Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Virovitica, T. Masaryka 8

Poslovni broj: P-98/2026-55

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici, po sucu Darku Barišiću, u parničnom predmetu po tužbi tužiteljice ŠĆL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Predrag Kraliku odvjetnik u Bjelovaru, Ferde Rusana 4, protiv tužene Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d. o. o., odvjetnicima u Zagrebu, Lopašićeva 6, radi utvrđenja ništetnosti, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave, u prisutnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice i punomoćnika tuženice, 22. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odredba članka 2. Ugovora o kreditu broj 3212036979 od 05. siječnja 2008. godine zaključenog između tužitelja ŠĆL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 kao kreditora koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora.“, utvrđuje se ništetnom i ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 1.377,35 eura uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu prema stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se Republici Hrvatskoj da na teret sredstava državnog proračuna tužiteljici nadoknadi trošak delegacije u iznosu od 437,25 eura, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 27. listopada 2025. podnijela tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu kojom je obračunata naknada za obradu kreditnog zahtjeva.

1.1. U tužbi i tijekom postupka tužiteljica navodi da je s tuženikom 5. siječnja 2008. sklopila Ugovor o kreditu kojim joj je kao korisniku kredita odobren kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 17.350,00 EUR obračunat po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita sa rokom otplate od 84 mjeseci, a kredit je korišten za uređenje kuće.

1.2. U tužbi se, nadalje, navodi da je odredbom članka 2. predmetnog ugovora tužiteljici nametnuta/ugovorena obveza korisnika kredita na plaćanje svih naknada i svih troškova sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor. Temeljem sporne odredbe, tužiteljici je prilikom odobrenja kredita naplaćena, tj. – ustegnuta, od ugovorenog iznosa kredita, naknada za obradu kredita.

1.3. Ugovor o kreditu bio je standardizirani ugovor koji je kao takav unaprijed sročen i pripremljen od strane tuženika, te se o odredbama nije moglo pregovarati, a tužiteljici nije niti predočena odredba članka 2. pod nazivom "kamate i naknade", uz potrebno razjašnjenje značenja i smisla iste, a sve kako je predmetni ugovor već bio unaprijed pripremljen od strane tuženika.

1.4. Tužiteljica prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije imala nikakav utjecaj na sadržaj navedene odredbe, kao niti na sadržaj ostalih odredbi ugovora o kreditu. Tužiteljici također prilikom sklapanja ugovora nije dana mogućnost pregovaranja jer je tuženik navedenu odredbu uvrstio u tipski ugovor.

1.5. Tužiteljica, nadalje, navodi u tužbi da je prema odredbama čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu, navedenim postupanjem odnosno postavljanjem nejasnih i nerazumljivih i nepoštenih odredbi tuženik postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

1.6. Stoga tužitelj smatra, da je predmetna odredba čl. 2. Ugovora o kreditu ništetna, te predlaže da sud donese presudu kojom bi utvrdio ništetnost odredbe.

2. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka, tuženik je u cijelosti osporio tužbene zahtjeve tužiteljice, smatrajući ih neosnovanima kako u pogledu pravne osnove, tako i u pogledu činjeničnog stanja i razloga navedenih u tužbi. Tuženik je istaknuo prigovor zastare potraživanja te ističe da tužiteljica nije dokazala postojanje pravnog interesa za vođenje predmetne stvari, naime, tuženik ističe da tužiteljica nema pravni interes za postavljanje deklaratornog tužbenog zahtjeva kojim zahtijeva da se utvrdi ništetnost odredbe čl. 2. Ugovora o namjenskom kreditu, broj ugovora: 3212036979 sklopljenog 5. siječnja 2008. između tužiteljice i tuženika, a kojom je ugovorena tužiteljeva obveza plaćanja svih naknada i troškova sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor. Smatra da bi tužbu trebalo odbaciti iz razloga što je tužiteljica postavila samo deklaratorni zahtjev bez da je dokazala svoj pravni interes u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev. Nadalje, tuženik je osporio navode tužiteljice o nepoštenosti, odnosno ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, pozivajući se na odredbe članka 270. Zakona o obveznim odnosima, odnosno članka 81. stavka 1. i 2. te u članka 82. Zakona o zaštiti potrošača. Tuženik je istaknuo da tužitelj nije predložio niti jedan dokaz u prilog svojim tvrdnjama, smatrajući da bi tužbeni zahtjev trebao biti odbijen primjenom načela o teretu dokazivanja.

2.1. Tuženik, osim toga, ukazuje na stanje propisa u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, ističući da nije postojalo zakonsko ograničenje za banku da ugovori i naplati naknadu za obradu kreditnog zahtjeva. Prema navodima tuženika, deklaratorna tužba se može podnijeti samo u slučajevima predviđenim posebnim propisima, kada tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje ili nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, istinitost ili neistinitost isprave prije dospijeća zahtjeva za činidbu iz istog odnosa, ili kada tužitelj ima neki drugi pravni interes za podizanje tužbe. Naime, tuženik u odgovoru na tužbu ističe da u konkretnom slučaju ukoliko ne postoji glavni zahtjev, ne može opstati niti prejudicijelni deklaratorni zahtjev, jer deklaratorni zahtjev služi glavnom i nije od njega nezavisan, u prilog tome tuženik navodi nekoliko primjera iz sudske prakse (VSRH Revt 81/2005-2 6.9.2005.g., VSRH Revr 906/2014-4).

2.2. Nadalje, tuženik ističe da se naknada za obradu kreditnog zahtjeva iz čl. 2. Ugovora o kreditu temelji, osim na slobodi ugovaranja po Zakonu o obveznim odnosima i na posebnim propisima namijenjenim zaštiti potrošača.

2.3. Da je zakonodavac smatrao da je naknada za obradu kredita nezakonita, onda je ne bi dodatno uredio citiranim posebnim propisima. Tuženik također ističe kako je plaćanje naknada banci uvrijeđeno u poslovanju kreditnih institucija na svim kontinentima, dakle nije u praksi nepoznata ova praksa, niti su naknade zabranjene. Naknade predviđa i Direktiva 2014/2017/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. u ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni ranijih Direktiva.

2.4. Tuženik smatra da je ugovorna odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, a čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007, 79/2007) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. I upravo je predmetnom odredbom Ugovora o kreditu propisano da je korisnik kredita u obvezi platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknade za usluge kreditora.

2.5. Tuženik ističe kako je tužiteljica o obvezi plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva bila informirana i od strane službenika banke.

2.6. Tuženik smatra da ugovorna odredba nije prouzročila nikakvu, a pogotovo ne znatnu neravnotežu između stranaka. U slučaju da naslovni sud ipak smatra da navedena odredba podliježe testu (ne)poštenosti, tuženik prvenstveno ističe, da bi bilo odlučno utvrditi je li predmetna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača.

2.7. U slučaju da sud smatra kako navedena odredba podliježe testu (ne)poštenosti, sud je dužan uzeti u obzir sve okolnosti slučaja, a posebice iznos kredita i iznos naplaćene naknade, te odnos ta dva iznosa i nepostojanje nikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa te obavijesti i informacije koje je tužiteljica imala u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu kao i pružene usluge, te po mišljenju tuženika ugovorna odredba ne može i nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te predlaže tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.

3. Predmet spora je ništetnost ugovorne odredbe kojom je obračunata naknada za obradu kreditnog zahtjeva.

4. Nesporno je tijekom postupka da je tužiteljica 5. siječnja 2008. zaključila s tuženikom Ugovor o namjenskom kreditu u kojem je u čl. 2. ugovoreno da je korisnik kredita u obvezi platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknade za usluge Kreditora.

5. Nadalje, nije sporno niti da je temeljem čl. 2. Ugovora o kreditu tuženik naplatio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 2.551,04 HRK.

5.1. Sporno između stranaka je da li je odredba ugovora o kreditu kojom se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor, a temeljem koje je naplaćena jednokratna naknada za obradu i odobravanje kredita nepoštena, a time i ništetna ugovorna odredba. Sporno je i da li je uopće dopušteno ispitivati poštenost navedene ugovorne odredbe.

5.2. Sporno je i da li je potraživanje tužiteljice u zastari te dali postoji pravni interes tužiteljice za podnošenje ove tužbe.

6. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je izvršio uvid u potvrdu (3), ugovor o kreditu (5-9), podatke banke (13), saslušao tužiteljicu kao stranku (290).

7. Savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, temeljem odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 91/92., 112/99.,117/03., 84/08.,123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. i 70/19. 80/22., 114/22., 155/23., dalje u tekstu: ZPP), sud nalazi da tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

8. Ovaj sud nije odbacio tužbu zbog nedostatka pravnog interesa, kako to predlaže tuženik, smatrajući da tužiteljičino pravo na podnošenje ove tužbe sa postavljenim deklaratornim tužbenim zahtjevom iz točke I. izreke ove presude proizlazi iz sljedećeg razloga. Naime, tužiteljica može tražiti isplatu svih naknada i troškova te postaviti eventualno u budućnosti kondemnatorni tužbeni zahtjev ukoliko se utvrdi ništetnost odredbi čl. 2. ugovora o kreditu koji je predmet ovog spora. Dakle, utvrđenje ništetnosti naprijed navedenih odredbi ugovora o kreditu može predstavljati pravni temelj za eventualno postavljanje budućeg kondemnatornog tužbenog zahtjeva iz kojega za tužiteljicu može proizaći, ovisno o uspjehu u sporu, konkretno ostvarenje njezinih prava u vidu isplate iznosa svih naknada i troškova koje je platila prilikom ugovaranja kredita, zbog čega postoji vjerojatnost da bi, ako tužiteljičin deklaratorni tužbeni zahtjev bude prihvaćen, bila za tužiteljicu ostvarena određena konkretna pravna, odnosno imovinska korist koju bez takve deklaratorne sudske zaštite ne bi mogla ostvariti.

9. Na temelju izvedenih dokaza utvrđene su slijedeće činjenice:

- da su stranke, i to tužiteljica kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor, 5. siječnja 2008. zaključili Ugovor o namjenskom kreditu

- da tužiteljica s tuženikom nije pregovarala o odredbama Ugovora o kreditu, već je potpisala već sačinjen tipski ugovor,

- da je navedenim ugovorom tužiteljici odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti od 17.350,00 EUR te da se tužiteljica obvezala vršiti njegovu otplatu u mjesečnim anuitetima plativim u kunskoj protuvrijednosti EUR prema srednjem tečaju EUR tečajne liste Banke važeće na dan dospijeća,

- da je tužiteljici kao korisnici kredita na ime predmetne naknade (prilikom isplate kredita) naplaćen iznos od 2.551,04 HRK, što tijekom postupka tuženik nije ni osporavao.

10. Tužiteljica tvrdi da je odredba članka 2. Ugovora o kreditu kojom se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknade za usluge u poslovima koje obavlja kreditor, nepoštena ugovorna odredba, dok tuženik nalazi da u odnosu na istu nije dopušteno ispitivanje poštenosti, obzirom da se radi o odredbi koja je jasna, razumljiva i lako uočljiva te ekonomski razumljiva tužitelju.

10.1. U trenutku sklapanja ugovora o kreditu, obzirom da je ugovorni odnos nastao 5. siječnja 2008. na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003), pa se stoga odredbe predmetnog zakona i imaju primijeniti u ovom konkretnom slučaju. Odredbom članka 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

10.2. Sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima tužiteljica može isticati ništetnost ugovorne odredbe, dakle i one kojom je propisana obveza plaćanja naknade za obradu kredita, i to pravo se ne gasi (čl. 327. st. 1. i čl. 328. ZOO -a). Navedene odredbe ZOO-a ujedno predstavljaju poseban propis u smislu odredbe iz čl. 187. st. 2. ZPP-a koja propisuje mogućnost podnošenja tužbe na utvrđenje „kada je to posebnim propisom predviđeno“. Prema mišljenju suda pravni interes za vođenje ove parnice očituje se i u nužnosti uspostave pravične ravnoteže u odnosu na parnične stranke kao ugovorne strane iz Ugovora o kreditu budući da je propisivanjem od strane tuženika sporne odredbe odredbe o tzv. „ulaznoj“ naknadi, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, i time je tuženik znatno narušio ravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice, a kao što je to već i ranije navedeno, u slučaju utvrđenja ništetnosti, tužiteljica ima pravo zahtijevati i povrat plaćene naknade za obradu kredita.

10.3. Obzirom da je tuženik u odgovoru na tužbu tvrdio da je odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva upravo takva odredba, odnosno ona koja je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, a da je tužiteljica informirana o obvezi plaćanja te nakade putem osobnog bankara, čime je tužiteljica upoznata s ekonomskim posljedicama ugovaranja kredita, sud je našao da je prvotno bilo nužno utvrditi da li ta odredba uopće podliježe testu poštenosti. U skladu sa citiranom odredbom članka 84. ZZP/03 nadzor nepoštenosti može biti ograničen samo ukoliko se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija, tj. na "predmet ugovora" ili "cijenu".

10.4. Sud Europske Unije, u predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020., postavio je određene kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne, odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost.

10.5. Prema tomu, ovaj sud je dužan provjeriti jasnoću, uočljivost i razumljivost ugovorne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita te utvrditi da li takva odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama, pri čemu se mora preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredba, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. Takvo shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Rev -673/2023-2 od 13. veljače 2024.

10.6. Odredbom članka 81. stavka 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu, odnosno znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom članka 81. stavka 2. ZZP/03 propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

10.7. Iz citiranih odluka Suda EU slijedi da Ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

10.8. U okviru ocjene poštenosti, sud je dužan provjeriti jasnoću, uočljivost i razumljivost ugovorne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita te utvrditi da li takva odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama, pri čemu se mora preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredba, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. Takvo shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Rev -673/2023-2 od 13. veljače 2024.

10.9. Pri ocjeni da li ugovorna odredba bila poštena, sud je, sukladno odredbi članka 83. ZZP/03, sud je uzeo u obzir narav usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, kao i ostale ugovorne odredbe. Tako je sud uzeo u obzir da je ugovorna odredba temeljem koje je naplaćena naknada za obradu i odobravanje kredita, dio unaprijed sastavljenog ugovora, da je njezina visina određena dodatnom odlukom – Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora, da se plaća jednokratno, tj. prije korištenja kredita.

10.10. Nije sporno da je naplaćena ova jednokratna naknada jer predmetnu činjenicu ne osporava ni sam tuženik.

10.11. Tužiteljica je u odnosu na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu i ugovaranje ove naknade iskazivala da prilikom sklapanja ugovora nije bila u mogućnosti pregovarati jer joj je unaprijed bio predočen već sačinjen tipski ugovor, no da nije bila obaviještena da će biti dužna platiti predmetnu naknadu niti je bilo kakve riječi o drugim troškovima ni o tomu na što se odnosi naknada za obradu, koliko iznosi i što se njome podmiruje. Unaprijed sastavljeni ugovor mogla je prihvatiti ili ne prihvatiti, stvarne mogućnosti pregovaranja nije bilo.

10.12 Pri tome treba navesti da je sud prihvatio iskaz tužiteljice kao istinit u cijelu u kojem navodi da je kredit utrošen za uređenje kuće, a tužiteljica nije imala u tom momentu svoj obrt, OPG ili slično, odnosno nije se bavila nikakvom drugom djelatnošću jer je bila zaposlena, iz čega proizlazi da je u trenutku podizanja kredita imala status potrošača.

10.13. Sud je prihvatio iskaz tužiteljice u cijelosti, jer ga ocjenjuje uvjerljivim i istinitim, a isti je u skladu i sa u spis priloženim ugovorom iz kojeg je vidljivo da se radi o standardnom, unaprijed sastavljenom tipskom ugovoru, što tuženik tijekom postupka nije niti osporio.

10.14. Odredbom članka 81. stavka 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o komu se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu, odnosno znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom članka 81. stavka 2. ZZP/14 propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

10.15. Iz provedenih dokaza, sud nalazi utvrđenim da tužiteljica nije pregovarala o uvjetima kredita, pa tako ni o naknadi za obradu i odobravanje kredita, već je tužiteljica samo potpisala unaprijed sastavljeni (gotov) ugovor.

10.16. Iz iskaza tužiteljice slijedi da nije bila informirana da će biti dužna platiti tu naknadu, iako je ona sadržana u ugovoru, niti je bila obaviještena o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi ulaze i u kojoj visini svaki od njih). Iz tog iskaza sud zaključuje da je tužiteljica bila u podređenom položaju, gdje joj je ponuđen unaprijed sastavljen ugovor, koji je sadržavao i odredbu temeljem koje je naplaćena sporna naknada za obradu i odobravanje kredita, no tužiteljica nije mogla pregovarati o visini te naknade niti uopće o plaćanju iste, niti je tuženik tijekom postupka dokazivao koji troškovi ili pružene usluge se njome podmiruju s time da se ugovaraju u postotku odobrenog iznosa kredita.

10.17. Tuženik, iako je na njemu bio teret dokazivanja da je s tužiteljicom pregovarao o naknadi za obradu i odobravanje kredita i visini te naknade (tako da ona odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima) nije na predmetne okolnosti predložio nikakva dokazna sredstva. Tuženik je samo tijekom postupka tvrdio da je tužiteljica bio informirana o obvezi plaćanja predmetne naknade jer je ista bila jasno navedena u Ugovoru o kreditu i Odluci o tarifi te da je tužiteljica o predmetnoj naknadi bila informirana od strane osobnog bankara. Međutim, činjenica što je tuženik uz odgovor na tužbu dostavio Odluku o Tarifi naknada za usluge kreditora iz koje je vidljivo da se ista namijenjena samo za internu uporabu uz naznaku iznosa naknada za pojedine vrste usluga i proizvoda (kredita), iako je na istoj nije razvidno u kojem se periodu primjenjivala, ne dokazuje da je doista tužitelju bilo jasno i razumljivo za koju protučinidbu se naplaćuje predmetna naknada.

10.18. Stoga je jasno, uzevši u obzir sadržaj ovih informacija, da tužiteljica nije bila obaviještena o razlozima niti svrsi komu služi ova naknada, koje usluge, odnosno koji troškovi ulaze u tu naknadu niti o tomu koji je odnos između iznosa naknade i zauzvrat pruženih usluga. Iako je tuženik naveo da su službenici informirali tužiteljicu da postoji obveza plaćanja te naknade te kao dokaz tomu dostavili izvadak iz upute službenicima za odobravanje kredita građanima – osnovna uputa, sud nalazi da predmetni izvadak nije prikladno dokazno sredstvo iz kojeg bi slijedilo da je tužiteljica tijekom pregovaranja o uvjetima kredita bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade, njezinoj visini i troškovima koji se njime podmiruje. Sukladno predmetnoj uputi naknada za obradu kredita mogla se platiti vlastitim sredstvima ili sredstvima kredita, no ni iz predmetne upute nije razvidan razlog zbog kojeg se plaća ta naknada, svrha za koju služi niti usluge koje su izvršene kao protučinidba za predmetnu naknadu.

11. Tuženik je u odgovoru na tužbu iznio troškove za koje navodi da su podmirivani spornom naknadom, ali se pri tom pozvao i na presudu Suda EU u predmetu broj C- 621/17 (Š Kiss protiv CIB Bank Zrt) u kojoj je sud Europske unije u odgovoru na postavljeno pitanje istakao da odredbu članka 4. stavka 2. i 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori, i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova i upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Međutim, sud nalazi da se predmetna shvaćanja Suda EU ne mogu primijeniti u ovom konkretnom slučaju. Naime, u tom su postupku korisniku kredita, tj. potrošaču, naplaćene dvije naknade – isplatna naknada za formalne radnje koje se obavljaju prije sklapanja ugovora te naknada za upravljanjem zajmom kao protučinidba za formalne radnje nakon sklapanja ugovora, a koja je odmjerena u postotku i koja se naplaćivala godišnje. Korisnik kredita, odnosno potrošač, u odnosu na isplatnu naknadu osporavao je postojanje bilo kakve stvarne protučinidbe u odnosu na tu naknadu, zbog čega je Sud EU utvrdio da je sud dužan provjeriti da li je obaviješten o razlozima koje opravdavaju njezino plaćanje. U odnosu, pak, na naknadu za upravljanje zajmom, korisnik kredita nije tvrdio da ne postoji protučinidba u zamjenu za tu naknadu, već da konkretna priroda različitih usluga koje se pružaju nije transparentna. U tom kontekstu, obzirom da potrošač, tj. korisnik kredita, nije tvrdio da ne postoji protučinidba u zamjenu za naknadu već da ona nije transparentna, Sud EU ukazao da davatelj zajma nije dužan u ugovoru konkretno navesti prirodu svih usluga koje se pružaju u zamjenu za naknadu predviđenu u ugovornim odredbama. Drugim riječima rečeno, činjenica da usluge pružene u zamjenu za naknadu za upravljanje i izlaznu naknadu nisu konkretno određene, ne znači da odredba koja se na njih odnosi ne odgovara zahtjevu transparentnosti, no samo pod uvjetom da se priroda tih stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora.

12. Prema tomu, nije od nikakvog utjecaja činjenica što je tek u odgovoru na tužbu tuženik iznio troškove koji su po njegovim navodima pokrivani iz naknade za obradu kredita, ukoliko tužiteljica prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije obaviještena o razlozima koji opravdavaju njezino plaćanje te o stvarno pruženim uslugama koji se njome podmiruju. Ti su troškovi, iako nisu morali biti konkretno navedeni u ugovoru, da bi zadovoljavali zahtjevu transparentnosti, morali odgovarati prirodi stvarno pruženih usluga koju je tužitelj mogao razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Uzevši u obzir sadržaj cjelokupnog ugovora te činjenicu da je ugovorna odredba temeljem koje je naplaćena naknada za obradu kredita upućivala na internu odluku tuženika u kojoj je samo naveden postotak u kojem se naplaćuje naknada za obradu kredita, bez ikakvog navođenja razloga zbog kojih se ista naplaćuje, svrhe za koju služi ili troškova koji se njome podmiruju, sud nalazi da tužiteljica nije mogla razumno shvatiti niti izvesti iz cjelokupnog ugovora koje su to stvarno pružene usluge podmiruju predmetnom naknadom.

12.1. Prilikom ocjene savjesnosti i poštenja iz odredbe članka 81. stavka 1. ZZP/03, odlučno je utvrditi bi li tuženik, pod uvjetom da je na savjestan i pošten način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Obzirom na izostanak pojedinačnih pregovora i činjenicu da se radi o tipskom ugovoru te da je za iznos naknade umanjen iznos kredita koji je stavljen na raspolaganje tužitelju, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima iz čega slijedi da tuženik nije vodio računa o tim zakonitim interesima tužitelja kao potrošača.

12.2. S druge strane, kad je riječ o ispitivanju postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača. Značajna neravnoteža može proizaći iz činjenice da se dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka ugovora nametanjem dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

12.3. Kako obveza plaćanja naknade za obradu i odobravanje kredita nije bila predviđena niti odredbama Zakona o obveznim odnosima koje se odnose na ugovore o kreditu (odredbe članka 1021. do 1024.) niti odredbama tada važećeg Zakona o bankama ("Narodne novine" broj 84/2002), sud nalazi, da je stavljanje ove ugovorne odredbe kojom se nameće obveza potrošaču na plaćanje naknade za obradu i odobravanje kredita, nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača. Naime, nije sporno da konkretni ugovor ne sadrži nikakav opis troškova ili usluga koji se plaćaju iz sporne naknade, niti su ti troškovi samorazumljivi, niti su to troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu i odobravanje kredita. Točno je da se razumno u troškove banke treba uključiti materijalni trošak poput uredskog materijala, informatičke opreme te korištenje energenata, međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kada je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini jer su jednaki za sve kredite, neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi koji su na ovaj način prebačeni na tužiteljicu nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali. Stoga je očito da je tuženik na tužiteljicu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Pa iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice koja potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom pravu.

13. S obzirom na istaknuti prigovor zastare tuženika, treba navesti da je Zakonom o obveznim odnosima uređen pravni institut zastare odredbama članka 214. - čl. 246. ZOO/05, kojima je, između ostalog, uređeno opće pravilo zastare, nastupanje zastare, vrijeme potrebno za zastaru te prekid zastare, dok su odredbama čl. 322. - čl. 328. ZOO/05 uređene pretpostavke za utvrđenje ništetnosti ugovora i pravne posljedice ništenosti ugovora, kao i pravo na zahtijevanje utvrđenja ništetnosti ugovora, koje pravo se ne gasi, odnosno isto je neograničeno.

13.1. Stoga, neosnovano tuženik navodi da je u konkretnom slučaju nastupila zastara, jer tužiteljica tužbenim zahtjevom potražuje samo utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva, budući da se pravo na isticanje ništetnosti ugovora, sukladno odredbi članka 328. ZOO-a, ne gasi.

14. Tužiteljica je uspjela u cijelosti u postupku, pa joj je tuženik dužan naknaditi sve troškove koji su bili potrebni, a koji su izazvani vođenjem postupka temeljem članka 154. st. 1. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

15. S obzirom da se u konkretnom predmetu radi o utvrđenju ništetnosti odredbe ugovora o kreditu, vrijednost predmeta spora iznosi 1.327,23 eura.

16. S obzirom na vrijednost predmeta spora tužiteljici pripada nagrada za sastav tužbe, sastav podneska od 2. siječnja 2026. i 30. siječnja 2026. te za zastupanje na ročištu od 18. ožujka 2026. i 22. travnja 2026. iznos od 200,00 eura za svaku pojedinu parničnu radnju, te za sastav podneska od 28. listopada 2025. u iznosu od 50,00 eura, te za dopis tuženiku od 1. srpnja 2025. u iznosu od 52,10 eura, što ukupno iznosi 1.102,10 eura, čemu treba pridodati PDV u iznosu od 275,25 eura, što ukupno iznosi 1.377,35 eura. Radi naprijed navedenoga riješeno je kao u točci II. izreke ovog rješenja.

17. Osim toga, sukladno čl. 11. Zakona o sudovima u tzv. delegiranim spisima, pripada pravo strankama i njihovim punomoćnicima na naknadu troškova javnog prijevoza, a odvjetnicima i pravo na naknadu troškova za izbivanje iz pisarnice za vrijeme putovanja određenih Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ako putovanje do drugog suda i natrag do mjesta ured traje duže od tri sata, a ta naknada će se isplatiti na teret državnog proračuna u dijelu u kojem su ti troškovi veći od onih koje bi stranke imale da se postupak vodio pred nadležnim sudom s obzirom da je rješenjem predsjednika Županijskog suda u Bjelovaru, poslovni broj: 31 Su-109/2026-2 od 2. veljače 2026. ovaj predmet delegiran Općinskom sudu u Virovitici.

17.1. Navedeni trošak isplatiti će se na teret sredstava državnog proračuna u ukupnom iznosu od 437,25 eura, a navedeni trošak odnosi se na trošak izbivanja iz pisarnice dana 18. ožujka 2026. i 22. travnja 2026. u iznosu od 150,00 eura za svako pojedino izbivanje, te trošak prijevoza za ročište od 18. ožujka 2026. i 22. travnja 2026. u iznosu od 16,60 eura za svako pojedino ročište ili ukupno 333,20 eura, kao i za trošak prijevoza tužiteljice na ročište od 22. travnja 2026. u iznosu od 16,60 eura, što ukupno iznosi 349,80 eura, čemu treba pridodati PDV u iznosu od 87,45 eura, što ukupno iznosi 435,25 eura, radi čega je riješeno kao u točci III. ove presude.

17.2. Tužiteljici i njezinom punomoćniku nisu priznati troškovi pristupa na ročište radi objave presude jer isto nije niti održano, a radi se o nagradi odvjetniku za zastupanje na ročištu u iznosu od 100,00 eura te za trošak izbivanja iz pisarnice u iznosu od 150,00 eura, te trošak prijevoza u iznosu od 16,60 eura.

U Virovitici 22. travnja 2026.

Sudac:

Darko Barišić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka . Žalba se podnosi ovom sudu, a o žalbi odlučuje nadležni viši sud.

Dostaviti:

1. Punomoćnik tužiteljice – odvjetnik Predrag Kralik, Bjelovar, Ferde Rusana 4

2. Punomoćnici tuženice – Odvjetničko društvo Metelko, Knežević & Partneri d. o. o., Zagreb, Lopašićeva 6