Zakon.hr

Poslovni broj: P-2488/2019-40

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I RJEŠENJE

Općinski sud u Rijeci, po sucu tog suda Mirni Santini, u pravnoj stvari tužitelja EJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] , zastupanog po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Arsen Stipinović i dr. odvjetnicima iz Rijeke, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Kozul i Petrinović, odvjetnicima iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 16. ožujka 2026. u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja i odsutnosti uredno pozvanog tuženika, a koja presuda je objavljena 23. travnja 2026.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 2.,3.,4., i 6. Ugovora o kreditu broj: 396- 98(2007 kojeg su stranke zaključile dana 19.3.2007. godine u dijelu kojim su stranke ugovorile švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica kredita kamata i mjesečni anuiteti te u dijelu u kojem je tuženik ovlašten vršiti promjenu kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama tuženika ili drugog akta tuženika

II. - Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promijenjenih kamatnih stopa ukupan iznos od 4.373,90 eura sa zakonskom zateznom kamatom na svaki plaćeni iznos i to na:

- 28,82 eura s kamatom od 01.02.2008. g.,

- 28,82 eura s kamatom od 29.02.2008. g.,

- 65,92 eura s kamatom od 10.04.2008. g.,

- 65,92 eura s kamatom od 09.05.2008. g.,

- 65,92 eura s kamatom od 02.06.2008. g.,

- 65,92 eura s kamatom od 30.06.2008. g.,

- 65,92 eura s kamatom od 31.07.2008. g.,

- 65,92 eura s kamatom od 01.09.2008. g.,

- 65,92 eura s kamatom od 01.10.2008. g.,

- 65,92 eura s kamatom od 31.10.2008. g.,

- 65,92 eura s kamatom od 02.12.2008.g.,

- 73,83 eura s kamatom od 02.01.2009. g.,

- 73,83 eura s kamatom od 02.02.2009. g.,

- 73,83 eura s kamatom od 02.03.2009. g.,

- 73,83 eura s kamatom od 31.03.2009. g.,

- 73,83 eura s kamatom od 30.04.2009. g.,

- 73,83 eura s kamatom od 01.06.2009. g.,

- 73,83 eura s kamatom od 30.06.2009. g.,

- 73,83 eura s kamatom od 31.07.2009. g.,

- 73,83 eura s kamatom od 31.08.2009. g.,

- 73,83 eura s kamatom od 30.09.2009. g.,

- 73,83 eura s kamatom od 02.11.2009. g.,

- 73,83 eura s kamatom od 30.11.2009. g.,

- 73,83 eura s kamatom od 31.12.2009. g.,

- 73,83 eura s kamatom od 01.02.2010. g.,

- 73,83 eura s kamatom od 01.03.2010. g.,

- 73,83 eura s kamatom od 31.03.2010. g.,

- 73,83 eura s kamatom od 30.04.2010. g.,

- 73,83 eura s kamatom od 31.05.2010. g.,

- 73,83 eura s kamatom od 30.06.2010. g.,

- 73,83 eura s kamatom od 02.08.2010. g.,

- 73,83 eura s kamatom od 31.08.2010. g.,

- 73,83 eura s kamatom od 30.09.2010. g.,

- 73,83 eura s kamatom od 02.11.2010. g.,

- 73,83 eura s kamatom od 30.11.2010. g.,

- 65,02 eura s kamatom od 31.12.2010. g.,

- 65,02 eura s kamatom od 31.01.2011. g.,

- 65,02 eura s kamatom od 28.02.2011. g.,

- 65,02 eura s kamatom od 31.03.2011. g.,

- 65,02 eura s kamatom od 30.04.2011. g.,

- 65,02 eura s kamatom od 31.05.2011. g.,

- 65,02 eura s kamatom od 04.07.2011. g.,

- 65,02 eura s kamatom od 01.08.2011. g.,

- 65,02 eura s kamatom od 02.09.2011. g.,

- 65,02 eura s kamatom od 04.10.2011. g.,

- 48,18 eura s kamatom od 31.10.2011. g.,

- 48,18 eura s kamatom od 01.12.2011. g.,

- 48,18 eura s kamatom od 31.12.2011. g.,

- 48,18 eura s kamatom od 31.01.2012. g.,

- 48,18 eura s kamatom od 02.03.2012. g.,

- 48,18 eura s kamatom od 02.04.2012. g.,

- 48,18 eura s kamatom od 03.05.2012. g.,

- 48,18 eura s kamatom od 04.06.2012. g.,

- 48,18 eura s kamatom od 02.07.2012. g.,

- 48,18 eura s kamatom od 06.08.2012. g.,

- 48,18 eura s kamatom od 04.09.2012. g.,

- 48,18 eura s kamatom od 01.10.2012. g.,

- 48,18 eura s kamatom od 31.10.2012. g.,

- 48,18 eura s kamatom od 30.11.2012. g.,

- 48,18 eura s kamatom od 31.12.2012. g.,

- 48,18 eura s kamatom od 31.01.2013. g.,

- 48,18 eura s kamatom od 28.02.2013. g.,

- 48,18 eura s kamatom od 02.04.2013. g.,

- 48,18 eura s kamatom od 30.04.2013. g.,

- 48,18 eura s kamatom od 31.05.2013. g.,

- 48,18 eura s kamatom od 01.07.2013. g.,

- 48,18 eura s kamatom od 31.07.2013. g.,

- 48,18 eura s kamatom od 31.08.2013. g.,

- 48,18 eura s kamatom od 30.09.2013. g.,

- 48,18 eura s kamatom od 31.10.2013. g.,

- 48,18 eura s kamatom od 30.11.2013. g.,

- 48,18 eura s kamatom od 31.12.2013. g.,

po stopi određenoj odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

- Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog ništetne valutne klauzule u švicarskim francima uz koju je vezana glavnica kredita ukupan iznos od 9.248,37 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od 7.015,92 po iznosima iznosima kako slijedi :

- 28,13 eura s kamatom od 31.10.2008. g.,

- 11,32 eura s kamatom od 02.12.2008. g.,

- 36,27 eura s kamatom od 02.01.2009. g.,

- 39,27 eura s kamatom od 02.02.2009.g,

- 41,28 eura s kamatom od 02.03.2009. g.,

- 35,74 eura s kamatom od 31.03.2009. g.,

- 36,80 eura s kamatom od 30.04.2009. g.,

- 28,34 eura s kamatom od 01.06.2009. g.,

- 22,10 eura s kamatom od 30.06.2009. g.,

- 23,76 eura s kamatom od 31.07.2009. g.,

- 27,04 eura s kamatom od 31.08.2009.g.,

- 26,76 eura s kamatom od 30.09.2009. g.,

- 23,43 eura s kamatom od 02.11.2009. g.,

- 29,67 eura s kamatom od 30.11.2009. g.,

- 34,67 eura s kamatom od 31.12.2009. g.,

- 41,78 eura s kamatom od 01.02.2010. g.,

- 40,15 eura s kamatom od 01.03.2010. g.,

- 49,80 eura s kamatom od 31.03.2010. g.,

- 47,97 eura s kamatom od 30.04.2010. g.,

- 51,54 eura s kamatom od 31.05.2010. g.,

- 82,43 eura s kamatom od 30.06.2010. g.,

- 76,07 eura s kamatom od 02.08.2010. g.,

- 95,49 eura s kamatom od 31.08.2010. g.,

- 88,78 eura s kamatom od 30.09.2010. g.,

- 77,99 eura s kamatom od 02.11.2010. g.,

- 100,76 eura s kamatom od 30.11.2010. g.,

- 127,03 eura s kamatom od 31.12.2010. g.,

- 106,95 eura s kamatom od 31.01.2011. g.,

- 114,68 eura s kamatom od 28.02.2011. g.,

- 105,70 eura s kamatom od 31.03.2011. g.,

- 107,34 eura s kamatom od 30.04.2011. g.,

- 145,30 eura s kamatom od 31.05.2011. g.,

- 134,97 eura s kamatom od 04.07.2011. g.,

- 180,73 eura s kamatom od 01.08.2011. g.,

- 182,23 eura s kamatom od 02.09.2011. g.,

- 148,55 eura s kamatom od 04.10.2011. g.,

- 138,79 eura s kamatom od 31.10.2011. g.,

- 137,87 eura s kamatom od 01.12.2011. g.,

- 145,64 eura s kamatom od 31.12.2011. g.,

- 152,75 eura s kamatom od 31.01.2012. g.,

- 152,75 eura s kamatom od 02.03.2012. g.,

- 148,78 eura s kamatom od 02.04.2012. g.,

- 150,46 eura s kamatom od 03.05.2012. g.,

- 154,54 eura s kamatom od 04.06.2012. g.,

- 150,56 eura s kamatom od 02.07.2012. g.,

- 150,45 eura s kamatom od 06.08.2012. g.,

- 147,41 eura s kamatom od 04.09.2012. g.,

- 142,58 eura s kamatom od 01.10.2012. g.,

- 149,19 eura s kamatom od 31.10.2012. g.,

- 152,36 eura s kamatom od 30.11.2012. g.,

- 150,05 eura s kamatom od 31.12.2012. g.,

- 137,59 eura s kamatom od 31.01.2013. g.,

- 148,18 eura s kamatom od 28.02.2013. g.,

- 149,10 eura s kamatom od 02.04.2013. g.,

- 144,95 eura s kamatom od 30.04.2013. g.,

- 132,04 eura s kamatom od 31.05.2013. g.,

- 131,72 eura s kamatom od 01.07.2013. g.,

- 134,88 eura s kamatom od 31.07.2013. g.,

- 139,97 eura s kamatom od 31.08.2013. g.,

- 147,01 eura s kamatom od 30.09.2013. g.,

- 143,38 eura s kamatom od 31.10.2013. g.,

