Povrv-717/2025

REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Goranu Iskri, u pravnoj stvari tužitelja GRAD POREČ – PARENZO, OIB 41303906494, Poreč, Obala maršala Tita 5, kojeg zastupa punomoćnik Dejan Španović, odvjetnik iz Zagreba, Trnjanska cesta 59, protiv tuženika HRVATSKI TELEKOM d.d., OIB 81793146560, Zagreb, Radnička cesta 21, kojeg zastupa punomoćnik Tin Lovrić, odvjetnik iz Zagreba, Miramarska cesta 24, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 13. ožujka 2026. u prisutnosti punomoćnika stranaka, s danom objave 22. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Ukida se u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Vesne Pučar iz Zagreba, Miramarska 24, poslovni broj Ovrv-108443/2024 od 10. siječnja 2025. kojim je tuženiku naloženo platiti tužitelju iznos od 85.206,98 eura sa zateznim kamatama koje teku na iznos od:

- 36.657,75 eura od 16. srpnja 2024. do isplate,

- 42.407,13 eura od 21. kolovoza 2024. do isplate,

- 6.142,10 eura od 21. kolovoza 2024. do isplate,

i naknaditi mu troškove ovršnog postupka u iznosu od 2.430,00 eura sa zateznim kamatama od 10. siječnja 2025. do isplate, te se tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

II. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 7.083,61 eura, kao neosnovan.

III. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 7.285,00 eura sa zateznim kamatama koje teku od 22. travnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave 10. prosinca 2024. i javni bilježnik je donio rješenje o ovrsi radi naplate tužiteljeve tražbine u iznosu od 85.206,98 eura sa zateznim kamatama i troškovima postupka.

2. Tuženik je podnio prigovor protiv rješenja o ovrsi u kojem je naveo da su stranke sklopile ugovor o osnivanju prava služnosti na javnim površinama od 1. listopada 2010. i taj ugovor je jedina relevantna pravna osnova po kojoj je tuženik dužan plaćati tužitelj naknadu. Postojanje ugovornog odnosa između tužitelja i tuženika isključuje iz primjene obvezu plaćanja zakonske naknade sukladno čl. 63. st. 8. Zakona o elektroničkim komunikacijama.

3. Tužitelj je u tijeku postupka naveo da se tražbina odnosi na naknadu za pravo puta za razdoblje 2024.-2025. godine. Navodi da je prema djelomičnom rješenju HAKOM-a od 25. listopada 2017. tuženik u obvezi platiti tužitelju do 15. srpnja svake godine naknadu za pravo puta u iznosu od 50.872,36 eura. Prema rješenju HAKOM-a od 17. travnja 2019. tuženik je u obvezi platiti tužitelju do 20. kolovoza svake godine naknadu za pravo puta u iznosu od 42.407,13 eura, a prema dopunskom rješenju HAKOM-a od 10. rujna 2020. platiti mu do 20. kolovoza i naknadu za pravo puta u iznosu od 6.142,10 eura. Navodi da su ova rješenja končana i izvršna i na temelju njih je tuženik dužan platiti tužitelju naknadu svake godine u iznosu od 99.421,59 eura. Tuženik je 23. srpnja 2024. platio iznos od 14.214,61 eura te tužitelj potražuje preostali neplaćeni dio naknade u iznosu od 85.206,98 eura.

4. Tuženik je u tijeku postupka naveo da je postojanje ugovora između stranaka utvrđeno pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž - 1112/2019 od 1. prosinca 2020., koja je donesena nakon predmetnih rješenja HAKOM- a. Navodi i da utužena tražbina nije dospjela jer iz rješenja HAKOM-a proizlazi da dospijeva po isteku obračunske godine.

5. U dokaznom postupku sud je pročitao karticu kupaca (list 11 spisa), dopise (list 13, 20, 87, 94, 221-222 spisa), djelomično rješenje HAKOM-a klasa: UP/I-344-

03/16-11/264 od 25. listopada 2017. (list 14-19, 88-93 spisa), rješenje HAKOM-a klasa:

UP/I-344-03/16-11-264 od 17. travnja 2019. (list 21-28, 95-102 spisa), dopunsko rješenje HAKOM-a klasa: UP/I-344-03/16-11/264 od 10. rujna 2020. (list 29-32, 105- 108 spisa), ugovor T45-076/2010 o osnivanju prava služnosti na javnim površinama (list 70-74 spisa), presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-1112/2019 od 1. prosinca 2020. (list 75-81 spisa), e-mail korespondenciju (list 103-104, 109-110 spisa),

6. Nakon ocjene svih dokaza i na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne Novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08 i 57/11, 25/13, 70/19, 80/22 - dalje: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

7. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 85.206,98 eura sa zateznim kamatama po osnovi naknade za pravo puta za razdoblje 2024-2025 godine.

