Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Poslovni broj Gž Ovr-100/2026-2

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, po sucu Nikoli Ramušćaku, u pravnoj stvari ovrhovoditelja Verbriefung & Co. d.o.o., OIB: 50053576872, Zagreb, Hribarov Prilaz 6/A, zastupanog po punomoćniku Nikoli Remenaru, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Remenar & Remenar d.o.o., Zagreb, Gajeva ulica 57, protiv ovršenice CE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnica Ana Galoši Comisso, odvjetnica u Zagrebu, Palmotićeva 35, radi ovrhe, odlučujući o žalbi ovršenice protiv rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovr-1044/2021-60 od 8. siječnja 2026., 22. travnja 2026.,

r i j e š i o  j e

I. Uvažava se žalba ovršenice CE, kao osnovana, preinačuje se rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovr-1044/2021-60 od 8. siječnja 2026. i rješava:

Odgađa se ovrha određena rješenjem o ovrsi Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovr-1044/2021-8 od 7. lipnja 2021., do pravomoćnog okončanja parnica koje se pred Općinskom građanskim sudom u Zagrebu vode pod poslovnim brojevima P-7063/2021 i P-6148/2017.

II. Nalaže se ovrhovoditelju Verbriefung & Co. d.o.o. naknaditi ovršenici CE trošak sastavljanja žalbe u iznosu od 625,00 eur, u roku od osam dana.

Obrazloženje

1. Pobijanim rješenjem suda prvog stupnja odbijeni su prijedlozi ovršenice za odgodom ovrhe podneseni 24. studenog 2021. i 26. travnja 2023., kao neosnovani.

2. Protiv tog rješenja žali se ovršenica navodeći da se žali iz svih zakonom propisanih žalbeni razloga, dok iz sadržaja žalbe proizlazi da se žali iz razloga pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže pobijano rješenje preinačiti uz nadoknadu troška sastavljanja žalbe u iznosu 625,00 eur.

3. U odgovoru na žalbu ovrhovoditelj ukazuje na neosnovanost žalbenih navoda ovršenice te predlaže njihovu žalbu odbiti.

4. Žalba je osnovana.

5. Donoseći predmetno rješenje sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP) na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti sukladno čl. 365. st. 2. ZPP-a u vezi čl. 21. st. 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 i 131/20 – dalje: OZ), a i činjenično stanje je pravilno i potpuno utvrđeno. Međutim, materijalno pravo je pogrešno primijenjeno.

6. U konkretnom slučaju ovršenica je predložila odgodu ovrhe do pravomoćnog okončanja parnica koje se pred sudom prvog stupnja vode radi proglašenja ovrhe nedopuštenom (P-7063/2021), odnosno radi utvrđenja ništetnom ovršne isprave (P- 6148/2017) navodeći, između ostalog, da predmetna nekretnina predstavlja njezinu jedinu nekretninu, zbog čega su sukladno odredbi čl. 65. st. 1. toč. 4., 5. i 11. OZ-a te presudi suda Europske unije C-407/18 od 26. lipnja 2019. ispunjene pretpostavke za odgodu ovrhe do pravomoćnog okončanja tih parnica.

7. Sud prvog stupnja je takav prijedlog ovršenice za odgodu ovrhe odbio kao neosnovan uz obrazloženje da je ovršenica trebala učiniti vjerojatnim da u eventualnom postupku protuovrhe neće moći vratiti naplaćeno (da je ovrhovoditelj insolventan, u stečaju i sl.), što ista nije učinila, dok pozivanje ovršenice na prodaju i gubitak jedine nekretnine nije od utjecaja na odluku o odgodi ovrhe jer se radi o preuzetoj obvezi od strane ovršenice kao korisnika zajma (kredita) i dobrovoljnom osnivanju založnog prava upravo na toj nekretnini, pa niti u smislu prava na dom po Konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine - Međunarodni ugovori broj 18/97., 6/99. - proč. tekst, 8/99 - ispr., 14/02., 1/06. i 13/17.) nema uvjeta za odgodu ovrhe. Nadalje, sud prvog stupnja navodi kako iz ovršne isprave proizlazi da je kreditna obveza u valuti Euro, a kamata promjenjiva sukladno novčanim i kreditnim prilikama na tržištu kapitala, a usklađuje se primjenom parametra - tromjesečni EURIBOR. Takva utvrđenja navedena su i u nepravomoćnim odlukama u postupcima P-7063/2021 u kojem je odbijen tužbeni zahtjev za proglašenjem ove ovrhe nedopuštenom te u postupku P-6148/2017 u kojem je odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti Ugovora o jednokratnom kreditu broj računa: 549.428.

8. Takvo postupanje suda prvog stupnja ne može se prihvatiti kao pravilno.

9. Sud Europske unije je u presudi C-407/18 od 26. lipnja 2019., kojom je analizirao načelo djelotvornosti primjene Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva Vijeća 93/13/EEZ), a na koju presudu se u prijedlogu za odgodu poziva ovršenica, zauzeo stajalište da se u slučaju kad je ovršenik pokrenuo parnicu radi utvrđenja ništetnosti ugovora o potrošačkom kreditiranju na temelju kojeg je određena ovrha, a radi se o ovrsi na nekretnini koja predstavlja dom ovršenika, ispunjene pretpostavke za odgodu ovrhe do dovršetka te parnice. U suprotnom bi, u slučaju da odluka u parničnom postupku bude donesena u korist potrošača, isti time ostvarivao samo zaštitu a posteriori u vidu novčane naknade štete pa takva zaštita stoga ne bi predstavljala ni odgovarajuće ni učinkovito sredstvo da se prekine s korištenjem nepoštene odredbe na štetu potrošača.

10. Utvrđenje ništetnosti spornih odredbi ugovora ima učinak uspostavljanja pravne i činjenične situacije kao da tih ništetnih odredbi ugovora nije ni bilo. Svrha odgode ovrhe u takvom slučaju je sprječavanje provedbe ovrhe do pravomoćnog okončanja parničnog postupka radi utvrđenja ništetnosti pojedinih ugovornih odredaba ili ugovora u cijelosti. Kada bi se u tom slučaju zahtijevale i dodatne pretpostavke za odgodu ovrhe prema nacionalnom zakonodavstvu (nastanak nenadoknadive ili teško nadoknadive štete), provedba ovrhe u takvim okolnostima protivila bi se stajalištu suda Europske unije, odnosno pravna zaštita koju bi potrošač ostvario a posteriori (nakon što je nekretnina prodana) bila bi nepotpuno, nedovoljno i neučinkovito sredstvo zaštite protiv korištenja nepoštene odredbe. Primjenom takvog stajališta Suda Europske unije treba zaključiti da, u slučaju kada je pokrenut postupak za utvrđenje ništetnosti potrošačkog ugovora o kreditu, ispunjene pretpostavke za odgodu ovrhe temeljem čl. 65. st. 1. OZ-a.

11. Pritom na navode suda prvog stupnja te ovrhovoditelja iz odgovora na žalbu da se u ovom slučaju ne može primijeniti pravni stav izražen u presudi Suda Europske unije C-407/18, budući da se ovdje radi o Ugovoru o kreditu koji je sklopljen u valuti euro, a ne chf valja reći sljedeće. Od stupanja Republike Hrvatske u punopravno članstvo Europske unije 1. srpnja 2013. pravo Europske unije čini dio njezinog pravnog poretka i mora se primjenjivati, time da je isto nadređeno onom nacionalnom. Na pravne odnose koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju i sporove proizašle iz njih, a na koje se neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje i praksu suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. godine. Stoga, odluku o prijedlogu za odgodu u ovom predmetu treba donijeti imajući u vidu pravo Europske unije i njegovu svrhu. Kako je svrha pravnog shvaćanja izraženog u presudi C-407/18 zaštita potrošača od provedbe ovrhe na njegovoj jedinoj nekretnini na temelju ovršne isprave koja nije prošla sudsku kontrolu, a koja sadrži nepoštene, odnosno ništetne ugovorne odredbe, to za donošenje odluke o prijedlogu za odgodu uopće nije odlučno jesu li razlozi ništetnosti ovršne isprave koje ističe ovršenik u ovom postupku potpuno isti ili različiti od onih koje je isticao ovršenik u postupku koji je analizirao sud Europske unije u presudi C-407/15. Dakle, jedino što je odlučno je to da je ovrha određena na temelju ovršne isprave koja nije prošla sudsku kontrolu, da se vodi postupak radi utvrđenja ništetnosti ovršne isprave (koji nije pravomoćno dovršen) i da je ovrha određena na njegovoj jedinoj nekretnini, a koje pretpostavke su u ovom slučaju ispunjene.

12. Također, okolnost da se u konkretnom slučaju radi o dobrovoljno zasnovanom založnom pravu može biti odlučna kod donošenja odluke o tome može li se na takvoj nekretnini odrediti ovrha, dok u kontekstu prijedloga za odgodu ovrhe sukladno gore navedenoj praksi suda Europske unije, uopće nije odlučno što je potrošač, koji tvrdi da je ovršna isprava ništetna i zbog toga vodi poseban parnični postupak, dobrovoljno zasnovao založno pravo na predmetnoj nekretnini.

13. Slijedom svega navedenog, valjalo je temeljem čl. 380. toč. 2. ZPP-a u vezi čl. 21. st. 1. OZ-a, uvažiti žalbu ovršenice, preinačiti pobijano rješenje suda prvog stupnja i odlučiti kao u izreci.

14. Budući da je ovršenica uspjela sa svojom žalbom to je istoj temeljem čl. 166. st. 2. ZPP-a u vezi s čl. 21. st. 1. OZ-a valjalo dosuditi trošak za sastav žalbe. Sukladno Tbr. 13. toč. 1. u vezi Tbr. 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23) ovršenici za sastavljanje žalbe pripada pravo na trošak u zatraženom iznosu od 625,00 eura.

U Velikoj Gorici 22. travnja 2026.

Sudac

Nikola Ramušćak