- 145,95 eura s kamatom od 30.11.2013. g.,

- 148,86 eura s kamatom od 31.12.2013. g.,

- 126,30 eura s kamatom od 31.01.2014. g.,

- 129,51 eura s kamatom od 28.02.2014. g.,

- 128,46 eura s kamatom od 31.03.2014. g.,

-124,91 eura s kamatom od 30.04.2014. g.,

- 27,29 eura s kamatom od 31.05.2014. g.,

dok na preostali iznos kamata od 2.232,45 eura po iznosima :

- na iznos od 96,48 eura od dana podnošenja tužbe 13.6.2019. pa do isplate

- 124,28 eura od dana podnošenja tužbe 13.6.2019. pa do isplate

- 128,32 eura od dana podnošenja tužbe 13.6.2019. pa do isplate

- 131,71 eura od dana podnošenja tužbe 13.6.2019. pa do isplate

- 131,01 eura od dana podnošenja tužbe 13.6.2019. pa do isplate

- 133,95 eura , od dana podnošenja tužbe 13.6.2019. pa do isplate

- 135,94 eura od dana podnošenja tužbe 13.6.2019. pa do isplate

- 134,77 eura od dana podnošenja tužbe 13.6.2019. pa do isplate

- 135,09 eura od dana podnošenja tužbe 13.6.2019. pa do isplate

III.Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatom zatezne kamata na iznos od 2.232,45 eura od dana svake pojedine uplate pa do podnošenja tužbe

IV. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.814,36 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 23. travnja 2026. g. pa do isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena u roku od 15 dana dok se za više zatraženi parnični trošak zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

I r i j e š i o j e:

Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva učinjena u podnesku od 13.11.2024. g.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita dana 19. ožujka 20207. g. sklopio ugovor o kreditu sa tuženikom kojim ugovorom mu je tuženik odobrio kredit u iznosu od 107.300,00 CHF. Za trajanja ugovora tuženik da je jednostrano mijenjao kamatnu stopu bez navođenja preciznog razloga. Prije sklapanja predmetnog ugovora stranke nisu pregovarale o odredbi ugovora koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu u skladu s promjenama odluke banke. Poziva se na pravomoćnu i ovršnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl .br. P-1401712 od 4. srpnja 2013. g. Navodi da je 25. veljače 2016.g. zaključio Aneks uz Ugovor o kreditu broj:

396/98/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine kojim je učinjena konverzija kredita uz kredit uz valutnu klauzulu u EUR. Navodi da je zbog ništave ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli preplatio određen iznos tuženiku pa potražuje isplatu preplaćenih razlika po konačno postavljenom tužbenom zahtjevu iz podneska od 13.11.2024. g. Traži na ime preplaćenih razlika ukupan iznos od 13.622,27 eura sa kamatama i troškovima postupka.

