Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

Čakovec, Ruđera Boškovića 18

Poslovni broj: P-326/2024-39

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

R J E Š E N J E

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji Sandri Oletić, u pravnoj stvari tužitelja PH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Krešimiru Golubiću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Golubić i Šikić iz Čakovca, protiv tuženika Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović iz Zagreba, radi isplate, nakon dovršene glavne rasprave održane dana 9. ožujka 2026. u nazočnosti punomoćnika tužitelja, dana 22. travnja 2026. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"I. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 8.091,32 EUR-a uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku od 01.10.2015. do isplate po stopi kako slijedi:

- od 01. listopada 2015. do 31. prosinca 2015. po stopi od 8,14 % godišnje - od 01. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016. po stopi od 8,05 % godišnje

- od 01. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. po stopi od 7,88 % godišnje - od 01. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017. po stopi od 7,68 % godišnje

- od 01. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017. po stopi od 7,41 % godišnje - od 01. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018. po stopi od 7,09 % godišnje

- od 01. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018. po stopi od 6,82 % godišnje

- od 01. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019. po stopi od 6,54 % godišnje

- od 1. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019. po stopi od 6,30% godišnje,

- od 1. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020. po stopi od 6,11% godišnje,

- od 1. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020. po stopi od 5,89% godišnje,

- od 1. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021. po stopi od 5,75% godišnje,

- od 1. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021. po stopi od 5,61% godišnje,

- od 1. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022. po stopi od 5,49% godišnje,

- od 1. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022. po stopi od 5,31% godišnje,

- od 1. siječnja 2023. do 30. lipnja 2023. po stopi od 5,50% godišnje,

- od 1. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi od 7,00% godišnje,

- od 1. siječnja 2024. do 30. lipnja 2024. po stopi od 7,50% godišnje,

- od 1. srpnja 2024. do isplate pod stopi od 7,25% godišnje,

a u slučaju promjene stope zakonske zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak uvećan za zakonske zatezne kamate koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate po stopi od 7,25 % godišnje, a u slučaju promjene stope zakonske zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana."

II. Nalaže se tužitelju da naknadi tuženiku troškove postupka u iznosu od 2.125,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od dana 22. travnja 2026. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od petnaest dana.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužba tužitelja za isplatu iznosa od 2.593,81 EUR uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku od 28.1.2019. od isplate, povučena.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 13. lipnja 2019. podnio tužbu protiv tuženika, radi isplate, u kojoj se navodi:

- da tužitelj je s Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Podružnicom Čakovec (sada Addiko bank dd.) dana 17.12.2004. zaključio Ugovor o kreditu br. 146-278/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini koji je solemniziran kod javnog bilježnika EH iz [adresa] pod br. OU-1848/04 dana 20.12.2004.; da temeljem ugovora tužitelju je odobren stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 51.500,00 CHF prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, sa kamatnom stopom od 4.99% dekurzivno godišnje, da temeljem čl. 6. Ugovora u slučaju promjene situacije na tržištu Banka je ovlaštena promijeniti visinu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.; da kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, protuvrijednost mjesečnog anuiteta iznosi 339,59 CHF, a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, kako je to određeno važećom Odlukom o kamatnim stopama banke, počevši od 31.01.2025., da ugovoreno je trajanje kredita do 31.12.2034.; da tužitelj je navedeni kredit u cijelosti otplatio i to prijevremeno, dana 28.01.2019.;

- da u konkretnom slučaju, od početka otplate kredita, pa nadalje kamatna stopa se u nekoliko navrata povećala, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta, da dakle, tuženik je jednostrano značajno povećao ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bez da je omogućio tužitelju da pregovara o visini iste, a tužitelju nisu razjašnjeni objektivni parametri uslijed promjene kojih bi eventualno došlo do promjene kamatne stope; da tuženik nije informirao tužitelja o posebnim valutnim rizicima povezanim uz švicarski franaka, razlozima zašto se kredit veže uz valutu koja nije službena valuta Republike Hrvatske, niti je domicilna valuta tužitelja ili tuženika, već naprotiv, kako tužitelja tako i brojne druge korisnike kredita kroz reklame i prilikom razgovora poticao na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima, navodeći da se radi o "sigurnoj" valuti i da je to kredit koji je najpovoljniji za njegova korisnika; da takvim postupanjem tuženik je rizik promjene vrijednosti valute u cijelosti prebacio na tužitelja, koji je anuitete, dakle glavnicu i kamate zajedno, otplaćivao u hrvatski kunama, čime je za tužitelja učinio neizvjesnom njegovu ukupnu obvezu temeljem sklopljenog ugovora i time prouzročio značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača te istog doveo u težak položaj zbog povećanja obveze tužitelja; da dakle, odredbe citiranog ugovora koje se odnose na način promjene kamatne stope i valutne klauzule o kojima se nije pojedinačno pregovaralo su nepoštene, a time i ništetne, što u ovom postupku predstavlja prethodno pitanje, a sud na ništetnost (koja nastupa ex lege) pazi po službenoj dužnosti; da Trgovački sud u Zagrebu je presudom poslovni broj P -1401/12 od 14. srpnja 2013., potvrđenom odlukom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž- 7129/13 od 13.06.2014. i presudom poslovni broj Pž-6632/17 od 14.06.2018., utvrdio nepoštenim odnosno ništetnim navedene ugovorne odredbe, a sud je u ovom postupku vezan navedenim utvrđenjima; da stoga tužitelj ovu tužbu podnosi radi isplate novčanog iznosa na ime preplaćenih kamata i ina ime razlike uplaćenih anuiteta po početnom otplatnom planu umanjenih za preplaćene kamate, a do kojeg je povećanja došlo uslijed rasta tečaja švicarskog franka; da svi iznosi plaćeni više od iznosa iz početnog otplatnog plana predstavljaju stjecanje bez osnove te ih je tuženik kao nepošteni stjecatelj dužan vratiti tužitelju, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa; da prije pokretanja ovog postupka tužitelj je zatražio dokumentaciju koja je potrebna radi izračuna preplaćenih iznosa, međutim od tuženika je dobio informaciju da ga pozitivni zakonski propisi na obvezuju na dostavu dokumentacije vezane uz kredit nakon isteka ugovornog odnosa, a da unatoč tome, tužitelj je zatražio pismenim putem dokumentaciju, no međutim tuženik nije dostavio zatraženu dokumentaciju;

- da dana 14.04.2016. na poziv tuženika, a temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, stranke su sklopile Sporazum uz Ugovor o kreditu br. 146-278/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, a koji je solemniziran pod brojem OV-2428/16 od 13.05.2016. kod javnog bilježnika Sanda Jalšovec iz [adresa], a kojim su ugovoreni uvjeti za provedbu konverzije kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR; da tužitelj ističe da je o pitanju pravnog interesa tužitelja da, nakon što je sklopio Dodatak ugovora o kreditu zahtijeva utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu, pravno stajalište zauzeo Vrhovni sud RH u rješenju broj Rev.2868/2018 od 12.02.2019., utvrdivši da tužitelj i dalje ima pravni interes za ovim zahtjevom, to stoga što mu konverzijom nije u cijelosti namiren dug, budući da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO-a, koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni; da stoga konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, budući da istim Dodatkom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno nije nadoknađena šteta koja je nastala tužitelju u vidu preplaćenih kamata i razlike u valutnom tečaju;

- te tužitelj pozivom na odredbu članka 186.b Zakona o parničnom postupku predlaže sudu da naloži tuženiku da dostavi dokumentaciju po predmetnom Ugovoru o kreditu potrebnu za provođenje vještačenja po vještaku knjigovodstveno-financijske struke; te da nakon provedenog postupka donese presudu kojom se nalaže tuženiku da isplati tužitelju iznos koji će biti specificiran nakon što bude udovoljeno rješenju kojim se tuženik poziva na dostavu dokumentacije i nakon provođenja vještačenja po toj dokumentaciji, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom (točka I. tužbenog zahtjeva), te nalaže tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude pa do isplate (točka II. tužbenog zahtjeva).

2. U danom odgovoru na tužbu tuženik osporava osnov i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva. Tuženik navodi da iz tužbe naime proizlazi kako tužitelj, kao predmet raspravljanja u ovom postupku navodi ništetnosti pojedinih odredaba ugovora o kreditu kojeg je sklopio s tuženikom te vraćanja stečenog bez osnove, iako su strane ugovora o kreditu navedene odredbe zamijenile drugima i to s retroaktivnim učinkom pa stoga sporne odredbe više niti ne egzistiraju, kao što su se i sporazumjele oko iznosa kojeg tužitelj potražuje u ovom postupku; da drugim riječima, tužitelj je pravo čije ostvarenje traži u ovom postupku već ranije u cijelosti ostvario pa mu se stoga osporava pravni interes za vođenjem ovog postupka; da tuženik ističe kako su tužitelj i tuženik sklopili Aneks uz ugovor o kreditu kojim su konvertirali kredit, a sukladno za tuženika prisilnim odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/205; dalje u tekstu: ZIDZPK), te da spomenuti Zakon predstavlja snažnu i izvanrednu intervenciju države kojom je prije svega uspostavljen ravnopravan odnos korisnika kredita denominiranih u CHF s onima čiji krediti su bili denominirani u EUR, uspostavljena ravnoteža između ugovornih strana i kojim je zakonodavac cjelovito riješio pitanje restitucije potrošača; da sukladno navedenom, svi učinci presumirano nepoštenih ugovornih odredaba koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF i posredno na odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a koji se odnose na ništetnosti restituciju potrošača, anulirani su provedbom ZIDZPK od strane tuženika; te da predmetom postupka može biti samo ispravnost izračuna konverzije, odnosno postupanje tuženika u skladu s ZIDZPK, dakle, jednini egzistentni odnos između parničnih strana jest onaj koji proizlazi iz Aneksa uz ugovor o kreditu. Tuženik ističe kako u predmetnom postupku nisu ispunjene pretpostavke za podnošenje tužbe iz članka 186.b stavkom 3. Zakona o parničnom postupku iz razloga što tužitelj, kao korisnik kredita, raspolaže svim podacima za postavljanje tužbenog zahtjeva, da naime, u historijatu tužbe tužitelj traži da se tuženiku naloži dostava dokumentacije koju je tuženik redovito dostavljao tuženiku te kojom tužitelj raspolaže. Tuženik opreza radi ističe prigovor zastare. Slijedom navedenoga tuženik predlaže tužbeni zahtjev tužitelja odbaciti radi nedostatka pravnog interesa, te obvezati tužitelja da naknadi tuženiku troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude do isplate.

3. Tužitelj je ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva, te svih svojih navoda, osporavajući navode iz odgovora na tužbu.

4. Tuženik je podneskom od 20. prosinca 2019. dostavio naloženu mu dokumentaciju po predmetnom ugovoru o kreditu, te u daljnjem tijeku postupka zatražio donijeti rješenje kojim se nalaže tužitelju u ostavljenom roku postaviti određeni zahtjev te naznačiti vrijednost predmeta spora.

5. Tužitelj je podneskom od 12. prosinca 2024., na traženje tuženika i postupajući po nalogu suda, postavio određeni tužbeni zahtjev za isplatu, predlažući donošenje presude kojom se nalaže tuženiku da tužitelju isplati iznos od 5.317,04 eura uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku od 28.1.2019. od isplate.

6. Tužitelj je tužbeni zahtjev sredio podneskom od 3. studenog 2025., kojim se očitovao na nalaz i mišljenje sudskog vještaka navodeći da na pitanje kolike je iznose anuiteta izražene u kunama odnosno eurima tužitelj preplatio otplatom ugovora o kreditu do 30.09.2015. u odnosu na iznose koje bi bio dužan platiti da se od početka primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa i kolike je iznose tužitelj preplatio u odnosu na iznose koje bi bio dužan platiti po ugovorenom tečaju CHF na dan isplate kredita, vještak je pogrešno utvrdio da nije utvrđena preplata , da naime, vještak nije utvrdio pojedine preplate anuiteta, već je samo iznio zbirni obračun, no da vještak je pored toga utvrdio da je tužitelj zaključno s danom 28.1.2019. platio tuženiku uvećani iznos glavnice od 10.685,13 EUR, i to uplatom izvršenom 28.1.2019. ; te da slijedom svega navedenog tužitelj precizira i konačno sređuje tužbeni zahtjev te predlaže donošenje presude kojom se nalaže tuženiku da tužitelju isplati iznos od 10.685,13 eura uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku od 28.1.2019. od isplate.

7. Na prednje navedeni podnesak tužitelja tuženik se očitovao navodeći se prije upuštanja u raspravljanje opreza radi protivi preinaci tužbe; da naime, tužitelj je podneskom od 3. studenog 2025.g., u nedopuštenoj fazi postupka, odnosno u fazi glavne rasprave, nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, prvi puta određuje visinu tužbenog zahtjeva u iznosu od 10.685,13 eura. Nadalje, tuženik osporava pravilnost izrađenog Nalaza i mišljenja u dijelu u kojemu je vještak izračunavao razliku glavnice te se protivi da se izračun iz Nalaza i mišljenja uzme u obzir kao dokaz visine tražbine tužitelja, te tuženik u preostalom dijelu ostaje kod prigovora pravne prirode.

8. Tužitelj je ostao kod tužbe i sređenog tužbenog zahtjeva, osporavajući navode i prigovore tuženika. Tužitelj smatra da tuženik samo paušalno osporava pravilnost nalaza i mišljenja te da svojim navodima nije doveo u sumnju pravilnost izrađenog nalaza i mišljenja. Tužitelj ponavlja da tuženik nije konverziju proveo u skladu sa zakonom, da aneks nije valjan, da je ništetan i da ne proizvodi pravne učinke , te da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja dodatka u ugovoru kojim se provodi konverzija tuženik kao trgovac nije tužitelja i druge potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, primjerice tuženik nije informirao tužitelja da je ugovor o kreditu bio oslobođen odredbi da se kredit vraća u anuitetima prema tečaju švicarskog franka na dan isplate, a ne na dan plaćanja pojedinog anuiteta, te ga nije informirao da je stoga na dan 30. rujna 2015. glavnica iznosila 157.045,53 kuna, te da mu konverzijom zapravo povećava tu glavnicu na iznos od 237.552,65 kuna, što je sve vidljivo iz provedenog vještačenja.

9. Tuženik navodi da vještak prilikom izračuna razlike glavnice uzima pogrešan iznos nedospjele glavnice u HRK zbog čega je konačno obračunao pogrešan iznos razlike, da naime, nedospjela glavnica u HRK iznosila je 218.009,59 HRK, a ne kako to vještak pogrešno navodi 237.552,65 HRK. Tuženik ujedno osporava da bi tužitelj imao pravnu osnovu potraživanja isplate na ime razlike glavnice.

10. Tužitelj očitujući se na primjedbe tuženika navodi da tužitelj je temeljem dobivene dokumentacije postavio određeni tužbeni zahtjev za vrijeme trajanja prethodnog postupka; da nakon provedenog vještačenja, tužitelj je konačno sredio tužbeni zahtjev, dalje navodeći da: „Nakon zaključenog prethodnog postupka i provedenog financijskog vještačenja tužitelju je dopušteno preinačenje tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka, na temelju odredbe čl. 191. st. 2. ZPP.” VS RH, Rev-896/2023-4, 12. lipnja 2024.; „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“ VS RH, Su - IV-123/2024-5, 27. svibnja 2024.; te da prigovori tuženika nalaz i mišljenje vještaka su neosnovani.

11. Nakon očitovanja sudskog vještaka na primjedbe tuženika odnosno dopune nalaza i mišljenja sudskog vještaka, te nakon usmenog saslušanja sudskog vještaka na ročištu za glavnu raspravu održanom dana 9. ožujka 2026., tužitelj je na istom ročištu sukladno iskazu vještaka precizirao i konačno sredio tužbeni zahtjev, na način da predlaže da sud donese presudu kojom se nalaže tuženiku da tužitelju isplati iznos od 8.091,32 EUR-a uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku od 01.10.2015. do isplate, u roku od 15 dana (točka I. tužbenog zahtjeva), te nalaže tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak uvećan za zakonske zatezne kamate koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, u roku od 15 dana (točka II. tužbenog zahtjeva).

12. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu , i to dokumentaciju priloženu uz tužbu: Ugovor o kreditu broj: 146-278/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 17.12.2004. (listovi br. 7-11 spisa) i Zahtjev za dostavu podataka po Ugovoru o kreditu br. 146-278/2004, od 12.06.2019. (list br. 12 spisa); dokumentaciju priloženu uz odgovor na tužbu: Sporazum uz Ugovor o kreditu broj: 146-278/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 14.04.2016. (listovi br. 21-22 spisa) i Izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u švicarskom franku od 09.11.2015. (listovi br. 23-24 spisa); dokumentaciju priloženu od strane tužitelja: sudsku praksu (listovi br. 28-29 spisa) i stručni članak suca Vladimira Rončevića predmet Franak-rekapitulacija kroz sudsku praksu objavljen 10.10.2019. (listovi br. 30-33 spisa); dokumentaciju priloženu od strane tuženika: Obavijest o provedenoj konverziji od 16.05.2016. (listovi br. 34-35 spisa) i Specifikaciju uplata do provedene konverzije (listovi br. 36-38 spisa); dokumentaciju dostavljenu od strane tuženika: Aneks br. 1 uz Ugovor o kreditu broj: 146-278/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 17.01.2013. (listovi br. 40-42 spisa), Izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u švicarskom franku od 09.11.2015. (listovi br. 43-44 spisa), Obavijest o provedenoj konverziji od 16.05.2016. (listovi br. 45-46 spisa), Sporazum uz Ugovor o kreditu broj: 146-278/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 14.04.2016. (list br. 47 spisa), Specifikaciju uplata (list br. 48 spisa), Specifikaciju uplata (listovi br. 49-50 spisa), Otplatni plan od 27.12.2004. (listovi br. 51-57 spisa), Otplatni plan od 19. studeni 2019. (listovi br. 58-59 spisa), Pregled prometa za klijenta od 19. studeni 2019. (listovi br. 60-67 spisa), Pregled prometa za klijenta od 19. studeni 2019. (listovi br. 68-69 spisa), Obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu od 19.11.2019. (list br. 70 spisa), Obavijest o promjeni kamatne stope do 4.11.2010. (list br. 71 spisa), Otplatni plan (listovi br. 72-73 spisa), Obavijesti o promjeni kamatne stope od 04.12.2008. i od 09.09.2011. (listovi br. 74-75 spisa), Otplatni plan (listovi br. 76-77 spisa), Obavijesti o promjeni kamatne stope od 20.03.2008. i od 30.12.2013. (listovi br. 78-79 spisa), sudsku praksu (listovi br. 109-115 spisa), Specifikacije uplata (listovi br. 116-121 spisa), sudsku praksu (listovi br. 122-135 spisa), Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (listovi br. 136-137 spisa), stručne članke, mišljenja i sudsku praksu (listovi br. 138-172 spisa), Aneks br. 1 uz Ugovor o kreditu broj: 146- 278/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 17.01.2013. (listovi br. 173-178 spisa), sudsku praksu, biltene i stručne članke (listovi br. 179-256 spisa), Izvod s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 5. ožujka 2004., broj: Su -IV-222/04 (list br. 257 spisa), Tablicu G1: Kamatne stope banaka na kunske kredite bez valutne klauzule (listovi br. 258-261 spisa) i Realizirani plan otplate / Simulirani plan otplate (listovi br. 333-336 spisa).

12.1. Nadalje je provedeno saslušanje tužitelja kao stranke u svrhu dokazivanja, dok saslušanje po tuženiku predloženih svjedoka OH, PHO i EH, nije provedeno jer je od dokaznog prijedloga za njihovo saslušanje tuženik odustao.

12.2. Provedeno je i financijsko vještačenje, po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije, Nataliji Jambrečić iz [adresa], te izvršen uvid u Nalaz i mišljenje imenovanog sudskog vještaka od 26.9.2025. (listovi br. 300-315 spisa), Očitovanje sudskog vještaka od 21.1.2026. (listovi br. 345-348 spisa), Dopunu nalaza od 12.2.2026. (listovi br. 352-356 spisa) i Očitovanje sudskog vještaka od 16.2.2026. (listovi br. 358-360 spisa), a koji je sudski vještak saslušan i usmeno na raspravi kod suda.

13. Ocjenom provedenih dokaza u smislu odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08., 57/11, 184/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 , 114/22, 155/23; dalje u tekstu: ZPP), konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja utvrđen je u cijelosti neosnovanim.

14. Nesporno je da su tužitelj kao korisnik kredita, te pravni prednik tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao banka kreditor dana 17. prosinca 2004. zaključili Ugovor o kreditu broj: 146-278/2004 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini.

15. Po predmetnom Ugovoru o kreditu tužitelju je odobren i isplaćen namjenski stambeni kredit za izgradnju kuće, u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 51.500,00 CHF prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, sa ugovorenom promjenjivom kamatom, koja je u trenutku ugovaranja iznosila 4,99 % godišnje, a promjenjivom sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., sa ugovorenom otplatom u jednakim mjesečnim anuitetima, u protuvrijednosti mjesečnog anuiteta 339,59 CHF, a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za devize na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja.

16. Nesporno je da je između pravnog prednika tuženika i tužitelja dana 14. travnja 2016. zaključen Sporazum uz Ugovor o kreditu broj: 146-278/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, kojim je Sporazumom izvršena konverzija predmetnog kredita iz valute CHF u valutu EUR, i to pozivanjem na Zakon o potrošačkom kreditiranju (NN 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015 i 102/2015).

17. Nedvojbeno je da je predmetnim osnovnim Ugovorom o kreditu broj: 146- 278/2004 od 17. prosinca 2004. ugovorena promjenjiva kamatna stopa, kao i da je tim Ugovorom o kreditu ugovorena otplata kredita vezana uz valutnu klauzulu u CHF.

18. Prema odredbama članka 59. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine broj 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP/03), koji je vrijedio u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, ugovor o potrošačkom zajmu morao je sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku.

18.1. Prema definiciji iz članka 3. st. 1. ZZP/03 potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

18.2. Odredbama članka 81. ZZP/03 propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

18.3. Odredbom članka 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da nepoštena ugovorna odredba je ništava, a prema st. 2. istog članka ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

18.4. Prema odredbi članka 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Nadalje, odredbom članka 85. ZZP/03 propisano je da ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive, a prema odredbi članka 86. ZZP/03 dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.

19. Prema odredbi čl. 5. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, a prema odredbi čl. 3. st. 1. te Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.

20. Odredbom članka 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO) je propisano kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je odredbom članka 4. ZOO-a propisano kao su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Nadalje, prema odredbi članka 7. ZOO-a sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je odredbom članka 8. ZOO- propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.

21. Odredbom članka 322. ZOO je propisano kako je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

22. Odredbom čl. 320. ZOO-a propisano je da u slučaju kad je ugovor sklopljen prema naprijed otisnutom sadržaju ili kad je ugovor na drugi način pripremila i predložila jedna ugovorna strana nejasne odredbe tumačit će se u korist druge strane.

23. Tužitelj je saslušan u svojstvu stranke iskazao da dakle, supruga i on su htjeli sagraditi kuću, trebao im je stambeni kredit, on je u tom trenutku već bio klijent Hypo banke, odnosno kod njih je primao plaću, oni su od banaka koje je obišao bili i najpovoljniji, s time da je kredit kojega su ponudili kao najpovoljniji bio u švicarskim francima, da dakle pristali su na taj kredit, na ponuđene uvjete, dobili su ugovor koji je banka sastavila i banka je napravila isplatu umanjenu za početne troškove na n jihov račun, da krenuli su s otplatom kredita, u samom početku je rata nešto padala, mora priznati, negdje od 2004 – 2006, međutim 2008. je došla negdje isto kako je bila na početku, i nakon toga su iznosi počeli biti sve veći i veći, da do samog trenutka konverzije oni su nekako plaćati taj kredit međutim rate su bile, ne sjeća se točno koliko ali puno preko 2.000,00 kuna i onda je krenula priča oko konverzije , država je odlučila da se radi konverzija, što su prihvatili kao jedini mogući izlaz, da banka je napravila izračun te konverzije i dala im je dokumente koje su trebali potpisati, nisu mogli utjecati na sadržaj aneksa ugovoru, i prihvatili su tu konverziju, Ugovor o kreditu je bio raskinut prije same konverzije, pa je konverzija bila napravljena na preostalom neotplaćenom dugu, da oni su otplaćivali taj dug kako su mogli i onda su 2019. prodali stan koji je bio pod hipotekom za taj kredit i zatvorili dugovanje, da kad se u javnosti, kad se saznala nekakva svijest da je sve to zapravo bilo nepošteno, znači i promjenjiva kamata i tečaj kao takav, tečaj švicarca, i konverzija koja nije bila provedena na ispravan način, 2019. godine su pokrenuli tužbu protiv Hypo banke. Na pitanje suda na koga misli kada cijelo vrijeme navodi množinu, tužitelj je odgovorio da radi se o supruzi i njemu, s obzirom da je supruga bila sudužnik u kreditu. Na pitanje svog punomoćnika na kojoj se adresi nalazi kuća koju je gradio tim kreditom tužitelj je odgovorio [adresa]. Na pitanje u koju svrhu je gradio kuću tim kreditom, odgovorio je da gradili su obiteljsku kuću za stanovanje, njegove obitelji. Na pitanje da li i dalje stanuje u istoj kući s obitelji, odgovorio je da da. Na pitanje da li ga je banka prije sklapanja ugovora o kreditu upozorila na rizičnost ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom, odgovorio je da ne. Na pitanje da li ga je banka upozorila da je rizičniji ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskom franku od ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u euru, odgovorio je da ne, da čak su hvalili tu sa klauzulom u franku. Na pitanje da li ga je banka upozorila na temelju kojih kriterija će mijenjati kamatnu stopu, odgovorio je da ne. Na pitanje da li ga je prilikom konverzije kredita banka upozorila da se nečeg odriče ako potpiše aneks kojim se provodi konverzija, odgovorio je da ne, da to nije bilo spomenuto ni na koji način.

24. Nesporno je da je tužitelj potpisao predmetni Ugovor o kreditu. Međutim, nedvojbena je činjenica da je Ugovor o kreditu sačinio i na potpis tužitelju dao upravo tuženik tj. pravni prednik tuženika, te da radilo se o tipskom ugovoru, a da tužitelj i pravni prednik tuženika kao ugovorne strane o pojedinačnim odredbama toga Ugovora nisu posebno pregovarali. Naime, uvjet pojedinačnog pregovaranja bio bi ispunjen kada bi tužitelj imao stvarnu mogućnost utjecati na sadržaj odredbi odnosno ishoditi promjenu pojedinih, od strane tuženika ponuđenih odredaba ugovora o kreditu.

25. Stoga sud zaključuje kako tuženik nije dokazao da je prilikom ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu tužitelju dao sve relevantne informacije osnovom kojih bi tužitelj bio u mogućnosti donijeti promišljenu odluku o preuzimanju obveza po predmetnom kreditu ugovorenom uz valutnu klauzulu u CHF i uz promjenjivu kamatnu stopu.

26. Nije sporno da banke kreditori mogu ugovarati promjenjivu kamatnu stopu, ali moraju takvu stopu ugovarati tako da su korisniku kredita poznati parametri na temelju kojih će se ta kamatna stopa mijenjati.

27. Odredba predmetnog Ugovora o kreditu koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno (a ne naknadno jednostranim donošenjem posebnih dokumenata) precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

28. Kod nedvojbene činjenice da ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale o ugovornoj odredbi o promjenjivosti kamatne stope, a da je promjena kamatne stope vezana uz jednostrane akte tuženika, to je takva neodređena formulacija nerazumljiva za prosječnog potrošača, ovdje tužitelja i dovela je do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, budući da isti nije mogao ocijeniti kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg razdoblja kretati kamatna stopa, a što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, slijedom čega je takva odredba nepoštena u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, te kao takva ništetna sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP/03. Naime, odredbe Ugovora o kreditu ne sadrže niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa se takve odredbe ne mogu smatrati razumljivima u smislu da tužitelj kao potrošač raspolaže objektivnim kriterijima na osnovi kojih bi bila određena promjenjivost kamatne stope odnosno predmet njezine obveze, a koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita.

29. Nadalje, u predmetu Suda Europske unije br. C-472/10 u postupku prethodnog odlučivanja, od strane neovisne odvjetnice izraženo je pravno shvaćanje prema kojem ugovorne odredbe koje omogućuju jednostranu izmjenu ugovora nisu automatski nepoštene, već su to samo one odredbe koje dopuštaju izmjenu bez valjanog razloga ili koje u sebi ne sadrže razlog za izmjenu, time da razlog mora biti izrijekom naveden u ugovornoj odredbi. U smislu navedenog, a imajući u vidu da predmetnim Ugovorom nisu bili određeno precizirani razlozi za izmjenu kamatne stope ubuduće, odredba o promjenjivosti kamatne stope je nerazumljiva i slijedom toga nepoštena.

30. Nedvojbeno je da se niti o ugovorenoj valutnoj klauzuli u CHF između stranaka nije pojedinačno pregovaralo. Slijedom toga ukazuje se da pri zaključenju predmetnog Ugovora o kreditu tuženik kao trgovac nije ovdje tužitelja kao potrošača informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja kao potrošača.

31. Naime, banka je i prije i u vrijeme zaključenja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača, ovdje tužitelja, o važnim činjenicama odnosno o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR, da je rast tečaja CHF u kontekstu uvođenja Eurozone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja CHF, te je još veći i zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju CHF, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a i neizvjestan je iznos i glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti u CHF što znači da su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.

32. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio presudu, između ostalih, i u odnosu na tuženika, gdje je utvrđeno da je u razdoblju koje obuhvaća i ugovaranje te vrijeme otplate predmetnog kredita, tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora pravni prednik tuženika kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03 u razdoblju od 01.9.2004. godine do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju koje obuhvaća i ovdje utuženo razdoblje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom pravnog prednika tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora pravni prednik tuženika kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku pravnog prednika tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

33. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena je prednje navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju koje obuhvaća i ovdje sporno razdoblje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. Revizije podnesene protiv navedene presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž - 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., odbijene su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2. od 9. travnja 2015.

34. Iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od 9.4.2015. slijedi da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva.

35. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (kojoj je prethodila odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/15 od 13. prosinca 2016. kojom je usvojena tužba tužitelja udruge Potrošač i ukinuta odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u točki I. izreke presude i rješenja u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja udruge Potrošač protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u točki I.1. izreke (kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su tuženici „povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo“) te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak; te odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 575/16-5 od 3. listopada 2017. kojom je isti ukinuo negativnu odluku Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. vezano za valutu, te je predmet u tom dijelu vraćen Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske na ponovno odlučivanje), potvrđena je ranije navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača. Revizije podnesene protiv ove presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/201717-10 od 14. lipnja 2018. odbijene su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019.

36. I prema presudi Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014. čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

37. U odnosu na primjenu utvrđenja iz parnice "Potrošač" sud ističe da se prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na to pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelj i poziva u ovom postupku.

38. Nadalje, odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 14/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP) određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. stavka 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. stavak 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

39. Citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

40. Dakle, imajući u vidu naprijed označene odredbe ZPP-a i ZZP-a, kao i činjenicu da su ovdje sporne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnim, u ovom postupku ne bi bilo potrebno utvrđivati da li se o predmetnim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini. Naprijed izneseno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj: Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. No, i iz u ovom postupku provedenih dokaza nedvojbeno proizlazi da se o spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo.

41. Naime, tuženik je u ovom postupku mogao dokazivati da, za razliku od onoga što je utvrđeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, pri sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu nije narušena pravična ravnoteža između prava i obveza stranaka u smislu prethodno navedenih odredbi ZZP/07. Međutim, tuženik niti ne tvrdi, a niti bilo čime dokazuje, da bi odredbe o promjenjivosti kamatne stope i o valutnoj klauzuli u CHF tužitelju bile suštinski razumljive, odnosno da je od strane tuženika tužitelju objašnjeno kakav konkretan rizik preuzima sklapanjem ugovora uz primjenu tih ugovornih odredbi.

42. Odredbom čl. 55. st. 1. ZZP-a određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a isto je bilo određeno i čl. 87. st. 1. ZZP/00 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Naime, svrha proglašenja ugovorene odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba je da tužitelj kao potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora i to neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

43. Shodno iznesenom, nedvojbeno je da su ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa prema odluci kreditora, ovdje tuženika, te kojima je otplata kredita vezana uz valutu CHF prema tečaju kreditora važećem na dan dospijeća, nepoštene i time ništetne.

44. Zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenih iznosa po predmetnom Ugovoru o kreditu restitucijski je zahtjev kao posljedica činjenice da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu vezanu za CHF ništetne. Odredbe čl. 502.c st. 1. ZPP-a i čl.118. ZZP-a govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. ZOO-a i umanjenje nečije imovine, a u konkretnom slučaju tužitelju je plaćanjem anuiteta otplate kredita obračunatih prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

45. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

46. U presudi EHO i PHOŠ protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Viscaya Argentaria SA u spojenim predmetima C154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

47. Obzirom da je čl. 87. ZZP/03 propisano da nepoštena ugovorna odredba je ništava (st. 1.), a da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (st. 2.), te odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, znači da predmetni ugovor može opstati i bez ništetnih odredaba o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule, a ništetni dio ugovora ima se načelno smatrati kao da nikada nije postojao, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedene odredbe ne bi postojale. To u odnosu na ugovorenu početnu kamatnu stopu ugovorne kamate ne znači da se navedena kamatna stopa smatra fiksnom kamatnom stopom, već se ista primjenjuje sve dotle dok se na zakonom propisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim i uspostavi zakonit mehanizam promjene kamatne stope. Naime, ugovaranje promjenjive kamatne stope, samo za sebe ne isključuje primjenu početno ugovorene kamatne stope u situaciji kada je u tvrđeno da je jednostrana promjena kamatne stope ništetna.

48. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle samo s početno ugovorenom kamatnom stopom i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF. U konkretnom slučaju nije cijeli ugovor ništav već samo gore označene odredbe a bez kojih ugovor može i nadalje egzistirati, dok pozivanje tuženika na činjenicu da su stranke ugovorile promjenjivu a ne fiksnu kamatu stopu nije od utjecaja budući da je takvo ugovaranje bilo protivno gore navedenim odlukama donesenim u kolektivnim sporovima koje su direktno primjenjive u konkretnom slučaju.

49. Zaključenjem dodatka uz osnovni Ugovor o kreditu tj. aneksa ili sporazuma o konverziji nisu otklonjene posljedice ništetnosti, te se samom činjenicom sklapanja dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije ne gubi pravo na potraživanje stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.

50. Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pitanje na način da sporazum o konverziji koji je zaključen na osnovu Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, no također je zauzet stav da bez obzira na sklapanje Dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja ih pripadaju a riječ je o kondemnatornim novčanim zahtjevima.

51. Prije svega valja navesti da ZID ZPK/15 nije propisano da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gube prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja tog dodatka. Također iz samog Dodatka uz osnovni Ugovor o kreditu sklopljenog između stranaka u konkretnom slučaju nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita, ovdje tužitelj, provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. ZID ZPK/15 je imao osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Međutim, sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač i korisnik kredita u CHF nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu u CHF do dana sklapanja ugovora o konverziji. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, te su sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru stranke utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničime nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.

52. Vrhovni sud Republike Hrvatske je još u odluci broj Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu temeljem tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

53. U odluci Suda Europske unije u spojenim predmetima C-596/15 P i C-597/15 P u predmetu Bionorica SE i Diapharm GmbH & Co. KG pod toč. 85. odluke od 23. studenoga 2017. navedeno je da postojanje pravnog interesa pretpostavlja da tužba svojim ishodom može donijeti osobnu korist stranci koja ju je podnijela, a nasuprot tomu, pravni interes ne postoji kada povoljan ishod neke tužbe u svakom slučaju tužitelju ne može donijeti zadovoljštinu. Iz navedene presude Suda Europske unije jasno proizlazi da ne može postojati apstraktni pravni interes, a koji je, kao što je navedeno u odluci ovoga suda broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. potpuno određeno i jasno naveden za koje zahtjeve takav pravni interes postoji.

54. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto je stajalište da nakon zaključenja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverziji bio na snazi osnovni ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke a koji se odnose na ispunjenje obveze korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

55. U pogledu provedenog postupka konverzije ugovora o kreditu ističe se i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 174/2020-2 od 15. studenog 2022., u kojoj Vrhovni sud potvrđuje pravo potrošača na obeštećenje zbog primjene ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjenjivosti kamatne stope i nakon prihvata konverzije, a ta odluka je potvrđena Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1995/23 od 28. lipnja 2023. Ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nije predmet ovog konkretnog postupka, međutim iz navedene recentne sudske prakse je vidljiv stav sudova o provedenom postupku konverzije kredita ugovorenih u valuti CHF.

56. Također je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 809/2021 -2 od 21. prosinca 2022 naveo da činjenica sklapanja dodatka ugovora o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog ugovora.

57. Osim toga Ustavni sud Republike Hrvatske je u odluci broj U-III-5853/20 od 05. travnja 2023.god. potvrdio pravo potrošača na utuženje i isplatu unatoč sklopljenom aneksu o prihvatu konverzije.

58. U presudi Europskog suda u predmetu C-118/17 od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Dakle, iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK/15 potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

59. U predmetu C-452/18 od 9. srpnja 2020. donesena je odluka iz koje slijedi da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom, odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste, samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se tim pristankom odriče.

60. Po ocjeni ovog suda tužitelj se sklapanjem Dodatka ugovoru nije odrekao tog prava niti je mogao dati slobodan i informiran pristanak te se nije odrekao svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano, a čak da je i dao takav pristanak ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku s obzirom da u vrijeme sklapanja aneksa o konverziji, valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom.

61. Naime, razlog donošenja navedenog ZID ZPK/15 bio je da se položaj korisnika kredita u CHF kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit vezan uz EUR, dok činjenica da su stranke zaključile dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju doista u potpunosti vraćen iznos koji predstavlja razliku s osnova preplaćenih anuiteta uslijed nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu.

62. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. dan je slijedeći odgovor na predmetno pravno pitanje: "Sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji." U toj je odluci dalje izneseno da naime, korisnici kredita ne mogu kumulirati pretplatu koja im je priznata konverzijom i onu koja im proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije, nego imaju pravo na razliku ukoliko ona postoji, a što se utvrđuje financijskim vještačenjem. Nadalje se u toj odluci navodi da obzirom na izraženo pravno shvaćanje u ovoj odluci dolazi do izjednačenja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak Ugovoru o kreditu i proveli konverziju u odnosu na one korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili takav dodatak ili isti nisu mogli sklopiti, jer u razdoblju od sklapanja Osnovnog ugovora o kreditu pa do dana konverzije takvi potrošači imali su jednak pravni status i trpjeli su jednake pravne posljedice nepoštenih ugovornih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu.

63. Financijskim vještačenjem provedenim po imenovanom sudskom vještaku Nataliji Jambrečić, i to danim pisanim nalazom i mišljenjem od 26.09.2025., utvrđeno je:

- da predmetni je kredit otkazan dana 7.7.2015. godine i glavnica je u cijelosti učinjena dospjelom, te će se razlika računati do 30.6.2015.;

- da se kredit obračuna po početnim parametrima (tečaj na dan isplate kredita, kamatna stopa 4,99%) tužitelj bi bio u obvezi uplatiti 201.194,64 kuna, a da u istom razdoblju tužitelj je uplatio 179.054,01 kuna, odnosno, uplatio je 22.140,63 kuna manje, te iz navedenog razloga nije utvrđena preplata (više plaćeno);

- da na dan 7.7.2015. kada je kredit učinjen dospjelim u cijelosti, nedospjela glavnica koja je proglašena dospjelom u poslovnim knjigama tuženika iznosila 237.552,65 kuna ; a da se kredit obračuna po početnim parametrima (tečaj na dan isplate, kamatna stopa 4,99%), glavnica kredita bi na dan 7.7.2015. godine iznosila 157.045,53 kuna, odnosno da glavnica kredita trebala bi biti manja za 10.685,13 EUR (80.507,12 kuna).

63.1. Daljnjim očitovanjima sudskog vještaka i Dopunom nalaza sudskog vještaka od 12.02.2026. u odnosu na razliku konvertirane glavnice utvrđeno je da iznos nedospjele glavnice na dan 30.9.2015. godine je 218.009,59 kuna; a da se kredit obračuna po početnim parametrima (tečaj na dan isplate, kamatna stopa 4,99%), glavnica kredita bi na dan 7.7.2015. godine iznosila 157.045,53 kuna odnosno da glavnica kredita trebala bi biti manja za 8.091,32 EUR (60.964,06 kuna).

63.2. Iz danog usmenog iskaza sudskog vještaka proizlazi da je prema izračunu dana 30.09.2015. glavnica kredita obračunata za više od 8.091,32 EUR i da je ta viša obračunata glavnica otplaćena 28. siječnja 2019. godine. Na pitanje punomoćnika tužitelja da li je tuženik tužitelju na taj iznos naplatio zakonsku zateznu kamatu te je li tužitelj tuženiku na taj iznos platio zakonsku zateznu kamatu, od strane sudskog vještaka odgovoreno je da je tuženik tužitelju za razdoblje od 30.09.2015. do 28.01.2019. obračunao zateznu kamatu koju je tužitelj platio 28.01.2019. kod konačne otplate.

64. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje imenovanog stalnog sudskog vještaka, jer je dan stručno i objektivno, te u skladu s povjerenim mu zadatkom vještačenja, a sve primjedbe tuženika na matematički izračun vještaka otklonjene su dopunom nalaza i mišljenja i danim usmenim iskazom sudskog vještaka .

65. U odnosu na protivljenje tuženika preinaci tužbe, sud ističe da je tužitelj u ovom predmetu podnio tzv. stupnjevitu tužbu, te je određeni tužbeni zahtjev tužitelj postavio nakon što je tuženik dostavio dokumentaciju potrebnu za utvrđenje visine tužbenog zahtjeva, te konačni tužbeni zahtjev postavio nakon što je temeljem te po tuženiku u ovom postupku dostavljene dokumentacije provedeno financijsko knjigovodstveno vještačenje, a slijedom čega se u konkretnom slučaju ne radi o preinaci tužbe.

65.1. Nadalje, prema Zaključku poslovni broj Su IV-162/2021 sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. studenog 2021. u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

66. Glede prigovora zastare sud napominje kako se prema čl. 328. ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, što znači da ne podliježe zastarnim rokovima, dok na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba (članak 327. st. 1. ZOO-a). Imajući navedene odredbe u vidu deklaratorni tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i ugovorena valutna klauzula nisu u zastari.

66.1. Nadalje, zastara novčane tražbine tužitelja nije nastupila jer je u ovom slučaju tužitelj kao vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje novčane obveze tek kad se utvrdi da su sporne odredbe ugovora ništetne (čl. 215. st. 1. ZOO-a).

66.2. Kod instituta stjecanja bez osnove zakon ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl. 225. ZOO-a, koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

66.3. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO -a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je u Zaključku sa svoje sjednice od 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda održanoj 31. siječnja 2022. dano je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi CHF (Broj: Su-IV-33/2022-2), prema kojem ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba prednje navedena pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kred ita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

66.4. Shodno iznesenom, ništetnost ugovornih odredbi ugovora o kreditu u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i u odnosu na valutu CHF pravomoćno je ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, i to glede promjenjive kamatne stope danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a glede ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

66.5. Nadalje, Građanski odjel Vrhovnog suda RH na svojoj drugoj sjednici održanoj 27. svibnja 2024. donio je pravno shvaćanje Su-IV-123/2024-5 pod točkom 2. koje glasi: „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“

66.6.. Obzirom da je tužba u ovom predmetu podnesena dana 13. lipnja 2019., po tuženiku istaknuti prigovor zastare je u cijelosti neosnovan.

67. Međutim, konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 8.091,32 EUR u cijelosti je neosnovan.

68. Naime, provedenim je vještačenjem utvrđeno da do dana 7.7.2015., kojeg je dana predmetni kredit otkazan, nije utvrđena preplata s osnove razlike povećanja tečaja i promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovoreno.

69. Slijedom iznesenog na dan konverzije 30.09.2015. u konkretnom slučaju ne postoji preplaćeni iznos uslijed utvrđene ništetnosti ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu broj: 146-278/2004 od 17. prosinca 2004. kojima je ugovorena promjenjivost kamatne stope i otplata kredita vezana uz valutu CHF.

70. Potraživanje tužitelja iznosa od 8.091,32 EUR s osnove razlike glavnice tj. više utvrđene glavnice konvertiranog kredita je neosnovano, iz razloga kako slijedi.

71. Sklapanjem Sporazuma uz Ugovor o kreditu broj: 146/278/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 14.04.2016. kojim je provedena konverzija predmetnog kredita, između stranaka je uspostavljen novi pravni odnos, a koji dodatak osnovnom Ugovoru o kreditu ni u kom dijelu nije ništetan, te isti proizvodi pravne učinke između parničnih stranaka kao ugovornih strana.

72. ZID ZPK/15 uređene su obveze vjerovnika i potrošača u postupku konverzije kredita denominiranih u CHF u kredite denominirane u EUR, te sklapanje Anexa ili Sporazuma o konverziji ima svoje izvorište u zakonu i bankarske su institucije bile dužne postupiti po ZID ZPK za razliku od potrošača koji su imali pravo izbora, mogućnost potrošača da prihvati izračun konverzije kredita. Naime, konverzija kredita izvršena je na temelju ZID ZPK, kojim je bankama naložena izmjena odredbi osnovnog ugovora te eventualno do tada sklopljenih dodataka, i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te se između ugovornih strana postiže sporazum o konverziji iz članka 19.c točka 6. ZID ZPK-a na način kako je to propisano tim zakonom. Nadalje, ZID ZPK/15 je bio predmetom ocjene suglasnosti s Ustavom RH, a i Sud Europske unije je u odluci C-567/20 iznio stav da je Aneks ugovora o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti sukladno odredbi čl. 1. st. 2. Direktive 93/13 jer se radi o prisilnom propisu, koji ne može biti predmet ispitivanja nepoštenosti, u skladu s kojim stavom su doneseni i zaključci Vrhovnog suda RH u odlukama Gos - 1/2019 i Rev-637/19 jer je konverzijom između ugovornih strana uspostavljena ravnoteža.

73. Na temelju svega iznesenoga konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 8.091,32 EUR-a uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku od 01.10.2015. do isplate, u cijelosti je odbijen kao neosnovan, kako je to odlučeno u točci I. izreke.

74. U odnosu na preostali dio utuženog novčanog iznosa prema prethodno specificiranom tužbenom zahtjevu, tj. iznos od 2.593,81 EUR (10.685,13 EUR - 8.091,32 EUR) uvećano za zakonske zatezne kamate od 28.1.2019. od isplate, koji tužitelj više ne potražuje, sukladno odredbama članka 193. st. 2. ZPP -a rješenjem je utvrđeno da je tužba u tom dijelu povučena.

75. O naknadi troškova ovog postupka odlučeno je temeljem odredbi članka 164. i članka 154. st. 1. ZPP-a, a u svezi s člankom 155. ZPP-a, te primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22; dalje: Tarifa) i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23 – dalje: Tarifa/23).

75.1. Tuženiku su priznati troškovi sastava odgovora na tužbu od 23.8.2019. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu od 18.11.2019. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife), sastava podneska od 20.12.2019. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 8. t. 3. Tarife), sastava podneska od 21.4.2020. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. Tarife), sastava podneska od 21.11.2024. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. Tarife/23), sastava podneska od 20.12.2024. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. Tarife/23), sastava podneska od 31.1.2025. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 8. t. 4. Tarife/23), sastava podneska od 9.10.2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. Tarife/23), sastava podneska od 7.11.2025. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 8. t. 3. Tarife/23), sastava podneska od 12.1.2026. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 8. t. 3. Tarife/23), sastava podneska od 28.1.2026. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 8. t. 3. Tarife/23), sastava podneska od 16.2.2026. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 8. t. 3. Tarife/23), sastava podneska od 5.3.2026. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 8. t. 4. Tarife/23), poreza na dodanu vrijednost na ukupni iznos od 1.700,00 EUR, po stopi od 25 %, u iznosu od 425,00 EUR (Tbr. 42. Tarife / Tbr. 46. Tarife/23), sveukupno 2.125,00 EUR.

75.2. Tuženiku nisu priznati traženi troškovi sastava podnesaka od 20.3.2025., 8.12.2025., 15.1.2026. i 16.1.2026., iz razloga jer ti podnesci nisu bili neophodno potrebni za vođenje ove parnice, budući je tuženik navode iz ovih podnesaka iznio odnosno mogao i trebao iznijeti u svojim prednje navedenim podnescima trošak sastava kojih je tuženiku priznat.

75.3. Shodno iznesenom, naloženo je tužitelju da tuženiku naknadi troškove ovog postupka u iznosu od 2.125,00 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja s kojim je danom visina troškova utvrđena, pa do isplate, po stopi propisanoj odredbom članka 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

Čakovec, 22. travnja 2026.

Sutkinja:

Sandra Oletić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od petnaest dana od dana objave presude, pismeno putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

O tom obavijest:

1. tužitelj po punomoćniku

2. tuženik po punomoćniku