Poslovni broj Gž-419/2024-5

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Lidije Oštarić Pogarčić predsjednice vijeća, Branke Ježek Mjedenjak članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Nataše Peršić Brleković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Grada Rijeke, Korzo 16, OIB: 54382731928, zastupan po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Knežević i partneri j.t.d. iz Rijeke i punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Barić i Miletić d.o.o. iz Rijeke, protiv tuženice ZA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnici Hermini Baraković, odvjetnici iz Rijeke, radi isplate, rješavajući žalbu i dopunu žalbe tužitelja, podnesene protiv presude i rješenja Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-2102/2023 od 16. studenog 2023., u sjednici vijeća održanoj 22. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-2102/2023 od 16. studenog 2023. u točki I. izreke u cijelosti te u odluci o troškovima postupka iz točke II. izreke za iznos dosuđenih troškova od 6.400,85 eur sa zakonskom zateznom kamatom.

II Djelomično se prihvaća žalba tužitelja te se citirana presuda prvostupanjskog suda preinačava u odluci o troškovima postupka iz točke II. izreke na način da se odbija zahtjev tuženice za naknadu troškova postupka u iznosu od 122,88 eur sa zakonskom zateznom kamatom.

II Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka.

r i j e š i o  j e

I Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-2102/2023 od 16. studenog 2023.

II Odbacuje se kao nepravovremena dopuna žalbe tužitelja podnesena protiv citirane prvostupanjske presude i rješenja dana 27. ožujka 2024.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev kojim je traženo da se tuženici naloži da tužiteljici isplati iznos od 31.899,21 eur / 240.344,61 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 4. travnja 2003. do isplate kao i da mu nadoknadi parnični trošak u iznosu od 2.903,31 eur/ 21.875,00 kn.

1.1. Točkom II. izreke presude naloženo je tužitelju da tuženici naknadi parnični trošak u iznosu od 6.523,73 eur / 49.153,04 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 16. studenog 2023. pa do isplate.

1.2. Prvostupanjskim rješenjem odbijen je prijedlog tužitelja za prekidom ovog postupka.

2. Protiv presude i rješenja, žalbu i dopunu žalbe podnosi tužitelj pozivajući se na sve žalbene razloge iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 111/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25. - dalje: ZPP), s prijedlogom da se rješenje i presuda preinače te odredi prekid ovog postupka odnosno tužbeni zahtjev prihvati u cijelosti a tuženicu obveže na naknadu troškova postupka uključujući i žalbeni trošak, podredno da se odluke ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. U odgovoru na žalbu tuženica osporava osnovanost žalbenih navoda , predlaže žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu te potražuje troškove žalbenog postupka.

4. Žalba tužitelja je djelomično osnovana (samo u pogledu troškova postupka) dok dopuna žalbe nije pravovremena.

5. Kao prvo treba reći da je prvostupanjsku odluku, koja sadrži valjanu uputu o pravnom lijeku, tužitelj putem punomoćnika zaprimio 16. studenog 2023. te je na istu podnio pravovremenu i potpunu žalbu 28. studenog 2023. Dopunu žalbe tužitelj je podnio tek 27. ožujka 2024., dakle, nakon proteka roka od 15 dana predviđenog člankom 348. stavak 1. ZPP-a. Stoga je tužiteljevu dopunu žalbe protiv presude i rješenja, podnesenu izvan zakonskog roka, valjalo odbaciti kao nepravovremenu pozivom na članak 367. stavak 1. ZPP-a i članak 381. stavak 1. ZPP-a.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 31.899,21 eur / 240.344,61 kn za koji iznos tvrdi da ga je tuženica stekla bez pravnog osnova odnosno na temelju osnova koji je naknadno otpao.

