Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Trg slobode 9

Poslovni broj: Pr-1447/2021-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji toga suda Lidiji Krašek, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari po tužbi tužiteljice ZK, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Mišević i Jarić, iz Osijeka, L. Jägera 24/II, protiv tuženika Opća bolnica Varaždin, OIB 59638828302, Varaždin, Ivana Meštrovića 1, radi isplate , nakon održane, zaključene glavne i javne rasprave na ročištu dana 9. travnja 2026. u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužiteljice te objave presude dana 23. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I/ Nalaže se tuženiku Opća bolnica Varaždin iz Varaždina, Ivana Meštrovića 1, OIB: 59638828302 da tužiteljici ZK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati razlike manje isplaćenih plaća u iznosu 1.089,76 EUR (tisuću osamdeset devet eura i sedamdeset šest centi) bruto zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31.12.2022. godine, a od 01.01.2023. godine po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do 31.12.2023. godine, a od 01.01.2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, time da se referentna stopa utvrđuje prema čl. 29. st. 8. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 114/22, 156/22 i 155/23 ~ dalje ZOO) u roku od 15 dana, na iznose kako slijedi:

- za siječanj 2019. godine, na iznos od 65,11 EUR od 16.02.2019. godine,

- za veljaču 2019. godine, na iznos od 62,40 EUR od 16.03.2019. godine,

- za ožujak 2019. godine, na iznos od 59,43 EUR od 16.04.2019. godine,

- za travanj 2019. godine, na iznos od 84,65 EUR od 16.05.2019. godine,

- za svibanj 2019. godine, na iznos od 55,62 EUR od 16.06.2019. godine,

- za lipanj 2019. godine, na iznos od 76,19 EUR od 16.07.2019. godine,

- za srpanj 2019. godine, na iznos od 73,17 EUR od 16.08.2019. godine,

- za kolovoz 2019. godine, na iznos od 74,38 EUR od 16.09.2019. godine,

- za rujan 2019. godine, na iznos od 81,83 EUR od 16.10.2019. godine,

- za listopad 2019. godine, na iznos od 97,43 EUR od 16.11.2019. godine,

- za studeni 2019. godine, na iznos od 79,79 EUR od 16.12.2019. godine,

- za prosinac 2019. godine, na iznos od 112,91 EUR od 16.01.2020. godine,

- za siječanj 2020. godine, na iznos od 30,64 EUR od 16.02.2020. godine,

- za veljaču 2020. godine, na iznos od 70,46 EUR od 16.03.2020. godine,

- za ožujak 2020. godine, na iznos od 65,75 EUR od 16.04.2020. godine, sve do isplate, osim za isplatu zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u gore navedenim bruto iznosima.

II/ Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.418,75 EUR (tisuću četiristo osamnaest eura i sedamdeset pet centi) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23. travnja 2026. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III/ Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužiteljice da bi joj tuženik bio dužan platiti zakonsku zateznu kamatu za razdoblje od 15. -16. u mjesecu za svaki pojedinačni iznos, kao neosnovan.

IV/ Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužiteljice koji se odnosi na zakonske zatezne kamate na pojedinačne bruto iznose iz toč. I/ izreke ove presude, a to na dio tih iznosa koji se odnosi na porez na dohodak i prirez poreza na dohodak, kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je povučen dio tužbenog zahtjeva tužiteljice za iznos od 250,74 eura.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podnijela ovome sudu tužbu navodeći da je u razdoblju od 1. siječnja 2019. do 31. ožujka 2020. bila zaposlena kod tuženika na radnom mjestu magistra medicinske biokemije te joj je rad bio organiziran na način da učestalo radi prekovremeno. U to vrijeme je bio na snazi Kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (Narodne novine 140/13 – dalje KU/13) gdje je tužiteljičina plaća bila regulirana u čl. 47. Nadalje je u isto vrijeme bio na snazi i Temeljni Kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama (Narodne novine 141/12 – dalje TKU) koji se paralelno primjenjivao i na tužiteljicu a koji je u čl. 51. na isti način definirao plaću kao i čl. 47. KU/13. Nastavno u odredbama iz čl. 51., 57 . i 59. KU/13 te u odredbi iz čl. 54. TKU propisani su dodaci i uvećanja osnovne plaće koji se isplaćuju tužiteljici i koji se obračunavaju na svaki efektivno odrađeni sat od osnovne vrijednosti tog sata tako da se tužiteljici za svaki odrađeni sat isplaćuje osnovna plaća sa uvećanjima i dodacima na koje je u tom satu ostvari la pravo, rad noću, posebnim uvjetima, posebna odgovornost za živote i zdravlje ljudi itd . U istom razdoblju je tužiteljica radila u otežanim uvjetima rada, a prema odredbi iz čl. 86. tada važećeg Zakona o radu (Narodne novine 149/09 – dalje ZR/09) te čl. 94. sada važećeg Zakona o radu (Narodne novine 93/14 – dalje ZR) joj je pripadalo pravo na povećanu plaću a to u postotku od 16% kako je propisano čl. 57. KU, dok je Dodatkom II (Narodne novine 92/19) propisano da se osnovna plaća po toj osnovi povećava za 19% od 1. rujna 2019. Tužiteljici je tuženik i isplaćivao taj dodatak u navedenim postocima u spornom razdoblju samo na dio sati koje je odradila, ali ne i na sve iako je ona radila cijelo vrijeme u istim otežanim uvjetima rada. Također Dodatkom I. KU (Narodne novine 96/15) koji je bio na snazi od 1. listopada 2015. je propisano da zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi i ostali zdravstveni djelatnici i nezdravstveni radnici koji sudjeluju u procesu dijagnostike i liječenja ostvaruju daljnji dodatak na plaću u iznosu od 4% od osnovne plaće, a od 1. rujna 2019. je taj postotak iznosio 8%. Budući je tužiteljica stalno radila na istom radnom mjestu to je i neprekidno imala iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi pa joj je od trenutka važenja navedenog dodatka pripadao i taj dodatak ali joj je taj dodatak tuženik isplaćivao samo na osnovnu plaću za sve odrađene sate a ne i za prekovremeni rad. Također tuženik tužiteljici slijedom manje isplaćenih plaća kako je to naprijed naveo prije korištenja godišnjeg odmora odnosno bolovanja i za vrijeme godišnjeg odmora odnosno bolovanja nije isplaćivao puni iznos naknade plaće. Prema tome tužiteljica navodi da joj tuženik nije isplaćivao u spornom razdoblju dodatak za otežane uvjete rada na osnovnu plaću za sve sate koje je tužiteljica odradila, nadalje od 1. listopada 2015. pa nadalje joj nije plaćao dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje pacijenata na osnovnu plaću za vrijeme prekovremenog rada te joj je konačno pogrešno obračunavao naknade plaća na koje je tužiteljica imala pravo utvrđujući prosjek prethodno isplaćivanih plaća koje su već umanjene po prethodnim osnovama za vrijeme korištenja godišnjeg odmora te bolovanja. Međutim navela je u tužbi da ona ne raspolaže svom potrebnom dokumentacijom poput evidencije rada i isplatnih lista za sporno razdoblje a sa kojima svakako raspolaže tuženik, te da stoga ne može postaviti određeni tužbeni zahtjev, a koju dokumentaciju joj tuženik nije niti dostavio na tužiteljičin zahtjev u traženom roku. Slijedom navedenog je u tužbi postavila i manifestacijski zahtjev sukladno odredbi iz čl. 186. b st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku tražeći da se naloži tuženiku dostava tužiteljičinih platnih listi za utuženo razdoblje, a slijedom čega je i postavila tužbeni zahtjev samo za isplatu razlike plaće navodeći da će određeni tužbeni zahtjev postaviti po dostavi dokumentacije i provedenom vještačenju.

2. Na pripremnom ročištu od dana 9. lipnja 2022. je zatraženo od tužiteljice dostava dokaza da je od tuženika zatražila dokumentaciju za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva te da joj je eventualno tuženik odbio dostaviti tu dokumentaciju. Tužiteljica nije dostavila navedeni dokaz već je podneskom od 15. lipnja 2022. (list 88 spisa) postavila određeni tužbeni zahtjev uz koji je dostavila i platne liste tražeći od tuženika isplatu jednog sveukupnog iznosa od 1.340,50 eura (10.100,00 kn) tako da je sud ustvari nastavio postupanje po tako postavljenom tužbenom zahtjevu. Nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja tužitelja je podneskom od 9. ožujka 2026. (listovi 156-157 spisa) postavila konačni tužbeni zahtjev o kojem je u ovoj presudi odlučivao ovaj sud.

3. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti protivio tužbi i tužbenom zahtjevu tužiteljice. Osporio je potraživanje tužiteljice na ime razlike plaće za neisplaćivane dodatke navodeći da su tužiteljici u spornom razdoblju bili isplaćivani svi dodaci kako je to propisano tada važećim KU te sukladno odredbama Zakona o radu, Zakona o plaćama u javnim službama i Zakona o osnovici plaće u javnim službama , a u kojim propisima su uređeni i navedeni elementi i način izračuna plaće tužiteljice. Smatra da se dodaci na plaću koji su doista propisani kolektivnim ugovorima, a temelje se i na odredbama Zakona o radu se trebaju isplaćivati na osnovnu plaću ,a ne i za prekovremeni rad koji rad je tužiteljici uredno isplaćen, a slijedom čega po mišljenju tuženika tužiteljica niti nema pravo na navedene dodatke kada radi prekovremeno jer se svi ti dodaci prema odredbama iz čl. 53. st. 5. te 57. KU/13 određuju i isplaćuju na osnovnu plaću pa su stoga od strane tuženika bili isplaćivani tužiteljici. Naime, da Kolektivni ugovor za državne službenike i namještenike doista propisuje pravo državnih službenika i namještenika na te dodatke i na prekovremeni rad . Također da u vezi toga postoji i različita sudska praksa pa i različita pravna mišljenja ali u svakom slučaju nije propisano da se ti dodaci u zdravstvu isplaćuju i na prekovremeni rad već isključivo na osnovnu plaću. Ističe da je tuženik u cijelosti isplaćivao tužiteljici dodatke sukladno odredbama Kolektivnog ugovora pa stoga je potraživanja tužiteljice u ovom slučaju neosnovano, a zbog čega se i usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu tužiteljice i predložio da se tužiteljica odbije s istim kao neosnovanim uz obvezu naknade troška tuženiku.

4. Tuženik nakon primitka sređenog tužbenog zahtjeva tužiteljice nije dao nikakav odgovor osim što je priznao matematički izračun razlika, ali je ostao kod navoda iznesenih u odgovoru na tužbu.

5. Sud je tijekom dokaznog postupka proveo prvenstveno dokaz knjigovodstveno- financijskim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Jadranki Dejanović te je izvršio uvid u nalaz i mišljenje te vještakinje sa listova 137-143 spisa, kao i u privitak nalazu i mišljenju sa listova 144-147 spisa, a koja se sastoji od ugovora o radu te rješenja o utvrđivanju koeficijenta, mjesta rada i dodataka na plaću , u dokumentaciju tuženika sa listova 18-81 spisa, isplatne liste s listova 89-122 spisa.

6. Na temelju tako provedenih dokaza ocjenjujući sve zajedno i svakog posebno, a to sukladno odredbi iz čl. 8. Zakon o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13,89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, 155/23 i 146/25- dalje: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice kako je konačno postavljen u cijelosti osnovan.

7. Sud je temeljem provedenih dokaza kao nesporno utvrdio slijedeće:

- da je tužiteljica bila zaposlena kod tuženika u spornom razdoblju na poslovima radnog mjesta magistra medicinske biokemije na specijalizaciji u medicinsko- biokemijskom laboratoriju time da su joj u istom razdoblju donašana i rješenja o utvrđivanju mjesta rada, koeficijenta složenosti poslova i dodataka na plaću,

- da je u tom razdoblju rješenjima od 5. rujna 2017. određen koeficijent složenosti poslova sa 1,659 te joj je priznat dodatak na plaću s osnove posebnih uvjeta rada u visini od 16% te zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi u iznosu od 4% (list 144 spisa), i rješenjem od 15. listopada 2019. joj je određen koeficijent složenosti poslova u visini od 1,659, dodatak s osnove posebnih uvjeta rada u visini od 19% i dodatak zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi u iznosu od 8% s primjenom od 1. rujna 2019. (list 147 spsia),

- da tužiteljica kao magistar medicinske biokemije na specijalizaciji zaposlena u zdravstvu ima pravo na dodatke koji se odnose na dodatke za otežane uvjete rada i za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi,

- da je tuženik doista tijekom spornog razdoblja isplaćivao te dodatke,

- da je tužiteljica u istom periodu radila u smjenama, zatim za vrijeme blagdana i vikenda te u prekovremenom radu.

8. Sporno je između stranaka da li je tuženik tužiteljici predmetne dodatke obračunavao na sve odrađene sate ili samo na dio tih sati odnosno da li joj je trebao obračunavati i isplaćivati navedene dodatke na sate odrađene u prekovremenom radu.

9. Nema dvojbe i nesporno je između stranaka da je tužiteljica u spornom razdoblju radila kod tuženika na radnom mjestu specijalizant medicinske biokemije te magistra medicinske biokemije u Odjelu medicinsko-biokemijski laboratorij. Njezina plaća je u tom razdoblju bila određivana Kolektivnim ugovorima za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja. Naime, nedvojbeno jest i nesporno između stranaka da je tužiteljica u spornom razdoblju radila i u dežurstvu. Prvotno je plaću tužiteljice određivao Kolektivni ugovor za zdravstvo i djelatnost zdravstvenog osiguranja (Narodne novine 143/2013 – dalje KU-143/2013), a koji se primjenjivao prilikom obračuna plaća za razdoblje od 1. prosinca 2013., a to znači u prvom dijelu utuženog razdoblja. U tom KU je sama definicija plaće bila određena u čl. 47. koji je propisivao da plaću radnika čini osnovna plaća i dodaci na osnovu plaću te da osnovnu plaću radnika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koji je raspoređen i osnovica za izračun plaće uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža. Dodaci na osnovnu plaću su stimulacija, dodaci za posebne uvjete rada, položajni dodaci i uvećanja plaće. Sama uvećanja plaće su propisana čl. 51. KU - 143/2013 i iz navedenog članka proizlazi da se osnovna plaća uvećava za rad noću, za rad subotom, za rad nedjeljom, za prekovremeni rad i za rad u drugoj smjeni, time da se prekovremenim radom smatra svaki sat rada duži od predviđenog rada utvrđenog dnevnim rasporedom rada, kao i svaki sat rada duži od mjesečnog fonda radnih sati, s tim da je također određeno da se dodaci iz st. 1. i st. 8. toga članka međusobno ne isključuju. Naime u čl. 51. st. 8. je bilo određeno da radniku za rad u dane blagdana, neradnih dana utvrđenih Zakonom i rad na dan Uskrsa ima pravo na plaću za 150 %. Tim Ugovorom je propisano u čl. 57. uvećanje plaće s osnove posebnih uvjeta rada, a također je u istom čl. dan popis radnih mjesta s osnova posebnih uvjeta rada dok je u čl. 57. st. 3. bilo određeno da se dodaci iz ovog čl. ne mogu kumulirati.

10. Prema Dodatku I (Narodne novine 96/15-dalje Dodatak I) je tužiteljici priznat dodatak na plaću s osnove posebnih uvjeta rada u visini od 16%, a zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi od 4%. Navedeno je promijenjeno Dodatkom II tako da je nakon 1. rujna 2019. dodatak na plaću s osnova posebnih uvjeta rada bio u visini od 19%, a zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi 8%. To je sve i donesene tada važećih kolektivnih ugovora. Prema tome je tužiteljica od 1. siječnja 2019. do 1. rujna 2019. ostvarivala dodatke u visini od 16% i 4%, a kako to proizlazi iz njezinog rješenja sa lista 144 spisa, a od 1. rujna 2019. u visini od 19% odnosno 8 %.

11. Između stranaka je prvenstveno sporno da li tužiteljica, a koja je nedvojbeno radila kao magistra medicinske biokemije ima pravo na obračun pa tako i isplatu u okviru plaće na dodatke za otežane uvjete rada i iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi i na sate koji su odrađeni prekovremeno tj. iznad redovnog mjesečnog fonda sati i radnih sati ili joj se ti dodaci trebaju obračunavati isključivo na osnovnu plaću kako je ista definirana u naprijed citiranim Kolektivnim ugovorima. To sve uvažavajući i same ugovore o radu koje su stranke zaključile, ali i rješenja kojima je tuženik određivao u pojedinim razdobljima tužiteljici plaću. Mišljenje je suda da je tužiteljica imala pravo na navedene dodatke i za vrijeme prekovremenog rada jer i u prekovremenom radu tužiteljica je radila poslove svog radnog mjesta za koje radno mjesto joj pripadaju i dodaci za otežane uvjete rada te za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, a kako to proizlazi iz naprijed naznačenih odredbi Kolektivnih ugovora. Naime, tuženik niti jednom riječju ne navodi da bi tužiteljica u prekovremenom radu mijenjala radno mjesto pa bi eventualno na taj način i gubila te dodatke. Stoga je nelogično i neživotno da tužiteljici ne bi pripadali navedeni dodaci i na sate koji su odrađeni u prekovremenom radu, a slijedom čega sud smatra da je tuženik bio u obvezi obračunavati te dodatke i na prekovremeni rad tužiteljici. Posebno se dodaje da iz odredaba kolektivnih ugovora i zaključenih ugovora o radu pa i rješenja tuženika o određivanju visine plaće tužiteljice ne proizlazi da bi se ti dodaci isključivali sa prekovremenim radom pa tako niti rad u dežurstvu koji se treba obračunavati kao prekovremeni rad. Uostalom navedeni zaključak proizlazi i iz brojne sudske prakse (59 Gž R-103/18 Županijski sud u Zagrebu, 47 Gr R-761/16 Županijski sud u Zagrebu, Gž R-455/2016 Županijski sud u Bjelovaru), ali i iz stajališta Vrhovnog suda izraženog u odluci br. Revr 1155/12-2 od 13. rujna 2017., a u kojoj odluci je zauzet stav da se dodaci za posebne uvjete rada isplaćuju i na iznos naknade za prekovremene sate rada te u pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-56/2019- 18 od 9. prosinca 2019. To tim više što rješenjima kojima je tužitelju određivana plaća je jasno naznačeno da tužiteljica ima pravo na uvećanje plaće upravo temeljem dodataka za otežane uvjete rada i iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi i to u spornom razdoblju za otežane uvjete rada u postotku od 16%, a za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi u postotku od 4% od 1. listopada 2015. do 1. rujna 2019., a od 1. rujna 2019. pa nadalje za otežane uvjete rade u postotku od 19%, a zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi u postotku od 8%. Pri tom je važno za napomenuti da se radno mjesto tužiteljice nije mijenjalo tijekom prekovremenog rada, a što konačno ne navodi niti sam tuženik u svojim tvrdnjama tijekom ovog postupka.

12. Kako je bio sporan način obračuna pa i visina plaće koju je tuženik isplaćivao tužiteljici u spornom razdoblju, to je nedvojbeno bilo potrebno provoditi knjigovodstveno-financijsko vještačenje, kako bi se utvrdilo da li je tuženik isplaćivao plaću tužiteljici u pravilnom iznosu, odnosno po tvrdnji tužiteljice u manjem iznosu ne obračunavajući joj sve dodatke za njezin cjelokupni odrađeni rad. Sud je navedeno vještačenje povjerio stalnoj sudskoj vještakinji Jadranki Dejanović, koja je u svom nalazu i mišljenju (listovi 137-143 spisa) decidirano navela raščlanjujući po mjesecima plaću koju je tužiteljica primila, zatim podatak sa obračunatim prekovremenim radom i predmetnim dodacima. Iz isplatnih lista plaća, te evidencije prisutnosti na radu, vještakinja je utvrdila da tužiteljici doista u spornom razdoblju tuženik nije obračunavao dodatke za otežane uvjete rada pa niti za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi na sate koji su odrađeni prekovremeno, a kojih sati je bilo ukupno 600 što konačno znači da je tužiteljici u tom razdoblju bila isplaćivana manja plaća. Prema nalazu i mišljenju tužiteljici je u tom razdoblju isplaćena manja plaća za iznos od ukupno 1.089,76 eura, time da joj je na ime neisplaćenih navedenih dodataka na plaću isplaćeno manje u iznosu od 990,48 eura, kako je to i naznačeno u samom vještačkom nalazu (list 142 spisa), a specificirano po mjesecima ovisno u kojem mjesecu je utvrđena tako manje isplaćena plaća. Međutim , ističe se da se ustvari tužiteljici isplaćivala manja plaća u pojedinim mjesecima upravo iz razloga što tuženik nije obračunavao pa i isplaćivao dodatke za otežane uvjete rada i iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi na prekovremene sate, a to u postocima koji su bili na snazi u vrijeme pojedinih mjeseci. Ujedno je u istom razdoblju tužiteljici bila isplaćivana i manja naknada za vrijeme korištenja godišnjeg odmora u iznosu od 99,28 eura (listovi 142- 143 spisa), a u tom razdoblju je tužiteljica imala pravo na naknadu prosjeka plaće koja joj je isplaćivana u razdoblju od tri mjeseca prije korištenja godišnjeg odmora, a kako to proizlazi iz odredbi naprijed citiranih Kolektivnih ugovora te Zakona o radu. Prema tome je tužiteljici u spornom razdoblju isplaćena manja plaća za iznos od ukupno 1.089,76 eura od čega dakle na ime neisplaćenih dodataka iznos od 990,48 eura, a slijedom toga i manja naknade plaće za vrijeme korištenje godišnjeg odmora u iznosu od 99,28 eura. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje knjigovodstveno-financijske vještakinje što se tiče samog izračuna smatrajući da je vještakinja izvršila izračun temeljem svog stručnog znanja i iskustva temeljem dokumentacije koja je dostavljena od strane stranaka, a ista je doista iscrpno i decidirano obrazložila navedeni izračun.

13. Napominje se da je tužiteljica podneskom od 9. ožujka 2026. i sredila svoj tužbeni zahtjev sukladno vještačkom nalazu. Tako sređenim tužbenim zahtjevom je tužiteljica ustvari i snizila svoj prvotni tužbeni zahtjev koji je glasio na iznos od 1.340,50 eura. Međutim tužiteljica je u sređenom tužbenom zahtjevu potraživala tek razliku na ime neisplaćenih dodataka radi otežanih uvjeta rada i radi iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi (990,48 eura) te razliku naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora (99,28 eura) odnosno sveukupno 1.089,76 eura. No, tužiteljica je ustvari na taj način u cijelosti uspjela u ovom postupku osim u jednom dijelu sporednog zahtjeva koji se odnosi na zateznu kamatu za razdoblje od 15. -16. u mjesecu za pojedinačne mjesečne iznose. To iz razloga što je odredbom iz čl. 92. st. 3. ZR određeno da ako Kolektivnim ugovorom ili ugovorom o radu nije drukčije određeno, plaća i naknade plaće za prethodni mjesec isplaćuje se najkasnije do 15. dana u idućem mjesecu. Stranke nisu dostavile podatak da bi se plaća drugačije isplaćivala. Nadalje je i odredbom iz čl. 29. st. 1. ZOO-a propisano da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje pored glavnice i zateznu kamatu. Budući je isplata plaća dospjela 15-og u mjesecu za protekli mjesec to je znači tuženik kao poslodavac došao u zakašnjenje sa slijedećim danom tj. sa 16-im danom u mjesecu tako da tek od tog dana i duguje zateznu kamatu na neisplaćenu razliku plaće. Tu se još posebno dodaje da je tužiteljica konačno sređenim tužbenim zahtjevom ustvari zbrojila u pojedinim mjesecima iznose koje joj je tuženik dugovao na ime neisplaćenih dodataka sa iznosima koje joj je dugovao na ime manje isplaćene naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora a ujedno je zatražila zateznu kamatu na utužene iznose sukladno stopi propisanoj u čl. 29. st. 2. ZOO-a.

14. Posebno se još dodaje da sud posebno ne obrazlaže svu dokumentaciju koja se nalazi u spisu, a budući je ta ista dokumentacija i bila temelj samom vještačkom nalazu i mišljenju, koji vještački nalaz i mišljenje je sud već prethodno ocijenio u ovom predmetu, a također i matematički izračun iz tog nalaza su prihvatile i obje stranke. Sa druge strane se posebno ne obrazlaže dokumentacija koja nije relevantna za ishod ovog postupka.

15. Kao što je već rečeno tužiteljica je konačno postavljenim tužbenim zahtjevom snizila prvotno postavljeni tužbeni zahtjev sa iznosa od 1.340,50 eura na iznos od ukupno 1.089,76 eura, a što znači da je za razliku ova dva iznosa od 250,74 eura povukla tužbeni zahtjev. Navedeno sniženje se i smatra djelomičnim povlačenjem tužbe sukladno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Su-IV-16/2021-8 od 26. travnja 2021. Sud nije posebno tražio od tuženika izjašnjavanje u vezi povlačenja tužbe sukladno odredbi iz čl. 193. st. 2. ZPP-a, a to tim više što se tuženik po primitku podneska sa konačno postavljenim tužbenim zahtjevom nije uopće upuštao u raspravljanje iako je podneskom od 25. veljače 2026. priznao matematički izračun temeljem čega je sud zaključio da se isti suglasio i sa sniženjem tužbenog zahtjeva. Međutim je sud obzirom na naprijed navedeno pravno shvaćanje u izreci pod rješenje utvrdio navedeno povlačenje tužbe, a to temeljem odredbe iz čl. 193. st. 2. ZPP-a.

16. Sud je također odbio i dio zahtjeva tužiteljice koji se odnosi na isplatu zateznih kamata na pojedinačne mjesečne iznose, a koji su sukladno odredbi iz čl. 433. a ZPP-a zatraženi u bruto iznosu, a to u dijelu što obveza plaćanja na dio bruto iznosa koji se odnose na poreze i doprinose dospijeva s danom isplate plaće, znači s danom kada poslodavac i isplaćuje plaću i to prema propisima koji važe na dan isplate, a kako to i proizlazi iz čl. 45. st. 1. i 2. Zakonu o porezu na dohodak (Narodne novine 177/04-dalje ZPD) pa i Pravilnika o porezu na dohodak (Narodne novine 95/05, 96/06, 68/07-dalje Pravilnik).

17. Obzirom na prednje presuđeno je kao u izreci.

18. Odluka o trošku temelji se na odredbi iz čl. 154. st. 1. ZPP-a. Sud je tužiteljici priznao trošak prema vrijednosti konačno sređenog tužbenog zahtjeva i to: za sastav tužbe prema tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23-dalje OT) u iznosu od 200,00 eura, zatim trošak sastava dva obrazložena podneska (25. travnja 2022. i 9. ožujka 2026.) svaki puta u iznosu od 200,00 eura prema tbr. 8. toč. 1. OT, trošak zastupanja na tri ročišta (9. lipnja 2022., 2. prosinca 2022. i 9. travnja 2026.) svaki puta u iznosu od 200,00 eura prema tbr. 9. toč. 1. OT, za zastupanje na ročištu za objavu prema tbr. 9. toč. 3. OT iznos od 75,00 eura, PDV na gornje iznose u ukupnoj visini 243,75 eura prema tbr. 46. OT, trošak vještačenja u iznosu od 200,00 eura, odnosno sveukupno 1.418,75 eura, a koji trošak je sud tužiteljici dosudio sukladno odredbi iz čl. 155. ZPP-a. Svi zatraženi troškovi su dosuđeni prema važećoj OT. Na dosuđene troškove je dosuđena i zatezna kamata od dana donošenja ove odluke, a to sukladno odredbi iz 151. st. 3. ZPP-a.

U Varaždinu 23. travnja 2026.

Sutkinja

Lidija Krašek

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi nadležnom Županijskom sudu, putem ovog suda, pismeno u tri primjerka.

Ukoliko je stranka bila uredno obavještena o ročištu za objavu presude, a istom ročištu nije pristupila tada će se dan objave presude na e -oglasnoj ploči smatrati kao dan primitka pismenog otpravka presude.

U slučaju da stranka nije bila uredno obavještena o ročištu za objavu tada će joj se pismeni otpravak presude dostaviti putem pošte te će se kao dan primitka uzeti dan kada joj je ista uručena od strane službenika pošte.

U razdoblju od 1. – 15. kolovoza rokovi za žalbu ne teku.

Dostaviti:

1/ OD Mišević i Jarić j.t.d., Osijek, L. Jägera 24/II (za tužitelja)

2/ Opća bolnica Varaždin, Varaždin, Ivana Meštrovića 1-Vaš broj: 03-222/296-2021

Nakon pravomoćnosti:

Porezna uprava Varaždin, Graberje 1, Varaždin