Republika Hrvatska
Županijski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
Poslovni broj Gž-1112/2025-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od Tajane Polić predsjednice vijeća, Brankice Malnar, sutkinje izvjestiteljice i Alena Perhata, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marinu Kordić, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika B2 Kapital d.o.o. iz Zagreba, Radnička cesta 41, OIB 57509775367, zastupanog po punomoćniku Tatjani Ostović, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Ostović & Rakušić u Osijeku, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, rješavajući žalbu tužitelja izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-1249/2023-7 od 13. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 22. travnja 2026.,
p r e s u d i o j e
1. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-1249/2023-7 od 13. svibnja 2025. u točki I i II izreke.
2. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova žalbenog postupka, kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja, točkom I izreke, odbijen je tužbeni zahtjev radi proglašenja nedopuštenom ovrhe na novčanoj tražbini određene rješenjem Općinskog suda u Osijeku posl. broj Ovr-3094/23-2 od 26. svibnja 2023. za novčani iznos od 20.579,28 eur (155.054,59) kn kao i zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka. Točkom II izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku prouzročeni parnični trošak u iznosu od 3.750,00 eura dok je točkom III izreke odbijen zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka u preostalom dijelu.
2. Protiv točke I i II izreke presude žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 165/23-dalje: ZPP).
3. U žalbi tvrdi da presuda ima nedostatke zbog kojih da se ne može ispitati te da je nerazumljiva i proturječna sama sebi i navedenim razlozima. Sud da je neosnovano odbio dokazni prijedlog tužitelja za provođenjem financijskog vještačenja i njegovog saslušanja. Tvrdi da nije utvrđivao neosnovanost tužbenog zahtjeva iz razloga koje je naveo u žalbi protiv rješenja i u tužbi te da je ovrha nedopuštena jer nije osobno primio obavijest o ustupu potraživanja Hypo Alpe Adria Bank novom vjerovniku trgovačkom društvu B 2 Kapital d.o.o. Nastavno tvrdi da je zahtijevao vještačenje na okolnosti eventualne visine novčane tražbine, ako se prethodno utvrdi da je ustup bio valjan.
4. Predlaže uvaženje žalbe.
5. Odgovor na žalbu nije dostavljen.
6. Žalba nije osnovana.
7. Prvostupanjski sud je utvrdio:
-da je tuženik kao ovrhovoditelj 22. svibnja 2023. podnio prijedlog protiv tužitelja kao ovršenika radi provedbe za ovrhu na novčanim sredstvima ovršenika, a temeljem pravomoćnog i ovršnog rješenja o ovrsi Javnog bilježnika Mirjane Borić broj Ovrv-17739/13 od dana 23. prosinca 2013. kojim je tužitelj kao ovršenik obvezan platiti tuženiku kao ovrhovoditelju iznos od 20.579,28 eura (155.054,59 kn) zajedno sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana 17. prosinca 2013. pa do isplate te troškove ovršnog postupka u iznosu od 802,69 eura (6.047,90 kn).
- da je tužitelj upućen na pokretanje parnice radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim zbog žalbenog razloga iz čl. 50. st. 1. toč. 9. Ovršnog zakona (“Narodne novine”, br. 112/12., 25/13., 93/14., 55/16. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 73/17., 131/20 I 114/22: dalje-OZ) prestanka tražbine, koji žalbeni razlog da je tužitelj isticao u žalbi protiv rješenja o ovrsi,
- da tužitelj nije dokazao da bi tražbina prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg potječe odluka iz članka 50. stavak 1. točka 9. Ovršnog Zakona,
- da tužbu proširuje za daljnje žalbene razloge i iz čl. 50. stavak 1. točka 6. i 7. OZ-a tvrdnjama da je ispunjenje tražbine zabranjeno, onemogućeno zbog prijenosa potraživanja na tuženika o kojem da nije obaviješten tužitelj (čl. 50. st. 1. toč. 10. OZ- a), te prigovara zastare (čl. 50. st. 1. toč. 11. OZ-a) te da ti razlozi nisu odlučni jer iz tih razloga tužitelj nije ni upućen na pokretanje parnice,
- osim toga da iz sadržaja povratnice koju je na adresi tužitelja zaprimila njegova supruga 4. studenoga 2014. proizlazi da je Hypo Alpe Adria Bank d.d. obavijestila tužitelja o ustupu potraživanja po Ugovoru o kreditu broj 20010450781 u skladu s člankom 82. Zakona o obveznim odnosima, Zakona o kreditnim institucijama i Odlukom Hrvatske Narodne banke, a u vezi s kupnjom i prodajom plasmana kreditnih institucija od 5. lipnja 2013. i da u smislu odredbe čl. 82. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/2023., dalje u tekstu: ZOO) za ustup tražbine nije potreban pristanak dužnika, ali je ustupitelj dužan obavijestiti dužnika o ustupanju,
-da nije ni zastarjela predmetna tražbina jer da od pravomoćnosti i ovršnosti rješenja o ovrsi 23. siječnja 2014. godine do pokretanja predmetnog ovršnog postupka iz kojega je tužitelj upućen na pokretanje parnice (22. svibnja 2023. nije protekao rok zastare od 10 godina u smislu odredbe čl. 233. st. 1. ZOO).
8. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga pri tome pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. u vezi članka 365. stavka 2. ZPP-a, ovaj sud nije utvrdio postojanje navedenih bitnih procesnih povreda. Pobijana presuda je razumljiva i neproturječna, sadrži razloge o odlučnim činjenicama i može se ispitati.
9. Sud prvog stupnja nije povrijedio ni odredbu čl. 354. stavak 2. točka 6. ZPP- a na koju se sadržajno poziva tuženik u žalbi i pravilno je postupio kada je odbio dokazni prijedlog za saslušanjem tuženika i financijskim vještačenjem. Naime, te dokazne prijedloge tužitelj je predložio tužbom na okolnosti utvrđenja da nije primio obavijest o ustupu tražbine i da zadnje četiri godine nije vršena obustava predmetne ovrhe po računu, a te činjenice nisu odlučne za utvrđenje osnovanosti tužbenog zahtjeva. Nastavni razlog predlaganja financijskog vještačenja na okolnosti utvrđenja iznosa zastarjele tražbine također nije odlučna jer se na zastaru tužitelj nije pozivao u žalbi protiv presude i iz tog razloga opravdano nije upućen na pokretanje parnice.
10. Protivno žalbenim navodima, tužitelj tijekom prvostupanjskog postupka nije predlagao financijsko vještačenje na okolnosti osnovanosti visine predmetne tražbine pa taj navod po prvi puta iznesen u žalbi predstavlja novu činjeničnu tvrdnju koja se po prvi puta u žalbi ne može isticati, u smislu odredbe čl. 352. st. 1. ZPP-a.
11. Pravilno je sud prvog stupnja u predmetnoj parnici ograničio raspravljanje na okolnosti zbog kojih je tužitelj upućen u ovu parnicu iz ovrhe jer u smislu odredbe čl. 55. st. 3. Ovršnom zakonu (“Narodne novine”, br. 112/12., 25/13., 93/14., 55/16. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 73/17. i 131/20. I 114/22:dalje OZ) tužbu kojom pokreće parnicu na koju je upućen ovršenik može utemeljiti samo na razlozima koje je istaknuo u žalbi u povodu koje je upućen i takvo postupanje suda prvog stupnja je zakonito. Sukladno tome pravilno je utvrdio da nije ovlašten odlučivati o prigovoru zastare jer tuženik taj prigovor nije naveo u žalbi protiv rješenja o ovrsi i iz tog razloga nije upućen na pokretanje parnice.
12. Pravilno je utvrdio prvostupanjski sud i da tužitelj nije upućen na pokretanje parnice zbog žalbenog razloga iz čl. 50. st. 1. točka 6. (ako je ovrha određena na predmetu koji je izuzet od ovrhe, odnosno na kojemu je mogućnost ovrhe ograničena) jer se o tom izvanparničnom razlogu, u smislu odredbe čl. 52. OZ- a, ni ne odlučuje u parnici već o njemu odlučuje prvostupanjski ovršni sud povodom žalbe protiv rješenja.
13. Međutim, pogrešno je sud prvog stupnja naveo da tužitelj nije podnio žalbu protiv rješenja o ovrsi zbog žalbenog razloga iz čl. 50. stavak 7. OZ-a kojim je propisano da ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave, odnosno da nije ovlašten na temelju nje tražiti ovrhu protiv ovršenika jer iz sadržaja žalbe proizlazi da se tužitelj u žalbi protiv rješenja o ovrsi pozivao i na taj žalbeni razlog, tvrdnjom da je ustup tražbine ovrhovoditelja ovdje tuženiku nezakonit jer da ovršenik nije obaviješten o ustupu te tražbine što bi značilo da nije ovlašten zahtijevati ovrhu. Stoga, iako ga sud prvog stupnja nije uputio na pokretanje parnice zbog žalbenog razloga iz čl. 50. stavak 1. točka 7. OZ-a budući da je tužitelj podnio žalbu kao i tužbu i iz tog razloga valjalo je ispitati osnovanost tužbenog zahtjeva i kroz eventualno ispunjenje tog žalbenog razloga, kao što je u konačnici pobijanom presudom i učinio sud prvog stupnja.
14. Pri tom treba kazati da je pravilno utvrdio sud prvog stupnja da u smislu odredbe 82. stavak 1. ZOO-a za ustup tražbine nije potreban pristanak dužnika te da ni činjenica je li ustupitelj obavijestio tužitelja kao dužniku o ustupu tražbine ne dovodi u pitanje zakonitost ustupa.
15. Čl. 82. stavak 1. ZOO-a je propisano da za ustup tražbine nije potreban pristanak dužnika, ali je ustupitelj dužan obavijestiti dužnika o ustupanju dok je čl. 82. stavka 2. ZOO-a propisano da je ispunjenje ustupitelju prije obavijesti o ustupanju pravovaljano i oslobađa dužnika obveze, ali samo ako nije znao za ustupanje, inače obveza ostaje i on ju je dužan ispuniti. Sadržaj čl. 2. te zakonske odredbe opravdava zaključak da je jedina posljedica neobavještavanja dužnika o ustupanju, oslobođenje dužnika od obveze koju je ispunio ustupitelju nakon ustupanja, a prije saznanja za ustup tražbine dok u ovom predmetu tužitelj čak ni ne tvrdi da bi navedenu obvezu podmirio ustupitelju nakon ustupanja, a dan saznanja za ustup i da nije dobio obavijest bio najkasnije s danom primitka predmetne tužbe.
16. Kako obavijest o ustupu nije pretpostavka zakonitosti ustupa neodlučno je da li je tužitelju uredno dostavljena ta obavijest.
17. Pravilno je utvrdio sud prvog stupnja i da tužitelj nije dokazao da bi tražbina prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg potječe odluka iz članka 50. stavak 1. točka 9. Ovršnog Zakona. Naime tvrdnja tužitelja da mu u zadnjih četiri godine nije vršeno ovrha po računu nije dokaz prestanka predmetne tražbine.
18. Pravilno je sud prvog stupnja tuženiku dosudio opravdane troškove postupka, primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a i pravilno je utvrdio koji su ti troškovi i to utvrđenje suda prvog stupnja određenim žalbenim tvrdnjama nije dovedeno u pitanje.
19. Sukladno tome svi žalbeni navodi su neosnovani te je valjalo potvrditi pobijanu presudu u dijelu točke I i II izreke i odlučiti kao u točki I izreke.
20. Odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka jer tužitelj nije uspio sa žalbom (članak 166. stavak 1. u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP-a) te je odlučeno kao u točki II izreke.
21. Nepobijani dio točke III izreke presude, ostaje neizmijenjen.
U Rijeci, 22. travnja 2026.
Predsjednica vijeća
Tajana Polić