2.U svom odgovoru na tužbu tuženik prigovara mjesnoj nadležnosti ovog suda jer je ugovorena nadležnost suda u Zadru a sjedište tuženika je u Zagrebu. Osporava tužbu i tužbeni zahtjev i po osnovu i po visini. Ističe prigovor zastare te navodi da je provedena konverzija ugovora o kreditu temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju. Osporava da bi odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli bile ništavne. Zakonodavac da je prisilnim propisom uredio način potpune restitucije potrošača pa da tužitelj nema pravni interes za vođenje ovog postupka. I kondemnatorni tužbeni zahtjev da je u potpunosti konzumiran prihvaćanjem izračuna konverzije i sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev. U daljnjem tijeku postupka osporavao je svojstvo potrošača tužitelju ističući da se to svojstvo ne presumira i da je na tužitelju teret dokaza da je kredit sklopljen u privatne svrhe. Tuženik se protivio preinaci tužbe učinjenoj u podnesku od 13.11.2024. g. no sud je rješenjem dozvolio preinaku u smislu odredbe čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku budući je preinaka učinjena nakon izvršenog vještačenja .

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao dokumentaciju priloženu spisu te saslušao tužitelja a proveden je i dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću. Druge dokaze stranke nisu predlagale odnosno tuženik je odustao do saslušanja predloženih svjedoka . Stranke su prihvatile matematički obračun vještaka te se odrekle njegovog saslušanja.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan osim u dijelu za zatraženu kamatu.

5. Neosnovano tuženik ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda. To stoga što je ugovorna odredba o prorogaciji mjesne nadležnosti nepoštena. Sporni ugovor o kreditu je potrošački ugovor a odredbom člana 87 Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora (NN-96/03 i dr.) je propisano da su nepoštene ugovorne odredbe ništetne. Identične odredbe sadrži i član 49. Zakona o zaštiti potrošača koji je na snazi u ovom trenutku i koji je usklađen s Direktivom vijeća o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. U tom smislu govori i praksa suda Europske unije u vezi s nepoštenim odredbama o prorogaciji sudske nadležnosti prema sjedištu trgovca. Tako je sud Europske unije u presudi od 27. lipnja 2000. g. godine u spojenim predmetimaC-240/98 do C-244/98 zaključio da se ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti u potrošačkom ugovoru kojim je ugovorena isključiva mjesna nadležnost suda u mjestu glavnog mjesta poslovanja prodavatelja ili dobavljača ima smatrati nepoštenom u smislu članka 3 .Direktive ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - Tuženik tijekom postupak nije dokazao da se o ovoj odredbi pregovaralo. Osim toga predmetni ugovor je sklopljen u poslovnici prednika tuženika u [adresa] i što je nadležnost ovog suda pa u obzir dolazi i primjena odredbe čl. 59. Zakona o parničnom postupku.

6. Nesporno je da su tužitelj i prednik tuženika sklopili Ugovor o kreditu br. 396- 98/2007 dana 19.3.2007. g. Predmetnim ugovorom tuženik je stavio na raspolaganje tužitelju novčani iznos od 107.300,00 CHF protuvrijednosti u kunama kako je to određeno čl. 2. istog ugovora ( l.s.6 ) a koji iznos se tužitelj obvezao vratiti za 25 godina a u 300 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju kreditora. Između stranaka nije bila sporna činjenica da su stranke zaključile predmetni ugovor kao stambeni- za izgradnju kuće, kako to proizlazi iz samog ugovora (čl.2.ugovora), kao i iskaza tužitelja koji je naveo da je kredit podigao za izgradnju kuće na adresi svog prebivališta.

7. U pravilu na tražbine radi povrata onog što su stranke dale jedna drugoj temeljem ništavih ugovora primjenjuje se institut stjecanja bez osnove time da tražbine stečene bez osnove zastarijevaju u općem petogodišnjem roku iz čl. 225. ZOO-a a rok zastare počinje teći od dana kada je došlo do isplate onoj stranci koja je dužna vratiti primljeno po osnovi ništavog ugovora. Što se tiče tražbina naknade štete zbog povrede obveze one zastarijevaju za vrijeme određeno za zastaru te obveze (čl. 230. st. 3. ZOO-a). Pitanje zastare u kolektivnim sporovima riješio je Vrhovni sud RH svojom odlukom posl. br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. u kojoj se navodi da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 242. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutke pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe tj. od 13.06.2014.g.Što se tiče zahtjeva za isplatom temeljem ništave odredbe o valutnoj klauzuli, pravo tužitelja za isplatom zastarijeva 2023. g. s obzirom da je presuda Pž-6632/17 o valutnoj klauzuli donesena 14. lipnja 2018. g. Ovo stoga što sve posljedice utvrđenja navedenih presuda donesenih u korist potrošača nastupaju od donošenja takve presude suda uvažavajući zastarni rok od pet godina. Uzimajući u obzir primjenu shvaćanja iz navedenih odluka zastara za više isplaćene iznose po osnovu kamata počela bi teći od 13. lipnja 2014. g,. i istekla bi 13. lipnja 2019. g. dok zastara za više isplaćene iznose po osnovu tečajne razlike bi počela teći 14. lipnja 2018. g. i istekla bi 14. lipnja 2023. g. Kako je tužba podnesena 13. lipnja 2019. potraživanje tužitelja nije zastarjelo.

8.Nesporno je da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetnu posl . br. P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redova kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je Presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. g. i presudom Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-249/14 od 09. travnja 2015. g. utvrđeno da su tužene banke u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. a koja povreda traje i nadalje povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banaka i drugim internim odlukama banke a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovci i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa a sve na štetu potrošača čime da su banke postupile suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 06. kolovoza 2007. g. i to čl. 81., 82. i 90. a od 07. kolovoza 2007. g. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN.79/07, 125 /07 i dr. ) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Dakle, tužene banke su povrijedile kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditu. Temeljem odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozvati a pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da se određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sud je dakle vezan pravnim utvrđenjem u smislu naprijed navedene citirane odredbe iz presude donesen u sporu po kolektivnoj tužbi samo u parnicama za naknadu štete ili isplate pod uvjetom da se stranke pozovu na takvo utvrđenje. To nadalje znači da je tuženik u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu sa tužiteljem ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu-i to na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a o tome se nije pojedinačno pregovaralo.

9.Naime, odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuje sudove pa se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu potrošači mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502a st. 1 ZPP-a. S obzirom na citirani sadržaj izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu koji se odnosi na tuženika po shvaćanju ovoga suda, a što je ujedno i stav Vrhovnog suda RH izražen u presudi Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-3142/18-2 u postupku kao što je konkretni nije potrebno provoditi dokazni postupak u pravcu da ugovorna odredba o jednostranom povećanju kamatne stope od strane tuženika, kao i odredba o valutnoj klauzuli u CHF, a sve na štetu potrošača, ne bi bila ništetna, napose u situaciji kao što je konkretna kada učinci donesenih presuda u kolektivnom sporu obvezuju i stranke i sud u ovom parničnom postupku. No i tužitelj je u svom iskazu naveo da nije bilo nikakvog posebnog govora/ upozorenja o valuti CHF u smislu razloga rasta tečaja te da nije mislio da će toliko narasti tečaj i kamatna stopa. Podigao je kredit u valuti CHF jer su mu u banci ponudili ovaj kredit kao najbolju opciju a tekst ugovora je bio unaprijed pripremljen i on nije mogao utjecati na njega.

10.Okolnost što je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran po javnom bilježniku, ne predstavlja okolnosti zbog kojih bi naprijed navedene odredbe Ugovora bile valjane pri čemu se napominje da javni bilježnik, prilikom solemnizacije ugovora, nije osoba koja sa potrošačem pregovara o sadržaju ugovora te o pojedinim odredbama ugovora, već je u obvezi pregovarati s tužiteljem, kao potrošačem, bio tuženik time da tuženik u ovom postupku, sukladno odredbi čl. 81 ZZP -a/03, nije dokazao da se o sadržaju sporne ugovorne odredbe, kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF, pregovaralo pa okolnost što je predmetni ugovor o kreditu solemniziran ne utječe na valjanost dijela odredbe čl. 4 među strankama zaključenog Ugovora tj. odredbe Ugovora kojom je između stranaka ugovorena valutna klauzula u CHF.

