Poslovni broj: Usž-288/2026-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
ZAGREB
Frankopanska 16
U IME REPUBLIKE HRVATSKE
PRESUDA
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Gordane Marušić-Babić , predsjednice vijeća , Snježane Horvat-Paliska i Hrvoja Miladina , članova vijeća , te više sudske savjetnice – specijalistice Blaženke Drdić , zapisničarke , u upravnom sporu tužiteljice ČOL, [adresa], [adresa], [adresa], koju zastupa opunomoćenik Svebor Milković , odvjetnik u Zagrebu , Martićeva 67 , protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske , Policijske uprave zagrebačke , I. policijske postaje Zagreb , Zagreb , Ulica kneza Branimira 4 , radi protjerivanja, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Upravnog suda u Splitu , poslovni broj: Us I-1630/2025-9 od 30. listopada 2025. , na sjednici vijeća održanoj 22. travnja 2026.
pretpostavljam da je
I. Žalba se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Splitu , poslovni broj: Us I-1630/2025-9 od 30. listopada 2025.
II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja tuženika , klasa: UP/I-216-04/25-01/1975 , urbroj: 511-19-27-25-1 od 6. lipnja 2025. (točka I. izreke), te je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troška upravnog spora (točka II. izreke).
2. Rješenjem tuženika tužiteljica se protjeruje iz Republike Hrvatske, te joj prestaje zakonit boravak u Republici Hrvatskoj uz obvezu dragovoljnog napuštanja Europskog gospodarskog prostora (dalje u tekstu: EGP) u roku od 7 dana računajući od prvog dana od dana dostave rješenja i određenu zabrana ulaska i boravka u EGP-u u trajanju od jedne godine računajući od dana napuštanja EGP, odnosno Republike Hrvatske u roku određenom predmetnim rješenjem, uz dana upozorenja o prisilnom udaljenju u slučaju da dragovoljno ne napusti Republiku Hrvatsku i EGP.
3. Tužiteljica je protiv navedene presude podnijela žalbu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Navodi da tuženik i prvostupanjski sud odluku temelje isključivo na činjenici da je u prekršajnom postupku kažnjena za prekršaj iz članka 2. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira. Ističe da je u tužbi navodila da je na područje EGP-a došla ne zbog namjere kršenja propisa te zemlje, već zbog ugroženosti vlastite slobode zbog političkog mišljenja i protivljenja vladi predsjednika, te zasnivanja emocionalne i obiteljske veze s dugotrajnim partnerom ČO i namjerom zajedničkog stanovanja u Republici Sloveniji. Navodi da je prvostupanjski sud nekritički zaključio da njene tvrdnje ničim nisu dokazane. Ističe da je radi dokazivanja navedenih činjenica predložila provođenje dokaza saslušanjem svjedoka ĆO i nje, koje dokaze je prvostupanjski sud odbio bez da je dao valjane razloge za svoju odluku. Navodi da je uz tužbu priložila i pismeno na slovenskom jeziku, prema kojem njezin partner jamči da će boraviti na njegovoj adresi u Sloveniji u periodu od 23. svibnja 2025. do 31. prosinca 2025. Kao dokaz razloga zbog kojih je došla na područje EGP-a, uz žalbu, dostavlja potvrdu o podnesenoj molbi za produljenje dozvole za privremeni boravak iz koje je vidljivo da je prijavila boravište kod ĆO u Republici Sloveniji te zatražila daljnje reguliranje privremenog boravka u Republici Sloveniji. Poziva se na odredbu članka 192. stavka 2. i 3. Zakona o strancima, navodeći da je neosnovano određeno protjerivanje iz EGP-a, jer je tuženik mogao donijeti odluku o protjerivanju samo u odnosu na teritorij Republike Hrvatske. Ističe da je u provedenom upravnom postupku navodno sudjelovao prevoditelj za portugalski i španjolski jezik putem telefona, na koji način joj je onemogućeno ravnopravno sudjelovanje u provedenom postupku. Poziva se na odredbu članka 189. stavka 1. Zakona o strancima navodeći da navedena odredba ne propisuje obvezatno protjerivanje državljana treće zemlje, već uz uvjet da državljanin treće zemlje predstavlja opasnost za javni poredak i zdravlje, a koja činjenica je utvrđena isključivo na temelju prekršajne presude. Ukazuje da prekršajno djelo za koje je pravomoćno oglašena krivom ne predstavlja stupanj opasnosti za javni poredak ili javno zdravlje koji bi opravdavao protjerivanje, pored činjenice da je većina država članica EGP-a legalizirala prostituciju. Navodi da nije imala saznanja da je navedeno ponašanje kažnjivo u Republici Hrvatskoj pa se ne može raditi o svjesnom i namjernom kršenju propisa Republike Hrvatske. Ističe da su tuženik i prvostupanjski sud prilikom donošenja odluke propustili primijeniti odredbe D irektive 2004/38/EZ Europskog parlamenta i Vijeća koja regulira pravo građana Unije i članova njihovih obitelji na slobodno kretanje i boravište na području države članice. Predlaže usvojiti žalbu, poništiti presudu prvostupanjskog suda te donijeti odluku kojom se u cijelosti usvaja tužbeni zahtjev. Potražuje naknadu troškova upravnog spora zajedno sa troškom sastava žalbe.
4. Tuženik u odgovoru na žalbu u cijelosti osporava žalbene navode tužiteljice. Iznosi činjenice utvrđene u provedenom upravnom postupku te ističe da je tužiteljici omogućeno izjašnjavanje o svim činjenicama, okolnostima i pravnim pitanjima važnim za rješavanje predmetne upravne stvari, pravo na opunomoćenika za zastupanje, pravo na ispitivanje na jeziku koji poznaje, te obavještavanje člana obitelji i druge osobe, odnosno diplomatske misije konzularnog ureda , o čemu je sastavljen zapisnik. Ističe da tužiteljica prilikom ispitivanja nije navela druge razloge dolaska i boravka u Republici Hrvatskoj, niti je dala na uvid bilo kakav dokaz o reguliranom statusu boravka u nekoj od država članica EGP-a, dok je dokaz priložen uz žalbu, nastao nakon donošenja pobijanog rješenja o protjerivanju. Predlaže odbiti žalbu.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, sukladno odredbi članka 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24. – dalje u tekstu: ZUS), ovaj Sud nalazi da se ista ne može ocijeniti nezakonitom.
7. Suprotno navodima žalbe, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio relevantne činjenice za rješavanje predmetne upravne stvari te, primjenom mjerodavnih odredbi Zakona o strancima („Narodne novine“, broj: 133/20., 114/22. i 151/22.) , odbio tužbeni zahtjev. Prvostupanjski sud je pri tome uzeo u obzir činjenice utvrđene u pravilno provedenom postupku donošenja pobijane odluke tuženika, kao i činjenice koje je sam utvrdio u sporu, na temelju priloženih dokaza i navoda tužiteljice iznesenih u tužbi , te je za svoju odluku dao valjano obrazloženje u svezi navoda tužbe, kao i sveobuhvatnu ocjenu izvedenih dokaza. Time što je prvostupanjski sud odbio provođenje predložen ih dokaza saslušanjem svjedoka i tužiteljice nije povrijeđen zakon na štetu tužiteljice, s obzirom na to da su relevantne činjenice za donošenje odluke u predmetnoj upravnoj stvari potpuno i pravilno utvrđene u upravnom postupku i sporu, te uzimajući u obzir činjenicu da je tužiteljica saslušana na zapisnik pred upravnim tijelom i da navode ko je iznosi tužbi i ponavlja u žalbi (u pogledu poduzetih radnji za odobrenje boravka u Republici Sloveniji) nije isticala tijekom upravnog postupka, niti je na navedene okolnosti tijekom upravnog postupka i spora dostavila dokaze iz kojih bi proizlazilo da joj je nadležno tijelo izdalo odobrenje za zakonit boravak i rad na području Republike Hrvatske, odnosno neke od država članica EGP-a.
8. Prema podacima spisa predmeta proizlazi da je tužiteljica kao državljanka Brazila (putna isprava GL 421627) dana 5. lipnja 2025. zatečena u Zagrebu bez odobrene dozvole za boravak i rad. Pravomoćnom presudom Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pp-7623/2025 od 6. lipnja 2025. proglašena je krivom zbog počinjenja prekršaja iz članka 12. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („narodne novine“, broj 55/91, 29/94, 114/22 i 47/23) uz primijenjenu zaštitnu mjeru udaljenja s područja Grada Zagreba u trajanju od tri mjeseca. Saslušana na zapisnik od 6. lipnja 2025., uz sudjelovanje ovlaštenog tumača za portugalski i španjolski jezik (telefonskim putem), nakon upoznavanja s pravima na opunomoćenika, obavještavanja člana obitelji i druge osobe i prava na besplatnu pravnu pomoć , izjavila je da je autobusom doputovala u Republiku Hrvatsku iz Italije (Trst) 3. lipnja 2025. (gdje je doputovala zrakoplovom iz Brazila), da je objavila oglas za pružanje seksualnih usluga na koji se javio muškarac s kojim se našla dana 5. lipnja 2025. kada su u stan došli policijski službenici, te da nije znala da je prostitucija u Republici Hrvatskoj kažnjiva. Također je izjavila da ne želi ostati u Republici Hrvatskoj već se želi vratiti u Brazil, da posjeduje novac za povratak u Brazil, te da na području Republike Hrvatske i država članica Europske unije nema obitelji. Tužiteljica je zapisnik potpisala bez primjedbi.
9. Imajući u vidu naprijed navedeno, prema ocjeni ovog Suda , pravilno je prvostupanjski sud ocijenio zakonitim rješenje tuženika, jer su u trenutku njegovog donošenja ostvareni uvjeti za protjerivanje tužiteljice, a s obzirom na to da je tužiteljica, kao državljanka treće zemlje, nezakonito boravila na području Republike Hrvatske. Tužiteljica tijekom upravnog postupka nije iznosila navode o ugroženosti slobode zbog njenog političkog mišljenja u Brazilu niti navode u svezi privatnih odnosa s državljaninom Republike Slovenije i odobrenja boravka i rada u Republici Sloveniji, pri čemu iz dokumentacije spisa predmeta ne proizlazi da joj je nadležno tijelo Republike Slovenije izdalo odobrenje za boravak i rad. Suprotno žalbenim navodima , uz tužbu dostavljeno pismo namjere ĆO, kojim potvrđuje da će tužiteljica boraviti na adresi njegovog prebivališta u [adresa] u razdoblju od 23. svibnja 2025. do 31. prosinca 2025. i prijava MUP-u od 9. lipnja 2025. (datirani nakon donošenje osporavanog rješenja) kao ni predloženi dokazi saslušanjem navedenog svjedoka i tužiteljice, nisu dokazi o zakonitosti boravka. Utoliko se tužiteljica, kao državljanka treće zemlje, bez dokaza o tome da je član obitelji građanina EU neosnovano poziva na Direktivu 2004/38/EZ Europskog parlamenta i Vijeća koja regulira pravo građana Unije i članova njihovih obitelji na slobodno kretanje i boravište na području države članice.
10. Činjenice koje tužiteljica iznosi u pogledu podnesenog zahtjeva za reguliranjem boravka u Republici Sloveniji, koji datira nakon donošenja pobijanog rješenja tuženika, na koju okolnost uz žalbu dostavlja dokaz o podnesenom zahtjevu, nije od utjecaja na donošenje drugačije odluke u predmetnoj upravnoj stvari. Pri tome je potrebno ukazati da tužiteljica na temelju eventualnog odobrenja boravaka u drugoj državi članici EGP- a, sukladno odredbi članka 192. stavka 3. Zakona o strancima, može zatražiti ukidanje pobijanim rješenjem određene zabrane ulaska u EGP i boravka EGP-u.
11. Imajući u vidu činjenicu da tužiteljica u žalbi nije iznijela razloge kojima bi dovela u sumnju zakonitost pobijane presude prvostupanjskog suda, kao ni navode koji bi utjecali na donošenje drugačije odluke, primjenom odredbe članka 135. stavka 1. ZUS - a odlučeno je kao u točki I. izreke. O zahtjevu tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora primjenom odredbe članka 147. stavka 1. i članka 148. stavka 3. ZUS-a odlučeno je kao u točki II. izreke.
U Zagrebu , 22. travnja 2026.
Predsjednica vijeća
Gordana Marušić-Babić
