Republika Hrvatska
Upravni sud u Zagrebu
Zagreb, Avenija Dubrovnik 6
Poslovni broj: Us I-1457/2026-8
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Zagrebu, po sucu pojedincu toga suda, Dijani Filipčić, uz sudjelovanje zapisničarke Vesne Stanić, u upravnom sporu tužitelja NO, rođenog **.**.1997. u mjestu Kunduz, Afganistan, državljanina Afganistana, boravi u Prihvatnom centru za strance Ježevo, Obedišće Ježevsko, Slavka Kolara 82, kojeg zastupa opunomoćenik Milan Banić, odvjetnik u Zagrebu, Tratinska ulica 62, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave Zagrebačke, Postaje aerodromske policije Pleso, Velika Gorica, I. Rudolfa Fizira 3, OIB: 36162371878, kojega zastupa IO, službena osoba, radi ograničenja slobode kretanja, 22. travnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje točaka 1. i 2. izreke rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave Zagrebačke, Postaje aerodromske policije Pleso, KLASA: UP/I-216-03/26-03/11, URBROJ: 511-19-48-26-1 od 13. ožujka 2026.
II Poništava se točka 3. izreke rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave Zagrebačke, Postaje aerodromske policije Pleso, KLASA: UP/I-216- 03/26-03/11, URBROJ: 511-19-48-26-1 od 13. ožujka 2026.
III Odbija se prijedlog za odgodni učinak tužbe.
IV Odobrava se tužitelju besplatna pravna pomoć.
V Nalaže se tuženiku isplatiti odvjetniku Milanu Baniću, pružatelju pravne pomoći, iznos od 1.250,00 (tisućudvjestopedeset) eura u roku od 15 dana od dostave računa za pruženu pravnu pomoć.
Obrazloženje
1. Osporavanim rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave Zagrebačke, Postaje aerodromske policije Pleso, KLASA: UP/I-216-03/26-03/11, URBROJ: 511-19-48-26-1 od 13. ožujka 2026. tužitelju je ograničena sloboda kretanja smještajem u prihvatni centar za strance (točka 1. izreke) i to na najkraće moguće vrijeme, a najdulje do tri mjeseca od uručenja osporavanog rješenja (točka 2. izreke), a smještaj se računa od dana donošenja rješenja (točka 3. izreke).
2. Tužitelj pobija osporavano rješenje u cijelosti navodeći da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno, što je rezultiralo nezakonitom odlukom koje je doneseno protivno načelu materijalne istine te načelu samostalne i slobodne, savjesne i brižljive ocjene dokaza. Tužitelj je državljanin Afganistana te je u Republici Hrvatskoj izrazio namjeru za međunarodnu zaštitu zbog straha za svoj život jer je radio za raniju vlast koju su svrgnuli Talibani. Nema namjeru bježati jer nije nikakav kriminalac te stoga osporava postojanje razloga za ograničenje kretanja. Posebno ističe kako rješenje nije moguće ispitati te je isto protivno članku 54. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti. Rješenje nije obrazloženo niti su u istom navedene odlučne činjenice iz kojih bi bio razvidan razlog ograničavanja slobode kretanja tužitelja. Tuženik je propustio konkretizirati i obrazložiti individualnu procjenu na temelju koje je doneseno pobijano rješenje te je navedenu mjeru bilo moguće odrediti tek ako se ne može primijeniti neka druga blaža mjera. Nije razvidno niti da li je tužitelju prije donošenja rješenja omogućeno da se očituje o svim okolnostima bitnim za donošenje rješenja. Naime, u postupku donošenja pobijanog rješenja tuženik nije saslušao tužitelja u svojstvu stranke niti je izveden ijedan dokaz iz kojeg bi se dalo zaključiti da egzistiraju opravdani razlozi za ograničavanje slobode kretanja. Prema tome, tužitelju se nije omogućilo da se očituje o svim činjenicama i okolnostima. Navodi praksu Europskog suda za ljudska prava za koju smatra da je relevantna za ovaj spor. U nastavku tužbe sudu predlaže odrediti odgodni učinak tužbe jer uvjeti za ograničenje slobode kretanja tužitelja nisu ispunjeni niti ih tuženik obrazlaže, a smatra kako odgoda učinka tužbe nije protivna javnom interesu. Navodi kako bi se provedbom osporavanog rješenja tužitelju nanijela nenadoknadiva šteta jer takva šteta po tužitelju nastaje uvijek kada se radi o neosnovanom ograničavanju slobode s obzirom da se radi o nepovredivosti čovjekove slobode kao temeljnom ustavnom postulatu. Predlaže poništiti osporavano rješenje, usvojiti prijedlog za određivanje odgodnog učinka tužbe, tužitelju odobriti besplatnu pravnu pomoć i naložiti tuženiku isplatu troškova pružene pravne pomoći.
3. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbene navode. Navodi kako su u upravnom postupku utvrđene sve relevantne činjenice i okolnosti na temelju kojih je doneseno predmetno rješenje. Posebno ističe kako se tužitelj u upravnom postupku očitovao o svim činjenicama i okolnostima nakon čega je tuženik individua lnom procjenom donio zakonito rješenje ograničenja slobode kretanja smještajem u Prihvatni centar za strance MUP-a o čemu je sačinjen zapisnik o saslušanju stranca uz prevoditelja za farski jezik. U postupku je utvrđeno kako je tužitelj 13. ožujka 2026. vraćen sukladno Dublinskom postupku iz Njemačke u Republiku Hrvatsku kojom prilikom je izrazio novu namjeru za međunarodnu zaštitu koja je bez odgode zaprimljena. Postupak po prvom zahtjevu za međunarodnu zaštitu je obustavljen 30. kolovoza 2025. iz razloga što je isti napustio Prihvatilište iako je na temelju članka 52. stavka 3. točke 8. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti bio dužan ostati na području Republike Hrvatske za vrijeme trajanja postupka. Tužitelj je 13. ožujka 2026. izjavio da je otišao u Njemačku gdje živi njegova rodbina kako bi tamo podnio novi zahtjev za međunarodnu zaštitu. Međutim, uhvaćen je od strane njemačke policije kojoj je dao druge podatke o sebi, odnosno da se zove ČO rođen **.**.1992. Prema tome, tužitelju je sukladno članku 54. stavcima 1. i 2. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti bilo nužno ograničiti slobodu kretanja kako bi se utvrdile činjenice i okolnosti na kojima se temelji zahtjev za međunarodnu zaštitu s obzirom da tužitelj nema važeću ispravu sa fotografijom pa se ne može utvrditi njegov stvarni identitet. Pri tom postoji osnovana sumnja da bi tužitelj ponovno napustio Republiku Hrvatsku prije završetka postupka. Smatra da navodi tužbe ne mogu utjecati na drukčije rješenje ove upravne stvari.
4. Tužbeni zahtjev nije osnovan.
5. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u sudski spis i spis tuženika dostavljen uz odgovor na tužbu te je održao raspravu 22. travnja 2026. na kojoj je saslušan tužitelj uz prisutnost prevoditeljice.
6. Prema članku 54. stavku 2. točkama 1. i 2. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (Narodne novine, broj: 70/15., 127/17., 33/23. i 17/25.) tražitelju se može ograničiti sloboda kretanja ako se na temelju svih činjenica i okolnosti konkretnog slučaja procijeni da je to potrebno: radi utvrđivanja činjenica i okolnosti na kojima temelji zahtjev za međunarodnu zaštitu, a koje se ne mogu utvrditi bez ograničenja kretanja, osobito ako se ocijeni da postoji rizik od bijega, te radi utvrđivanja i provjere identiteta ili državljanstva.
7. Stavkom 4. istog članka Zakona propisano je da se rizik od bijega procjenjuje na temelju svih činjenica i okolnosti konkretnog slučaja osobito s obzirom na ranije pokušaje samovoljnog napuštanja Republike Hrvatske, odbijanja podvrgnuti se provjeri i utvrđivanju identiteta, prikrivanja ili pružanja lažnih podataka o identitetu i/ili državljanstvu, kršenja odredbi Kućnog reda Prihvatilišta, rezultate Eurodac sustava te protivljenje transferu.
8. Stavkom 4. istog članka Zakona propisano je da se mjera smještaja u prihvatni centar za strance može izreći ako se individualnom procjenom utvrdi da se drugim mjerama iz stavka 5. ovoga članka ne može ostvariti svrha ograničavanja slobode kretanja.
9. Stavkom 11. istog članka Zakona propisano je da ministarstvo, policijska uprava, odnosno policijska postaja donosi odluku o ograničenju slobode kretanja, kojom određuje vrstu mjera iz stavka 5. ovoga članka te njihovo trajanje, razmjerno svrsi ograničenja kretanja.
10. Iz osporavanog rješenja u bitnome proizlazi da je tužitelju ograničena sloboda kretanja jer je navedeno potrebno kako bi se utvrdile sve činjenice relevantne za podneseni zahtjev tužitelja za međunarodnu zaštitu, a koje nije moguće utvrditi bez ograničenja slobode njegova kretanja, jer postoji opasnost od bijega budući da je tužitelj već ranije podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu tijekom kojeg postupka je napustio područje Republike Hrvatske. Pored navedenog, tužitelj je u Njemačkoj, kamo je otišao iz Republike Hrvatske, kao svoje ime i prezime i datum rođenja prijavio druge podatke od onih koje je prijavio u Republici Hrvatskoj, radi čega je, a budući da tužitelj ne posjeduje važeće osobne dokumente, potrebno utvrditi identitet tužitelja.
11. Sud ne nalazi da bi predmetno rješenje tuženika bilo nezakonito. Naime, iz podataka sudskog spisa i spisa upravnog postupka, posebice zapisnika o ispitivanju tužitelja iz upravnog postupka, i saslušanja tužitelja tijekom ovog upravnog spora, proizlazi da je tužitelj nakon podnošenja zahtjeva za međunarodnu zaštitu 26. listopada 2024. napustio područje Republike Hrvatske radi odlaska u Njemačku da bi potom bio vraćen u Republiku Hrvatsku. Navedeno u dostatnoj mjeri ukazuje na opasnost od bijega tužitelja, odnosno na potrebu ograničenja njegova kretanja smještajem u prihvatni centar kako bi se mogle utvrditi sve relevantne činjenice za odluku o njegovom zahtjevu obzirom da je tužitelj izjavio kako u Njemačkoj ima rodbinu radi čega tamo želi zatražiti međunarodnu zaštitu. Pored navedenog, potrebno je utvrditi i identitet tužitelja obzirom da se njemačkim vlastima prijavio kao ČO rođen **.**.1992. Stoga, sud smatra opravdanim ograničenje slobode kretanja u smislu članka 54. stavaka 1., 2. (točaka 1. i 2.), 6. i 11. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti.
12. Ocjena je suda da primjena blažih mjera (članak 54. stavak 1. točke 1. do 4. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti) u konkretnom slučaju nije svrhovita s obzirom na napuštanje Prihvatilišta za tražitelje međunarodne zaštite i područja Republike Hrvatske nakon podnesenog zahtjeva za međunarodnu zaštitu 2024. godine, kao i davanje neistinitih osobnih podataka, te s obzirom da tužitelj nema dostatnih financijskih sredstava niti putnih isprava i karata. Nadalje, rok ograničenja slobode kretanja sud smatra primjeren okolnostima konkretnog slučaja koje ukazuju na potrebu razmatranja tužiteljevog zahtjeva za međunarodnu zaštitu, a isti je određen unutar propisanog raspona.
13. Sud otklanja navode tužitelja o nedostatnom obrazloženju osporavanog rješenja budući da se iz istog mogu utvrditi odlučne okolnosti o razlozima određivanja ograničenja slobode kretanja, a naprijed su izneseni razlozi zbog kojih je u odnosu na tužitelja bilo opravdano odrediti predmetnu mjeru.
14. Prema tome, a suprotno navodima tužitelja, sud smatra da su u konkretnom slučaju ispunjene pretpostavke za primjenu mjere ograničenja slobode kretanja smještajem tužitelja u prihvatni centar.
15. Slijedom navedenog, sud je ocijenio zakonitim točke 1. i 2. izreke osporavanog rješenja tuženika i pod točkom I izreke ove presude odbio tužbeni zahtjev u tom dijelu, sve pozivom na članak 116. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 36/24., dalje: ZUS).
16. Sud je poništio točku 3. izreke osporavanog rješenja jer se određena mjera ograničenja slobode kretanja prema tužitelju ne može početi primjenjivati prije nego je upoznat s takvom mjerom, odnosno prije nego mu je uručeno rješenje kojim je mjera određena. Pored navedenog, u točki 2. izreke predmetnog rješenja je i navedeno da se mjera određuje od dana uručenja rješenja, što sud nalazi pravilnim, a što je stoga kontradiktorno točki 3. izreke osporavanog rješenja.
17. Sud je odbio prijedlog za određivanje odgodnog učinka tužbe budući da opravdanost razloga za određivanje ograničenja slobode kretanja jasno ukazuje na postojanje javnog interesa za primjenu predmetne mjere u odnosu na tužitelja, zbog čega je posljedično isključena mogućnost određivanja odgodnog učinka tužbe (članak 42. stavak 2. ZUS-a).
18. Iz zahtjeva za odobravanje besplatne pravne pomoći proizlazi da tužitelj nema novčanih sredstava za uzdržavanje u Republici Hrvatskoj. Stoga je točkom II izreke ove presude tužitelju odobrena besplatna pravna pomoć u skladu s člankom 8. stavcima 1. i 2. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite (Narodne novine, broj: 140/15. i 155/22., dalje: Pravilnik). Pravnu pomoć je pružio odvjetnik Milan Banić pa je točkom III izreke ove presude naloženo tuženiku da mu po dostavi računa isplati iznos od 1.250,00 eura, uključujući PDV, sukladno članku 6. i 9. Pravilnika te Tbr. 27. toč. 1., 46. i 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/23.) za sastav tužbe i pristup na raspravu od 22. travnja 2026.
U Zagrebu 22. travnja 2026.
Sutkinja:
Dijana Filipčić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.
Dna:
1. Tužitelju po opunomoćeniku, putem e-komunikacije
2. Tuženiku
3. U spis
