REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
PR-1394/2025-15
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski radni sud u Zagrebu po sutkinji Vesni Horvath, u pravnoj stvari tužitelja SS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Marijan Ruždjak, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Ruždjak i partneri d.o.o. iz Zagreba, protiv tuženika FRANCUSKI INSTITUT, Zagreb, Ulica grada Vukovara 284, OIB: 82649021047, kojeg zastupa punomoćnik Ivan Ćuk, odvjetnik iz VUKMIR I SURADNICI odvjetničko društvo d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 17. ožujka 2026. u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja Ivana Filkovića, odvjetnika, zz tuženika SSB i punomoćnika tuženika, te presude javno objavljene dana 22. travnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I Nalaže se tuženiku FRANCUSKI INSTITUT da isplati tužitelju SS iznos od 23.749,12 eura s kamatom koja teče od 15. travnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
II Nalaže se tuženiku FRANCUSKI INSTITUT naknaditi tužitelju GS prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.500,00 eura, sa zateznom kamatom tekućom od 22. travnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da je bio zaposlen kod tuženika i prednika tuženika 40 godina, i to od 10. listopada1983. do 7. ožujka 2024. Posljednji ugovor o radu sklopljen između stranaka vrijedio je od 1. siječnja 2003. (dalje: Ugovor o radu) do prestanka dužnosti tužitelja kod tuženika zbog umirovljenja 7. ožujka 2024.
Po prestanku dužnosti, tuženik je tužitelju isplatio pripadajuću otpremninu u visini od 35.623,68 eura bruto.
U vrijeme prestanka dužnosti tužitelja zbog odlaska u mirovinu na snazi je bio Poslovnik o lokalno zaposlenom osoblju u Hrvatskoj Veleposlanstva Francuske u Hrvatskoj koji se u cijelosti primjenjivao na prava i obveze zaposlenih koji su sklopili ugovor o radu s tuženikom sukladno lokalnom (hrvatskom) pravu (dalje: Poslovnik). Poslovnik je stupio na snagu 20. ožujka 2008
Odredbom članka 20. Poslovnika propisano je pravo tužitelja na isplatu otpremnine zbog prestanka dužnosti nakon 2 godine neprestane službe u visini polovice prosječne mjesečne plaće koju je radnik ostvario u tri zadnja mjeseca rada pomnoženo s brojem godina službe.
Tužitelj je kod tuženika bio u radnom odnosu od 1983., odnosno neprekidno ukupno 40 godina do prestanka službe.
Prosječna mjesečna plaća tužitelja koju je ostvario u zadnja tri mjeseca rada kod tuženika iznosila je 2.968,64 eura
Tužitelju je stoga tuženik temeljem važećeg akta trebao isplatiti iznos od 59.372,80 eura (2.968,64 : 2 = 1.484,32 x 40 godina staža), a ne 35.623,68 eura, koliko je isplaćeno.
Temeljem navedenog tuženik je dužan isplatiti tužitelju preostali iznos na ime otpremnine u visini od 23.749,12 eura bruto.
Tužitelj je dana 1. srpnja 2025. pozvao pisanim putem tuženika da izvrši uplatu preostalog iznosa otpremnine temeljem važećeg Poslovnika, ali tuženik do dana podnošenja tužbe nije odgovorio.
Temeljem svega naprijed navedenog, tužitelj predlaže da sud nakon provedenog dokaznog postupka usvoji tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti uz nadoknadu parničnih troškova.
2. Tuženik u odgovoru na tužbi se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu Tužitelj nije imao pravo na isplatu otpremnine prema Poslovniku Veleposlanstva Francuske u Hrvatskoj od 20.3.2008. Naime, članak 20. toga Poslovnika propisuje da se otpremnina za prestanak dužnosti isplaćuje radnicima u čijim je ugovorima jasno navedeno da imaju pravo na isplatu otpremnine nakon što su odradili najmanje dvije godine neprekinute službe. Dakle, uvjet za isplatu otpremnine za prestanak dužnosti temeljem članka 20. Poslovnika o kojem je riječ, a na koji se Tuženik kao pravnu osnovu poziva u tužbi, jest jasna odredba u ugovoru o radu o pravu na isplatu takve otpremnine (nakon što radnik odradi najmanje dvije godine neprekinute službe). Iz sadržaja Tužiteljevog Ugovora o radu, od 1.1.2003., razvidno je da u njemu takva odredba, ujedno i osnova, pretpostavka i uvjet za primjenu članka 20. Poslovnika na koji se Tužitelj poziva, ne postoji.
Tuženik dodatno ističe da u Republici Hrvatskoj ne postoji zakonska obveza poslodavca na isplatu otpremnine prilikom (redovitog) prestanka dužnosti radnika, u ovom slučaju prilikom odlaska u mirovinu. Kako je ranije navedeno, takva obveza u ovom predmetu ne postoji niti temeljem Ugovora o radu Tužitelja, Poslovnika Veleposlanstva (o kojem je ranije bilo riječi), pravilnika ili nekog drugog pravnog izvora koji bi obvezivao Tuženika kao poslodavca i time činio pravnu osnovu Tužiteljevog zahtjeva na isplatu otpremnine za prestanak dužnosti (radnog odnosa) i njen izračun. Odluka o isplati i iznosu otpremnine Tužitelju u ovom je predmetu bila zasnovana na dobroj volji, a ne na obvezi Tuženika kao njegovog poslodavca. Stoga je neosnovan Tužiteljev zahtjev na korekciju iznosa koji mu je Tuženik dobrovoljno isplatio.
Imajući sve navedeno u vidu, Tuženik predlaže Sudu da tužbu i tužbeni zahtjev Tužitelja u ovom predmetu odbije kao neosnovane, istovremeno nalažući Tužitelju da Tuženiku nadoknadi trošak ovog parničnog postupka.
3. Sud je u tijeku dokaznog postupka izvršio uvid u Ugovor o radu , električni ispis HZMO-a od 17.7.2025., obračunsku listu, Poslovnik o lokalno zaposlenom osoblju u hrvatskoj od 20.3.2008., Zahtjev za isplatom otpremnine uz potvrdu o primitku, dopis od 29.9.2025., saslušao je tužitelja i zz tuženika.
4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno primjenom članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.
5. Između stranaka nije sporno da je tužitelj radio kod tuženika do 7. ožujka 2024., te da mu je tuženik isplatio pripadajuću otpremninu u visini od 35.623,68 eura bruto.
6. Sporno je da li tužitelj ima pravo na otpremninu temeljem Poslovnika o lokalno zaposlenom osoblju u Hrvatskoj od 20. ožujka 2008.
7. Uvidom u Poslovnik o lokalno zaposlenom osoblju u Hrvatskoj od 20. ožujka 2008.( dalje Poslovnik) utvrđeno je da se otpremnina za prestanak dužnosti isplaćuje radnicima u čijim je ugovorima jasno navedeno da imaju pravo na isplatu otpremnine nakon što su odradili najmanje dvije godine neprekinute službe.
8. Uvidom u ugovor o radu sklopljen između stranaka 1. siječnja 2003. utvrđeno je da nije ugovorena mogućnost isplate otpremnine.
9. Tužitelj u svom iskazu navodi da je kod tuženika radio 40 godina , a svoja potraživanja temelji na Poslovnika iz 2008. koji regulira radna prava svih zaposlenika i Instituta i Veleposlanstva. Navodi da je nepoštivanje njegovih prava rezultat ne postupanja po ugovoru o radu i poslovnika jer je poslodavac imao obavezu donijeti ili novi ugovor ili anekse postojećem.
10. Zakonski zastupnik tuženika SSB u svom iskazu navodi da se Poslovnik koji je donesen iz 2008. primjenjuje na svo lokalno osoblje na ambasadu pa tako i Francuski institut osim ako drugačije nije predviđeno pravilnikom. Tužitelj je otišao u mirovinu 2024. g. sukladno hrvatskim zakonima, kada je ispunio uvjete za odlazak, a prethodnica je donijela odluku koja je diskreciona a koja se odnosi na otpremnine za one radnike koji nemaju predviđenu otpremninu u ugovoru o radu. Navodi da nijedan zakon nije obvezivao na donošenje odluke o visini otpremnine, a koja je određena u visini od 12 plaća i to maksimalno na način da se određuje u visini pola mjesečne plaće za prvih 12 godina , a nakon toga 1/3 za ostatak, a maksimum je 12 plaća. To su opće smjernice Ministara vanjskih poslova koji se odnosi na sve zemlje čije lokalno pravo ne predviđa neka prava u slučaju odlaska u mirovinu, a niti radnicima koji su zaposleni nakon 2008. odnosno donošenja Poslovnika nije ugovoreno navedeno pravo, odnosno crpi saznanja da postoji samo jedan radnik koji je imao ugovor sa u kojem je bilo eksplicitno navedeno to pravo iz Poslovnika. Prvenstveno je bio zaposlenik Ambasade a kasnije je njegovog ugovor prenesen na Institut. Potvrđuje da je tužitelj bio lokalno osoblje u Hrvatskoj, a da se na njega ne primjenjuje čl. 20. Poslovnika, jer njegov ugovor o radu ne predviđa izričito otpremninu. Navodi da nema točne podatke o svim ugovorima o radu za sve zaposlenike tuženika od 2008. nadalje, ali zna da postoje razlike u ugovorima koji predviđaju otpremnine i oni koji ne predviđanju, a da se otpremnine odnose na zaposle u Ambasadi. Također navodi da je 2023. i 2024. još jedan radnik osim tužitelja na ovaj način prilikom odlaska u mirovinu dobio otpremninu i on ju je prihvatio i to prije odlaska u mirovinu.
11. Sud nije prihvatio iskaz zz tuženika u dijelu u kojem navodi da se otpremnine u ugovorima o radu odnose samo na zaposlene u Ambasadi, jer je sam iskaz kontradiktoran Pravilniku kojim je propisano da se odnosi na svo lokalno osoblje u Hrvatskoj. Valja istaknuti da se zz tuženika pozivala na opće smjernice Ministara vanjskih poslova na navedeni dokaz nije nikada dostavljen u spis kao što nije niti dokazano da bi prednica zz tuženika donosila odluke temeljem navedenog.
12. Člankom 9.stavak 3. Zakona o radu (Narodne novine br. 93/2014, 127/2017, 98/2019, 151/2022, 64/2023, dalje: ZR.) je propisano da se u slučaju kada je neko pravo različito uređeno ugovorom o radu , pravilnikom o radu ili nekim drugim izvorom primjenjuje za radnika najpovoljnije pravo.
13. Odredbom članka 20. Pravilnika je propisano pravo na isplatu otpremnine za prestanak dužnosti, a iznos je propisan u visini polovice prosječne mjesečne plaće koju je radnik ostvario u tri zadnja mjeseca rada pomnoženoj s brojem godina koje je odradio u veleposlanstvu.
14. U slučaju kada je poslodavac utvrdio pravo tužitelju na isplatu otpremnine tada ne može arbitrarno odlučivati o visini otpremnine, pojedinačno za svakog od radnika, a bez primjene Pravilnika kojim su propisani iznosi isplate otpremnine.
15. Visina potraživanja s osnove manje isplaćene otpremnine utvrđena je jednostavnim matematičkim radnjama, tako da je tužiteljeva prosječna bruto mjesečna plaća koju je ostvario u zadnja tri mjeseca rada kod tuženika u iznosu od 2.968,64 eura pomnožena sa 40 ( godine radnog odnosa kod tuženika), a što iznosi 59.372,80 eura.
16. Tuženik je isplatio otpremninu u visini 35.623,68 eura, a koji iznos predstavlja izračun, kako to tuženik navodi, pola mjesečne plaće za prvih 12 godina rada i trećina plaće za svaku slijedeću godinu s ograničenjem na maksimalno 12 mjesečnih plaća, a koji izračun nije u skladu sa odredbama 20. Pravilnika.
17. Slijedom navedenog valjalo je dosuditi razliku manje isplaćene otpremnine u iznosu od 23.749,12 eura, zajedno sa kamatama tekućim od dana 15.travnja 2024. odnosno dana kada je tuženik došao u zakašnjenje kada je isplatio otpremninu.
18. Odluka o visini stope zakonskih zateznih kamata temelji se na članku 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; u daljnjem tekstu ZOO), sa tijekom kamata od 15.travnja 2024. kao dana zakašnjenja tuženika.
19. Odluka o parničnom trošku temelji se na članku 154. stavak 1. ZPP-a. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku u skladu s važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, troškovnika, te vrijednosti predmeta spora u vrijeme poduzimanja pojedine parnične radnje.
Tako je tužitelju priznat trošak sastava tužbe od 250 bodova, podneska od 29.10.2025. od 250 bodova, ročišta od 20.01.2026. i 17.03.2026. po 250 bodova (primjenom Tbr. 7/1, 8/1 i 9/1 OT), ukupno 1000 bodova (vrijednost 1 boda = 2,00 eura), ili 2.000,00 eura, na koji iznos je pridodano 25 % PDV-a, sveukupno 2.500,00 eura.
Tužitelju nije priznat trošak dopisa od 01.07.2025., jer isti nije dio parničnog postupka, niti preduvjet za pokretanje istog, kao niti podneska od 119.01.2026. za koje podnošenje nije zatražio odobrenje, te nije predan 8 dana prije održavanja ročišta te ga sud nije niti uzeo u obzir.
Tužitelju je temeljem članka 151. ZPP-a dosuđena kamata na parnični trošak
20. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci presude.
U Zagrebu 22. travnja 2026.
Sutkinja:
Vesna Horvath
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u pisanom obliku putem ovog suda u pet (5) istovjetnih primjeraka u roku od petnaest (15) dana, a o žalbi odlučuje nadležan županijski sud.
DNA:
1. tužitelju po punomoćniku
2. tuženiku po punomoćniku
