Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-469/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Brankice Malnar, predsjednice vijeća, Alena Perhata člana vijeća i suca izvjestitelja i Tajane Polić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Korneliji Krizmanić, odvjetnici iz Vinkovaca, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d. d. iz Zagreba, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, zastupane po punomoćniku Jurici Barbariću, odvjetniku iz Vinkovaca, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika izjavljenima protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-543/2025-9 od 17. veljače 2026. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 22. travnja 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-543/2025-9 od 17. veljače 2026. godine u točki IV. izreke.

II Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-543/2025-9 od 17. veljače 2026. godine u točkama I., II. i III. njezine izreke.

III Odbijaju se zahtjevi tužitelja i tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda (točka I. izreke) utvrđena je ništetnom odredba članka 6. 1. Ugovora o kreditu broj 772205 od 25. listopada 2006. godine zaključenog između tužitelja kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika Volksbank d. d. Zagreb, Varšavska 9 kao kreditora, koja glasi: „Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: Jednokratno 1,10 % (jedancijelihjedanposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn (petsto) naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.“

2. U točki II. izreke naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju iznos od 138,26 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima na taj iznos od 26. listopada 2006. godine do isplate, sve pobliže naznačeno u izreci.

3. U točki III. izreke naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana naknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 776,55 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama počev od presuđenja tj. od 17. veljače 2026. godine do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

4. U točki IV. izreke odbijen je tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva u odnosu na parnični trošak u iznosu od 150,00 eura, kao neosnovan.

5. Protiv te presude pravovremene žalbe podnose tužitelj i tuženik.

6. Tužitelj pobija presudu u točki IV. izreke, pri čemu se izrijekom ne poziva na određene žalbene razloge propisane odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, u nastavku teksta: ZPP), te predlaže da se presuda u navedenom dijelu preinači, a podnosi i zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

7. Tuženik sadržajem žalbe pobija presudu u točkama I., II. i III. izreke, iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. ZPP-a, pri čemu predlaže da se presuda u pobijanom dijelu preinači, ili da se ta odluka ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, te također potražuje naknadu troškova žalbenog postupka.

8. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

9. Žalbe nisu osnovane.

10. Sud prvog stupnja na temelju sadržaja priložene dokumentacije, te iskaza tužitelja, u bitnome utvrđuje da je predmet ovog postupka zahtjev tužitelja opisan u točkama I. i II. izreke pobijane presude.

11. U vezi toga utvrđuje da je tužitelj kao korisnik kredita zaključio dana 25. listopada 2006. godine s pravnim prednikom tuženika Volksbank. d. d. iz Zagreba kao davateljem kredita ugovor o kreditu na iznos od 20.369,00 švicarskih franaka (CHF), s rokom otplate od 84 mjeseca (u nastavku teksta: Ugovor), u jednakim mjesečnim anuitetima, pri čemu je u članku 6. točki 1. tog Ugovora navedeno da naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita iznosi 1,10% jednokratno od iznosa kredita, a minimalno 500,00 kuna, te se naplaćuje neposredno prije isplate kredita, a da je tužitelj na temelju te odredbe isplatio tuženiku iznos od 138,26 eura na ime naknade za obradu kredita, i to dana 26. listopada 2006. godine.

12. Nadalje utvrđuje da se o potonjoj (spornoj) Ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i da je ona sadržana u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu, te da tužitelj kao korisnik kredita i potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, a da je tom Ugovornom odredbom cjelokupan rizik prebačen samo na tužitelja koji u cijelosti ovisi o volji tuženika i da tužitelj nije imao mogućnost utjecati na odluku istoga, pa da naznačena odredba Ugovora ne prolazi test poštenja, te da je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama Ugovornih strana na štetu tužitelja, pa da se radi o ništetnoj odredbi, u smislu odredbe članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03, u nastavku teksta: ZZP), slijedom čega odlučuje kao u točki I. izreke pobijane prvostupanjske presude.

13. Posljedično tome, a pozivom na odredbe članaka 1111. i 29. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, u nastavku teksta: ZOO), presuđuje kako je naznačeno u točki II. izreke pobijane presude, jer utvrđuje da je tuženik temeljem naznačene ništetne Ugovorne odredbe dužan vratiti tužitelju iznos od 138,26 eura, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama na taj iznos od dana kada je tužitelj uplatio taj iznos.

14. Prethodno tome, utvrđuje neosnovanim istaknuti prigovor zastare utužene tražbine, jer utvrđuje, a pozivom i na pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane dana 30. siječnja 2020. godine, da zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a da pobijana presuda nije postala pravomoćna, pa da još nije niti počeo teći petogodišnji zastarni rok.

15. Odluku o parničnim troškovima temelji na odredbama članaka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a, kao i na odgovarajućim odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/23, u nastavku teksta: Tarifa), pri čemu utvrđuje neosnovanim zahtjev tužitelja za naknadu troškova za sastav zahtjeva za dostavu dokumentacije u zatraženom iznosu od 150,00 eura (preko dosuđenog iznosa od 50,00 eura do zatraženog iznosa od 200,00 eura), jer utvrđuje da istome u skladu s Tbr. 8. toč. 4. Tarife pripada pravo na trošak sastava tog podneska u visini od 25% nagrade, ali ne više od 25 bodova, odnosno 50,00 eura.

16. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 365. stavak 2. ZPP-a, utvrđeno je da u provedenom postupku i prilikom donošenja pobijane presude nije počinjena neka od tih povreda.

17. Nije ostvarena niti bitna postupovna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer navedena odluka nema postupovnih nedostataka na koje ukazuje tuženik, te se u svemu može ispitati.

18. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je sporna odredba članka 6. točka 1. Ugovora ništetna, pa je pravilno odlučio kao u točki I. izreke pobijane presude, u skladu s odredbama članaka 81. stavak 1. i 2. i 87. ZZP/03, a pravilnom primjenom materijalnog prava iz odredaba članaka 1111. i 1115. ZOO -a, kao i odredbe članka 29. stavak 1. i 2. tog Zakona, odlučio na način kako je naznačeno u točki II. izreke iste presude.

19. Naime, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da je u konkretnom slučaju riječ o unaprijed formuliranom (standardnom) Ugovoru, jer takvo utvrđenje proizlazi iz sadržaja samog Ugovora, kao i utvrđenje da ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale o spornoj Ugovornoj odredbi o naknadi za obradu kredita, pri čemu tuženik nije u skladu s odredbom članka 81. stavak 4. ZZP/03 dokazao protivno.

20. Pravilno sud prvog stupnja utvrđuje i da sporna Ugovorna odredba ne udovoljava zahtjevu transparentnosti, koji zahtjev je sadržan u odredbi članka 85. ZZPP/03, prema kojoj, ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive, što podrazumijeva da su ugovorne odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega, koje pretpostavke u konkretnom slučaju nisu ostvarene, jer iz provedenih dokaza ne proizlazi da je prednik tuženika Volksbank d. d. iz Zagreba informirao tužitelja o svrsi sporne naknade, odnosno o stvarnim troškovima i uslugama na koje se ista odnosi.

21. Stoga je pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da je sporna Ugovorna odredba u konkretnom slučaju suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, jer se o toj odredbi koja je bila unaprijed formulirana od strane prednika tuženika kao trgovca nije pojedinačno pregovaralo, te tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, pa se dakle radi o nepoštenoj a posljedično tome i ništetnoj odredbi, u smislu odredbe članka 87. stavak 1. ZZP/03, pri čemu su neosnovane tvrdnje tuženika da bi tužitelj prilikom sklapanja Ugovora postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. ZOO-a, te da je zlouporabio svoja prava (članak 6. ZOO-a).

22. Posljedično navedenom, pravilno je sud prvog stupnja u skladu s odredbom članka 1111. ZOO-a obvezao tuženika na isplatu iznosa od 138,26 eura, koji iznos je tužitelj isplatio tuženiku na temelju naznačene ništetne Ugovorne odredbe, i to zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama tekućima od 26. listopada 2006. godine kao dana isplate pa do konačne isplate, jer se tuženik koji je sam uzrokovao ništetnost prijeporne odredbe Ugovora ima u smislu odredbe članka 1115. ZOO -a smatrati nepoštenim stjecateljem potonjeg novčanog iznosa.

23. Protivno žalbenim navodima, pravilno je utvrđen neosnovanim i istaknuti prigovor zastare utužene tražbine, kako u pogledu glavnice, tako i u odnosu na zatražene zatezne kamate na istu, sve to iz razloga koje kao pravilne prihvaća i ovaj sud i na koje se radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja upućuje tuženika, pa su neosnovane opetovane tvrdnje tuženika o proteku zastarnog roka koji u konkretnom slučaju iznosi pet godina, u skladu s odredbom članka 225. ZOO -a.

24. S obzirom na navedeno, za odluku o žalbi nisu od značaja preostali žalbeni navodi tuženika kojima osporava zakonitost i pravilnost pobijane presude u dijelu koji se odnosi na točke I. i II. izreke te odluke.

25. Neosnovani su i navodi tuženika kojima osporava vrijednost predmeta spora, jer je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da se ta vrijednost treba utvrditi prema zbroju vrijednosti postavljenog deklaratornog i kondemnatornog zahtjeva, dakle prema u tužbi naznačenoj vrijednosti od ukupno 1.327,22 eura, što je u skladu s odredbom članka 37. stavak 1. ZPP-a, pa je upravo u odnosu na tu vrijednost predmeta spora trebalo obračunati parnični trošak.

26. Nisu osnovane niti tvrdnje oba žalitelja o pogrešno utvrđenoj i dosuđenoj visini parničnih troškova, jer je sud prvog stupnja pravilnom primjenom odredaba članaka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a dosudio tužitelju koji je u cijelosti uspio u ovom sporu naknadu tih troškova u iznosu od 776,55 eura, a pravilnom primjenom odredbe članka 151. stavak 3. ZPP-a i pripadajuće zatezne kamate na taj trošak od presuđenja do isplate, pri čemu je u točki IV. izreke pobijane odluke pravilno odbijen kao neosnovan naznačeni dio zahtjeva tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka.

26.1. Naime, na tvrdnje tužitelja koji ističe da mu u skladu s Tbr. 32. toč. 1. Tarife pripada pravo na naknadu troškova sastava zahtjeva za mirno rješenje spora u iznosu od 200,00 eura, a ne samo u dosuđenom iznosu od 50,00 eura, valja odgovoriti da se ne radi o trošku koji je u smislu odredbe članka 155. stavak 1. ZPP -a bio potreban za vođenje predmetne parnice, jer je tužitelj morao imati saznanja o visini naplaćene sporne naknade za obradu zahtjeva i bez da mu je tuženik postupajući po zahtjevu za mirno rješenje spora (list 13 spisa) dostavio podatke o toj visini, a ne radi se niti o podnesku u postupku kojeg ima u vidu Tbr. 32. toč. 1. Tarife, pa je pravilno prvostupanjski sud odlučio kao u točki IV. izreke pobijane presude.

26.2. Što se pak tiče navoda tuženika koji osporava dosuđeni trošak od 26,55 eura na ime plaćene sudske pristojbe za tužbu , pozivom na odredbu članka 11. stavak 1. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ br. 118/18 i 51/23), kojom je između ostalog propisano da su od plaćanja pristojbi oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, za odgovoriti je da tužitelj u konkretnom slučaju nije pokrenuo predmetni parnični postupak na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, pa potonja odredba Zakona o sudskim pristojbama ne utječe na njegovu obvezu plaćanja sudske pristojbe za tužbu.

27. Slijedom navedenog, valjalo je žalbe tužitelja i tuženika odbiti kao neosnovane i potvrditi pobijanu presudu, u skladu s odredbom članka 368. stavak 1. ZPP -a.

28. Budući da tužitelj i tuženik nisu uspjeli sa žalbama, to su primjenom odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a odbijeni njihovi zahtjevi za naknadu troškova žalbenog postupka.

U Rijeci, 22. travnja 2026. godine.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Brankica Malnar