11.Presude, donesene u kolektivnom sporu, se protežu na konkretni ugovor. Ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka ulazi u krug pravnih poslova koji su obuhvaćeni izrekama pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu, a koje su naprijed citirane, jer isti predstavlja ugovor o kreditu s ugovorenom valutnom klauzulom u CHF, koji ugovor je zaključen u razdoblju kada je tužena banka s potrošačima, kao što je ovdje tužitelj ugovarao nepoštene i ništetne ugovorne odredbe koje se tiču načina promjene kamatne stope te ništetne i nepoštene ugovorne odredbe vezane uz valutu CHF.

12.Slijedom navedenog, sud u ovom postupku vezan je utvrđenjima iz citiranih presuda. Presude u kolektivnom sporu nisu ovisile o namjeni ugovora o kreditu već o tome da li je tuženik kao banka koristio nepoštene i ništetne odredbe, o čemu je konkretno riječ.

13. Tužitelj je potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ( NN- 96/03) jer je sklopio predmetni pravni posao u svrhu koja nije namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Tužitelj je podigao predmetni namjenski kredit za izgradnju kuće koje svojstvo potrošača mu je osporeno od strane tuženika. Teret dokaza da je tužitelj upotrijebio kredita sredstva za namjene koje bi mu osporavale svojstvo potrošača je na tuženiku koji nije predložio niti jedan dokaz na tu okolnost.

14. Među strankama je sporno je li se o predmetn im ugovornim odredbama koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu pojedinačno pregovaralo, jesu li te odredbe suprotne načelu savjesnosti i poštenja pa uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, odnosno je su li te odredbe ništetne te je istaknut prigovor zastare, kao i prigovor da je izvršena konverzija kredita u kredit u EUR, zbog čega da tužitelj nema pravni interes za podnošenje ove tužbe odnosno da mu zahtjev nije osnovan.

15. Općinski sud u Pazinu je u sličnom sporu, koji se vodio pod poslovnim brojem P-1413/2019, 20. rujna 2019. podnio prijedlog za rješavanje pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava sadržaja: "Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?". Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje na način da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Nadalje, valja reći da iz obrazloženja navedenog rješenja jasno proizlazi, odnosno Vrhovni sud Republike Hrvatske je naveo da se glede postojanja, odnosno nepostojanja interesa za zahtjeve da se utvrde štetnima pojedine odredbe ugovora o kreditu vezanih uz CHF, bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2868/2018-2 od 12. veljače 2019., Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima. Slijedom navedenog, prema stajalištu ovog suda, tužitelj ima pravni interes za vođenje ovog postupka.

16. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio, između ostalih, presudu kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., protivno čl. 81., 82. i 90. (NN 96/03), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama istog Zakona (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

17. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014., presuda je potvrđena u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna.

18. Presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih i tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima, bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je pak suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.

19. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

20. Nadalje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio je i presudu poslovni broj Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu. Ističe se i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama donio odluku poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

21. Odredbom čl. 81. st. 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, 46/07) bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

22. Analizom predmetnog ugovora o kreditu, kada se isti poveže s iskazom tužitelja ovaj sud je zaključio da je predmetni ugovor o kreditu unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužitelji nije imao utjecaja na njegov sadržaj. Tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženik nije dokazao.

23. Kako su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne to je trebalo usvojiti tužbeni zahtjev u točki I izreke , a tuženik je u obvezi vratiti stečeno bez osnove tužitelju temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. ZOO, s kamatom od dana stjecanja, u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO, a s obzirom da je u ovom slučaju utvrđeno da su navedene ugovorne odredbe nepoštene, što podrazumijeva nesavjesnost banke. U postupku je zapravo sporno ima li tužitelj pravo na obeštećenje temeljem ništave ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli bez obzira na sklopljeni Aneks ugovora pri čemu nije bilo od značaja utvrđivati da li je neka odredba Aneksa ugovora ništava.