8. Iz ugovora u spisu proizlazi da su tužitelj i tuženik sklopili ugovor T45 - 076/2010 o osnivanju prava služnosti na javnim površinama od 1. listopada 2010. Čl. 3. st. 1. tog ugovora određeno je da je predmet ugovora osnivanje prava služnosti na javnim površinama u vlasništvu tužitelja u korist tuženika, u svrhu gradnje, polaganja, održavanja, razvoja i korištenja elektroničke komunikacijske infrastrukture i povezane opreme tuženika.

9. Čl. 4. st. 1. tog ugovora ugovoreno je da tužitelj daje pravo služnosti na javnim površinama na neodređeno vrijeme, a tuženik preuzima pravo služnosti javne površine na način i u opsegu pobliže opisanom u čl. 3. i 7. ugovora.

10. Čl. 4.2. ugovora određeno je da tužitelj ovlašćuje tuženika upisati pravo služnosti u zemljišnim knjigama u svoje ime i svoju korist. Tužitelj tijekom postupka ne osporava da je pravo služnosti upisano u zemljišnim knjigama.

11. Čl. 5. st. 1. tog ugovora ugovoreno je da za osnivanje prava služnosti na javnim površinama stranke utvrđuju godišnji avans u iznosu od 107.100,00 kn, što predstavlja protuvrijednost od 14.772,41 eura. Čl. 5. st. 3. tog ugovora određeno je da će tuženik plaćati avans godišnje naknade za služnost jednom godišnje, i to u roku od 30 dana od ispostave računa tužitelja.

12. Iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-1112/2019 od 1. prosinca 2020. proizlazi da se taj postupak vodio između ovdje tuženika kao tužitelja i ovdje tužitelja kao tuženika i tom presudom utvrđeno je da je otkaz ugovora o osnivanju prava služnosti na javnim površinama broj T45-076/2010 od 1. listopada 2010., kojeg je tuženik (ovdje tužitelj) izjavio 28. srpnja 2017. neosnovan i bez pravnog učinka.

13. Iz ove presude proizlazi da je tužitelj 28. srpnja 2017. dao izjavu tuženiku kojom otkazuje predmetni ugovor T45-076/2010 o osnivanju prava služnosti na javnim površinama od 1. listopada 2010. Potom je tuženik podnio tužbu radi utvrđenja da je otkaz tog ugovora neosnovan i bez pravnog učinka te je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske tužbeni zahtjev prihvaćen, odnosno utvrđeno je da je bez pravnog učinka predmetni otkaz ugovora. Stoga, ugovor T45- 076/2010 je i dalje na snazi između stranaka.

14. Iz djelomičnog rješenja Hrvatske regulatorne agencije za mrežne djelatnosti klasa UP/I-344-03/16-11/264 od 25. listopada 2017. proizlazi da je u postupku utvrđivanja infrastrukturnog operatora za elektroničku komunikacijsku infrastrukturu izgrađenu na nekretninama u vlasništvu tužitelja i utvrđivanja naknade za pravo puta, a pokrenutom na zahtjev tužitelja, pod točkom I. rješenja utvrđeno da je tuženik infrastrukturni operator za elektroničku komunikacijsku infrastrukturu i drugu povezanu opremu izgrađenu na nekretninama u vlasništvu tužitelja. Pod točkom III. izreke rješenja utvrđeno je da visina naknade za pravo puta za nekretnine iz točke I. izreke rješenja, koju je tuženik dužan plaćati tužitelju iznosi 383.297,79 kn godišnje (što sada iznosi 50.872,36 eura), počevši od 15. srpnja 2016. Naknadu za prvu i drugu godinu potrebno je platiti u roku 8 dana od primitka ovog djelomičnog rješenja, a za razdoblje od 15. srpnja 2016. do 12. kolovoza 2017. (razdoblje u kojem je bio na snazi ugovor T45-076/2010) naknadu je potrebno umanjiti za iznos kojeg je tuženik već platio tužitelju.

15. Iz rješenja Hrvatske regulatorne agencije za mrežne djelatnosti klasa UP/I- 344-03/16-11/264 od 17. travnja 2019. proizlazi da je u postupku utvrđivanja infrastrukturnog operatora za elektroničku komunikacijsku infrastrukturu izgrađenu na nekretninama u vlasništvu tužitelja i utvrđivanja naknade za pravo puta, a pokrenutom na zahtjev tužitelja, pod točkom I., II., III., IV., V. izreke tog rješenja utvrđeno da je tuženik na dan donošenja tog rješenja infrastrukturni operator i ima pravo puta na nekretninama u vlasništvu tužitelja. Pod točkom VII. Izreke rješenja riješeno je da se utvrđuje godišnja naknada za pravo puta za korištenje nekretnina iz ovog rješenja prema površini zemljišta na kojem se nalazi EKI. Pod točkom VIII. izreke rješenja utvrđeno je da tužitelj ima pravo na godišnju naknadu za pravo puta za nekretnine iz ovog rješenja od 12. kolovoza 2017. Pod točkom IX. izreke ovog rješenja riješeno je da se tuženik obvezuje u roku od 8 dana od primitka rješenja napraviti obračun godišnje naknade za pravo puta na temelju parametara iz točke I. -VIII. ovog rješenja te obračun dostaviti tužitelju i agenciji.

16. Iz dopunskog rješenja Hrvatske regulatorne agencije za mrežne djelatnosti klasa UP/I-344-03/16-11/264 od 10. rujna 2020. proizlazi da je u postupku utvrđivanja infrastrukturnog operatora za elektroničku komunikacijsku infrastrukturu izgrađenu na nekretninama u vlasništvu tužitelja i utvrđivanja naknade za pravo puta, a pokrenutom na zahtjev tužitelja,, pod točkom I. i II. izreke utvrđeno da je tuženik infrastrukturni operator na nekretninama u vlasništvu tužitelja. Pod točkom IV. izreke riješeno je da se utvrđuje godišnja naknada za pravo puta za korištenje nekretnina iz ovog rješenja prema površini zemljišta na kojem se nalazi EKI. Pod točkom V. izreke riješeno je da se utvrđuje da tužitelj ima pravo na godišnju naknadu za pravo puta iz ovog rješenja od 12. kolovoza 2017. Pod točkom VI. Izreke riješeno je da se tuženik obvezuje u roku od 8 dana od primitka rješenja napraviti obračun godišnje naknade za pravo puta na temelju parametara iz ovog rješenja te obračun dostaviti tužitelju i agenciji.

17. U postupku nije sporno da su sva navedena rješenja Hrvatske regulatorne agencije za mrežne djelatnosti konačna i izvršna te su na snazi.

18. Iz e-mail korespondencije (list 103 i 109 spisa) proizlazi da je tuženik dostavio tužitelju i agenciji obračun godišnje naknade prema točki IX. izreke rješenja od 17. travnja 2019. u iznosu od 319.516,50 kn (što sada iznosi 42.407,13 eura) i obračun godišnje naknade prema točki VI. izreke dopunskog rješenja od 10. rujna 2020. u iznosu od 46.277,63 kn (što sada iznosi 6.142,10 eura).

19. Visina naknade za pravo puta koja je utvrđena djelomičnim rješenjem od 25. listopada 2017. iznosi 50.872,36 eura godišnje, visina naknade za pravo puta koja je utvrđena rješenjem od 17. travnja 2019. iznosi 42.407,13 eura godišnje i visina naknade za pravo puta koja je utvrđena dopunskim rješenjem od 10. rujna 2020. iznosi 6.142,10 eura. Odnosno, ukupno naknada za pravo puta koja je utvrđena rješenjima agencije iznosi 99.421,59 eura.

20. Između stranaka nije sporno da je tuženik platio tužitelju iznos od 14.214,61 eura 23. srpnja 2024.

21. Uzimajući u obzir navedenu uplatu, preostali iznos godišnje naknade prema navedenim rješenjima za razdoblje 2024.-2025. godine iznosi 85.206,98 eura (99.421,59 eura – 14.214,61 eura). Naknada prema djelomičnom rješenju od 25. listopada 2017. u iznosu od 36.657,75 eura (50.872,36 eura – 14.214,61 eura) dospjela je 5. srpnja 2024. sukladno točki III. tog rješenja . U odnosu na dospijeće naknade prema rješenju od 17. travnja 2019. točkom X. rješenja određeno je da se tuženik obvezuje u roku od 10 dana od primitka rješenja platiti naknadu za prve dvije godine. Svaka sljedeća godišnja naknada plaća se u roku od 8 dana po isteku razdoblja za koju je naknada plaćena. Točkom VIII. rješenja određeno je da se naknada plaća od 12. kolovoza 2017. Stoga, razdoblje za koje je naknada plaćena istječe 12. kolovoza svake godine pa je sukladno točki X. rješenja naknada u iznosu od 42.407,13 eura dospjela istekom osam dana od isteka razdoblje za koje je prošla naknada plaćena, dakle, za utuženu tražbinu 21. kolovoza 2024. U odnosu na dospijeće tražbine prema dopunskom rješenju od 10. rujna 2020. točkom VII. rješenja određeno je da se tuženik obvezuje u roku od 10 dana od primitka rješenja platiti naknadu za prve dvije godine. Svaka sljedeća godišnja naknada plaća se u roku od 8 dana po isteku razdoblja za koju je naknada plaćena. Točkom V. rješenja određeno je da tužitelj ima pravo na naknadu od 12. kolovoza 2017. Stoga, razdoblje za koje je naknada plaćena istječe 12. kolovoza svake godine pa je sukladno točki VII. rješenja naknada u iznosu od 6.142,10 eura dospjela istekom osam dana od isteka razdoblje za koje je prošla naknada plaćena, dakle, za utuženu tražbinu 21. kolovoza 2024.

22. Sud je odbio tužiteljev prijedlog za izvođenjem financijskog vještačenja jer nije bio važan za odluku sukladno odredbi čl. 292. st. 4. ZPP-a. Ovo stoga što je visina godišnje naknade prema svakom od navedenih rješenja vidljiva iz isprava u spisu (u djelomičnom rješenju od 25. listopada 2017. je određeno navedena, dok je u pogledu rješenju od 17. travnja 2019. i 10. rujna 2020. tuženik dostavio obračun godišnje naknade, kako je tim rješenjima i obvezan). Nije potrebno izvođenje financijskog vještačenja jer oduzimanje plaćenog iznosa (14.214,61 eura) od ukupnog iznosa naknade (99.421,59 eura) ne predstavlja izračun za koji je nužno potrebno stručno znanje financijskog vještaka, već se radi o vrlo jednostavnoj matematičkoj operaciji zbrajanja i oduzimanja.

23. Međutim, stranke su svoje odnose uredile ugovorom T45-076/2010 o osnivanju prava služnosti na javnim površinama od 1. listopada 2010. Na temelju tog ugovora tuženik je stekao pravo služnosti, kao stvarno pravo, na svim javnim površinama u vlasništvu tužitelja, upravo u svrhu gradnje, održavanja, razvoja i korištenja elektroničke komunikacijske infrastrukture i povezane opreme tuženika. Taj ugovor je i dalje na snazi.

24. Točni su tužiteljevi navodi da se u parničnom postupku ne može preispitivati pravilnost i zakonitost rješenja donesenih u upravnom postupku, već je to moguće samo u upravnom postupku povodom pravnih lijekova podnesenih protiv tih rješenja. Međutim, u ovom parničnom postupku ne ispituje se pravilnost i zakonitost navedenih rješenja Hrvatske regulatorne agencije za mrežne djelatnosti, već se u ovom postupku odlučuje o tome da li u situaciji kada postoji ugovor između stranaka i rješenja agencije, plaća li se naknada koju su stranke ugovorile ili zakonska naknada koja je utvrđena rješenjima agencije.

25. U utuženom razdoblju na snazi je Zakon o elektroničkim komunikacijama („Narodne novine“ broj: 76/22 dalje: ZEK/22) koji u čl. 63. st. 8. propisuje da infrastrukturni operator ne plaća upravitelju općeg dobra ili vlasniku nekretnine naknadu za pravo puta u slučaju kada je infrastrukturni operator ujedno i vlasnik te nekretnine, ili ima kakvo stvarno pravo na toj nekretnini, ili drugi pravni odnos s upraviteljem općeg dobra ili vlasnikom nekretnine, kojim je uređeno korištenje općeg dobra ili nekretnine.