7. U provedenom prvostupanjskom postupku je utvrđeno:

- presudom suda prvog stupnja poslovni broj P-3293/94 od 16. prosinca 1997., koja je potvrđena presudom ovoga suda poslovni broj Gž-638/98 10. veljače 1999., naloženo je ovdje tužitelju kao poslodavcu da isplati tuženici kao radnici iznos od 89.897,00 kn na ime neisplaćene plaće za razdoblje od veljače 1994. do rujna 1997., odnosno za vrijeme trajanja otkaza koji je utvrđen nezakonitim u drugom parničnom postupku,

- da je ovdje tuženica naplatila navedenu tražbinu iz pravomoćne sudske odluke u ovršnom predmetu poslovni broj Ovr-1334/99,

- da su citirane nižestupanjske presude odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje VSRH) broj Rev-2729/99 od 12. lipnja 2002. izmijenjene te je tužbeni zahtjev ovdje tuženice za isplatom naknade plaće odbijen kao neosnovan,

- tužbom u ovome predmetu podnesenom 4. travnja 2003. tužitelj traži da se tuženici naloži isplata/povrat utuženog iznosa od 240.344,61 kn (glavnica, kamate i troškovi) koji su na teret proračunskih sredstava tužitelja naplaćeni u spomenutom ovršnom postupku tvrdeći da je donošenjem odluke VSRH, otpala pravna osnova po kojoj se ovdje tuženica naplatila,

- da je u ovome predmetu presudom poslovni broj P-1894/03 od 16. svibnja 2007. prihvaćen tužbeni zahtjev te je naloženo tuženici da tužitelju isplati utuženi iznos, koja je odluka potvrđena presudom ovog suda poslovni broj Gž-4690/07 od 29. rujna 2010., a revizija tuženice je odbijena odlukom VSRH broj Rev-1624/11 od 5. travnja 2017.,

- da se tuženica obratila Europskom sudu za ljudska prava (dalje ESLJP) sa tri zahtjeva - brojevi: 54115/15, 196/16 i 398/16, od čega se prvi odnosi na (ne)izvršenje glavne presude (vraćanja na posao) a ostala dva na isplatu zaostalih plaća, da je ESLJP donio 19. svibnja 2022. jedinstvenu presudu o sva tri zahtjeva podnositeljice Žic protiv Republike Hrvatske kojom je utvrđena povreda određenih konvencijskih prava podnositeljica, a u dijelu relevantnom za ovaj postupak utvrđena je povreda članka 1. Protokola br. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ - Međunarodni ugovori broj: 18/97., 6/99., 8/99., 14/02., 1/06. i 13/17. - dalje Konvencija) odnosno prava na mirno uživanje vlasništva u vidu odbacivanja podnositeljičinih zahtjeva za isplatu zaostalih i neisplaćenih plaća između ostalog parnični postupak koji se vodio kod Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Prs-61/08 (prije poslovni broj P-2807/05, prije P- 3293/94) a navedeni zahtjev je povezan sa ovim parničnim postupkom,

- da je nakon donošenja citirane presude ESLJP, po ustavnoj tužbi koju je tuženica u međuvremenu podnijela, Ustavni sud Republike Hrvatske (dalje USRH) svojom Odlukom broj U-III-4591/2017 od 23. svibnja 2023. (dalje Odluka USRH) usvojio ustavnu tužbu, ukinuo presude donesene u ovome predmetu prema kojima je tuženica imala obvezu vratiti tužitelju naplaćene plaće u ovršnom postupku (VSRH broj Rev-1624/11-4 od 05. travnja 2017., ŽS Rijeka poslovni broj Gž-4690/07-2 od 29. rujna 2010. i OS Rijeka poslovni broj P-1894/03 od 16. svibnja 2007.) te je predmet vratio Općinskom sudu u Rijeci na ponovni postupak,

- citiranom Odlukom USRH utvrđena je povreda prava vlasništva tuženice zajamčenog člankom 48. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj: 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10., 5/14. - dalje Ustav RH) uz osnovni zaključak da tužitelj Grad Rijeka nema dostatno utemeljen zahtjev da traži povrat novčanih sredstava koja su tuženoj isplaćena u ovrsi.

8. U ponovljenom postupku, prvostupanjski je sud izrazio stajalište da je vezan pravnim shvaćanjima presude ESLJP Žic protiv Hrvatske (zahtjevi br. 54115/15, 193/16 i 398/16) od 19. svibnja 2022. kao i odlukom USRH od 23. svibnja 2023., iz kojih proizlazi jedinstveno stajalište da javna vlast, tj. tužitelj Grad Rijeka nema dostatno utemeljen zahtjev da traži povrat novčanih sredstava koja su tuženoj isplaćena u ovrsi presude Općinskog suda u Rijeci broj: P-3293/94 od 16. prosinca 1997. jer bi to bilo protivno načelima poštovanja prava čovjeka i nepovredivosti vlasništva, koji su člankom 3. Ustava RH propisani kao najviše vrednote ustavnog poretka čak neovisno o tome što proizlazi iz odredbi Zakona o obveznim odnosima koje reguliraju institut stjecanja bez osnove.

9. Ujedno, prvostupanjski sud nalazi neosnovanim prijedlog tužitelja za prekidom ovoga parničnog postupka do pravomoćnog okončanja parničnih postupaka koji su aktivirani nakon donošenja spomenute presude ESLJP Žic protiv Hrvatske i to poslovni broj P- 5891/00 i Prs-61/08, uz zaključak da navedene parnice ne predstavljaju prethodno pitanje za rješenje ove pravne stvari, a što da proizlazi i iz Odluke USRH od 23. svibnja 2023. kojom se utvrđuje da je tužiteljica osnovano naplatila naknadu plaće.

10. Stoga su pobijanom odlukom kao neosnovani odbijeni tužbeni zahtjev i prijedlog za prekidom postupka, dok je o troškovima odlučeno primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a u vezi s člankom 155. ZPP-a.

11. U donošenju pobijane presude i rješenja nije počinjena niti jedna od bitnih procesnih povreda iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a, pa tako niti apsolutno bitna povreda postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju se neosnovano upire žalbom tužitelja. Jednako tako, iz stanja spisa nije utvrđeno da bi tužitelju bilo onemogućeno raspravljanje pred sudom a time što nisu pribavljeni parnični predmeti istog suda poslovni broj P-5891/00 i Prs-61/08, u koje je tužitelj predlagao izvršiti uvid, nije počinjena bitna povreda postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a. To stoga što među strankama nije sporno da se radi o predmetima koji se vode među istim strankama na raznim stranačkim ulogama, povodom zahtjeva čiji sadržaj među strankama nije sporan, sporna je osnovanost tih zahtjeva, nije sporno koje su odluke redovnih sudova te USRH i ESLJP donesene u tim predmetima i u kojoj fazi rješavanja se isti nalaze.

12. Činjenično stanje pravilno je i potpuno utvrđeno te je materijalno pravo pravilno primijenjeno.

13. Tužitelj u žalbi protiv rješenja prvenstveno pobija pravilnost zaključka prvostupanjskog suda koji je utvrdio da nisu bile ispunjene pretpostavke za prekidom ovog postupka uz stajalište da parnice zbog čijeg pravomoćnog okončanja tužitelj to predlaže ne predstavljaju prethodno pitanje za ovaj postupak , pored utvrđenja koje proizlaze iz citiranih odluka USRH i ESLJP. Tužitelj u žalbi ponavlja tijekom prvostupanjskog postupka iznesene navode da se postupak poslovni broj P-5891/00 pred istim sudom vodi po tužbi ovdje tužitelja protiv ovdje tuženice radi utvrđenja da izvršenje rješenja poslovni broj I-412/94 (vraćanje i raspoređivanje tuženice na poslove i zadatke koji odgovaraju njenoj stručnoj spremi) nije dopušteno te tvrdi da taj postupak predstavlja prethodno pitanje za ovaj predmet jer ako se utvrdi da tuženica ne treba biti vraćena na posao tada joj ne pripada niti naknada plaće. Drugi postupak poslovni broj Prs-61/08 koji se vodi po tužbi ovdje tuženice protiv ovdje tužitelja radi isplate naknade plaće za razdoblje od veljače 1994. do rujna 1997. (relevantno za ovaj postupak), prema žalbenim tvrdnjama tužitelja predstavlja prethodno pitanje za ovaj predmet jer ukoliko bi otpala osnova temeljem koje se naplatila tuženica, u konačnici bi značilo da je osnovana tužiteljeva tražbina o kojoj se odlučuje u ovome predmetu.

13.1. Preostalim žalbenim navodima vezanim za meritum spora, tužitelj u žalbi u bitnome tvrdi da činjenica što je odlukom ESLJP utvrđena povreda prava zaštićenih konvencijom i protokolima, ne znači nužno donošenje drugačije odluke u ovom postupku, budući da je povreda učinjena od strane države kojoj je stoga naloženo naknaditi štetu tuženici, dakle, tužitelj nije u obvezi nakaditi nikakvu štetu tuženici.

14. Izneseni žalbeni navodi nisu osnovani.

15. Treba poći od obrazloženja odluke USRH od 23. svibnja 2023., kojom su ukinute sve ranije nižestupanjske odluke donesene o ovome predmetu (koje su tražbinu tužitelja za povrat stečenog bez osnova utvrdile osnovanom), te je predmet vraćen na ponovni postupak, a koje u relevantnom dijelu glasi:

„Ustavni sud ocjenjuje da je u okolnostima konkretnog slučaja primjenjivo stajalište ESLJP-a izneseno u presudi donesenoj 19. svibnja 2022. u predmetu Žic protiv Hrvatske, prema kojemu je pitanje prava na isplatu naknade plaće usko povezano s pozitivnom obvezom države da osigura mjere za zaštitu podnositeljičinog prava na rad i s tim pravom povezanog prava vlasništva na novčanim iznosima isplaćenim u vidu plaće odnosno naknade plaće za taj rad, tj. da nije na podnositeljici utvrditi koje je tijelo javne vlasti nadležno provesti pravomoćnu sudsku odluku donesenu u njezinu korist u radnom sporu protiv javne vlasti (u konkretnom slučaju pravomoćnu presudu prvostupanjskog suda broj: P-1466/92 od 29. srpnja 1992.) i da nije ona dužna pokrenuti ovršni postupak radi povrata na rad te da stoga ne može trpjeti štetne posljedice, čak i u slučaju da je ovrhu navedene pravomoćne presude zatražila protiv nenadležnog tijela javne vlasti. Stoga, Ustavni sud ocjenjuje da, u okolnostima konkretnog slučaja, nakon što je navedenom presudom ESLJP -a utvrđeno da je u postupcima dovršenim presudama hrvatskih sudova, podnositeljici povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 6. stavkom 1. Konvencije, javna vlast, tj. Grad Rijeka nema dostatno utemeljen zahtjev da traži povrat novčanih sredstava koja su podnositeljici isplaćena u ovrsi presude prvostupanjskog suda broj: P-3293/94 od 16. prosinca 1997. Takav zahtjev, naime, u osobitim okolnostima konkretnog slučaja, nije u skladu s načelima poštovanja prava čovjeka i nepovredivosti vlasništva, koji su člankom 3. Ustava propisani kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelja za tumačenje Ustava, bez obzira na svoju formalnu utemeljenost u Zakonu o obveznim odnosima (članak 210.; "Narodne novine" broj 53/91., 73/91., 111/93. - članak 646. točka 5. Zakona o trgovačkim društvima, 3/94., 107/95. - članak 113. Zakona o izdavanju i prometu vrijednosnim papirima, 7/96., 91/96. - članak 394. stavak 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, 112/99. i 88/01. - članak 50. alineja 4. Zakona o arbitraži), odnosno Zakonu o obveznim odnosima (članak 1111.; "Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11. - članak 9. Zakona o rokovima ispunjenja novčanih obveza, 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. - Uredba). Slijedom navedenog, Ustavni sud utvrđuje da je osporenim presudama, s aspekta zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda zajamčenih Ustavom, došlo do neprihvatljivog miješanja u podnositeljičino pravo vlasništva zajamčeno člankom 48. stavkom 1. Ustava.“ 16. Odredbom članka 31. Ustavnog zakona o Ustavnom suda RH („Narodne novine“ broj: 99/99., 29/02., 49/ 02.), propisano je da su odluke i rješenja Ustavnog suda obvezatni i dužna ih je poštovati svaka fizička i pravna osoba (stavak 1.) te da su tijela državne vlasti i lokalne samouprave i uprave dužna su u okviru svoga ustavnog i zakonskog djelokruga provoditi odluke i rješenja Ustavnog suda (stavak 2.).

17. Nadalje, članak 46. Konvencije propisuje obvezatnost snaga i izvršenje presuda na način da u stavku 1. predviđa obvezu visokih ugovornih stranaka da se podvrgnu konačnoj presudi ESLJP-a u svakom sporu u kojem su stranke.

18. Odredba članka 428.a stavak 3. ZPP-a propisuje da u sudovi dužni poštivati pravna stajališta izražena u konačnoj presudi ESLJP-a kojom je utvrđena povreda temeljnog ljudskog prava ili slobode.

19. Dalje treba imati u vidu da je Odbor ministara, regulatorno i izvršno tijelo osnovano Statutom Vijeća Europe, nadležno za nadzor nad izvršenjem presuda ESLJP-a (članak 46. stavak 2. Konvencije) i za nadzor uvjeta prijateljskih rješenja (članak 39. stavak 4. Konvencije) donio 2006. Pravila za nadzor nad izvršenjem presuda i uvjeta prijateljskog rješenja. Primjenom tih Pravila nadzire se što su države stranke poduzele radi zaustavljanja daljnjih povreda konvencijskih prava i otklanjanja njihovih dotadašnjih posljedica. Pritom države stranke u prvom redu moraju poduzeti mjere u korist podnositelja zahtjeva za kojeg je ESLJP-a utvrdio da je žrtva povrede prava zajamčenog Konvencijom a cilj tih mjera je zaustavljanje povrede i, koliko god je moguće, otklanjanje njezinih posljedica.

19.1. Načelno i ESLJP i Odbor ministara smatraju da je najprimjereniji oblik pravedne zadovoljštine, osim plaćanja primjerene naknade, vraćanje u stanje koje je bilo prije povrede (restitutio in integrum), ako je to po naravi stvari moguće. To podrazumijeva poduzimanje pojedinačnih mjera koje država treba provesti da bi poništila posljedice povrede ljudskih prava koje oštećena strana trpi na način da se oštećena strana stavi položaj u kojem bi bila da država nije povrijedila njena prava te zaustaviti kršenja koja traju.

20. Uvažavajući sve navedeno, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda o vezanosti za mišljenja i stajališta izražena u odlukama USRH i ESLJP kojima su, kao u konkretnom slučaju utvrđene povrede Konvencijom i Ustavom RH zaštićenih prava, te je izražen za ovaj postupak relevantan zaključak da tužitelj Grad Rijeka nema dostatno utemeljen zahtjev tražiti povrat novčanih sredstava koja su tuženoj isplaćena u ovrsi, bez obzira da je zahtjev i osnovan prema ZOO-a. Ovo sve sa svrhom zaustavljanja daljnjih povreda konvencijskih i ustavnih prava i otklanjanja njihovih dotadašnjih posljedica po tuženicu, što tuženica nastoji ostvariti u dugotrajnom i mukotrpnom dosadašnjem pravnom putu.

21. Stoga je pravilno tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan te je pravilno utvrđeno da nisu bile ispunjene pretpostavke za prekidom ovog postupka prema članku 213. stavak 1. točka 1. ZPP-a u vezi člankom 12. ZPP-a.

22. Osim toga, svakako bi neosnovan bio dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na vraćanje obveznih doprinosa, poreza i prireza koje tuženica nije neposredno primila. Naime, sukladno recentnoj sudskoj praksi VSRH (broj Rev-1427/2021 od 7. ožujka 2023., Rev-1308/2021 od 4. listopada 2022., Rev-900/2023 od 22. studenog 2023., Rev-212/2024 od 14. veljače 2024.) koja se razvila nakon odjelne sjednica VS RH od 27. veljače 2023., a koje stajalište je potvrdio i USRH u odluci broj U-III/6611/2022 od 26. lipnja 2024., proizlazi da:

„U situaciji kada je preinačena presuda na osnovi koje je radniku isplaćena naknada plaće dosuđena u bruto iznosu, pored obveze vraćanja poslodavcu uplaćenih mu neto iznosa naknade plaće i zakonskih zateznih kamata na temelju pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. stavka 3. ZOO-a, radnik nije istodobno pasivno legitimiran još i na vraćanje obveznih doprinosa, poreza i prireza koje nije neposredno primio, već su iz bruto plaće ustegnuti u korist države ili državnih tijela i ustanova, odnosno jedinica lokalne samouprave.“

23. Odluka o troškovima postupka temelji se na pravilnoj primjeni članka 154. stavak 1. u vezi s člankom 155. ZPP-a te relevantnih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12., 103/14., 118/14. , 107/15., 37/22. i 126/22. - dalje: Tarifa), u svemu osim u pogledu nagrade punomoćniku tuženice za pristup na jedno ročište.

23.1. Neosnovano tužitelj u žalbi prigovara priznavanju troškova tuženici za sastav dva obrazložena podneska (od ukupno četiri priznata podneska) u punom tarifnom iznosu prema Tbr. 8/1 Tarife. Naime, radi se o obrazloženim podnescima koji su bili potrebni za vođenje postupka u smislu članka 155. stavak 1. ZPP-a uz uvažavanje činjenice dugotrajnosti postupka odnosno da se radi o parnici koja je do trenutka donošena odluke o troškovima postupka trajala duže od 20 godina , u kojem periodu se tuženica imala potrebe podnescima očitovati na tvrdnje i navode tužitelja.

23.2. Jednako tako bez osnova tužitelj u žalbi prigovara dosuđivanju tuženici troškova za sastav ustavne tužbe sa kojom je tuženica uspjela te povodom koje pred Ustavnim sudom RH tuženici nije dodijeljen trošak. Nagrada punomoćniku za sastav ustavne tužbe predviđena je Tbr. 27/1 Tarife , pri čemu treba uvažiti da je u konkretnom slučaju ovaj trošak bio potreban i nužan tuženici da bi došlo do ponavljanja postupka pred redovnim sudom odnosno sastav ustavne tužbe doveo je do troška koji je omogućio tuženici ponovno preispitivanje njene pravne situacije redovnom sudskom postupku. Posebno treba uvažiti okolnost da tuženica kao ranjiva osoba u konkretnom slučaju (radnica) protiv jače strane - jedinice lokalne samouprave štiti svoje pravo na zadržavanje zarade/plaće u dugotrajnom parničnom postupku (Bibić protiv Hrvatske zahtjev br. 1620/10, 28. siječnja 2014. ; Dragan Kovačević protiv Hrvatske zahtjev br. 49281/15, 12. svibnja 2022.).

23.3. Međutim, osnovano se žalbom tužitelja ukazuje da tuženici ne pripada trošak prema Tbr. 9/1 Tarife na ime nagrade sa zastupanje po punomoćniku na raspravi 21. svibnja 2003. Prema sadržaju zapisnika sa toga ročišta, istome je nazočila tuženica osobno bez punomoćnika. Stoga je pobijanu odluku o troškovima postupka u tom dijelu valjalo preinačiti i odbiti zahtjev tuženice za zastupanje po punomoćniku na jednom ročištu u visini od 122,88 eur (uključen PDV).

24. Tužitelju nije priznat trošak sastava žalbe jer je sa istom uspio u neznatnom dijelu, odnosno samo djelomično u pogledu sporednog zahtjeva - troškova postupka. Tuženici nije dosuđen trošak za sastav odgovora na žalbu jer je ocijenjeno da se ne radi o trošku iz članka 155. stavak 1. ZPP -a (članak 166. stavak 1. i 2. ZPP-a).

25. Slijedom izloženog odlučeno je kao u izreci ove presude i rješenja, pozivom na odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a, članka 373. točka 3. ZPP-a, članka 367. stavak 1. ZPP-a i članka 380. točka 2. ZPP-a.

U Rijeci 22. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Lidija Oštarić Pogarčić