24.Iz nalaza vještaka Zrinka Ručevića slijedi da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze ( 30.4.2007.g.) do izračuna konverzije ( 30.09.2015.g.) a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita iznosi ukupno 4.373,90 eura; razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (30. travnja 2007. g.) do dana izračuna konverzije (30.rujna 2015.g) a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme korištenja kredita iznosi ukupno 9.248,37 eura ( zbor pojedinačnih konvertiranih iznos). Nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne razlike po obje osnove, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015. g. kao i nakon uračunavanja efekata konverzije ( preplata u iznosu od 26.435,32 kn ) preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. g. iznosi 15.854,72 eura ( zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa ) od čega se 2.232,45 eura odnosi na zatezne kamate a 13.622,27 eura na visinu glavnice. Vještak je dalje naveo da sve uplate koje je tužitelj vršio od dana dospijeća prve obveze do dana izračuna konverzije ( 30.9.2015. g.) pa tako i pretplate koje su predmet ovog postupka su uzete u obzir prilikom izračuna konverzije predmetnog kredita. Tuženik da je u konkretnom slučaju prilikom konverzije uzeo u obzir sve odredbe Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koje su regulirale način konverzije kredita denominiranih u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

25. Tužitelj je imao primjedbi na prvotni nalaz vještaka dakle na nalaz prije negoli se vještak očitovao i izradio novi izračun kojeg je sud uzeo u obzir prilikom donošenja odluke a i po kojem drugom izračunu je tužitelj uredio svoj zahtjev,. Tuženik također nije imao primjedbi na nalaz vještaka tj.- na matematički obračun nakon što je izrađen dopunski nalaz od 30.9.2024. g. Stranke su se odrekle saslušanja vještaka s obzirom da nakon očitovanja vještaka i otklanjanja određenih nejasnoća nisu imale primjedbi na matematički obračun. Tuženik je tražio dopunu vještačenja primjenom kamatne stope koja je vrijedila na kunske kredite u trenutku zaključenja predmetnog ugovora o kreditu koji prijedlog je sud odbio. Ovo stoga što ako su odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ništave sud ne može rekonstruirati novi ugovor kao da je od početka bio kunski kredit s drugom kamatom jer se ovdje radi o učincima ništavosti. Treba uspostaviti situaciju kao da nepoštene odredbe nikada nisu postojale a primjenom kamatne stope za kunske kredite bi se uveo parametar koji nikada nije ni bi ugovoren . Sud u ovom sporu ne utvrđuje što bi bilo da je ugovor drugačiji nego što je tužitelj stvarno platio temeljem ništetnih odredbi a uvažavajući i provedenu konverziju.

26. Iz naprijed navedenih razloga, valjalo je prihvatiti zahtjev tužitelja vezano za preplate pri čemu je visina tužbenog zahtjeva utvrđena na temelju izračuna, odnosno nalaza i mišljenja vještaka, te će tek s isplatom tog iznosa tužitelju u potpunosti biti vraćen iznos koji je tuženik primio kao rezultat primjene nepoštenih ugovornih odredbi predmetnog ugovora o kreditu. Zahtjev tužitelja je odbijen samo u dijelu za zatraženu kamatu na pojedine iznose kako je to određeno u točki III izreke jer je tužitelj prihvati izračun vještaka kojim su uračunate zakonske kamate na preplaćene iznose do konverzije a koje iznose 2.232,45 eura a to stoga što na već obračunate kamate ne ide nova kamata od dospijeća svake pojedine uplate već od dana podnošenja tužbe. To stoga što glavnica već sadržava obračun kamata do konverzije pa je određena kamata od dana dospijeća na iznos od 11.389,82 eura dok je za iznos od 2.232,45 eura određena od dana podnošenja tužbe.

27. Naime, što se tiče izvršene konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu, temeljem ZIDZOPK te navoda tuženika da je time nastao novi ugovorni odnos koji isključuje mogućnost provođenja kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi, valja reći da se radi o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznose ostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19c.t.6. ZIDZOPK na način kako to nalaže zakon. Po stajalištu ovog suda konverzija odnosno potpisivanje tog dodatka između stranaka ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama ZIDZOPK, a niti navedenim dodatkom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi. Razlog donošenja navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR.

28. Tužitelj tijekom postupka nije osporio navode tuženika vezano za sklapanje sporazuma stranaka o provedenoj konverziji, niti je doveo u pitanje da je dodatak ugovora o kreditu sklopljen u skladu s uvjetima iz ZID ZPK, te da je konverzija napravljena računski točno. Nije utvrđeno niti da postoje razlozi eventualne nevaljanosti ovog ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK, pa sud ove činjenice nalazi nespornim.