26. Na pravni odnos stranaka primjenjuje se propis koji je na snazi u razdoblju za koje tužitelj potražuje naknadu, dakle, ZEK/22. Neovisno o tome, valja istaknuti da je sadržajno isto uređenje bilo na snazi i u vrijeme kada su donesena predmetna rješenja agencije. Čl. 28. st. 4. Zakona o elektroničkim komunikacijama („Narodne novine“ broj: 73/08, 133/12, 80/13, 71/14, 72/17 – dalje: ZEK/08) propisano je da infrastrukturni operator plaća upravitelju općeg dobra ili vlasniku nekretnine naknadu za pravo puta u skladu s odredbama članka 29. ovoga Zakona, osim ako je infrastrukturni operator ujedno i vlasnik te nekretnine, ili ima koje drugo stvarno pravo na toj nekretnini, ili drugi pravni odnos s upraviteljem općeg dobra ili vlasnikom nekretnine, kojim je utvrđena obveza plaćanja odgovarajuće naknade za korištenje općeg dobra ili nekretnine.

27. U konkretnom slučaju, tuženik u utuženom razdoblju ima stvarno pravo na predmetnim nekretninama, i to pravo služnosti koje je osnovano na temelju ugovora T45-076/2010 o osnivanju prava služnosti na javnim površinama od 1. listopada 2010. Zbog toga, tuženik nije dužan plaćati zakonsku naknadu za pravo puta iz ZEK/22, već je dužan ispuniti svoju ugovornu obvezu, odnosno platiti naknadu koju su stranke ugovorile. Rješenjima Hrvatske regulatorne agencije za mrežne djelatnosti utvrđena je zakonska naknada za pravo puta, dakle, obveza plaćanja naknade nastaje po samom zakonu na temelju odredbi ZEK/22 i prije toga ZEK/08. Ne radi se o naknadi čija obveza plaćanja bi konstitutivno nastala donošenjem rješenja agencije, već se tim rješenjima utvrđuje zakonska naknada za pravo puta i njezina visina. Međutim, kako u utuženom razdoblju tuženik ima stvarno pravo na predmetnim nekretninama – pravo služnosti u svrhu gradnje, održavanja, razvoja i korištenja elektroničke komunikacijske infrastrukture i povezane opreme tuženika na temelju ugovora sklopljenog između stranaka, to sukladno odredbi čl. 63. st. 8. ZEK /22 ne postoji njegova obveza plaćati zakonsku naknadu za pravo puta, odnosno naknadu koja je utvrđena rješenjima Hrvatske regulatorne agencije za mrežne djelatnosti bez obzira na to što su ta rješenja konačna i izvršna, već postoji isključivo tuženikova obveza plaćati naknadu koja je ugovorena ugovorom T45-076/2010 od 1. listopada 2010.

28. Nije sporno da je u utuženom razdoblju tuženik platio tužitelju ugovorenu naknadu u iznosu od 14.214,61 eura. Kako ne postoji obveza plaćanja zakonske naknade za pravo puta, to je tužbeni zahtjev neosnovan.

29. Tuženik je uspio u parnici pa mu je tužitelj dužan nadoknaditi parnične troškove sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a. Prilikom odlučivanja koji troškovi će se nadoknaditi tužitelju uzeti su u obzir samo oni troškovi koji su bili potrebni radi vođenja parnice u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a i odmjereni su prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23 – dalje: Tarifa) prema vrijednosti predmeta spora od 85.206,98 eura.

30. Tuženiku su priznati troškovi sastava prigovora protiv rješenja o ovrsi u iznosu od 1.284,00 eura prema Tbr. 11. t. 1. Tarife, za sastav podnesaka od 25. rujna 2025. i 4. veljače 2026. u iznosu od 1.284,00 eura za svaki podnesak prema Tbr. 8. t. 1. Tarife, za podnesak od 13. veljače 2026. u iznosu od 50,00 eura prema Tbr. 8. t. 4. Tarife, za zastupanje na ročištu od 16. veljače 2026. u iznosu od 642,00 eura prema Tbr. 9. t. 2. Tarife jer se na tom ročištu raspravljalo samo o procesnim pitanjima, za ročište od 13. ožujka 2026. u iznosu od 1.284,00 eura prema Tbr. 9. t. 1. Tarife, što ukupno iznosi 5.828,00 eura. Tuženiku je priznat i trošak PDV-a (25%) prema Tbr. 46. Tarife u iznosu od 1.457,00 eura pa ukupni priznati troškovi iznose 7.285,00 eura.

31. Tužitelj je dužan platiti i zatezne kamate na troškove postupka sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a koje teku od dana donošenja presude. Stopa zatezne kamate određena je u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) za ostale odnose.

Zagreb, 22. travnja 2026.

Sudac

Goran Iskra

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada je održano ročište na kojem je presuda objavljena ako je stranka uredno obaviještena o tom ročištu, odnosno u roku od 15 dana od primitka presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.

DNA

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku