REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] Đ 5

Poslovni broj: Us I-2438/2025-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Danici Vučinić, dipl. iur., uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Misirača, u upravnom sporu tužitelja Grada Vodnjana – Dignano, Vodnjan, Trgovačka 2, OIB: 15554218499, kojeg zastupa opunomoćenik Tiziano Sošić, odvjetnik u Puli, G. Tartini 15, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, OIB: 72910430276, uz sudjelovanje zainteresirane osobe: 1. Republika Hrvatska, zastupane po Županijskom državnom odvjetništvu u Puli, Kranjčevićeva 8, OIB: 93993757343, i 2. ĐA (rođ. K), zastupana po privremenom zastupniku KA, dipl. iur. iz [adresa], radi utvrđivanja statusa nekretnina, 20. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenje tuženika Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, KLASA: UP/II-942-03/25-01/12, URBROJ: 514-04-03-01-01/07-25-02 od 14. listopada 2025. i rješenje Istarske županije, Upravnog odjela za opću upravu i imovinsko-pravne poslove, Odsjeka za imovinsko pravne poslove, KLASA: UP/I-942- 03/21-01/55, URBROJ: 2163-24-02/11-25-33 od 24. siječnja 2025., te se predmet vraća prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak. U ponovljenom postupku tuženik je dužan postupiti u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama suda izraženim u obrazloženju ove odluke.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi trošak upravnoga spora u iznosu od 2.512,80 EUR (slovima: dvije tisuće i petsto i dvanaest eura i osamdeset centi) u roku od 30 dana od dana dostave pravomoćne odluke o troškovima ovog upravnog spora, dok se u preostalom dijelu odbija za naknadu troškova upravnog spora.

r i j e š i o  j e

Nalaže se tuženiku da uz dosuđeni trošak upravnoga spora, tužitelju isplati i pripadajuće zatezne kamate koje teku od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova do isplate, ako ih stranka kojoj je naloženo plaćanje troškova ne podmiri u ostavljenom roku.

Obrazloženje

1. Rješenjem Istarske županije, Upravnog odjela za opću upravu i imovinsko- pravne poslove, Odsjeka za imovinsko pravne poslove, KLASA: UP/I-942-03/21-01/55, URBROJ: 2163-24-02/11-25-33 od 24. siječnja 2025., točkom 1. izreke pobijanog rješenja utvrđeno je da je 28. travnja 1948., nekretnina k. č. [katastarska čestica], oranica površine 281 m[2] , upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], u suvlasništvu ĐA rođ. K, [adresa], u ½ dijela, temeljem odredbe članka 7.a Zakona o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća ("Sl. list FNRJ" broj 98/46, 35/48, dalje: Zakon o nacionalizaciji), nacionalizirana i postala društveno vlasništvo, sada s pravom vlasništva Republike Hrvatske. Točkom 2. izreke naloženo je Zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Puli-Pola, da nakon pravomoćnosti provede to rješenje po službenoj dužnosti i to promjenu zemljišnoknjižnog stanja na nekretnini iz točke 1., brisanjem prava suvlasništva u ½ dijela sa imena ĐA rođ. K, u ½ dijlea uz istovremenu uknjižbu prava vlasništva na ime Republike Hrvatske. Točkom 3. izreke je utvrđeno da u ovom postupku svaka stranka snosi svoje troškove.

2. Protiv navedenog rješenja tužitelj je izjavio žalbu koju je tuženik rješenjem KLASA: UP/II-942-03/25-01/12, URBROJ: 514-04-03-01-01/07-25-02 od 14. listopada 2025., odbio kao neosnovanu.

