB umrlima i da je ista predložila pokretanje ostavinskog postupka iza njih, nije od utjecaja na ovaj postupak, jer je riječ o postupcima koje je ovlaštena pokrenuti svaka zainteresirana osoba.
22. Slijedom svega obrazloženog, tužbeni zahtjev na utvrđenje prava vlasništva dosjelošću je odbijen kao neosnovan.
23. Tuženici su u cijelosti uspjelu u sporu pa im je tužiteljica na temelju odredbe čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) dužna naknaditi parnični trošak, dok tužiteljici, primjenom iste zakonske odredbe, ne pripada pravo na trošak.
24. Prvotuženik IB je u tijeku postupka bio zastupan po punomoćniku odvjetniku pa mu pripada iznos od po 100 bodova za sastav odgovora na tužbu , za sastav podneska od 13. svibnja 2024. (Tbr. 8.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika - "Narodne novine" broj: 138/23 i 107/25, dalje: Tarifa) te za zastupanje na ročištima 10. veljače 2020., 28. rujna 2020., 10. srpnja 2024., 14. ožujka 2025. i 16. travnja 2026. (Tbr. 9.1. Tarife), 50 bodova za zastupanje na ročištu 3. travnja 2026. (Tbr. 9.2. Tarife) te po 25 bodova za sastav podnesaka od 27. svibnja 2024. i 1. travnja 2026. (Tbr. 8.4. Tarife), ukupno 800 bodova, što uzimajući u obzir vrijednost boda od 2,00 eura (Tbr. 54. Tarife) iznosi 1.600,00 eura, a uvećano za pripadajući PDV u iznosu od 400,00 eura (Tbr. 46. Tarife) ukupno iznosi 2.000,00 eura. Nadalje, priznat mu je trošak pristojbe za kopiranje zbirke isprava u iznosu od 74,33 eura (560,00 kuna – list 394 spisa), trošak biljega u iznosu od 31,85 eura (240,00 kuna – list 393 spisa), kao i trošak prijevoda zbirke isprava u iznosu od 325,00 eura. Pritom se ukazuje da je tuženik na ime troška prijevoda zahtijevao iznos od 650,00 eura (prema računu na listu 395 spisa), ali mu je sud po slobodnoj ocjeni priznao 50 % toga iznosa, uzimajući u obzir da je tuženik, između ostalog, dostavio i prijevod dokumentacije koja nije dostavljena uz odgovor na tužbu pa je sud nije uzeo u obzir niti tuženiku pripada trošak prijevoda te dokumentacije. Tuženiku nije priznat trošak zastupanja na raspravi 12. listopada 2025., jer ta rasprava nije održana, kao ni trošak sudske pristojbe za odgovor na tužbu jer ista nije plaćena, niti će tuženik, s obzirom da je uspio u sporu, biti pozvan na plaćanje iste. Ukupni trošak prvotuženika IB, slijedom navedenog, iznosi 2.431,18 eura, dok je u preostalom dijelu, iznad dosuđenog, zahtjev prvotuženika za priznanje parničnog troška odbijen kao previsoko postavljen i time neosnovan.
25. Drugotuženici Republici Hrvatskoj na temelju čl. 154. st. 1. u vezi sa čl. 163. ZPP pripada iznos od po 100 bodova za sastav odgovora na tužbu i za sastav podneska od 10. ožujka 2026. (Tbr. 8.1. Tarife) te za zastupanje na ročištima 10. veljače 2020., 28. rujna 2020., 11. listopada 2022., 10. srpnja 2024., 14. ožujka 2025. i 16. travnja 2026. (Tbr. 9.1. Tarife), ukupno 800 bodova, što uzimajući u obzir vrijednost boda od 2,00 eura (Tbr. 54. Tarife) iznosi 1.600,00 eura. Nije joj priznat trošak zastupanja na uviđaju 27. travnja 2022. jer navedeni uviđaj nije održan, pa je u tom dijelu njen zahtjev za priznanje troška odbijen kao neosnovan.
U Puli 23. travnja 2026.
Sutkinja
Izabela Barbić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri istovjetna primjera, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
DNA:
1. Tužiteljici po punomoćniku, uz sudsku pristojbu za presudu
2. Prvotuženiku po punomoćniku
3. Drugotuženici putem ODO Pula – Pola
