Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-1456/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od Tajane Polić predsjednice vijeća, Brankice Malnar, sutkinje izvjestiteljice i Alena Perhata, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PM OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Filipu Gereciju, odvjetniku Odvjetničkog ureda Gereci sa sjedištem u [adresa], protiv tuženika ADDIKO BANK d.d. OIB:14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6 (ranije Hypo Alpe-Adria-bank d.d.), zastupanog po punomoćnici Iris Šanjug, odvjetnici Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug, sa sjedištem u [adresa], radi utvrđenja i isplate, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, poslovni broj P- 467/2023-57 od 27. lipnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 22. travnja 2026.,

p r e s u d i o  je

1.Odbija se žalba tuženika kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru, poslovni broj P-467/2023-57 od 27. lipnja 2025. u točkama II izreke (dvije točke izreke nose br II).

2. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, točkom I izreke, odbijen je tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnim djela odredbe članka 4. navedenog Ugovora o kreditu broj koji glasi: "u kunskoj protuvrijednosti 344,02 CHF, obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja". Točkom II izreke naloženo je tužitelju u roku od 15 dana isplati iznos od 1.598,86 eura sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose kao u tom dijelu izreke. Nastavnom točkom II izreke naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 2.210,57 eura na ime parničnog troška sa zateznim kamatama kao u tom dijelu izreke. Točkom III. izreke odbijen je dio tužbenog zahtjeva preko iznosa dosuđenog točkom I. izreke ove presude koji se odnosi na isplatu glavnice od 1.598,86 eura sa zateznom kamatom te glavnice od 1.693,30 eura sa zateznom kamatom dok je točkom IV izreke odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka u iznosu od 422,15 eur sa zateznom kamatom 2. Protiv usvajajućeg dijela presude, točaka II izreke, žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14. 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23:dalje-ZPP).

3. Tuženik u žalbi tvrdi da je pobijani dio presude nerazumljiv i proturječan kada sud navodi da tuženik nije objasnio značajke valutne klauzule te da nije uzeo u obzir da je Javni bilježnik solemnizirao predmetni ugovor. Osporava i pozivanje na presudu iz kolektivne tužbe. Tvrdi da su kod sklapanja ugovora tužitelju objašnjene njegove značajke. Tvrdi da su odredbe Ugovora o kreditu jasne i razumljive i da se o njima pojedinačno pregovaralo. Tečaj valute da je bio svima poznat i objavljen te da sud nije utvrdio u čemu se sastoji neravnoteža i nesavjesnost tuženika. Nastavno ističe da je primijenjena pogrešna metodologija kod izrade nalaza vještaka jer da je izračun trebalo izvršiti primjenom kamatne stope primjenjive na kredite u kunama te da je trebalo priznati tuženiku negativnu tečajnu razliku. Poziva se na zastaru tražbine za koju tvrdi da nije prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe kao i na pogrešno dosuđen tijek zateznih kamata. Zaključno navodi i da presuda ne sadrži utvrđenje o nesavjesnosti tuženika i da se zatezne kamate mogu obračunati samo od dana kad je pojedini anuitet preplaćen do isplate.

4. Predlaže uvaženje žalbe.

5.Odgovor na žalbu nije dostavljen.

6. Žalba nije osnovana.

7. Prvostupanjski sud kod donošenja pobijane presude nije počinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11, 13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti i na koje se poziva tuženik. Protivno žalbenim tvrdnjama, presuda nije nerazumljiva ni proturječna, sadrži razloge o odlučnim činjenicama i može se ispitati. Pozivajući se na utvrđenje iz Kolektivne tužbe u situaciji kada tuženik nije drugačije dokazao u ovom predmetu sud prvog stupnja je naveo razloge nerazumljivim i netransparentnim sporne odredbe ugovora o kreditu a sukladno tome i razloge ništetnosti odredbe ugovora o valutnoj klauzuli a što je pretpostavka usvojenog tužbenog zahtjeva za isplatu tražbine po toj osnovi.

8.Sud prvog stupnja osnovano je prihvatio nalaz vještaka na čiji matematički izračun tuženik ni nije imao primjedbe dok je navodi o neosnovanost zahtjeva za isplatom utvrđene razlike sud prvog stupnja pravilno otklonio, a i ovaj žalbeni sud ih smatra neosnovanima dok razloge iznosi u nastavku presude.

9. Pravilno je sud prvog stupnja analizom svih provedenih dokaza u ovom predmetu te pozivom na presudu u kolektivnom sporu obvezao tuženika na isplatu razlike zbog ništetnosti odredbe ugovora o valutnoj klauzuli i to utvrđenje prvostupanjskog suda bitnim žalbenim tvrdnjama nije dovedeno u pitanje.

10. Pravilno je utvrdio prvostupanjski sud da presuda donesena u kolektivnom sporu, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača zbog postojanja povrede propisa zaštite potrošača, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u konačnici potvrđena u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev- 2221/2018 od 3. rujna 2019., ima obvezujući učinak u dijelu ništetnosti valutne klauzule i na ovaj predmet jer je i predmetni ugovor sklopljen na isti način i u isto vrijeme kao i ugovori na koje se odnosi utvrđenje ništetnosti glede valutne klauzule iz tog predmeta.

11. Tom je presudom, između ostaloga utvrđeno, da je pored ostalih i ovdje tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) te je utvrđeno da da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne, ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača pa da je time uz ostale banke i ovdje tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03 – dalje: ZZP/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 06. kolovoza 2007.(razdoblju u kojem je sklopljen predmetni ugovor 19. prosinca 2006.) i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima zbog čega ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

12. Odredbom članka 118. Zakon o zaštiti potrošača (“Narodne novine”, br. 41/14., 110/15. i 14/19.:dalje-ZZP/14), koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja predmetne tužbe propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz tog članka obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika dok je člankom 502.c ZPP-a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe,

propisan učinak presude

donesene

po tužbi za

zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

13. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa.

14. Valja ukazati kako su sudovi u navedenim presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača, proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), na koji žalbenim navodima ukazuje tuženik, kao i test nesavjesnosti, te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženika, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula ), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

15. Stoga su neosnovani žalbeni navodi da bi se o ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo i da sud ne bi utvrdio u čemu se sastoji neravnoteža i nesavjesnost tuženika.

16. U odnosu na navode tuženika da je tužitelj imao mogućnost odabira valute kredita (eur, kn ili CHF) te da je kamata na kn bila puno viša valja reći da je u konkretnoj pravnoj situaciji pravno relevantno to što nedvojbeno proizlazi da tužitelju nisu objašnjeni razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih bi tužitelj, kao prosječni korisnik kredita, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz valutne klauzule, a da je s druge strane tuženik sve to u trenutku sklapanja ugovora, kao stručna osoba, znao ili morao znati. Pri tome se ne smije ispustiti iz vida i to da iz utvrđenja ranije navedenih sudskih odluka proizlazi i to da tuženici u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, uključujući i ovdje tuženika, nisu na transparentan način informirali potrošače da je rizik promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, što jer tuženik znao i bio svjestan postojanja takvog rizika, dok prosječni potrošač to nije znao.

17. Pravilno je postupio sud prvog stupnja kada je odbio dokazni prijedlog za saslušanjem Javnog bilježnika koji je solemnizirao ugovor o kreditu jer se tim dokazom ne može dokazivati činjenica obaviještenosti potrošača budući javni bilježnik prema postojećem zakonodavnom okviru nije imao ovlasti odnosno dužnost upozoriti potrošača na rizike fluktuacije tečaja u CHF ili pak objasniti parametre promijene kamatne stope (citirana odluka Ustavnog suda i odluka Ustavnog suda U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021.).

18. U odnosu na žalbene navode tuženice o dispozitivnosti sklapanja ugovora s valutnom klauzulom treba reći da je nesporno odredbama ZOO-a dopušteno zaključivanje ugovora valutnom klauzulom, no u konkretnom slučaju djelomična ništetnost predmetnog ugovora o kreditu nije utvrđena zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF već iz razloga tuženik nije na pravilan način informirao tužitelja o rizicima takve klauzule, a što je dovelo do neravnoteže između parničnih stranaka.

19. Također, pravilan je stav prvostupanjskog suda da s obzirom na djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora o kreditu u dijelu ugovorene valutne klauzule (o čemu je odlučivao kao o prethodnom pitanju) tužiteljici pripada pravo na povrat onoga što je isplatila na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u visini razlike između iznosa koji je platila i koji bi platila da je plaćala anuitet po tečaju švicarski franak u odnosu na kunu važeći na dan korištenja kredita i tuženik na matematički izračun nije imao nikakve primjedbe. To pravo proizlazi iz odredbe članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine”, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18:dalje-ZOO) u vezi s člankom 1111. stavak 1. ZOO-a, slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je obvezao tuženika na isplatu utuženog iznosa tužiteljici.

20. Neosnovano žalitelj prigovara da su za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva u dijelu valutne klauzule odlučna tzv. negativne tečajne razlike. Predmet spora je povrat uplata za koje se u smislu članka 1111. ZOO-a neosnovano obogatio tuženik kada je dio imovine tužiteljice prešao u njegovu imovinu na temelju ugovorne odredbe koja je, jer uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice, utvrđena ništetnom. S obzirom na to da zakonska pravila vraćanja stečenog bez osnove (članci 1112. do 1120. ZOO-a) ne predviđaju nikakva uzajamna vraćanja niti je to po prirodi stvari moguće pored činjenice da nikakva imovina tuženika nije bez pravne osnove prešla u imovinu tužiteljice, prilikom ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva pravilno sud prvog stupnja nije uzeo u obzir tzv. negativne tečajne razlike. Osim toga negativne tečajne razlike automatizmom se ne uzimaju u obzir, već tuženik, da bi ostvario svoju tražbinu treba podnijeti protutužbu ili istaknuti prigovor radi prebijanja.

21. Nisu osnovane ni žalbene tvrdnje o zastari predmetne tražbine jer tražbina po osnovi restitucijskog zahtjeva, vraćanju primljenog zbog ništetnosti odredbe ugovora o valutnoj klauzuli, zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina, u smislu odredbe članka 225. ZOO-a. Protivno žalbenim navodima zastara počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke u predmetu zaštite kolektivnih prava, pokrenute podnošenjem kolektivne tužbe Udruge '' Potrošač '', pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P - 1401/12 od 4. travnja 2012., a koja je u odnosu na valutnu klauzulu i ovdje tuženika postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Pž-6632/2017. od 14. lipnja 2018. i do podnošenja tužbe u ovom predmetu, 07. rujna 2022., nije istekao rok zastare od pet godina. Naime, podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu bila je prekinuta zastara, u smislu odredbe članka 241. ZOO-a i rokovi zastare ponovno su počeli teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u tom predmetu.

22. Iz navedenih razloga neosnovani su svi žalbeni navodi kojima se osporava utvrđenje suda prvog stupnja. Pozivanje na odluke suda istog stupnja u drugim predmetima nije odlučno jer te odluke nisu obvezujuće za ovaj sud kod odnošenja predmetne odluke.

23. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je tužitelju koji je djelomično uspio u sporu razmjerno tom uspjehu dosudio opravdane troškove postupka, primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a u vezi sa čl. 155. ZPP-a i kroz tu odredbu pravilno je sadržajno odbio troškove postupka tuženika koji nije uspio u sporu.

24. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava visinu vrijednosti boda nije opravdan jer je odredbom Tbr. 48. st. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine” broj 142/12., 103/14., 118/14.,107/15. i 37 /22, dalje: Tarifa/12) koja je bila na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, kao i odredbom Tbr. 52. stavak 3.Tarife („Narodne novine br 138/23) koja je bila na snazi u vrijeme donošenja pobijane odluke, određeno je da sud ili drugo tijelo, kada odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje Tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Sukladno tome pravilno je sud prvog stupnja na sve poduzete radnje u postupku odlučio primjenom Tarife koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke, dakle u konkretnom slučaju prema Tarifi/23 kojom je u Tbr. 50 propisana vrijednost boda u iznosu od 2,00 eur.

25. Sukladno predmetnom utvrđenju, primjenom odredbe čl. 368. stavka 1. ZPP-a, odlučeno kao u točki 1. izreke.

26. Odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka jer nije uspio sa žalbom (članak 166. stavak 1. u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP-a) te je odlučeno kao u točki 2. izreke.

27. Nepobijani dio izreke presude u točkama I., III i IV izreke, ostaje neizmijenjen.

U Rijeci, 22. travnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Tajana Polić