3. Tužitelj je protiv rješenja tuženika pravodobno ovom Sudu podnio tužbu kojom osporava zakonitost navedenog drugostupanjskog rješenja, te u bitnome navodi da osporava navode tuženika da se u ovom slučaju ima primijeniti pravna predmnijeva iz članka 362. stavak 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Nekretnine čiji se status utvrđivao pobijanim rješenjem, da su nesporno kao optantska imovina prešle u društveno vlasništvo na dan 18. prosinca 1954. Tužitelj smatra da je tuženik pogrešno utvrdilo kako se u odnosu na predmetne nekretnine ustvari primjenjuje predmnijeva iz članka 362. stavak 3. ZV-a, koji propisuje da se smatra da su vlasništvo Republike Hrvatske sve stvari iz društvenoga vlasništva na području Republike Hrvatske glede kojih nije utvrđeno u čijem su vlasništvu niti djeluje predmnjeva vlasništva iz stavka 1. i 2. ovoga članka, a tko tvrdi suprotno, treba to dokazati. Naime, tužitelj također ističe da se predmnjevu iz članka 362. stavak 3. ZV-a treba dovesti u vezu s člankom 388. stavak 2. istoga Zakona, kojim je propisano da se stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu toga Zakona prosuđuju se prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka. Iz prethodno navedene odredbe da jasno proizlazi da će se smatrati vlasništvom Republike Hrvatske samo one nekretnine za koje se ne može utvrditi čije su vlasništvo, odnosno tko je bio nositelj prava korištenja na tim nekretninama po propisima koji su važili do stupanja na snagu ZV-a, odnosno po pravilima u trenutku stjecanja prava. Tužitelj ističe da je nekretnina čiji se status utvrđivao pobijanim rješenjem nesporno kao imovina stranog državljana prešla u društveno vlasništvo 28. travnja 1948., a da je u konkretnom slučaju bilo sporno koga treba utvrditi kao vlasnika predmetne nekretnine koja se nalazila unutar granica građevinskog područja na dan 24. srpnja 1991.Tužitelj ukazuje da je u vrijeme nacionalizacije nekretnina bila na snazi Uredba o uknjiženju prava vlasništva na državnoj nepokretnoj imovini (Sl. list FNRJ br. 58/1947) odnosno Zakon o uknjižbi nekretnina u društveno vlasništvo (Sl. list FNRJ broj 12/1965)., koja da je predviđala u članku 1. da je državnu nepokretnu imovinu trebalo uknjižiti u zemljišnim knjigama kao općenarodnu imovinu s oznakom organa kome je ova imovina predana na upravljanje (organ upravljanja). Stupanjem na snagu Zakona o uknjižbi nekretnina u društveno vlasništvo (Sl. list SFRJ 12/1965) da je prestala važiti navedena Uredba, te da je u članku 3. navedenoga Zakona bilo propisano da će se uknjižba nekretnina u društvenom vlasništvu izvršiti na osnovi pravomoćne odluke suda ili drugog nadležnog organa, kojom se utvrđuje da je nekretnina prešla u društveno vlasništvo, dok je člankom 4. stavak 2. istoga Zakona bilo propisano da ako se iz isprava na osnovi koje se uknjižuje nekretnina u društvenom vlasništvu ne može ustanoviti tko je nosilac prava korištenja, uknjižiti će se kao nosilac prava korištenja općina na čijem se teritoriju nalazi ta nekretnina. Polazeći od gore navedenih odredaba, u ovom da se slučaju ne može primijeniti predmnijeva iz članka 362. stavak 3. ZV-a, jer da je na dan stupanja na snagu ZV-a (i članka 362. st. 3. ZV-a) nositelj prava korištenja već bio utvrđen temeljem samog zakona i to primjenom članka 4. stavak 2. Zakona o uknjižbi nekretnina u društveno vlasništvo (Sl. list SFRJ 12/1965). Pravni učinak navedenog članka i stjecanje prava korištenja ex lege od strane bivše Općine Pula (kao prednika tužitelja), da je izvršeno prije stupanja na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, pa time i prije stupanja na snagu predmnijeve iz članka 362. stavak 2. ZV-a. Imajući u vidu da se predmetna k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] na dan 24.07.1991. godine nalazila unutar granica građevinskog područja, sukladno uvjerenju o namjeni u spisu predmeta, te da se ista i danas nalazi unutar granica građevinskog područja naselja – izgrađeni dio, unutar granica zaštićene urbane cjeline, unutar granica arheološkog područja i da nije poljoprivredno zemljište, predmetna nekretnina da predstavlja vlasništvo jedinice lokalne samouprave, odnosno u ovom slučaju Grada Vodnjana – Dignano. Navodi da su se sporne činjenice o sljedništvu i o statusu zemljišta morale utvrđivati u upravnom postupku, te se poziva na odredbu članka 8. Zakona o općem upravnom postupku (NN 47/09, 110/21, dalje: ZUP). Tužitelj ističe kako svrha upravnog postupka nije da se „automatizmom“ donose deklaratorna rješenja, nego da se u svakom pojedinom slučaju, nakon utvrđivanja svih relevantnih činjenica i provođenja potrebnih dokaza u okviru prvostupanjskog postupka, donese deklaratorno rješenje koje je zakonski osnovano, a što je u konkretnom slučaju izostalo. Naime, u obrazloženju drugostupanjskog rješenja tuženik da ocjenjuje da je prvostupanjsko upravno tijelo pravilno utvrdilo da na predmetnoj nekretnini postoji vlasništvo Republike Hrvatske, i to bez obzira da li se ista na dan na dan stupanja na snagu Zakona o poljoprivrednom zemljištu (NN broj 34/91) 24. srpnja 1991. godine nalazila unutar ili izvan granica građevinskog područja, jer da je stjecatelj nekretnine (i poljoprivrednog i neizgrađenog građevinskog zemljišta) upravo Republika Hrvatska. Tužitelj izričito osporava takav zaključak tuženika, koji nije u skladu sa tumačenjem Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, koji je stava da i nekretnine koje predstavljaju u naravi neizgrađeno građevinsko zemljište, a koje su po prostorno-planskoj dokumentaciji na dan 24.07.1991. godine bile unutar granica građevinskog područja, iako su po kulturi poljoprivredno zemljište (oranice, livade, pašnjaci itd.), da su iste vlasništvo jedinice lokalne samouprave, odnosno u ovom slučaju Grada Vodnjana – Dignano. Tužitelj ističe da su u konkretnom slučaju prvostupanjsko upravno tijelo i tuženik propustili utvrditi i obrazložiti odlučne činjenice, te da su automatizmom zaključili da se ima primijeniti pravna predmnijeva iz članka 362. stavak 3. ZV-a na način da je doneseno deklaratorno prvostupanjsko rješenje kojim se utvrđuje da je predmetna imovina prešla u vlasništvo Republike Hrvatske, bez da se stvarno provodio dokazni postupak („posebni ispitni postupak“) te utvrdilo stvarno stanje nekretnine temeljem dokaza u spisu predmeta, odnosno provođenjem dokaznog postupka, kako bi se utvrdilo pravno sljedništvo imovine. Navodi da je prvostupanjsko upravno tijelo bilo dužno provesti posebni ispitni postupak sukladno članku 51. stavak 1. i 2. Zakona o općem upravnom postupku. Tužitelj ovim putem ističe da je u tijeku prvostupanjskog upravnog postupka, dakle prije donošenja prvostupanjskog rješenja, podneskom od 20. veljače 2024. predložio da se provede očevid na licu mjesta uz sudjelovanje vještaka mjernične struke radi identifikacije nekretnine te je naveo da je spreman predujmiti sredstva potrebna za provođenje uviđaja na licu mjesta i vještačenja. Prvostupanjsko upravno tijelo, a i tuženik, da uopće nisu konstatirali da je tužitelj istaknuo gore navedeni dokazni prijedlog niti je u pobijanom prvostupanjskom rješenju odlučeno o navedenom dokaznom prijedlogu na način da je isti odbijen, čime je počinjena i bitna povreda odredba postupka. Tužitelj ističe da je navedene okolnosti bilo potrebno utvrditi provođenjem ispitnog postupka, a što je prvostupanjsko upravno tijelo propustilo učiniti. U tom smislu ukazuje i na recentne odluke Naslovnog suda u predmetima koji su se vodili pod posl. br. Us I-1033/2024 i posl.br. Us I-1040/2024, kojim su odlukama poništena upravna rješenja u postupcima utvrđenja statusa imovine te su predmeti vraćeni prvostupanjskom upravnom tijelu na ponovni postupak, uz obvezu nadležnog tijela da u ponovljenom postupku postupi u skladu sa pravnim shvaćanjima i primjedbama izraženim u obrazloženju odluke. Iz obrazloženja citiranih odluka proizlazi uputa Naslovnog suda da je potrebno utvrditi u upravnom postupku stvarno stanje nekretnina odnosno o kakvoj se imovini u naravi radi, i to provođenjem očevida i drugim radnjama, a kako bi se potom moglo utvrditi stjecatelja imovine. Zaključno napominje da se, sukladno recentnoj sudskoj praksi na koju tužitelj ukazuje u točci 3. ove tužbe, čak i ne traži provođenje uviđaja na licu mjesta radi identifikacije nekretnine kako bi se utvrdilo o kakvoj se nekretnini u naravi radi, već je stav Vrhovnoga suda Republike Hrvatske da je temelj „razgraničenja“ poljoprivrednog od građevinskog zemljišta upravo potvrda nadležnog tijela o vrsti zemljišta, odnosno uvjerenje o namjeni nekretnina, kojim se dokazuje da se predmetna nekretnina na dan 24.07.1991. godine nalazila unutar granica građevinskog područja, pa da i takva nekretnina, iako po kulturi poljoprivredno zemljište (kao npr. oranica), predstavlja vlasništvo jedinice lokalne samouprave odnosno ovdje tužitelja Grada Vodnjana – Dignano, te predlaže da se poništi rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod navoda osporenog rješenja i predlaže odbiti tužbu.

5. Zainteresirana osoba Republika Hrvatska u odgovoru na tužbu, osporava tužbu u cijelosti protivi se u cijelosti tužbi i tužbenom zahtjevu. Navodi iz tužbe da su utemeljeni na odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske koja se odnosi na postupanje u zemljišnoknjižnim postupcima, kada se uz prijedlog prilaže uvjerenje o namjeni nekretnina u situacijama kada egzistira upis društvenog vlasništva. Međutim, cjelokupna recentna sudska praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, temelji se na stavovima da je odredbom čl. 3. st. 1. Zakona o poljoprivrednom zemljištu („Narodne novine“ broj 34/91, u daljnjem tekstu: ZPZ) propisano da na poljoprivrednom zemljištu u društvenom vlasništvu na području Republike Hrvatske, nositelj vlasničkih prava postaje Republika Hrvatska. Nadalje, odredbom čl. 2. st. 2. ZPZ-a, propisano je da se poljoprivrednim zemljištem u smislu Zakona smatra i neizgrađeno građevinsko zemljište, osim uređenog građevinskog zemljišta užih dijelova starih gradskih jezgri koje će utvrditi skupštine općine. Budući da predmetna nekretnina u zemljišnoj knjizi po kulturi dolazi upisana kao oranica, iz pravnog shvaćanja izraženog u mnogobrojnim odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (primjerice broj Pž-602/15, Pž-7617/2017, Pž3779/18) i odluci VSRH Rev 474/1993-2), razvidno je da je bitno stanje zemljišta, tj. je li ono u trenutku stupanja na snagu Zakona o poljoprivrednom zemljištu odnosno dana 24. srpnja 1991. bilo izgrađeno ili neizgrađeno. Posebno se poziva na recentnu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske i to: Rješenje broj: Revd-283/2025-2 od 06. veljače 2025. u kojem se potvrđuju gore navedeni pravni stavovi te se poziva i na odluku Revd-4350/2022-2 od 01. ožujka 2023. Nadalje, u konkretnoj pravnoj stvari, smatra da je teret dokazivanja suprotnoga, da se radi o zemljištu koje ne bi bilo poljoprivredno zemljište u društvenom vlasništvu na tužitelju (takav stav je zauzet i u Rješenju VSRH broj: Revd-283/2025-2 od 06. veljače 2025., točka 5. obrazloženja). Na tužitelju je dakle teret dokaza da bi bio imatelj prava vlasništva. Dakle, ukoliko je u trenutku stupanja na snagu Zakona o poljoprivrednom zemljištu to zemljište bilo neizgrađeno (kao što je situacija glede predmetne nekretnine), ono se smatra poljoprivrednim zemljištem u smislu odredbe čl. 2. st. 2. ZPZ, a prema čl. 3. st. 1. ZPZ, to zemljište ex lege predstavlja vlasništvo Republike Hrvatske, neovisno o tome da li se isto nalazilo unutar ili izvan granica građevinskog zemljišta određeno dokumentima prostornog uređenja. Ukratko, sentenca: Ukoliko jedinica lokalne ukoliko jedinica lokalne samouprave i uprave nije dokazala da se radi o izgrađenom građevinskom zemljištu, odnosno neizgrađenom građevinskom zemljištu užeg dijela stare gradske jezgre te jedinice lokalne samouprave i uprave, a to zemljište je na dan 24. 7. 1991. u zemljišnoj knjizi bilo upisano kao pašnjak (ili oranica,…i dr.) u društvenom vlasništvu, tada je isto ex lege postalo vlasništvo Republike Hrvatske. Tako i: Županijski sud u Varaždinu, broj odluke: Gž Zk 489/2022-2 od 09. 8. 2022., odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni brojevi: Pž-2424/2017 od 25. veljače 2020., Pž-557/2017 od 6. svibnja 2020., Pž-7617/2017 od 11. ožujka 2020. Analiza (zainteresirane osobe) Presude Vrhovnog suda RH broj Rev 597/2021-4 od 07. veljače 2023., na koju se tužitelj poziva, uz napomenu da Republika Hrvatska nije bila stranka u postupku. Obrazloženje analize: dopuštena je revizija zbog sljedećeg pravnog pitanja: "Da li se zemljište, koje se na dan stupanja na snagu Zakona o poljoprivrednom zemljištu ("Narodne novine" broj 34/91; dalje u tekstu Zakon o poljoprivrednom zemljištu), odnosno na dan 24. srpnja 1991., nalazilo unutar granica građevinskog područja prema prostorno planskoj dokumentaciji, a bilo je neizgrađeno, smatra poljoprivrednim zemljištem prema odredbi članka 2. stavka 2. Zakona o poljoprivrednom zemljištu pa je prema članku 3. stavku 1. istog Zakona Republika Hrvatska ex lege postala vlasnik tog zemljišta?". Odgovori na postavljeno pitanje, nalaze se u točkama 10., 11. i 12. obrazloženja citirane odluke i glase: "10. Zakonom o poljoprivrednom zemljištu (prethodno citiran) u čl. 3. st. 1. propisao je da na poljoprivrednom zemljištu u društvenom vlasništvu na teritoriju Republike Hrvatske nositelj vlasničkih prava postaje Republika Hrvatska. Određenje poljoprivrednog zemljišta navedeno je u čl. 2. st. 1. i 2. tog zakona. Tako se poljoprivrednim zemljištem u smislu toga Zakona smatraju poljoprivredne površine: oranice, povrtnjaci, livade, pašnjaci, voćnjaci, maslinici, vinogradi, ribnjaci, trstici i močvare kao i drugo zemljište koje se može privesti poljoprivrednoj proizvodnji. Da bi se izvršila uknjižba na Republiku Hrvatsku potrebno je dokazati da se radilo o zemljištu u društvenom vlasništvu i da je isto na dan stupanja na snagu Zakonom o poljoprivrednom zemljištu bilo izvan zone građevinskog zemljišta. Ova druga pretpostavka dokazuje se potvrdom nadležnog upravnog tijela o vrsti zemljišta na dan 24. srpnja 1991. Razgraničenje poljoprivrednog zemljišta od građevinskog, da je moguće prema čl. 3. Zakona o građevinskom zemljištu ("Narodne novine" broj 54/80., 42/86., 41/88., 16/90. i 53/90., dalje ZGZ), gdje je definirano građevinsko zemljište kao ono koje se nalazi u gradovima i naseljima gradskog karaktera, kao i ono koje je izgrađeno ili je prostornim planom određeno za izgradnju građevinskih objekata ili je za javne površine. Iz navedene odredbe ZGZ proizlazi da zemljište obuhvaćeno prostornim planom za izgradnju gradova i naselja, koje se nalazi unutar građevinskog područja više nije poljoprivredno, već građevinsko zemljište. Stoga kraj utvrđenja u pobijanoj odluci, na temelju uvjerenja da su se predmetne nekretnine na dan 24. srpnja 1991. nalazile unutar građevinskog područja općine, pravilan je zaključak da se ne radi o poljoprivrednom zemljištu za kojeg bi bila legitimirana Republika Hrvatska, već o građevinskom, gdje je legitimiran kao vlasnik upravo, u konkretnom slučaju, Općina K….". Mišljenje o primjeni citirane odluke: u točki 10. da je navedeno je: ….da bi se izvršila uknjižba na Republiku Hrvatsku…. Dakle, da se radi o postupanju u zemljišnoknjižnim postupcima, a ne o kontradiktornim parničnim postupcima, odnosno, u ovom slučaju upravnom postupku. Ukoliko je upisano društveno vlasništvo, općenarodna imovina, jedinica lokalne samouprave, ne može se u zk postupku, predložiti uknjižba prava vlasništva RH, ako je nekretnina bila unutar granica građevinskog zemljišta. Tako da utvrđuje i doc. dr. sc. Jadranko Jug, sudac Vrhovnog suda RH, u materijalu s Pravosudne akademije, naslov: Stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretninama ranijeg društvenog vlasništva, odnosno u vlasništvu RH te analiza relevantnih presuda ESLJP, stranica 10. i 11.; "…..Da bi se izvršila UKNJIŽBA na RH potrebno je dokazati da se radilo o zemljištu u društvenom vlasništvu i da je isto na dan stupanja na snagu ZPZ/91 bilo izvan zone građevinskog zemljišta. Ova druga pretpostavka dokazuje se potvrdom nadležnog upravnog tijela o vrsti zemljišta na dan 24. srpnja 1991. godine.". Zaključno: S obzirom da se u konkretnom slučaju ne radi o strogo formalnom izvanparničnom zemljišnoknjižnom postupku, već kontradiktornom postupku, ne može se primijeniti gore izražen stav, i to je općeprihvaćen stav u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske i odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske. Radi se o odluci koja je se uporno od strane jedinica lokalne samouprave ističe, jer im možda ide u prilog u svom ekstenzivnom tumačenju, i to se ne smije dopustiti. Dakle, i nakon Presude Vrhovnog suda RH broj Rev 597/2021-4 od 07. veljače 2023., Vrhovni sud RH, dopustio je reviziju Republici Hrvatskoj u rješenju Revd 4466/2022-2 od 01. ožujka 2023. glede titulara prava vlasništva na neizgrađenom građevinskom zemljištu. Isti dan 01. ožujka 2023., isti Predsjednik vijeća u rješenju Revd 4350/2022-2, izrazio je u točki 5. obrazloženja pravni stav: "Predmet spora je, kako su to utvrdili sudovi nižeg stupnja, poljoprivredno zemljište, te su sudovi utvrdili da je sporna nekretnina postala vlasništvo RH temeljem zakona i to temeljem zakona o poljoprivrednom zemljištu (NN 34/91) te da je stoga vlasnik tog zemljišta tužiteljica RH neovisno o tome nalaze li se sporne nekretnine unutar građevinskog zemljišta.". U obje odluke, Vrhovni sud RH, da se poziva na pravne stavove izražene u više odluka Vrhovnog suda RH (neovisno o tome nalaze li se sporne nekretnine unutar građevinskog zemljišta…) i to primjerice: Rev 77/07 od 4. 11. 2008, Rev 901/10 od 26. 01. 2011, Rev 474/1993 od 9. 3. 1994., Rev 1075/12 od 21. 1. 2015. i Rev 704/16 od 18. 4. 2018. Primjećujemo da se aktualizirana presuda Rev 597/2021- 4 od 07. veljače 2023., ne poziva na pravne stavove Vrhovnog suda RH izražene u gore navedenim odlukama??!! Nadalje, ova odluka, da na pogrešan način, izjednačava "čisto" poljoprivredno zemljište (st.1.) i neizgrađeno građevinsko zemljište, za koje se primjenjuje zakonska pretpostavka da se smatra poljoprivrednim zemljištem. Zainteresirana osoba, Županijsko državno odvjetništvo u Puli-Pola i dalje će ustrajati na pravnim stavovima izraženim u nizu odluka Visokog trgovačkog suda RH (zadnja odluka Pž-3444/2023-3 od 05. 3. 2024. (točka 30., 31. i 32. obrazloženja) a koje su suglasne s pravnim stavovima izraženim u nizu odluka Vrhovnog sud RH u kojima je izražen stav: neovisno o tome nalaze li se sporne nekretnine unutar građevinskog zemljišta…) i to primjerice: Rev 77/07 od 4. 11. 2008, Rev 901/10 od 26. 01. 2011, Rev 474/1993 od 9. 3. 1994., Rev 1075/12 od 21. 1. 2015. i Rev 704/16 od 18. 4. 2018. Ponavlja, da se stavovi izraženi u presudi Vrhovnog suda RH broj Rev 597/20214 od 07. veljače 2023., po njihovom mišljenju, mogu primjenjivati u postupcima uknjižbe, zk izvanparničnim postupcima. I to ne bi trebalo biti sporno, sukladno većini odluka u zemljišnoknjižnim postupcima, ali i tu ima drugačije prakse diljem Republike Hrvatske. Glede dokaznih prijedloga ističemo: sud će ocijeniti da li je u konkretnom slučaju kao razgraničenje poljoprivrednog zemljišta od građevinskog, moguće prema čl. 3. Zakona o građevinskom zemljištu ("Narodne novine" broj 54/80., 42/86., 41/88., 16/90. i 53/90., dalje ZGZ), gdje je definirano građevinsko zemljište kao ono koje se nalazi u gradovima i naseljima gradskog karaktera, kao i ono koje je izgrađeno ili je prostornim planom određeno za izgradnju građevinskih objekata ili je za javne površine. Iz navedene odredbe ZGZ proizlazi da zemljište obuhvaćeno prostornim planom za izgradnju gradova i naselja, koje se nalazi unutar građevinskog područja više nije poljoprivredno, već građevinsko zemljište. S tim u vezi, na sudu je odluka o prihvaćanju istaknutih dokaznih prijedloga od strane tužitelja za provođenjem očevida uz sudjelovanje mjerničnog vještaka. Zainteresirana osoba smatra da u ranijim upravnim postupcima tužitelj to nije uspio dokazati, te da se predmetna tužba treba u cijelosti odbiti.

6. Tužitelj se podneskom od 19. prosinca 2025. očitovao na navode prvozainteresirane osobe, te navodi kako izričito osporava sve navode zainteresirane osobe iz odgovora na tužbu od 11. prosinca 2025. i ističe da se stav iz presude Vrhovnog suda RH broj Rev 597/2021-4 od 07. veljače 2023. godine (dalje: presuda VSRH) odnosi na odlučivanje o prigovoru promašene pasivne legitimacije kojega je istaknula jedinica lokalne samouprave u parnici utvrđenja prava vlasništva dosjelošću. Vrhovni sud Republike Hrvatske da je navedene prilike definirao na koji način se vrši razgraničenje poljoprivrednog zemljišta od građevinskog zemljišta (tč. 11. obrazloženja citirane presude) jer se pasivna legitimacija u predmetnim parnicama zasniva na prethodnom pitanju: tko je vlasnik po samom zakonu nekretnine – neizgrađeno građevinsko zemljište – koje je bilo unutar granica građevinskog područja na dan 24.07.1991. godine kao dana stupanja na snagu Zakona o poljoprivredno zemljištu. Slijedom navedenog, da se ne radi o odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske koja se odnosi isključivo na „uknjižbu“ tj. na zemljišnoknjižne postupke, kako se navodi u odgovoru na tužbu, jer je suprotno razvidno iz samoga obrazloženja citirane presude VSRH, kojom se odgovara na točno postavljeno pravno pitanje pasivne legitimacije odnosno pitanja stjecanja vlasništva ex lege od strane Republike Hrvatske. Slijedom toga, tužitelj smatra da je predmetna presuda VSRH izravno primjenjiva u slučajevima „kontradiktornog postupka“, kakvi su upravo upravni postupci u kojima sudjeluju dvije ili više stranaka na suprotnim stranama a pogotovo u upravnim sporovima, odnosno u ovom slučaju. Tužitelj napominje da je sukladno uvjerenju o namjeni u spisu prvostupanjskom upravnog predmeta razvidno da se predmetna nekretnina k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] na dan 24.07.1991. godine nalazila unutar granica građevinskog područja, te da se ista i danas nalazi unutar granica građevinskog područja naselja – izgrađeni dio, unutar granica zaštićene urbane cjeline, unutar granica arheološkog područja i da nije poljoprivredno zemljište. Slijedom toga, ovime se potvrđuje upravo izneseni stav zainteresirane osobe da predmetna nekretnina predstavlja neizgrađeno građevinsko zemljište unutar starogradske jezgre te da je stoga ista vlasništvo jedinice lokalne samouprave, odnosno u ovom slučaju Grada Vodnjana – Dignano. S druge strane, zainteresirana osoba se u odgovoru na tužbu posebno poziva na recentnu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske i to: Rješenje broj: Revd-283/2025-2 od 06. veljače 2025. godine. Međutim, upravo ova odluka VSRH odnosi se na strogo formalan postupak preoblikovanja zemljišne knjige pa se ista ne može primijeniti automatski na sve postupke. Zainteresirana osoba ŽDO Pula – Pola potom navodi da, u konkretnoj pravnoj stvari, smatra da je teret dokazivanja suprotnoga, odnosno da se radi o zemljištu koje ne bi bilo poljoprivredno zemljište u društvenom vlasništvu na tužitelju. Grad Vodnjan – Dignano napominje, kako je i navedeno u tužbi, da je u tijeku prvostupanjskog upravnog postupka predložio provođenje uviđaja na licu mjesta uz sudjelovanje vještaka mjernične struke radi identifikacije predmetne nekretnine, međutim o navedenom dokaznom prijedlogu nije odlučeno odnosno isti nije uzet u obzir. Slijedom svega navedenog, smatra da sve tvrdnje zainteresirane osobe iz odgovora na tužbu nisu nimalo dovele u pitanje osnovanost tužbenih navoda te ostaje u cijelosti kod tužbe i tužbenog zahtjeva

7. Zainteresirana osoba ĐA rođ. T u odgovoru na tužbu navodi kako nema saznanja koja bi utjecala na utvrđivanje činjenica glede državljanstva i statusa nekretnina u (su)vlasništvu i njezinih eventualnih nasljednika.

8. U tijeku spora održana je rasprava na ročištu održanom 13. travnja 2025. u prisutnosti opunomoćenika tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika i zainteresirane osobe, čime se smatra da je strankama u smislu članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj 36/24, 39/26, dalje: ZUS) dana mogućnost očitovanja o svim zahtjevima i navodima drugih stranaka, te o svim spornim činjeničnim i pravnim pitanjima odlučnima za rješavanje predmetnog upravnog spora.

9. Opunomoćenik tužitelja ustrajao je kod svih navoda iz tužbe i tužbenog zahtjeva, te skreće pozornost sudu da se u ovom upravnom sporu, kao i u upravnom postupku koji ga je prethodio, odlučivalo o nekretnini oznake k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], a koja nekretnina predstavlja neizgrađeno građevinsko zemljište unutar užeg dijela starogradske jezgre Grada Vodnjana. Navedeno da proizlazi iz uvjerenja o namjeni nekretnine Grada Vodnjana od 17. listopada 2024., a koju citira prvostupanjsko tijelo u prvostupanjskom rješenju, a iz istoga da proizlazi da predmetna nekretnina na dan 16. listopada 1990. i 24. srpnja 1991. nije poljoprivredno zemljište i da se nalazi unutar granica zaštićene urbane cjeline. Ako navedeno stavimo u odnos sa sudskom praksom na koju se poziva ŽDO u podnesku od 17. ožujka 2026., a tu se posebno poziva na presudu Visokog trgovačkog suda RH Pž-2170/25 od 10. prosinca 2025. koja u točki VII.1. i VII. 2. obrazloženja da jasno navodi da se iznimno ne bi smatralo poljoprivrednim zemljištem ono neizgrađeno građevinsko zemljište koje predstavlja građevinsko zemljište užih dijelova starogradskih jezgri. To da proizlazi iz naprijed citiranog uvjerenja koje je javna isprava u smislu čl. 60. ZUP-a. Predlažemo usvajanje tužbenog zahtjeva kako bi prvostupanjsko tijelo moglo donijeti zakonitu odluku, te dalje izlaže kao u tužbi.

10. U cilju ocjene zakonitosti osporavanog rješenja tuženika Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano drugostupanjsko rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje te uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu ovog upravnog spora.

11. Razmatrajući sva sporna činjenična i pravna pitanja, Sud smatra da je tužbeni zahtjev osnovan.

12. Iz spisa predmeta upravnog postupka proizlazi da je tužitelj 16. srpnja 2020. podnio zahtjev za pokretanje postupka utvrđivanja statusa nekretnine oznake k. č. br. [katastarska čestica], oranica površine 281 m[2] , upisane u zk. u. br. 955 k. o. [katastarska općina], u suvlasništvu ĐA rođ. K u ½ dijela. ĐA rođ. T je kao talijanska državljanka napustila područje bivše Jugoslavije 8. listopada 1937., odjavivši se za Milano, pa je njezina imovina prešla u društveno vlasništvo.

13. U konkretnom slučaju je utvrđeno da ovdje zainteresirana osoba, vlasnica predmetne nekretnine, u vrijeme stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća nije bila jugoslavenska državljanka i da je njezina nekretnina prema odredbi članka 3. stavka 1. navedenog Zakona prešla u državno vlasništvo. Gubitak odnosno nedostatak državljanstva tadašnje države predstavljalo je poseban temelj prelaska prava vlasništva na nekretnini prelazila u državno vlasništvo. Ovdje je sporno koga treba utvrditi novina vlasnikom predmetnih nekretnina.

14. U postupku je trebalo utvrditi prostorno-plansku namjenu predmetnih nekretnina na dan pretvorbe društvenog vlasništva, pa utvrditi da li se čestice nalaze unutar ili izvan građevinskog područja, odnosno radi li se o primjeni Zakona o šumama, Zakona o poljoprivrednom zemljištu, ili pak Zakona o građevinskom zemljištu i dr. Stoga je za istaknuti da je tijekom postupka pribavljen takav dokaz odnosno pribavljeno je uvjerenje Istarske županije, Grada Vodnjana, Upravnog odjela za komunalni sustav, prostorno uređenje i imovinske poslove, od 6. svibnja 2019. iz kojeg proizlazi da su se na dan 16. listopada 1990. i na dan 23. srpnja 1991., predmetne čestice k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], nalazile unutar granica građevinskog područja.

15. Iz uvjerenja Grada Vodnjana-Dignano od 17. listopada 2024. razvidno je da se predmetna nekretnina, na dan 16. listopada 1990. i na dan 24. srpnja 1991., prema tada važećoj prostorno-planskoj dokumentaciji Općine Pula, nalazila unutar granica građevinskog područja i da su se na dan 6. veljače 2024. nalazile unutar granica građevinskog područja naselja – izgrađeni dio, unutar granica zaštićene urbane cjeline, unutar granica arheološkog područja i da nije poljoprivredno zemljište.

16. Odredbom članka 9. Zakona o građevinskom zemljištu je nakon novele 1990. (Narodne novine, broj 53/90) propisano da građevinskim zemljištem u društvenom vlasništvu upravlja općina na čijem se području nalazi zemljište, ako tim zemljištem na temelju ustava i zakona ne upravlja druga društveno politička zajednica ili druga društveno pravna osoba.

17. Zakon o građevinskom zemljištu je stavljen izvan snage stupanjem na snagu Zakona o vlasništvu, odnosno 1. siječnja 1997., a prema odredbama članaka 359. -365. potonjeg Zakona trebalo je izvršiti preostalu pretvorbu društvenog vlasništva jer je do 1. siječnja 1997. dio nekretnina prešao u status vlasništva na temelju posebnih propisa koji su regulirali pretvorbu određene vrste nekretnine.

18. Odredbom članka 362. Zakona o vlasništvu ("Narodne novine" broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 94/17, 152/14, 81/15, dalje: ZOV), smatra se da je vlasnik nekretnine u društvenom vlasništvu osoba koja je u zemljišnim knjigama upisana kao nositelj prava upravljanja, korištenja i raspolaganja tom nekretninom, a tko tvrdi suprotno, treba to dokazati (stavak 1.). Smatra se da je osoba koja je u zemljišnim knjigama upisana kao nositelj prava korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta u društvenom vlasništvu, odnosno nositelj prvenstvenog prava korištenja takva zemljišta, vlasnik toga zemljišta, a tko tvrdi suprotno, treba to dokazati (stavak 2.). Smatra se da su u vlasništvu Republike Hrvatske sve stvari iz društvenog vlasništva na području Republike Hrvatske glede kojih nije utvrđeno u čijem su vlasništvu niti djeluje predmnijeva vlasništva iz stavaka 1. i 2.ovog članka, a tko tvrdi suprotno, treba to dokazati (stavak 3.). Što je u stavku 1. do 3. toga članka određeno glede stvari, vrijedi na odgovarajući način i za prava koja su bila u društvenom vlasništvu (stavak 4.).

19. Kao što to navodi tužitelj predmnijevu iz članka 362. stavak 3. Zakona o vlasništvu treba dovesti u vezu s člankom 388. stavak 2. Zakona kojim je propisano da se stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu toga Zakona presuđuju prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka. To znači da će se smatrati vlasništvom Republike Hrvatske samo one nekretnine za koje se ne može utvrditi čije su vlasništvo (odnosno tko je bio nositelj prava korištenja na tim nekretninama) niti po propisima koji su važili do stupanja na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, odnosno po pravilima u trenutku stjecanja prava.

20. Slijedom navedenog, može se zaključiti da se u vrijeme oduzimanja radilo o nekretnini koja se nalazila unutar građevinskog zemljištu i takva imovina je prešla u društveno vlasništvo sa danom 28. travnja 1948.

21. Što se tiče odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Rev 597/2021 od 7. veljače 2023., ista se odnosi na odlučivanje o prigovoru promašene pasivne legitimacije u parnici utvrđenja prava vlasništva dosjelošću odnosno rješava se pitanje tko stječe vlasništvo ex lege nekretnine koje su bile u društvenom vlasništvu s pravom korištenja bivših općina.

22. Iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 2170/2025-2 od 10. prosinca 2025., proizlazi da su utvrđeni kriteriji za razgraničenje građevinskog od poljoprivrednog zemljišta, a to su: a) da se to zemljište nalazi unutar granice koje je određena dokumentom prostornog uređenja, odnosno da se to zemljište nalazi u gradovima i naseljima gradskog karaktera, te da je prostornim planom određeno za izgradnju građevinskih objekata ili za javne površine i b) da se radi o zemljištu koje je u trenutku stupanja na snagu toga Zakona bilo izgrađeno – iznimno se ne bi smatralo poljoprivrednim zemljištem u smislu Zakona o poljoprivrednom zemljištu, ono neizgrađeno građevinsko zemljište koje predstavlja uređeno građevinsko zemljište užih dijelova starih gradskih jezgri koje utvrđuje skupština općine.

23. Tužitelj se u tom smislu ponovno poziva na Uvjerenje o namjeni zemljišta Grada Vodnjana od 17. listopada 2024., smatrajući da je predmetna nekretnina vlasništvo jedinice lokalne samouprave na čijem se području nalazi.

24. Stoga će prvostupanjsko tijelo u ponovnom postupku utvrditi i ostale odlučne činjenice odnosno o kakvoj se imovini u naravi radilo (očevid i dr.), nakon čega će održati novu usmenu raspravu na koju će se pozvati stranke u postupku kako bi im se omogućilo upoznavanje sa činjenicama i dokazima na kojima će se temeljiti nova odluka i kako bi se oni o utvrđenom mogli izjasniti, a kako to propisuje članak 54. ZUP-a i postupajući u smislu odredaba toga Zakona. Nakon toga će se donijeti novo rješenje o postavljenom zahtjevu, pa utvrditi koje su nekretnine prešle u društveno vlasništvo, te utvrditi i stjecatelje imajući u vidu stajalište ovoga Suda, kao i stajališta tuženika izražena u prethodno donesenim istovjetnim predmetima, koje je tužitelj i priložio uz tužbu.

25. Slijedom navedenog i obzirom da se rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje ne mogu smatrati zakonitima, to je na temelju odredbe članka 117. stavak 1. ZUS-a, Sud usvojio tužbeni zahtjev tužitelja te je predmet trebalo vratiti prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak, kao što je to opisano u točki I. izreke presude.

26. U ponovnom postupku nakon ove presude prvostupanjsko tijelo će imajući u vidu naprijed navedeno ponovo odlučiti o zahtjevu tužitelja, te je vezano pravnim shvaćanjem i primjedbama ovog Suda u pogledu postupka i dužno je donijeti novu odluku u roku od 60 dana od dana dostave presude, sukladno odredbi članak 151. stavak 2. ZUS-a.

27. U odnosu na troškove spora odlučeno je primjenom odredbe članka 147. stavak 1. ZUS kojom je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drugačije propisano.

28. S obzirom da je tužitelj uspio u ovom sporu, to ima pravo na naknadu opravdanih troškova spora, sukladno članku 144. stavku 1. ZUS-a. Prema ocjeni Suda, opravdani trošak sastoji se od zastupanja tužitelja u ovom sporu putem opunomoćenika, a taj trošak sukladno odredbi članka 147. stavka 1. ZUS-a, u svezi s Tbr. 23. i Tbr. 50. Tarife obuhvaća naknadu za sastav tužbe, u pojedinačnom iznosu od 1.000,00 eura, uvećano za iznos PDV-a od 25%, te za pristup na ročište 13. travnja 2026. u istom iznosu, što ukupno iznosi 2.500,00 eura.

29. Kako se radi o opravdanoj radnji poduzetoj u ovom sporu, to je Sud sukladno članku 147. stavku 1. ZUS-a priznao i dosudio naknadu tog troška tužitelju u zatraženoj visini. Na temelju sudske prakse, odvjetnik u upravnom sporu i drugim postupcima u pravilu nema automatsko pravo na puni trošak benzina za vlastiti automobil, već mu se priznaje naknada u visini cijene javnog prijevoza (autobus ili vlak), pa mu je stoga dodijeljen trošak javnog prijevoza na relaciji Pula-Rijeka-Pula, u iznosu povratne karte od 12,80 eura, tako da ukupni priznati trošak tužitelja iznosi 2.512,80 eura. Tužitelj je odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova koji se odnose na sudske pristojbe, budući da iste nisu niti plaćene, kao i za trošak sastava podneska od 19. prosinca 2025. i 27. ožujka 2026. iz razloga što troškove spora čine samo opravdani izdaci učinjeni tijekom ili u povodu spora, pa kako Sud nije našao da bi navedeni podnesci tužitelja bila radnje koje su nužne za rješavanje ovog spora.

30. Rješenjem je određeno da tužitelju pripadaju i zakonske zatezne kamate sukladno članku 144. stavak 4. ZUS-a.

31. Kako tužba nije odbačena, niti je tužbeni zahtjev odbijen, za tužitelja nije nastala obveza plaćanja sudskih pristojbi sukladno odredbi članka 22. stavak 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 118/18, 51/23).

U Rijeci 20. travnja 2026.

S u t k i nj a

Danica Vučinić, dipl. iur.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv točke I. ove presude nije dopuštena žalba

Protiv točke II. izreke ove presude i rješenja dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 126. stavak. 6. ZUS-a).

DNA:

- opunomoćeniku tužitelja Tizianu Sošiću, odvjetniku u Puli, G. Tartini 15

- tuženiku Ministarstvu pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49

- zainteresiranoj osobi Republici Hrvatskoj, zastupanoj po Županijskom državnom odvjetništvu u Puli, Kranjčevićeva 8

- zainteresiranoj osobi ĐA rođ. K, zastupana po privremenom zastupniku KA, dipl. iur. iz [adresa]