REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-498/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Davora Pustijanca, predsjednika vijeća, Nevenke Baran, suca izvjestitelja i Radovana Raduke, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SIM TVORNICA PVC I ALU STOLARIJE d.o.o. iz Osijeka, Ulica Sv. Ane 1, OIB: 55531410537, kojeg zastupa punomoćnik Ivan Jukić, odvjetnik u Osijeku, Europske avenije 3/I, protiv tuženika IMPRESUM d.o.o. iz Zagreba, Ulica Palma 13, OIB: 98009501308, kojeg zastupa punomoćnik Anton Denona, odvjetnik u Rijeci, Korzo 8, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-83/2025-31 od 18. prosinca 2025., u sjednici vijeća održanoj 22. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P -83/2025-31 od 18. prosinca 2025. u točkama I. i III. izreke i sudi:

1. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjevi tužitelja u dijelu koji glasi:

„Proglašava se djelomično nedopuštenom ovrha, odnosno pljenidba i prijenos novčane tražbine u postupku izravne naplate na temelju rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave poslovni broj Ovrv-10350/2024 od 24. srpnja 2024., pokrenutom na temelju zahtjeva tuženika Impresum d.o.o., OIB: 98009501308, Zagreb, Ulica Palma 13, na novčanim sredstvima tužitelja SIM TVORNICA PVC I ALU STOLARIJE d.o.o., OIB: 55531410537, Osijek, Ulica Sv. Ane 1, i to za iznos glavnice od 30.295,08 EUR (tridesettisućadvjestodevedesetpeteura i osamcenti) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.“

2. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 6.550,00 EUR, dok se preostali zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška u iznosu od 1.310,00 EUR odbija kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Odbacuje se kao nedopuštena tuženikova žalba podnesena protiv točke II. izreke presude Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-83/2025-31 od 18. prosinca 2025.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom označenom u izreci ove presude i rješenja prvostupanjski sud je proglasio djelomično nedopuštenom ovrhu odnosno pljenidbu i prijenos novčane tražbine u postupku izravne naplate na temelju rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave poslovni broj Ovrv-10350/24 od 24. srpnja 2024. pokrenutom na temelju zahtjeva tuženika i to za iznos glavnice od 30.295,08 EUR s pripadajućim zateznim kamatama (točka I. izreke presude). Istom presudom prvostupanjski je sud odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev za proglašenje nedopuštenom ovrhe odnosno pljenidbu i prijenos novčane tražbine u postupku izravne naplate na temelju rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave poslovni broj Ovrv-10350/24 od 24. srpnja 2024. pokrenutom na temelju zahtjeva tuženika „u preostalom dijeluˮ (točka II. izreke presude) te odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove (točka III. izreke presude). Tako je prvostupanjski sud presudio jer je nakon provedenog postupka, a osobito nakon provedenog financijskog vještačenja po vještaku Financije LB d.o.o. (u čije ime je vještačenje provelo IZ) utvrdio da tužitelj duguje tuženiku iznos od 31.710,91 EUR, a ne iznos od 62.005,99 EUR radi naplate kojeg je iznosa s pripadajućim kamatama tuženik pokrenuo ovrhu.

2. Protiv presude žalbu je podnio tuženik pobijajući je u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Obrazlažući žalbene razloge žalitelj u žalbi u bitnom navodi da je sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku. Sud u pobijanoj presudi zaključuje da su stranke bile u dva poslovna odnosa i to jednom vezanim uz radove u Staroj Novalji te u drugom poslovnom odnosu koji se odnosio na nabavu stroja i ostakljivanje ALU stolarije. Žalitelj smatra da je bilo odlučno utvrditi postoji li dugovanje tužitelja prema tuženiku kao i je li ovrha provedena sukladno odredbama Ovršnog zakona. Žalitelj navodi odredbu članka 50. stavka 1. točke 7. Ovršnog zakona te ističe da je sud bio dužan odlučiti isključivo u okviru iz te zakonske odredbe. Međutim, takvu odluku u pobijanoj presudi sud nije donio niti je dao jasne i određene razloge o tome jesu li ispunjeni uvjeti iz te zakonske odredbe. Žalitelj ističe da iz pravomoćnog rješenja o ovrsi jasno proizlazi osnova, visina i dospjelost tražbine te u tom dijelu ne postoji nikakva pravna ili činjenična nejasnoća. Međutim, sud unatoč tome zapravo presudom dovodi u pitanje sadržaj i učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi čime nedopušteno zadire u već pravomoćno riješen pravni odnos. Žalitelj ističe da je tužiteljevo dugovanje na dan 22. veljače 2024. iznosilo 60.005,99 EUR te ukoliko je tužitelj smatrao da ne duguje ili da mu nije jasno temeljem čega je ovrha pokrenuta bio je dužan takve prigovore pravodobno istaknuti. Propuštanjem ulaganja prigovora prihvatio je pravne učinke rješenja o ovrsi te naknadno osporavanje osnove i postojanja tražbine u ovom postupku predstavlja nedopušten pokušaj zaobilaženja pravomoćnosti sudske odluke – pravomoćnog rješenja o ovrsi. U nastavku žalbe žalitelj se poziva na odredbu članka 31. Ovršno zakona te ponavlja da tužitelj nije izjavio prigovor na rješenje o ovrsi pa je rješenje o ovrsi postalo pravomoćno i ovršno 20. kolovoza 2024. Takva odluka predstavlja osnov za pokretanje ovršnog postupka. Međutim, sud je u pobijanoj presudi pogrešno usmjerio težište svog razmatranja na analizu poslovnih odnosa između stranaka umjesto na utvrđenje je li tuženik u konkretnom slučaju bio ovlašten zahtijevati ovrhu. Time je sud raspravljao o pitanjima koja nisu bila predmet tužbenog zahtjeva niti su obuhvaćena postavljenim petitom te je prekoračio granice tužbe ulazeći u okolnosti koje izlaze iz okvira spora. O pravnom odnosu između stranaka je pravomoćno odlučeno rješenjem o ovrsi od 24. srpnja 2024. koje je postalo pravomoćno i ovršno 20. kolovoza 2024., što znači da sud više nije ovlašten ponovno raspravljati ni odlučivati o istom pravnom odnosu odnosno o pitanju dugovanja tužitelja kao ovršenika prema tuženiku kao ovrhovoditelju. Žalitelj ističe i da je rješenjem Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Ovr-5093/24 odbijen prijedlog za odgodom ovrhe kao neosnovan. Potpuno je neosnovan zaključak suda da je predmetna ovrha djelomično nedopuštena, a u pobijanoj presudi nije niti obrazloženo na temelju kojih činjenica ili pravnih razloga je sud zaključio da je ovrha djelomično nedopuštena. Zato je presuda utemeljena na pogrešnoj primjeni materijalnog prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. Osim toga, sud je (što žalitelj ponavlja) ponovno odlučio o sadržaju tražbine i pravnom odnosu koji je već pravomoćno utvrđen. Tuženik se poziva i na odredbu članka 5. stavka 8. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima prema kojem ovrhovoditelj uz pravomoćno i ovršno rješenje na temelju vjerodostojne isprave Agenciji podnosi zahtjev za naplatu na propisanom obrascu, osim ako se ovrha provodi za poreze, doprinose i druga davanja. Žalitelj predlaže da Visoki trgovački sud Republike Hrvatske uvaži žalbu i preinači pobijanu odluku, odnosno ukine je i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

2.1. Odgovor na žalbu nije podnesen.

3. Tuženikova žalba je djelomično osnovana i djelomično nedopuštena.

3.1. Ispitavši pobijanu presudu u točkama I. i III. izreke na temelju odredbe članka 365. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23) u granicama razloga određenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud iz činjenica koje je utvrdio izveo nepravilan zaključak o postojanju drugih činjenica, a na tim je činjenicama utemeljena prvostupanjska presuda.

4. Iz spisa proizlazi da je tužitelj kao ovršenik zaključkom Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Ovr-5093/2024-5 od 3. prosinca 2024. sa str. 31. spisa upućen da pokrene parnicu radi proglašenja pljenidbe i prijenosa u postupku izravne naplate nedopuštenim iz opugnacijskog razloga propisanog odredbom članka 50. stavka 1. točke 7. Ovršnog zakona („Narodne novine” broj: 112/12, 94/14, 73/17 i 131/20), to jest da tuženik kao ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave odnosno da nije ovlašten na temelju nje tražiti ovrhu protiv ovršenika (tužitelja). Naime, premda tužitelj kao ovršenik nije podnio prigovor/žalbu izvan proteka roka protiv pravomoćnog rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave poslovni broj Ovrv-10350/24 nego prijedlog za odgodu ovrhe, Općinski sud u Osijeku je prema obrazloženju navedenog zaključka smatrao da je time što se (ovdje) tužitelj pozvao na žalbeni razlog iz članka 50. stavka 1. točke 7. Ovršnog zakona on zapravo podnio žalbu protiv rješenja o ovrsi, a ne (samo) prijedlog za odgodom ovrhe koji je odbijen rješenjem istog općinskog suda poslovni broj Ovr-5093/2024-4 od 3. prosinca 2024.

(str. 102. - 103. spisa).

4.1. Nadalje, tužitelj je u tužbi smatrao da je ovrha nedopuštena i to iz razloga jer je uvidom u poslovne knjige tužitelja „vidljivo kako zapravo tuženik ima obvezu prema tužitelju u iznosu od 107.806,95 EUR stoga je uistinu nejasno temeljem čega je tuženik pokrenu ovrhu i zatim prisilnu naplatu po računu tužiteljaˮ odnosno „tužitelj nema nikakvog dugovanja prema tuženiku već tuženik ima prema tužiteljuˮ. Prema tome, iz navedenog proizlazi da je tužitelj u tužbi osporavao da duguje tuženiku cjelokupni iznos tuženikova potraživanja radi čije je naplate tuženik pokrenuo ovrhu te ishodio pravomoćno i ovršno rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave poslovni broj Ovrv-10350/24 od 24. srpnja 2024. kojeg je donio vršitelj dužnosti javnog bilježnika Sanja Popović (i koje je postalo pravomoćno i ovršno 20. kolovoza 2024.), a na temelju kojeg je tuženik podnio zahtjev Financijskoj agenciji za izravnu naplatu.

4.2. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio navode tužitelja ističući da je tužitelj (kao ovršenik) uredno zaprimio rješenje o ovrsi (kao i raniju obavijest da u roku od 15 dana može ispuniti svoju obvezu prema ovrhovoditelju-tuženiku), ali se na isti oglušio, to jest nije izjavio prigovor na rješenje o ovrsi pa je isto postalo pravomoćno i ovršno 20. kolovoza 2024., a nakon toga je tuženik podnio Financijskoj agenciji zahtjev za izravnu naplatu 13. studenoga 2024. Prema tome, tuženik je u odgovoru na tužbu smatrao da je tužitelj imao pravo izjaviti prigovor na rješenje o ovrsi, ali to nije učinio, a k tome u odnosu na tužiteljevo potraživanje prema tuženiku u iznosu od 107.806,95 EUR je istaknuo da takvo potraživanje nije predmet ovog spora (podredno, tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da je tužitelj radi naplate svog navodnog potraživanja u iznosu od 106.712,29 EUR pokrenuo ovršni postupak prijedlogom za ovrhu u kojem je tuženik kao ovršenik podnio prigovor kojim je u cijelosti osporio to potraživanje). U nastavku postupka, a radi ispitivanja da li tužitelj ima dugovanje prema tuženiku radi kojeg je provođena ovrha proveo dokaz saslušanjem svjedoka LZ (str. 128. - 129. spisa), ŽZ (str. 129. - 130. spisa) i RZ (str. 130. - 131. spisa) te vještačenje po sudskom vještaku Financije LB d.o.o. (IZ) i to na okolnost je li tužitelj podmirio sve svoje obveze prema tuženiku i kada je dospjela predmetna tražbina te koliko je ukupno novčanih sredstava tužitelj uplatio tuženiku (točka II. izreke rješenja poslovni broj P-83/25-16 od 5. lipnja 2025.; str. 133. spisa). S obzirom na to da je sudski vještak Financije LB d.o.o. u svom pisanom nalazu i mišljenju sa str. 136 . - 147. spisa naveo da su stranke bile u dvama poslovnim odnosima i to jednom na temelju izvođenja građevinskih radova u Staroj Novalji te drugom (na temelju kojeg je ovdje tuženik izdao tužitelju račun broj 50-P1-1 od 14. listopada 2022. na temelju kojeg je pokrenuo predmetnu ovrhu) na temelju kojeg je tužitelj trebao tuženiku isplatiti cijenu stroja za ostakljivanje alu stolarije, sudski vještak je izradio dvije varijante i to jednu prema kojoj se avansne uplate po akontacijskom računu za izvođenje građevinskih radova (osim preplaćenog iznosa od 12.095,08 EUR) odnose na nabavku i isporuku stroja za oslikavanje alu stolarije pa u tom slučaju tužitelj je po računu broj 50-P1-1 ukupno dužan 31.710,91 EUR, a ako tuženik nikada nije ispostavio tužitelju račun za izvedene građevinske radove (što je bio dužan učiniti ako ih je izveo) tada tužitelj nema duga po istom računu prema tuženiku već je u pretplati s avansnih uplatama u ukupnom iznosu od 22.680,03 EUR (str. 149. spisa). Na ročištu za glavnu raspravu održanom 22. rujna 2025. sudski vještak je ostao kod svog ranijeg pisanog nalaza i mišljenja s time da je dodatno naveo da tuženik nije stornirao (izdani) račun u iznosu od 2.500.000,00 kn. Na temelju tako provedenog postupka prvostupanjski je sud donio pobijanu presudu.

5. Prethodno, ovaj sud napominje da je predmet ovog spora proglašenje nedopuštenom ovrhe (zapravo, pljenidbe i prijenosa zaplijenjenih tužiteljevih sredstava na račun tuženika). Upravo zbog navedenog, a s obzirom na to da je tužitelj upućen na parnicu iz opugnacijskog razloga propisanog odredbom članka 50. stavka 1. točke 7. Ovršnog zakona, to je prvostupanjski sud trebao ispitati je li tuženik kao ovrhovoditelj ovlašten na temelju ovršne isprave tražiti ovrhu odnosno je li on ovlašten na temelju nje tražiti ovrhu protiv tužitelja-ovršenika. Prema tome, u konkretnom predmetu nije odlučno da li tužitelj doista duguje tuženiku novčani iznos od 62.005,99 EUR s pripadajućim kamatama (odnosno je li dopuštena pljenidba i prijenos novčanih sredstava s računa tužitelja na račun tuženika u ukupnom iznosu od 69.497,93 EUR koliko prema Očevidniku neizvršenih osnova za plaćanje Financijske agencije sa str. 24. - 25. spisa iznosi ukupan iznos glavnice s kamatama i troškovima ovršnog postupka), nego je li tuženik kao ovrhovoditelj ovlašten tražiti ovrhu odnosno je li on ovlašten tražiti ovrhu protiv tužitelja kao ovršenika. Dakle, budući da je tužitelj upućen na pokretanje parnice iz opugnacijskog razloga propisanog člankom 50. stavkom 1. točkom 7. Ovršnog zakona, za (ne)osnovanost tužbenog zahtjeva nije bitno da li tužitelj doista duguje tuženiku određeni novčani iznos radi kojeg je određena ovrha (zapljena i prijenos novčanih sredstava), a što je ispitao prvostupanjski sud.

6. Osim toga, prema odredbi članka 57. stavka 3. Ovršnog zakona rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave može se u dijelu kojim je njime određena ovrha pobijati žalbom nakon proteka roka iz razloga navedeni u članku 50. stavku 1. točkama 7., 9., 10. i 11. Ovršnog zakona, samo ako je činjenica na kojoj se temelji taj prigovor nastala nakon donošenja rješenja o ovrsi, a prema članku 50. stavku 1. u vezi članka 50. stavka 1. točke 9. Ovršnog zakona ovršenik (nakon proteka roka) može izjaviti žalbu ako je tražbina prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz koje potječe odluka odnosno nakon zaključenja sudske ili upravne nagodbe ili sastavljanja, potvrđivanja ili ovjeravanja javnobilježničke isprave.

6.1. Prema tome, ako tuženikovo potraživanje prema tužitelju (eventualno) ne postoji, tužitelj se mogao žalbom nakon proteka roka pozvati na taj opozicijski razlog s time da je on (i) u sporu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom (pod pretpostavkom da ga je sud u ovršnom postupku uputio u parnicu iz tog žalbenog razloga) mogao tražiti proglašenje ovrhe nedopuštenom samo iz tog razloga – dakle, ako je ovrhovoditeljeva (tuženikova) tražbina prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kad je tužitelj-ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku u kojem je donesena pravomoćna odluka kojom je utvrđeno njegovo dugovanje prema ovrhovoditelju. Međutim, osim što nije upućen u parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom iz tog žalbenog razloga, tužitelj u ovom postupku nije niti tvrdio da je tuženikovo potraživanje prema tužitelju prestalo na temelju činjenica koja je nastala nakon donošenja (pravomoćnog) rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave poslovni broj Ovrv-10350/24 od 24. srpnja 2024. nego da to potraživanje (uopće) nije postojalo jer tuženikova tražbina nije evidentirana u poslovnim knjigama tužitelja te je tužitelju nejasno temeljem koje je isprave uopće pokrenuta ovrha.

6.2. Slijedom navedenog, tužitelj je tijekom cijelog ovog spora zapravo osporavao da tuženik uopće ima potraživanje prema tužitelju (premda je isto utvrđeno pravomoćnim i ovršnim rješenjem o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave vršitelja dužnosti javnog bilježnika Sonje Popović poslovni broj Ovrv-10350/24 od 24. srpnja 2027.; str. 14. spisa), a ne da je to potraživanje prestalo na temelju neke određene činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz koje potječe odluka. Štoviše, prema ocjeni ovog suda tužitelj je (kao ovršenik) zbog toga što nije podnio prigovor protiv rješenja o ovrsi (prema iskazu svjedoka LZ sa str. 129. spisa to je propust zastupnika po zakonu tužitelja, no za taj je propust sam tužitelj odgovoran) mogao sukladno odredbi članka 58. stavka 7. Ovršnog zakona podnijeti prijedlog za ponavljanje postupka po pravilima parničnog postupka te bi u eventualnom ponovljenom (ovršnom) postupku mogao osporavati tuženikovo potraživanje prema tužitelju, a u odnosu na kojeg je podnesen prijedlog za ovrhu i izdano rješenje o ovrsi.

6.3. Prema tome, a kako to i tuženik osnovano ukazuje u žalbi, budući da je tuženikovo potraživanje utvrđeno pravomoćnim i ovršnim rješenjem o ovrsi, u parničnom postupku radi proglašenja ovrhe nedopuštenom sud (više) ne ispituje da li to potraživanje (u cijelosti ili djelomično) postoji ili ne postoji, već da li postoje određene činjenice koje su nastale nakon što je rješenje o ovrsi postalo pravomoćno, a na temelju kojih je tuženikova (ovrhovoditeljeva) tražbina prema tužitelju (ovršeniku) u cijelosti ili djelomično prestala. Međutim, upravo zbog toga što tužitelj u ovom sporu nije ni iznosio tvrdnje da su nakon donošenja rješenja o ovrsi nastale određene činjenice zbog kojih je tuženikova tražbina prestala nego je tvrdio da ona (uopće) ne postoji, a to je mogao osporavati pravovremenim prigovorom protiv rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave (što nije učinio), to je njegov tužbeni zahtjev za proglašenje ovrhe nedopuštenim u cijelosti neosnovan.

7. Zbog toga, time što je sud točkom I. izreke pobijane presude proglasio djelomično nedopuštenom ovrhu odnosno pljenidbu i prijenos novčane tražbine u postupku izravne naplate, prvostupanjski je sud iz činjenica koje je utvrdio izveo nepravilan zaključak o postojanju drugih činjenica, a na tim je činjenicama utemeljena prvostupanjska presuda. Zato je u tom dijelu tuženikovu žalbu valjalo uvažiti kao osnovanu i u tom dijelu preinačiti prvostupanjsku presudu, a na temelju odredbe članka 373. točke 2. Zakona o parničnom postupku.

8. Nadalje, budući da je uslijed (djelomično) preinačene presude tuženik u cijelosti uspio u sporu, to je sukladno odredbi članka 166. stavka 2. u vezi članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku tužitelj stranka koja je dužna tuženiku naknaditi cjelokupne troškove (prvostupanjskog i drugostupanjskog) postupka koji su bili potrebni za vođenje ovog spora. Stoga tuženik osnovano potražuje trošak sastava odgovora na tužbu prema Tbr. 8. točki 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine” broj 138/23) u iznosu od 1.048,00 EUR. Tuženik također osnovano potražuje trošak zastupanja odvjetnika na ročištima za glavnu raspravu održanima 5. lipnja 2025., 22. rujna 2025. i 9. prosinca 2025. u iznosu od 1.048,00 EUR (za svako ročište) prema Tbr. 9. točki 1. navedene Tarife kao i trošak sastava podneska od 18. rujna 2025. (str. 180 . - 181. spisa) kojim se je očitovao na nalaz i mišljenje financijskog vještaka u iznosu od 1.048,00 EUR prema Tbr. 8. točki 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Osim navedenog troška tuženik osnovano potražuje i trošak poreza na dodanu vrijednost u ukupnom iznosu od 1.310,00 EUR tako da ukupan tuženikov trošak prvostupanjskog postupka iznosi 6.550,00 EUR.

8.1. Međutim, za razliku od tog troška, tuženik neosnovano potražuje trošak sastava podneska od 23. travnja 2025. (s porezom na dodanu vrijednost) jer taj podnesak nije bio potreban za vođenje ovog spora u smislu članka 155. stavka 1. Zakona o parničnom postupku. Naime, uvidom u taj tuženikov podnesak sa str. 70. - 71. spisa proizlazi da je tuženik u tom podnesku ponavljao navode iz svog odgovora na tužbu, a k tome je predložio izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka ŽZ i RZ što je (također) mogao učiniti i u odgovoru na tužbu.

8.2. Budući da tuženik nije postavio zahtjev za naknadom troška drugostupanjskog postupka, to mu ovaj sud nije mogao priznati trošak tog postupka sukladno odredbi članka 164. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (članak 166. stavak 2. Zakona o parničnom postupku).

9. Međutim, u dijelu u kojem tuženik žalbom pobija točku II. izreke prvostupanjske presude, ovaj sud nalazi da tuženik nema pravni interes žalbom pobijati taj dio presude. Naime, upravo zbog toga što je točkom II. izreke presude odbijen kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva tužitelja za proglašenje nedopuštenom ovrhe odnosno pljenidbe i prijenosa novčane tražbine u postupku izravne naplate „u preostalom dijeluˮ (iako je s obzirom da je točkom I. izreke djelomično proglašena ovrha nedopuštenom ostalo nejasno je li dopuštena ili nedopuštena ovrha u odnosu na troškove ovršnog postupka), to je u tom dijelu presude tuženik uspio u sporu. Zbog navedenog, ovaj sud nalazi da je tuženikova žalba podnesena protiv te točke izreke prvostupanjske presude nedopuštena u smislu odredbe članka 358. stavka 3. Zakona o parničnom postupku jer on usvajanjem njegove žalbe protiv te točke izreke prvostupanjske odluke ne bi postigao povoljniju pravnu zaštitu od one koju mu je pružio prvostupanjski sud.

9.1. Slijedom navedenog, tuženikovu žalbu u dijelu kojim pobija točku II. izreke prvostupanjske presude je valjalo odbaciti kao nedopuštenu primjenom odredbe članka 367. stavka 1. Zakona o parničnom postupku, te riješiti kao izreci ovog rješenja.

Zagreb, 22. travnja 2026.

Predsjednik vijeća

Davor Pustijanac