29. Međutim, tužitelj, u bitnome, tvrdi da unatoč nesporno provedenoj konverziji sukladno odredbama ZID ZPK, niti jednom odredbom tog zakona nije propisano obeštećenje dužnika, već da je dodatkom o konverziji uređen ugovorni odnos samo nakon konverzije, te da provedenom konverzijom nije postignuta ravnoteža među strankama i da ovaj dodatak ne može imati za posljedicu umanjenje prava koja tužitelju pripadaju po Zakonu o zaštiti potrošača.

30. Zbog navedenog, u svakom konkretnom slučaju potrebno je utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima među strankama, odnosno odgovoriti na pitanje je li konverzija u cijelosti ispunila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

31. Dakle, činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi, već treba utvrditi je li njome u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovornim odredbama. Ako to nije slučaj, tada potrošači moraju imati pravo ostvarenja pune zaštite, te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im pripada. Prednje navedeno je utvrđeno nalazom vještaka što je prikazano ranije.

32. Obveza svake strane na plaćanje zatezne kamate na iznos koji je primila po osnovu ništetnog pravnog posla i koji je dužna vratiti, cijeni se prema odredbama o opsegu vraćanja kod stjecanja bez osnove …“ (VSRH, Rev-116/86 od 16. lipnja 1988.). Odredbom čl. 1115. ZOO propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik je nepošten od dana stjecanja svakog obroka jer to proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu. Stoga je kamata određena od dana uplate osim za već istaknuti dio od 2.232,45 eura.

33. Naime, nepoštene odredbe su ugrađene u tipske obrasce kojima se služio tuženik kod ugovaranja ove vrste pravnih poslova. Tuženiku, kao bankaru koji ima posebno znanje o ovoj djelatnosti, sigurno nije bila nepoznata priroda švicarskog franka (to shvaćanje je zauzeto i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., jednoj od odluka u kojima je odlučeno u predmetnom postupku zaštite kolektivnih interesa i prava) što ukazuje na zaključak o nepoštenju. Odluka o zateznoj kamati u skladu je s odredbom čl. 29. ZOO.

34.. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154. st. 3. Zakona o parničnom postupku jer tužitelj nije uspio u razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe i podnesaka od 11.6.2021. g. i 30.7.2024. g. u visini od po 100 bodova, sastav podneska od 13.11.2024. g. u visini od 125 boda (Tbr..8/3), zastupanje po punomoćniku iz redova odvjetnika na ročištu 16.3.2026. g. u visini od 250 bodova, na ročištu 10.11.2023. g. u visino d 100 bodova, na ročištu 27.11.2025. g. u visini od 125 bodova a na ročištu 5.9.2023. g. u visini od 50 bodova, ( zadnja dva navedena ročišta po Tbr.9/2 jer se na ovim ročištima nije raspravljalo o glavnoj stvari u smislu da su se izvodili dokazi ) što sa PDV-om i troškovima vještačenja od 300 eura te pristojbom na tužbu od 139,36 eura ukupno iznosi 2.814,36 eura. U preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška je odbijen. Ovo stoga što mu nisu priznati troškovi sastava podnesaka nepotrebnih za raspravljanje te onih za čiji sastav s obzirom na njihov sadržaj po stajalištu ovog suda tužitelju ne pripada naknada a kamoli ona po Tbr.8/1 ( za preciziranje zahtjeva priznata mu je nakanda po Tbr.8/3 ) niti mu je, priznat pristup na sva ročišta po Tbr.9/1 iz već iznesenih razloga. Napominje se da je tužitelju priznata vrijednost boda prema vrijednosti predmeta spora u trenutku poduzimanja svake pojedine radnje.

U Rijeci, 23. travnja 2026.

S U D A C

Mirna Santini

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka. Žalba se podnosi putem ovog suda na nadležni Županijski sud, pismeno u tri istovjetna primjerka.

D N A :

1. Tužitelju po punomoćniku – oslobođen pristojbi

2. Tuženiku po pun.

Nakon pravomoćnosti: pozvati tuženika pristojba na odgovor na tužbu 91,34 eura

U Rijeci , 23.4.2026. g.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte