Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Splitu

Gundulićeva 27

21000 Split

Poslovni broj: P-4517/2021-18

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

R J E Š E N J E

Općinski sud u Splitu po sucu Josip Mrkonjić u pravnoj stvari tužitelja HB, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupanog po punomoćniku LB, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANKA dioničko društvo, OIB 23057039320, Jadranski Trg 3a, 51000 Rijeka zastupanog po punomoćniku TB, radi Obvezno - ništetnost, 22. travnja 2026.

p r e s u d i o j e

I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"1. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 /51400607- 5103913855 solemniziranog od strane javnog bilježnika Mire Rubić iz Splita pod brojem OV-3413/08 od dana 10.04.2008. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je u članku 2., ugovoren iznos kredita od 186.695,00 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunat po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj, kao i odredba članka 7., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima od 988, 11 CHF što predstavlja mjesečni iznos anuiteta glavnice uvećan za pripadajući iznos redovne mjesečne kamate obračunate na iznos ostatka vrijednosti, odnosno u dijelu u kojem je ugovoreno kako je mjesečni anuitet glavnice 824,75 CHF.

2. Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMERKSCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski Trg 3/a, OIB: 23057039320, s osnove ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica švicarski franak iz Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103913855 solemniziranog od strane javnog bilježnika Mire Rubić iz Splita pod brojem OV-3413/08 od dana 10.04.2008. godine, u roku od 15 dana isplatiti tužitelju HB, iznos od 99.494,40 kune uvećan za zatezne kamate koje teku:

- na iznos od 203,16kn od 01.10.2008., do isplate

- na iznos od 241,79kn od 01.11.2008., do isplate

- na iznos od 41,60 kn od 01.12.2008., do isplate

- na iznos od 417,87kn od 01.01.2009., do isplate

- na iznos od 442,28kn od 01.02.2009., do isplate

- na iznos od 353,15kn od 01.03.2009., do isplate

- na iznos od 396,73kn od 01.04.2009., do isplate

- na iznos od 373,01kn od 01.05.2009., do isplate

-na iznos od 292,80kn od 01.06.2009., do isplate

-na iznos od 318,78kn od 01.07.2009., do isplate

-na iznos od 274,55kn od 01.08.2009., do isplate

-na iznos od 329,81kn od 01.09.2009., do isplate

-na iznos od 268,57kn od 01.10.2009., do isplate

-na iznos od 331,15kn od 01.11.2009. do isplate

-na iznos od 353,94kn od 01.12.2009. do isplate

-na iznos od 411,05kn od 01.01.2010. do isplate

-na iznos od 470,85kn od 01.02.2010. do isplate

-na iznos od 497,86kn od 01.03.2010. do isplate

-na iznos od 557,86kn od 01.04.2010. do isplate

-na iznos od 606,22kn od 01.05.2010. do isplate

-na iznos od 761,07kn od 01.06.2010. do isplate

-na iznos od 900,77kn od 01.07.2010. do isplate

-na iznos od 1049,23kn od 01.08.2010. do isplate

-na iznos od 1068,82kn od 01.09.2010. do isplate

-na iznos od 913,76kn od 01.10.2010. do isplate

-na iznos od 1128,45kn od 01.11.2010. do isplate

-na iznos od 1128,45kn od 01.12.2010. do isplate

na iznos od 1386,34kn od 01.01.2011. do isplate

-na iznos od 1120,24kn od 01.02.2011. do isplate

-na iznos od 1228,86kn od 01.03.2011. do isplate

-na iznos od 1190,42kn od 01.04.2011. do isplate

-na iznos od 1570,74kn od 01.05.2011. do isplate

-na iznos od 1583,03kn od 01.06.2011. do isplate

-na iznos od 1835,94kn od 01.07.2011. do isplate

-na iznos od 2012,14kn od 01.08.2011. do isplate

-na iznos od 1875,45kn od 01.09.2011. do isplate

-na iznos od 1514,35kn od 01.10.2011. do isplate

-na iznos od 1521,23kn od 01.11.2011. do isplate

-na iznos od 1529,84kn od 01.12.2011. do isplate

-na iznos od 1631,21kn od 01.01.2012. do isplate

-na iznos od 1602,06kn od 01.02.2012. do isplate

-na iznos od 1581.32kn od 01.03.2012 do isplate

-na iznos od 1651.23kn od 01.04.2012 do isplate

-na iznos od 1635.77kn od 01.05.2012 do isplate

-na iznos od 1587.06kn od 01.06.2012 do isplate

-na iznos od 1580.76 od 01.07.2012 do isplate

-na iznos od 1580.76 od 01.08.2012 do isplate

-na iznos od 1468.26 od 01.09.2012 do isplate

-na iznos od 1594.84 od 01.10.2012 do isplate

-na iznos od 1608.73 od 01.11.2012 do isplate

-na iznos od 1594.84 od 01.12.2012 do isplate

-na iznos od 1441.87 od 01.01.2013. do isplate

-na iznos od 1539.00 od 01.02.2013. do isplate

-na iznos od 1567.99 od 01.03.2013. do isplate

-na iznos od 1554.01 od 01.04.2013. do isplate

-na iznos od 1411.68 od 01.05.2013. do isplate

-na iznos od 1455.58 od 01.06.2013. do isplate

-na iznos od 1432.52 od 01.07.2013. do isplate

-na iznos od 1472.24 od 01.08.2013. do isplate

-na iznos od 1580.86 od 01.09.2013. do isplate

-na iznos od 1541.32 od 01.10.2013. do isplate

-na iznos od 1559.38 od 01.11.2013. do isplate

-na iznos od 1612.99 od 01.12.2013. do isplate

-na iznos od 1592.62 od 01.01.2014. do isplate

-na iznos od 1347.09 od 01.02.2014. do isplate

-na iznos od 1360.35 od 01.03.2014. do isplate

-na iznos od 1339.38 od 01.04.2014. do isplate

-na iznos od 1314.78 od 01.05.2014. do isplate

-na iznos od 1318.71 od 01.06.2014. do isplate

-na iznos od 1367.75 od 01.07.2014. do isplate

-na iznos od 1394.67 od 01.08.2014. do isplate

-na iznos od 1386.18 od 01.09.2014. do isplate

-na iznos od 1417.26 od 01.10.2014. do isplate

-na iznos od 1428.21 od 01.11.2014. do isplate

-na iznos od 1441.68 od 01.12.2014. do isplate

-na iznos od 1427.90 od 01.01.2015. do isplate

-na iznos od 1446.18 od 01.02.2015. do isplate

-na iznos od 1446.18 od 01.03.2015. do isplate

-na iznos od 1446.18 od 01.04.2015. do isplate

-na iznos od 1446.18 od 01.05.2015. do isplate

-na iznos od 1446.18 od 01.06.2015. do isplate

-na iznos od 1446.18 od 01.07.2015. do isplate

-na iznos od 1446.18 od 01.08.2015. do isplate

-na iznos od 1446.18 od 01.09.2015. do isplate,

po stopi do 31. srpnja 2015. određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena.

3. Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMERKSCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski Trg 3/a, OIB: 23057039320, u roku od 15 dana naknaditi tužitelju HB troškove parničnog postupka, u iznosu prema određenju suda, uvećano za zatezne kamate koje na taj iznos teku od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu

za tri postotna poena."

II Dužan je tužitelj u roku od 15 dana naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od ukupno 1.250,00 eura.

Riješio je

Odbija se kao neosnovan prigovor mjesne nadležnosti ovog suda.

Obrazloženje

Kod ovog suda zaprimljena je dana 21. 12. 2021. godine tužba tužitelja protiv tuženika radi utvrđenja i isplate.

U tužbi se navodi da je tužitelj HB kao korisnik kredita i sudužnik njegova supruga UB sa tuženikom kao bankom dana 10.04.2008. godine zaključili Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 /51400607-5103913855 solemniziran od strane javnog bilježnika Mire Rubić iz Splita pod brojem OV-3413/08 od dana 10.04.2008. godine.

Riječ je o namjenskom kreditu i to za kupnju stana u trajanju od 360 mjeseci. Temeljem označenog ugovora tuženik je tužiteljima stavio na raspolaganje iznos u kunama u protuvrijednosti od 186.695,00 CHF. Dakle ugovorena je valutna klauzula. Stranke su zaključile i Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5103913855 od 08.01.2016.g. i Aneks broj 2 Ugovora o kreditu broj 5114208715 od 10.02.2017.g.

Uslijed promjene tečaja švicarskog franka iznos koji je po ovom kreditu u konačnici otplaćivan znatno je premašio iznos kojega je tužitelj očekivao i kojega je mogao predvidjeti prilikom zaključenja ugovora o kreditu. Ilustracije radi, tečaj za jedan CHF je dana 01.06.2008. iznosio 4,453 kn, a na dan 01.09.2015. iznosio je 6,390 kn. Tužitelj je sa tuženikom potpisao tipski i unaprijed pripremljen ugovor o kreditu, te se prilikom zaključenja ugovora nije posebno pregovaralo o pojedinim odredbama ugovora.

Zbog ovakvog protupravnog postupanja tuženika protiv istoga je vođen sudski postupak kolektivne zaštite potrošača, a time i zaštite interesa ovdje tužitelja i to pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12.

U navedenom postupku Visoki trgovački sud RH je svojom presudom pod poslovnim brojem Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. potvrdio citiranu prvostupanjsku presudu, kojom se utvrđuje da je tuženik (kao tuženik ad/3 u tom postupku) u razdoblju od 01.04.2004. do 31.12.2008. povrijedio interese i prava potrošača i korisnika kredita, a time interese i prava ovdje tužitelja, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu. Navedeno je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona zaštiti potrošača (NN 96/13) i to člancima 81., 82., i 90., a od 07. kolovoza 2007. Do 31. prosinca 2008. te protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Na temelju dokumentacije iz ovog kredita stalni sudski vještak za financije Marijan Jović izradio je nalaz i mišljenje u smislu utvrđenja razlike u pogledu neosnovano naplaćenih i stečenih mjesečnih iznosa s osnova ništetne odredbe o valuti švicarski franak. Ovim vještačenjem utvrđeno je da je tuženik neosnovano stekao u periodu od 01.06.2008. do 01.09.2015., novčani iznos od 99.494,40 kn.

Činjenica je da su nepoštene ugovorne odredbe o valuti švicarski franak ništetne od samog početka, tj. od kada su ugovorene. Tužitelj ima zakonsko pravo pokrenuti ovaj postupak, odnosno temeljem čl. 138.a. Zakona o zaštiti potrošača, čl. 502.c. ZPP-a te čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, u smislu individualne pravne zaštite radi povrata sredstava što ih je banka neosnovano stekla temeljem ništetnih odredbi ugovora. Slijedom iznijetog tužitelj ima pravni interes i predlaže da Sud donese slijedeću:

PRESUDU

1. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 /51400607- 5103913855 solemniziranog od strane javnog bilježnika Mire Rubić iz Splita pod brojem OV-3413/08 od dana 10.04.2008. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je u članku 2., ugovoren iznos kredita od 186.695,00 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunat po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj, kao i odredba članka 7., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima od 988, 11 CHF što predstavlja mjesečni iznos anuiteta glavnice uvećan za pripadajući iznos redovne mjesečne kamate obračunate na iznos ostatka vrijednosti, odnosno u dijelu u kojem je ugovoreno kako je mjesečni anuitet glavnice 824,75 CHF.

- na iznos od 203,16kn od 01.10.2008., do isplate

- na iznos od 241,79kn od 01.11.2008., do isplate

- na iznos od 41,60 kn od 01.12.2008., do isplate

- na iznos od 417,87kn od 01.01.2009., do isplate

- na iznos od 442,28kn od 01.02.2009., do isplate

- na iznos od 353,15kn od 01.03.2009., do isplate

- na iznos od 396,73kn od 01.04.2009., do isplate

- na iznos od 373,01kn od 01.05.2009., do isplate

-na iznos od 292,80kn od 01.06.2009., do isplate

-na iznos od 318,78kn od 01.07.2009., do isplate

-na iznos od 274,55kn od 01.08.2009., do isplate

-na iznos od 329,81kn od 01.09.2009., do isplate

-na iznos od 268,57kn od 01.10.2009., do isplate

-na iznos od 331,15kn od 01.11.2009. do isplate

-na iznos od 353,94kn od 01.12.2009. do isplate

-na iznos od 411,05kn od 01.01.2010. do isplate

-na iznos od 470,85kn od 01.02.2010. do isplate

-na iznos od 497,86kn od 01.03.2010. do isplate

-na iznos od 557,86kn od 01.04.2010. do isplate

-na iznos od 606,22kn od 01.05.2010. do isplate

-na iznos od 761,07kn od 01.06.2010. do isplate

-na iznos od 900,77kn od 01.07.2010. do isplate

-na iznos od 1049,23kn od 01.08.2010. do isplate

-na iznos od 1068,82kn od 01.09.2010. do isplate

-na iznos od 913,76kn od 01.10.2010. do isplate

-na iznos od 1128,45kn od 01.11.2010. do isplate

-na iznos od 1128,45kn od 01.12.2010. do isplate

na iznos od 1386,34kn od 01.01.2011. do isplate

-na iznos od 1120,24kn od 01.02.2011. do isplate

-na iznos od 1228,86kn od 01.03.2011. do isplate

-na iznos od 1190,42kn od 01.04.2011. do isplate

-na iznos od 1570,74kn od 01.05.2011. do isplate

-na iznos od 1583,03kn od 01.06.2011. do isplate

-na iznos od 1835,94kn od 01.07.2011. do isplate

-na iznos od 2012,14kn od 01.08.2011. do isplate

-na iznos od 1875,45kn od 01.09.2011. do isplate

-na iznos od 1514,35kn od 01.10.2011. do isplate

-na iznos od 1521,23kn od 01.11.2011. do isplate

-na iznos od 1529,84kn od 01.12.2011. do isplate

-na iznos od 1631,21kn od 01.01.2012. do isplate

-na iznos od 1602,06kn od 01.02.2012. do isplate

-na iznos od 1581.32kn od 01.03.2012 do isplate

-na iznos od 1651.23kn od 01.04.2012 do isplate

-na iznos od 1635.77kn od 01.05.2012 do isplate

-na iznos od 1587.06kn od 01.06.2012 do isplate

-na iznos od 1580.76 od 01.07.2012 do isplate

-na iznos od 1580.76 od 01.08.2012 do isplate

-na iznos od 1468.26 od 01.09.2012 do isplate

-na iznos od 1594.84 od 01.10.2012 do isplate

-na iznos od 1608.73 od 01.11.2012 do isplate

-na iznos od 1594.84 od 01.12.2012 do isplate

-na iznos od 1441.87 od 01.01.2013. do isplate

-na iznos od 1539.00 od 01.02.2013. do isplate

-na iznos od 1567.99 od 01.03.2013. do isplate

-na iznos od 1554.01 od 01.04.2013. do isplate

-na iznos od 1411.68 od 01.05.2013. do isplate

-na iznos od 1455.58 od 01.06.2013. do isplate

-na iznos od 1432.52 od 01.07.2013. do isplate

-na iznos od 1472.24 od 01.08.2013. do isplate

-na iznos od 1580.86 od 01.09.2013. do isplate

-na iznos od 1541.32 od 01.10.2013. do isplate

-na iznos od 1559.38 od 01.11.2013. do isplate

-na iznos od 1612.99 od 01.12.2013. do isplate

-na iznos od 1592.62 od 01.01.2014. do isplate

-na iznos od 1347.09 od 01.02.2014. do isplate

-na iznos od 1360.35 od 01.03.2014. do isplate

-na iznos od 1339.38 od 01.04.2014. do isplate

-na iznos od 1314.78 od 01.05.2014. do isplate

-na iznos od 1318.71 od 01.06.2014. do isplate

-na iznos od 1367.75 od 01.07.2014. do isplate

-na iznos od 1394.67 od 01.08.2014. do isplate

-na iznos od 1386.18 od 01.09.2014. do isplate

-na iznos od 1417.26 od 01.10.2014. do isplate

-na iznos od 1428.21 od 01.11.2014. do isplate

-na iznos od 1441.68 od 01.12.2014. do isplate

-na iznos od 1427.90 od 01.01.2015. do isplate

-na iznos od 1446.18 od 01.02.2015. do isplate

-na iznos od 1446.18 od 01.03.2015. do isplate

-na iznos od 1446.18 od 01.04.2015. do isplate

-na iznos od 1446.18 od 01.05.2015. do isplate

-na iznos od 1446.18 od 01.06.2015. do isplate

-na iznos od 1446.18 od 01.07.2015. do isplate

-na iznos od 1446.18 od 01.08.2015. do isplate

-na iznos od 1446.18 od 01.09.2015. do isplate,

za tri postotna poena.

U odgovoru na tužbu tuženik navodi:

"A) PRIGOVOR MJESNE NENADLEŽNOSTI

I. Prije upuštanja u raspravljanje u ovoj pravnoj stvari, tuženik sudu skreću pažnju da je odredbom čl. 16. Ugovora o kreditu broj 5103913855 od 10. travnja 2008. godine, (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta Banke.

Time su ugovorne strane, ovdje parnične stranke, ugovorom potvrdile zakonske odredbe o općemjesnoj nadležnosti za tuženika, i to odredbe čl. 46. i 48. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, dalje u tekstu: ZPP).

Dakle, sud čija je nadležnost sporazumno određena i sud čija je nadležnost za suđenje ustanovljena zakonom su istovjetni, pa je za suđenje u ovoj stvari nedvojbeno mjesno nadležan Općinski sud u Rijeci.

II. Sudu se stoga predlaže da po primitku ovog prigovora donese sljedeće r j e š e nj e

1. Stavlja se izvan snage poziv za davanje odgovora na tužbu od dana 23. prosinca 2021. godine.

2. Općinski sud u Splitu oglašava se mjesno nenadležnim za suđenje u ovoj stvari, te će se po pravomoćnosti ovog rješenja spis dostaviti Općinskom sudu u Rijeci kao mjesno nadležnom sudu.

B) ODGOVOR NA TUŽBU

Podredno i opreza radi, budući da je na to pozvan ovosudnim pozivom, tuženik u nastavku daje sljedeći odgovor na tužbu tužitelja od 21. prosinca 2021. godine. Tužitelj predmetnom tužbom zahtijeva da se utvrde ništetnim odredbe Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu te zahtijeva isplatu navodno preplaćenog iznosa od kn 99.494,40 zajedno s pripadajućom zateznom kamatom na pojedinačne iznose do isplate, a sve s osnove navodno preplaćenih tečajnih razlika. Tuženik u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja i to s više osnova, koje će u nastavku iznijeti.

I. PRIGOVOR ZASTARE

Tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja u zastari.

Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO).

Odredbom čl. 118. ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a.

Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 22. prosinca 2021. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari.

II. O TOME DA TUŽITELJ NIJE POTROŠAČ U SMISLU ODREDBI ZAKONA O ZAŠTITI POTROŠAČA I ZAKONA O POTROŠAČKOM KREDITIRANJU

Tuženik također ističe da tužitelj pogrešno smatra da bi u ovoj stvari uživao zaštitu s osnove Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13, sada NN 41/14, dalje u tekstu: ZZP), te s osnove Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13 i 09/15, u daljnjem tekstu: ZPK). Predmetni ugovor o kreditu ne može se smatrati potrošačkim kreditom u smislu odredaba ZZP i ZPK. Naime, radi se zapravo o kreditu čija namjena je bila kupoprodaja stana nakon koje kupnje i useljenja se stan u obiteljskoj kući u kojem je tužitelj s obitelji do tada stanovao dao u najam. Dakle, činjenica je da je tužitelj ugovorio predmetni kredit s ciljem obavljanja poduzetničke djelatnosti, a slijedom čega se tužitelj ne može smatrati potrošačem sukladno citiranim zakonskim odredbama.

Na ovu okolnost tuženik predlaže saslušanje tužitelja i službenika banke koji je ugovarao ovaj kredit, gđe. ĆB, a kojemu se tužitelj obratio s idejom ugovaranja ovoga kredita.

Stoga, kako je namjena predmetnog kredita bila kupnja stana da bi se prostor u kojem je tužitelj s obitelji do tada boravio dao u najam, tužitelj nije potrošač u smislu odredbi ZZP-a te stoga niti ne uživa zaštitu po odredbama toga zakona. Shvaćanje da u konkretnoj situaciji tužitelju ne pripada pravo na zaštitu po odredbama ZZP-a potvrđeno je i u odlici Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž-196/2020 od 22. rujna 2021. godine.

U pogledu tumačenja pojma „potrošač“ tuženik upućuje i na recentnu presudu Suda EU u predmetu C-630/17 EB protiv Raiffeisenbank St. Stefan- Jagerberg-Wolfsberg eGen, koju dostavlja u privitku, a u kojoj presudi je Sud EU, odgovarajući na treće pitanje Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Rabu, kojim je taj sud pitao Sud EU za tumačenje pojma potrošača iz perspektive pravne stečevine EU, utvrdio:

“Pojam „potrošač” treba usko tumačiti, uzimajući u obzir položaj te osobe u određenom ugovoru, u vezi s njegovom prirodom i svrhom, a ne njezin subjektivan položaj, pri čemu se jedna te ista osoba može smatrati potrošačem u okviru određenih transakcija, a gospodarskim subjektom u okviru drugih.

Konkretnije, Sud je u pogledu osobe koja sklapa ugovor s dvostrukom svrhom – odnosno za uporabu koja se jednim dijelom odnosi na njezinu profesionalnu djelatnost, a drugim dijelom na privatne svrhe – smatrao da se na tu osobu mogu primjenjivati navedene odredbe samo ako je veza između navedenog ugovora i profesionalne djelatnosti te osobe tako slaba da postaje marginalna pa stoga ima tek zanemarivu ulogu u kontekstu transakcije za koju je taj ugovor sklopljen, promatrane u cjelini.

S obzirom na ta razmatranja, na treće pitanje valja odgovoriti na način da se dužnik koji je sklopio ugovor o kreditu radi izvođenja radova obnove nekretnine u kojoj živi u cilju, među ostalim, da u njoj pruža usluge turističkog smještaja, ne može smatrati „potrošačem.”

Slijedom navedenog, tuženik ističe da je očito da postoje okolnosti koje na strani tužitelja otklanjaju svojstva potrošača odnosno u smislu recentnog stajališta Suda EU tužitelj se ima smatrati gospodarskim subjektom u kontekstu predmetnog Ugovora o kreditu, slijedom čega se zahtjev za isplatu tužitelja uopće ne može prosuđivati prema ZZP-u i ZPK-u.

Budući da je tuženik osporio tužitelju status potrošača i za to naveo prethodno navedene jasne razloge, tada je na tužitelju da dokaže da je predmetni kredit koristio samo sa osobne potrebe kako bi imao status potrošača prema odredbi članka 3. ZZP-a.

Da je teret dokaza u pogledu statusa potrošača u konkretnom slučaju na tužitelju, u istovrsnom predmetu zauzeo je i Županijski sud u Velikoj Gorici u rješenju poslovnog broja Gž-226/2021 od 13. travnja 2021. godine u kojem navodi:

„U pogledu tereta dokaza, odlučne činjenice o statusu tužitelja kao potrošača, valja prije svega istaknuti kako prvostupanjski sud neosnovano smatra da je u situaciji kada je tužena osporila tužitelju njegov status potrošača i za to navela jasne razloge, teret dokaza da tužitelj ne bi bio potrošač je na tuženoj (tužena nije dužna dokazivati negativne činjenice), što osnovano ističe u žalbi. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev u tužbi temelji upravo na povredi odredaba ZZP/03, pa je stoga u ovome postupku dužan dokazati odlučnu činjenicu da je potrošač u smislu ranije definicije čl. 3. toč. 1. ZZP/03, kako to tvrdi u svojoj tužbi.“

III. O KONVERZIJI KREDITA SUKLADNO ODREDBAMA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O POTROŠAČKOM KREDITIRANJU NN 102/2015

Odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužitelj i tuženik dana 08. siječnja 2016. godine sklopili Aneks Ugovora o kreditu (dalje u tekstu: Aneks) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15).

Tim Aneksom su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

b. a) O oglednom postupku pred Vrhovnim sudom RH, posl.br. Gos 1/2019 Dana 4. ožujka 2020. godine, u oglednom postupku posl.br. Gos 1/2019 pokrenutom radi rješavanja pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, doneseno je rješenje kojim je Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje u tekstu: VSRH) odgovarajući na postavljeno pravno pitanje:

Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?”

odgovorio:

“Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.”

VSRH zauzima jasno pravno stajalište da taj sporazum, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH.

Prema shvaćanju VSRH, a imajući prije svega na umu da je ZIDZPK/15 poseban zakon u odnosu na opća pravila obveznog prava te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, ne mogu opća pravila ZOO-a o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZIDZPK/15, o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, a to sve pod pretpostavkom da je sporazum o konverziji sklopljen sukladno prisilnim propisima ZIDZPK/15.

VSRH navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje sporazuma (Aneksa), a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samoga početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR, čime je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF, što je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog zakona ne-sistemskog karaktera.

U pogledu pitanja jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita (prvenstveno zahtjevi za isplatu) nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, VSRH u drugom dijelu upućuje na već ranije iznesene razloge svoje odluke o postojanju pravnog interesa glede kondemnatornih zahtjeva (vidjeti str. 5. – 6. obrazloženja odluke).

U tom dijelu VSRH navodi:

„Dakle, treba reći da se postojanje pravnog interesa, posebice kod kondemnatornih zahtjeva (o kojemu je uz deklaratorni zahtjev bila riječ u predmetu broj Rev- 2868/2018), ne može načelno isključiti, a što bi u protivnom trebati dokazivati tuženik. U svakom slučaju ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona.

Tako treba tumačiti i drugu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019., koja se također bavila pitanjem pravnog interesa, u okviru kolektivne sudske zaštite kojom se sud bavio u tom predmetu, odnosno postojanjem pravnog interesa za utvrđenje ništetnosti onih kredita vezanih uz CHF glede kojih nije sklopljen sporazum o konverziji u kredite vezane uz EUR-e.“

Slijedom navedenog, VSRH zauzima pravno shvaćanje da načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15. Dakle, u svim drugim slučajevima, kao što je to i u ovom pojedinačnom predmetu, korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama.

VSRH dodatno pojačava ovaj stav i tumačenjem presude Suda EU (posl.br. C- 118/17 - H) gdje, kao razloge zbog kojih ova presuda nije primjenjiva na slučajeve konverzije kredita u Republici Hrvatskoj, naglašava važnost činjenice da postoji temeljna razlika između okolnosti slučaja konverzije u Mađarskoj i slučaja konverzije u Republici Hrvatskoj.

Naime, u Mađarskoj je postojala izravna zakonska intervencija u svaki ugovorni odnos, dok je prema ZIDZPK/15 ostavljeno na volju i odluku korisnicima kredita da li će prihvatiti ili odbiti konverziju, koju su im banke, pa tako i tuženik morali ponuditi.

Slijedom prethodno rečenoga, pravna stajališta VSRH izražena u odluci posl.br. Gos 1/2019 primjenjiva na ovaj konkretan slučaj su sljedeća:

i. Aneks ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je;

ii. Aneksom ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika stvorena je nova pravna osnova koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca;

iii. Tužitelj kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove,

iv. Tužitelj je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Aneksa pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita..

Uzimajući u obzir prethodno navedeno i izraženi pravni stav VSRH-a, jasno je da tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama.

Naime, u tužbi tužitelj uopće ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 odnosno ne iznosi neke druge razloge izvan režima ZIDZPK/15 temeljem kojih bi mu pripadalo eventualno neko pravo na isplatu.

Međutim, ukoliko bi tužitelj osporavao provedenu konverziju sukladno odredbama ZIDZPK/15, tuženik predlaže provođenje financijskog vještačenja na način da se vještak očituje da li je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama ZIDZPK/15 te jesu li su prilikom izračuna konverzije i sklapanja Aneksa predmetnog Ugovora o kreditu bile uzete u obzir navodne preplate tužitelja vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije kao i da li je pri izračunu konverzije u obzir uzeta valuta kredita (CHF-EUR).

Tuženik ističe da se nakon oglednog spora već razvila brojna sudska praksa županijskih sudova RH, koji su sukladno uputama Vrhovnog suda RH, a sve u smislu ujednačavanja sudske prakse i ravnopravnosti svih u primjeni iste, donijeli presude kojima su u konačnici odbili deklaratorne i/ili kondemnatorne tužbene zahtjeve tužitelja iz razloga što su utužili iznose koji su sukladno odredbama ZIDZPK/15 obuhvaćeni provedenom konverzijom.

Dodatno, tuženik ističe, da sve i kad bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi bio osnovan deklaratorni dio tužbenog zahtjeva tužitelja (a što se osporava u cijelosti), iz recentne sudske prakse županijskih sudova proizlazi stav da, unatoč tome, nisu osnovani kondemnatorni zahtjevi tužitelja, i to upravo zato što su posljedice možebitne ništetnosti spornih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora u potpunosti otklonjene konverzijom kredita kao valjanom novom pravnom osnovnom koja proizlazi iz kogentnih zakonskih odredbi.

U tom smislu Županijski sud u Varaždinu u presudi Gž-1780/2019 od 7. srpnja 2020. navodi:

„Imajući u vidu da je prema odredbama ZID ZPK/15 o konverziji prilikom izračuna nove obveze potrošača sada po kreditu u valuti EUR bilo potrebno uzeti sve uplate anuiteta koje sadrže i promjenjivu kamatu i utvrditi visinu obveze koliko bi ista iznosila po ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom EUR na isti iznos kredita isplaćenog u kunama i prema kamatnoj stopi koja je jednaka kamatnoj stopi po iznosu, vrsti i razdoblju promjene koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, na koji način se može doći i do pretplate s kojom je vjerovnik dužan postupati na način propisan čl.19.c ZID ZPK/15, jasno je da za utvrđenje da li je tuženica stekla utuženi iznos bez osnove, činjenica da su stranke sklopile Aneks ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/15 je odlučna.

Obzirom da Aneks ugovora o kreditu predstavlja pravnu osnovu sklopljenu po strogo definiranim zakonskim uvjetima koja sadrži opravdanje zadržavanja prethodnih plaćanja, između ostalih i iznosa obračunatih na temelju promjenjive kamatne stope sadržane u anuitetima, da je Aneksom ugovora o kreditu definirana kamatna stopa i način njezine promjene, te imajući u vidu činjenicu da su stranke Aneksom ugovora o kreditu u članku 2. istoga utvrdile na dan 30. rujna 2015. manjak u iznosu od 226,2 EUR-a, zahtjev tužitelja za isplatu temeljem stjecanja bez osnove u ovom konkretnom slučaju ne može biti osnovan.“

Na jednak način prethodne okolnosti potvrđuje isti sud i u odluci broj Gž-1938/2019 od 19. svibnja 2020. (str. 6).

Ta stajališta potvrđuje i Županijski sud u Dubrovniku u presudi Gž-706/2019 od 29. travnja 2020., a u kojoj odluci, između ostalog, sud ističe i da tužitelj nije morao pristati na konverziju, prema ponudi koju je tužena morala dati, kao i da je ZIDZPK/15 propisao obračun, proceduru i rok u kojem su banke morale dati ponudu klijentima radi konverzije, pa ako potrošač prihvati konverziju, taj sporazum predstavlja među strankama novu pravnu osnovu zbog čega tužitelj nema osnove za isplatu na temelju stečenog bez osnove zbog ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi (utvrđenje koje je bilo predmetom tužbenog zahtjeva).

b. b) O odlukama Suda EU u predmetima C-81/19 i C-243/20

Sud EU je u više svojih odluka, a osobito u odlukama C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. g. i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. godine iznio pravni stav iz kojeg proizlazi da konverzija provedena sukladno odredbama ZIDZPK/15 i njezini učinci ne mogu biti predmetom ispitivanja nepoštenosti.

Naime, u predmetu C-81/19 u glavnom postupku pred Sudom EU bilo je riječ o ugovoru o kreditu zaključenom 2008. godine između banke i potrošača kojim je refinanciran prethodno zaključeni ugovor o kreditu između ugovornih stranaka. Novi ugovor o potrošačkom kreditu bio je denominiran u švicarskim francima (CHF) po tečaju na dan isplate. Opći uvjeti koji su činili sastavni dio ugovora predviđali su da povrat kredita mora biti u valuti u kojoj je kredit izražen, dakle u ovom konkretnom slučaju u valuti CHF. Ta je odredba bila u skladu s rumunjskim Općim građanskim zakonikom koji propisuje da je obveza koja proizlazi iz kredita u novcu uvijek ograničena na isti brojčani iznos naveden u ugovoru i da ako se vrijednost valute poveća ili smanji prije roka za otplatu, dužnik mora vratiti iznos koji brojčano odgovara pozajmljenom iznosu i obvezan ga je vratiti samo u valuti koja se koristila prilikom plaćanja.

U predmetu C-243/20 u glavnom postupku pred Sudom EU tužitelji su s bankom koja ima sjedište u [adresa] sklopili ugovor o kreditu za kupnju nekretnine, a taj ugovor je bio denomiran u eurima. Stranke su zatim 2007. godine potpisale dva dodatka ugovoru o kreditu kako bi taj ugovor konvertirale u švicarske franke.

Tim dodacima se određivalo da će se otplata preostalog dugovanog iznosa izvršiti u švicarskim francima odnosno da „dužnik otplaćuje kredit u istoj valuti ili u protuvrijednosti u eurima iznosa izraženog u švicarskim francima, pri čemu se ta protuvrijednost izračunava na dan plaćanja mjesečne rate na temelju tečaja dotične valute, kako proizlazi iz međubankovnog deviznog tržišta. Taj će tečaj biti viši od stvarnog tečaja po kojem Banka prodaje švicarski franak i koji se navodi u Dnevnom tečajnom biltenu Banke” kao i da će se kamate obračunavati prema fiksnoj stopi prve tri godine, a zatim prema promjenjivoj stopi na temelju stope LIBOR u švicarskim francima u 360 dana. Prema mišljenju tužitelja iz glavnog postupka, banka ih je potaknula na to da izmjene ugovor o kreditu a da ih pritom nije informirala o valutnom riziku kojem su izloženi, i to unatoč tomu što nisu raspolagali znanjima koja su potrebna za prepoznavanje to rizika.

U dodatak ugovora o kreditu preuzet je sadržaj članka 291. grčkog Građanskog zakonika kojim je određeno da kad je riječ o novčanom dugu koji je denominiran u stranoj valuti i mora se platiti u Grčkoj, dužnik, osim ako nije drugačije dogovoreno, ima pravo platiti u nacionalnoj valuti po tečaju strane valute koji je na snazi u mjestu i na dan plaćanja.

Odgovarajući na prethodna pitanja koja su uputili sudovi u oba predmeta, Sud EU je podsjetio da je odredbom čl. 2. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva) propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama ove Direktive.

Sud EU u svojoj odluci C-243/20 pojašnjava da izraz „obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“ s obzirom na trinaestu uvodnu izjavu Direktive, obuhvaća istodobno odredbe nacionalnog prava koje se primjenjuju između ugovornih stranaka neovisno o njihovu izboru i one koje su dispozitivne naravi, to jest one koje se primjenjuju automatski kada ne postoji drugačiji dogovor među strankama.

U predmetu C-81/19 Sud EU posebno je istaknuo da je to isključenje od primjene režima iz Direktive opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi.

Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva.

Primjenjujući taj stav Suda EU na konkretni slučaj, proizlazi da je konverzija kredita tužitelja iz CHF u EUR, koja je isto tako odraz zakonskih odredbi ZIDZPK/15, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da su stoga svi učinci konverzije (koji su usput rečeno nesporno retroaktivni), isključeni iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca.

Uostalom, upravo navedeno stajalište VSRH je izložio u svojoj odluci u oglednom postupku Gos-1/2019.

a. c) Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu tužitelja, podredno odbije sve tužbene zahtjeve tužitelja i naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene troškove ovog parničnog postupka.

Ukoliko naslovni sud ne bi odbacio tužbu odnosno odbio tužbeni zahtjev tužitelja iz prethodno navedenih razloga, tuženik se očituje kako slijedi.

IV. O NEDOPUŠTENOJ I NEPOŠTENOJ PRIMJENI VALUTNE KLAUZULE

IZRAŽENE U CHF

a. a) O odluci VTS-a i VSRH-a u kolektivnom postupku i presudama Suda EU

Dana 17. rujna 2019. godine objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

Tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuju odluka Suda EU u predmetima C-81/19 i C- 243/20, koje se vezano za konverziju razmatraju ovom odgovoru na tužbu. Naime, kao što je i gore navedeno, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora.

Navedeni stav se ima primijeniti i na zakonsku odredbu o valutnoj klauzuli sadržanoj u čl. 22. Zakon o obveznim odnosima.

Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu propisuje da će se povrat obveza po tom kreditu obračunati po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Odredba članka 22. Zakona o obveznim odnosima propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti te da ako strane nisu ugovorile drugi tečaj, obveza se ispunjava u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju koji objavi devizna burza, odnosno HNB i koji vrijedi na dan dospjelosti, odnosno, po zahtjevu vjerovnika, na dan plaćanja.

Dakle, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u ovo-predmetnom ugovoru odraz je dispozitivne zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima te je stoga sukladno mišljenju Suda EU izraženom u odlukama C-81/19 i C-243/20 isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, čak i ako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo.

Međutim, ukoliko bi naslovni sud smatrao da je ipak potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužitelja kao potrošača, tj. informacije koje su mu bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao što to proizlazi iz odluka VTS-a i VSRH-a, tuženik se očituje kako slijedi.

a. b) O informiranosti tužitelja i postupanju tuženika u fazi pregovora

Tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak.

Naime, tuženik je prvenstveno u reklamnom materijalu kao i oglasima:

• u ponudi nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD (a ne isključivo ponudu kredita u CHF);

• ni na koji način nije preferirao, sugerirao ili nagovarao druge potrošače pa tako i tužitelja na bilo koju opciju iz ponude;

• težište stavio na kreditiranje bez jamaca dakle na opću ponudu stambenih kredita bez jamaca;

• isticao je da svako kreditno zaduživanje, bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg tražitelj kredita pa tako i tužitelj mora biti svjestan;

• na letcima egzaktno, grafički prikazao kretanje tečaja CHF, EUR i USD u odnosu na kunu za razdoblje od 6 (šest) godina prije 2004;

Tuženik nadalje napominje kako su potrošačima pa tako i tužitelju prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama. U svim poslovnicama Banke svakodnevno je moguće provjeriti i tečaj određene strane valute, a navedene informacije tužitelj je mogao dobiti i na besplatnom info telefonu Banke 0800 7890 ili na Internet stranici Banke www.erstebank.hr.

Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina:

i. Iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da sadrži posebnu odredbu VALUTNA KLAUZULA u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju ERSTE BANKE za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelj je potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja.

ii. Iz - Informacija Pojam «valutna klauzula» i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom - koji su svi potencijalni korisnici kredita mogli preuzeti i koji su bili na dispoziciji svim potencijalnim potrošačima pa tako i tužitelju u poslovnicama jasno je vidljivo da je tuženik dao upozorenje korisnicima kredita. U navedenom dokumentu stoji jasno upozorenje da promjena tečaja stranih valuta za koje je vezana klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) utječe na promjenu iznosa povrata kredita u kunama. Navedeni dokument sadrži i primjer promjene mjesečnih anuiteta kada je mjesečni anuitet EUR 100.- . Pa tako se navodi da ukoliko jedan mjesec srednji tečaj banke iznosi kn 739,54 za 100 Eur, a slijedeći mjesec 753,36 za 100 Eur, tada je obveza korisnika kredita za taj mjesec da vrati iznos od kn 753,36. Dakle, prikazan je primjer u Eurima iz kojeg je vidljivo da se mjesečni anuitet u razmaku od samo jednog mjeseca može promijeniti za skoro 2%. Naravno u slučaju da se tečaj promijeni na niže tada je i obveza korisnika kredita manja.

Nadalje, u istom dokumentu tuženik informira potrošače pa tako i tužitelja da je svakodnevno moguće provjeriti tečaj određene strane valute i to na besplatnom telefonu banke ili na internet stranici banke. Također je tuženik u tom dokumentu informirao korisnike kredita da ne može preuzeti odgovornost niti jamčiti na bilo koji način za eventualne slučajeve povećanja kunske protuvrijednosti iznosa pri otplati kredita uslijed promjene tečaja.

iii. Iz brošure Stambeni krediti ERSTE BANKE koja je bila prilog uz “Novi list”, a koja su također dobivali potencijalni korisnici kredita u banci pa tako i tužitelj, također je vidljivo da je tuženik upozoravao i posebno na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima ili američkim dolarima. Iz nje je vidljivo da je tuženik dao informaciju o kretanju valuta unazad šest godina prema kojoj se vidi da je tečaj EUR bio najstabilniji, potom tečaj CHF-a te nakon toga USD-a. Također je tuženik dao preporuku korisnicima kredita da kredit vežu uz valutnu klauzulu ovisno o primanjima koja imaju i koja su im vezana za neku od navedenih valuta.

iv. Svaki korisnik kredita pa tako i tužitelj također je dobio brošuru u kojoj je naveden Grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998g. do 2004g. godine u kojoj je tuženik počeo odobravati kredite uz valutnu klauzulu u CHF. Iz navedenih grafova upravo je vidljivo da se tečaj CHF-a u odnosu na kunu kretao u rasponu od 1 CHF = 4,2 kune do 1 CHF = 5,2 kune, dok se tečaj kune u odnosu na Euro kretao od 7 kn za 1 Euro do 7,7 kuna za jedan Euro.

Iz navedenog proizlazi da su korisnici kredita u CHF pa tako i tužitelj bili informirani da je volatilnost tečaja kune u odnosu na CHF u zadnjih šest godina bila znatno veća u odnosu na volatilnost tečaja kune u odnosu na Euro.

Dakle, iz svega gore navedenog proizlazi kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak.

Nadalje, i u razgovoru sa službenicima banke tužitelju je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, pa, stoga, tuženik na utvrđivanje tih okolnosti predlaže saslušanje službenika Banke koji je ugovarao ovaj kredit s tužiteljem, gđe. ĆB.

Osim toga, tuženik uz ovaj odgovor na tužbu dostavlja i pisani iskaz gđe. MB (voditeljice Službe upravljanja ciljanim proizvodima, a kasnije direktor Direkcije podrške prodaji), koja u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora bila zadužena za nadzor i koordinaciju rada zastupnika tuženika u pogledu ugovaranja ugovora o kreditu ovakve vrste te predlaže da se isti uzme u obzir.

Predloženim svjedokom i dostavljenim pisanim iskazom tuženik želi dokazati razinu informacija koje su bile pružene tužitelju odnosno da je tužitelj bio sasvim dovoljno informiran o riziku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu kako prije, tako i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. U prilog tome govori i činjenica da je gđa. MB svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika poslala mail u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. a.

b. c) O nepostojanju «ekstra profita» Banke

Tuženik također ističe kako tužena niti je ostvarila, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sama zadužena u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Tome govori u prilog i činjenica da banka ne bi smjela imati obvezu u devizi, a potraživanje u kunama. Bilo kakvo odstupanje stvara valutni rizik koji si Banka ne može priuštiti. Odnosno, primjera radi, otplatom duga od strane korisnika kredita u iznosu od 100 CHF, banka podmiruje svoju obvezu u iznosu od 100 CHF prema svojem vjerovniku. Naravno, tuženik je imao na stotine različitih kredita vezanih uz CHF, a financirani su iz stotina različitih izvora u CHF, različite ročnosti u odnosu na pojedinačne plasmane klijentima. Samim time tijekom perioda otplate moguće da se Banci otvori devizna pozicija, ali zbog valutnog rizika tuženik ju uvijek zatvarao, pri čemu je iz podataka koji se dostavljaju razvidno u kojoj mjeri je bila otvorena devizna pozicija tuženika.

Odnos obveza i potraživanja u stranim valutama u bankarskom poslovanju strogo je reguliran i kontroliran od strane Hrvatske Narodne Banke (dalje HNB) koja je, svojom Odlukom o ograničavanju izloženosti kreditnih institucija valutnom riziku (NN 38/2010 i 62/2011) u čl. 8. propisala da je kreditna institucija dužna krajem svakoga dana uskladiti svoju ukupnu otvorenu deviznu poziciju (razliku između potraživanja i obveza u pojedinoj valuti). Upravo iz toga razloga banka vodi konzervativnu politiku izloženosti valutnom riziku te sukladno tome poštujući gore navedenu Odluku HNB-a, kao i limit iz odluke, Banka ne može i ne smije kredite uz CHF valutnu klauzulu financirati iz kunskih izvora već isključivo iz CHF izvora.

Plasmani Banke denominirani u CHF-u su pokriveni adekvatnim obvezama Banke u istoj toj valuti u skladu sa svim pozitivnim propisima. To je razvidno i iz dopisa HNB-a od 10. lipnja 2013. godine, a iz kojeg jasno proizlaze i sljedeće dvije činjenice: • promjena tečaja kune prema bilo kojoj valuti ne može bitno utjecati na financijski rezultat kreditnih institucija (strana 2. dopisa HNB-a)

• banke su imale uredno evidentiranu obvezu u CHF (strana 3. dopisa HNB-a) • tuženik se vodio izrazito konzervativnim pristupom po pitanju otvorenosti svoje devizne pozicije.

Dakle iz svega nesporno proizlazi da je i Banka imala obveze u CHF-u te da stoga nije imala niti ima bilo kakve namjere usmjerene ka ostvarivanju ekstra profita. U slučaju kada bi se valutna klauzula utvrdila ništetnom kako to predlaže tužitelj, to nikako ne bi značilo da Banka gubi navodno stečeni ekstra profit, nego štoviše da ona kao kreditor snosi izravan gubitak na tečajnim razlikama jer ona i dalje i sama ima kreditnu obvezu prema svojim vjerovnicama.

b. d) Zaključno

Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.

Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) i odluci C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove.

Međutim, neovisno o tome, iz gore priloženih okolnosti, proizlazi da je tužitelj je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak.

Tuženik nadalje smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ne samo da je tužitelju kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu tuženika, to je svakoj osobi jasno. Neživotno je i nelogično da tužitelj nije znao za rizik. Osim toga, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu, te se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod Banke tako i općenito, a takve obavijesti je Banka stavila na raspolaganje svakom klijentu pa tako i tužitelju kako je ranije opisano.

Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute.

Isto tako, nesporno je da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Svaka osoba, pa tako i tužitelj se već sigurno susretao s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i slično ugovara na temelju tečaja domaće valute (HRK) u odnosu na bilo koju stranu valutu (CHF, USD, EUR i sl.) i stoga svaka osoba kao i tužitelj je svjestan i ne može postati nesvjestan, pa čak i bez obzira koje informacije primi prilikom sklapanja takvog ugovora, da mu obveza ovisi o tečaju te strane valute u odnosu na domaću valutu u trenutku kada bi ta trebao ispuniti tu obvezu, bez obzira na stvarnu vrijednost u trenutku ugovaranja. Dakle, radi se o institutu koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen je u našem društvu i upotrebljava se i upotrebljavao se u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta.

Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.

V. O TIJEKU ZAKONSKIH ZATEZNIH KAMATA

Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan.

Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.

Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“

Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim.

VI. PRIGOVOR RADI PRIJEBOJA – PREPLATA IZ KONVERZIJE

Tuženik ističe da i dalje ustraje u navodima iznesenim u toč. III. ovog odgovora na tužbu, tj. u navodima da tužitelj nema valjanu pravnu osnovu potraživati bilo kakva obeštećenja s osnove možebitne ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu, a sve zbog odlučne činjenice da su ugovorne strane zaključile Aneks Ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija sukladno ZIDZPK/15.

Međutim, podredno i opreza radi te pod uvjetom da naslovni sud iz bilo kojeg razloga bude smatrao da bi tužbeni zahtjev tužitelja na isplatu bio osnovan, tuženik ističe da naslovni sud ne može zanemariti činjenicu da je tužitelj postavio tužbeni zahtjev na način da od tuženika zahtijeva isplatu preplaćenih iznosa kao razlike između početnih parametara (tečaj odobrenja kredita i početno ugovorena kamatna stopa) i stvarne otplate bez da je umanjio taj iznos za iznos preplate koji mu je tuženik priznao u konverziji.

Naime, odredbom čl. 5.3. Aneksa Ugovora o kreditu utvrđeno je da na dan naveden u zaglavlju Aneksa (dakle na dan 08. siječnja 2016. godine) postoji više uplaćeni iznos (preplata) tužitelja u iznosu od kn 5.085,25, a čije će se korištenje/isplata regulirati Sporazumom iz čl. 7. toga Aneksa.

Odredbom čl. 7. Aneksa Ugovora o kreditu parnične stranke su suglasno utvrdile da će se dio više uplaćenog iznosa, koji ne prelazi 50% iznosa ukupnog zbroja budućih anuiteta/obroka u EUR u kunskoj protuvrijednosti preostalih na dan 30.09.2015. godine, koristiti za podmirenje

50% iznosa budućih anuiteta u EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan podmirenja po njihovom dospijeću sve dok se iznos te preplate ne iskoristi u cijelosti.

Dakle, nesporno je da je tuženik tužitelju priznao preplatu po konverziji u iznosu od kn 5.085,25 i da bi stoga naslovni sud, u slučaju da dosudi tužitelju preplate po početnim parametrima (a što se osporava u cijelosti), tužitelju dosudio i iznos za koji je tuženik tužitelju već umanjio potraživanje po njihovom ugovornom odnosu. Drugim riječima, usvajanje tužbenog zahtjeva kako ga je postavio tužitelj dovelo bi do nepripadajuće imovinske koristi za tužitelja, i to u visini dvostrukog iznosa koji je tužitelju kao preplata već priznat konverzijom.

Stoga, tuženik ovim odgovorom na tužbu ističe uvjetni procesnopravni prigovor radi prijeboja, kojim predlaže da sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju, koja iznosi kn 5.085,25 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 01.10.2015. do isplate, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

Također se sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja.

VII. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu tužitelja podredno odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

U dokaznom postupku sud je proveo dokaze pregledom ugovora o kreditu od 10.04.2008., ugovora o kupoprodaji od 09.04.2008., zk izvadak zu 1007 KO [katastarska općina] od 17.03.2008., pregled sudskog registra trgovačkog društva, otplatni plan za kredit, pregled prometa po partiji kredita od 28.07.2021., dopisa od 02.08.2021., podneska od 15.07.2021., svjedodžbe HB, aneks broj 2 ugovora od 10.02.2017., obavijest o kreditu od 02.05.2008.,15.01.2014. s otplatnim planom, obavijest o promjeni kamatne stope od 01.04.2009., 03.05.2011., 06.10.2011.,od 05.01.2014. s otplatnim planom, obavijest o usklađivanju kamatne stope od 30.12.2013., saslušao tužitelja i svjedoka UB.

Punomoćnici stranaka popisali su parnični trošak.

Tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

U odgovoru na tužbu tuženik prije svega ističe prigovor mjesne nadležnosti ovog suda, uz obrazloženje kako su stranke odredbom čl. 16. Ugovora o kreditu broj 5103913855 od 10. travnja 2008. godine, za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta Banke odnosno Općinskog suda u Rijeci.

Pregledom Ugovora o kreditu broj 5103913855 od 10. travnja 2008. godine, razvidno je kako su tužitelj, kao korisnik kredita s tuženom, kao kreditorom, ugovorili kako je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta Banke.

Uzimajući u obzir prigovor tužene o mjesnoj nadležnosti ovog suda, prije svega valja navesti kako je odredbom iz čl. 1. st. 3. Direktive Vijeća EEZ 93/13 od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, propisano kako će se nepoštenim uvjetima smatrati one jednostrane klauzule koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a opća klauzula nepoštenosti odnosi se na ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i s tim u vezi mora postojati značajna neravnoteža prava i obveza ugovornih stranaka te se mora protiviti načelu savjesnosti i poštenja.

Odredbe ove Direktive sastavni su dio Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/03, dalje ZZP), a prema odredbi iz čl. 81. ZZP ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ukoliko, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužena u svom odgovoru na tužbu ističe prigovor mjesne nenadležnosti, međutim ni ne spominje kako je posebno pregovarala s tužiteljem o spornoj odredbi ugovora kojom je u slučaju spora ugovorena nadležnost suda, stoga sud smatra kako se radi o odredbi koja je ugovorena bez mogućnosti pregovora i u skladu s unaprijed formuliranim obrascem tužene, koja ističe kako su sklapanjem predmetnog ugovora potvrđene odredbe o mjesnoj nadležnosti za tuženu, sadržane u člancima 46. i 48. Zakona parničnom postupku.

Kako se u konkretnom slučaju radi o odredbi koja je ugovorena bez mogućnosti pregovaranja jer se radilo o ugovoru koji je unaprijed napisan u formuliranom obrascu tužene kojim se tužitelju ograničava i otežava pravo potrošača ostvariti prava iz ugovora pred sudom i izvođenje dokaza koji mu idu u prilog, te se prebacuje na teret tužitelja kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza bio na trgovcu, ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti ne može se smatrati poštenom.

Odredba o mjesnoj nadležnosti suda iz članka 16. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu trgovca je suprotna načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja - potrošača a imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) koji stanuje u [adresa] i sjedišta tuženika (banke) u Rijeci, znači na udaljenosti više od 400 km, mogućnost dolaska na sud u Rijeci gdje će tužitelj imati znatne materijalne troškove (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača koje je očigledno loše zbog čega je tužitelj i imao potrebu podizati stambeni kredit za kupnju nekretnine.

U konkretnom slučaju ovaj sud smatra da se radi nepoštenoj odredbi Ugovora o kreditu o prorogaciji mjesne nadležnosti (članak 49. Zakona o zaštiti potrošača "Narodne novine" broj 41/14, 110/15 i 14/19.) iz razloga što se o ovoj klauzuli nije moglo s tuženikom pregovarati jer se radi o tipskom ugovoru i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Imajući u vidu da se radi o kreditnom odnosu gdje je kreditor uvijek u povoljniju poziciju od osobe koja traži kredit, činjenicu da tužitelj prebiva u [adresa], a tuženik je pravna osoba sa sjedištem u [adresa] pa bi zbog velike udaljenosti od više od 400 km Splita i Rijeke i znatnih troškova koje bi zbog odlaska na sud u Rijeku tužitelj imao kada bi na ročišta morao putovati u Rijeku ili angažirati odvjetnika u Rijeci i na taj način bi tuženik zasigurno odvratio tužitelja od angažiranja suda u zaštiti svojih interesa pa i iznošenja pravnih lijekova. Ovdje treba navesti činjenicu da se radi o tužitelju lošeg imovnog stanja što se vidi iz same činjenice da je morao podignuti kredit za kupnju stana za vlastito stanovanje te da je Ugovor zaključen u poslovnici u Splitu kada je i solemniziran od strane javnog bilježnika Mire Rubić iz Splita pod brojem OV-3413/08 dana 10.04.2008. godine.

Stoga je nepoštena ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti suda iz članka 16. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu trgovca ništetna pa je stoga valjalo odlučiti kako je to navedeno u izreci rješenja.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5103913855 solemniziranog od strane javnog bilježnika Mire Rubić iz Splita pod brojem OV-3413/08 od dana 10.04.2008. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je u članku 2., ugovoren iznos kredita od 186.695,00 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunat po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj, kao i odredba članka 7., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima od 988,11 CHF što predstavlja mjesečni iznos anuiteta glavnice uvećan za pripadajući iznos redovne mjesečne kamate obračunate na iznos ostatka vrijednosti, odnosno u dijelu u kojem je ugovoreno kako je mjesečni anuitet glavnice 824,75 CHF te zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 13.205,18 eura/99.494,40 kune uvećan za zatezne kamate u razdoblju od 1.10.2008.g. do 1.09.2015.g.

Među strankama nije sporno da su tužitelj i tuženik zaključili Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103913855 od dana 10.04.2008. godine, te da su dana 10. 02. 2017. g. sklopili Aneks broj 2 Ugovora o kreditu broj 5114208715, a to je vidljivo i iz spisu priloženog ugovora odnosno aneksa broj 2 predmetnog ugovora.

Iz članka 1 Aneksa broj 2 Ugovora o kreditu broj 5114208715 od 10. 02. 2017. g. vidljivo je i da su ugovorne stranke suglasno utvrdile da su dana 10. 4. 2008. godine sklopili Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103913855 na iznos od 186.695,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti i Aneks broj 1 Ugovor o kreditu broj 5103913855 kojim je izvršena konverzija kredita sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) i promijeni broja partije na način da sada isti glasi 5114208715.

Iz iskaza tužitelja i svjedokinje UB sud je utvrdio da je tužitelj zaključio aneks osnovnog ugovora o kreditu i izvršio konverziju kredita s valute CHF u eure.

Imamo više odluka Županijskih sudova koji su sudili u identičnoj pravnoj stvari vezano za konverziju kredita. Tako u svojoj Presudi posl. br. Gž-2427/2018-5 od 10. lipnja 2020. godine Županijski sud u Splitu između ostalog navodi sljedeće:

"Naime, predmetni Anex koji podrazumijeva konverziju kredita iz CHF u € izvršen je temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15, dalje: ZID ZPK/15). U svezi s pitanjem valjanosti sporazuma o konverziji sklopljenog na osnovi ZID ZPK/15 izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom sporu broj Gos-1/2019 rješenjem od 4. ožujka 2020. u kojem je zaključio da pravomoćno utvrđenje ništetnima ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskom franku u postupku kolektivne pravne zaštite nije od utjecaja na valjanost tog ugovora.

Vrhovni sud ističe da je ZID ZPK/15 izvanredna, jednokratna i retroaktivna mjera odnosno intervencija zakonodavca. Svrha koju je zakonodavac ZID ZPK/15 namjeravao ostvariti i dijelom ostvario bila je postaviti trajni temelj za rješenje problema u CHF, osigurati redovitu otplatu kreditnih zaduženja dužnika, u iznosu i pod uvjetima koji dužnika ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na vjerovnika, pri tome se vodeći načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u valuti €.

S tim u vezi je posebno važno da je konverzija provedena s retroaktivnim djelovanjem, što znači s djelovanjem od trenutka zaključenja ugovora i ona je potrošača stavila u poziciju u kojoj bi se on nalazio da je zaključio ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u valuti €. Iz sadržaja predmetnog Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu zaključenog među strankama 8. siječnja 2016. proizlazi da su stranke člankom 3.4. Aneksa broj 1 potvrdile da je izračun konverzije kredita sastavljen sukladno odredbama ZID ZPK/15 te je tužitelj prihvatio izračun konverzije.

Osim toga, Vrhovni sud u obrazloženju zauzetog pravnog shvaćanja ocjenjuje da je riječ o posebnom uređenju, novoj pravnoj osnovi, i da pobuda nije bila relevantna za zaključenje konverzije. U tom smislu Vrhovni sud posebno apostrofira da su potrošači, u primjeni ZID ZPK/15 imali mogućnost izbora hoće li zaključiti ugovor o konverziji ili ne čime Vrhovni sud RH pravi distinkciju između presude u predmetu Suda EU broj C-118/17 Dunai protiv Erste Bank Hungary od 14. ožujka 2019. jer je ta presuda donesena povodom izravne zakonske intervencije u svaki ugovorni odnos, dok su prema ZID ZPK/15 korisnici kredita kao potrošači mogli odbiti konverziju koju su im prethodno banke morale ponuditi.

Prema stajalištu Vrhovnog suda, tužitelji bi kao korisnici kredita imali pravni interes i bili bi ovlašteni tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a riječ je o kondemnatornim novčanim zahtjevima, i bez obzira na sklapanje dodatka ugovoru o kreditu, ali samo u slučaju postojanja razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK/15, kao što su poslovna nesposobnost ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona.

Kako takvi razlozi u konkretnom slučaju nisu ostvareni, niti je na njih u postupku uopće ukazano, a kako sadržaj Anexa broj 1 kojeg su potpisale obje stranke upravo potvrđuje da je spomenuti Anex sačinjen u skladu sa ZID ZPK/15, to žalbeni sud zaključuje da je tužitelj kao potrošač zaključenjem Anexa broj 1 obeštećen, pa nije bilo osnove za prihvaćanje tužbenog zahtjeva, već je pravilnom primjenom materijalnog prava tužbeni zahtjev valjalo odbiti."

Ovaj sud u cijelosti prihvaća citirano pravno shvaćanje Županijskog suda u Splitu pa je stoga tužbeni zahtjev tužitelja sud odbio kao neosnovan.

Tuženoj je temeljem odredbe čl. 154. St. 1. ZPP-a i važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika trebalo obistiniti opravdani trošak za sastav odgovora na tužbu 200,00 eura (Tbr.8.t.1.OT), za sastav jednog obrazloženog podneska 200,00 eura (Tbr.8.t.1.OT), za zastupanje na 3 ročišta po 200,00 eura, (Tbr.9.t.1.OT), ukupno 1.000,00 eura. Utvrđeni iznos trebalo uvećati za trošak od 25 % PDV-a od 250,00 eura, ukupno 1.250,00 eura.

U Splitu, 22. travnja 2026.

Sudac

Josip Mrkonjić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude, putem ovog suda na Županijski sud u

.._.._.._.._.._.._.._.., pisanim podneskom u 3 primjerka.

DNA:

1. HB, [adresa] zastupanog po punomoćniku LB

2. ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANKA dioničko društvo, Jadranski Trg 3a, 51000

Rijeka zastupanog po punomoćniku TB

U Splitu, 22. travnja 2026..godine.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte