REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-2303/2023-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Gorani Žurić Juretić u pravnoj stvari tužitelja ŠJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Ivan Adžić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnik Andrej Šooš Maceljski, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Šooš Maceljski, Mandić, Stanić&Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 19. ožujka 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja Ivana Adžića, odvjetnika i zamjenice punomoćnika tuženika JJ, odvjetničke vježbenice, 22. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 9010690229, sklopljenog 25. kolovoza 2005. između tuženika Privredna banka Zagreb d.d. kao banke i tužitelja ŠJ kao korisnika kredita, kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, dakle odredba čl. 7.2. Ugovora u dijelu kojim se tužitelj obvezao otplaćivati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja.

II. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. isplatiti tužitelju ŠJ iznos od 5.438,20 EUR sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 7,46 EUR od 31.10.2008. do isplate,

- na iznos od 8,65 EUR od 31.12.2008. do isplate,

- na iznos od 11,58 EUR od 31.1.2009. do isplate,

- na iznos od 12,85 EUR od 28.2.2009. do isplate,

- na iznos od 8,86 EUR od 31.3.2009. do isplate,

- na iznos od 9,50 EUR od 30.4.2009. do isplate,

- na iznos od 4,31 EUR od 31.5.2009. do isplate,

- na iznos od 0,87 EUR od 31.7.2009. do isplate,

- na iznos od 3,42 EUR od 31.8.2009. do isplate,

- na iznos od 3,13 EUR od 30.9.2009. do isplate,

- na iznos od 0,70 EUR od 31.10.2009. do isplate,

- na iznos od 5,26 EUR od 30.11.2009. do isplate,

- na iznos od 8,58 EUR od 31.12.2009. do isplate,

- na iznos od 13,93 EUR od 31.1.2010. do isplate,

- na iznos od 12,54 EUR od 28.2.2010. do isplate,

- na iznos od 19,44 EUR od 31.3.2010. do isplate,

- na iznos od 17,93 EUR od 30.4.2010. do isplate,

- na iznos od 21,09 EUR od 31.5.2010. do isplate,

- na iznos od 41,99 EUR od 30.6.2010. do isplate,

- na iznos od 37,53 EUR od 31.7. 2010. do isplate,

- na iznos od 49,58 EUR od 31.8.2010. do isplate,

- na iznos od 45,70 EUR od 30.9.2010. do isplate,

- na iznos od 37,50 EUR od 31.10.2010. do isplate,

- na iznos od 52,62 EUR od 30.11.2010. do isplate,

- na iznos od 72,10 EUR od 31.12.2010. do isplate,

- na iznos od 58,67 EUR od 31.1.2011. do isplate,

- na iznos od 63,54 EUR od 28.2.2011. do isplate,

- na iznos od 57,00 EUR od 31.3.2011. do isplate,

- na iznos od 57,98 EUR od 30.4.2011. do isplate,

- na iznos od 83,20 EUR od 31.5.2011. do isplate,

- na iznos od 84,94 EUR od 30.6.2011. do isplate,

- na iznos od 107,19 EUR od 31.7.2011. do isplate,

- na iznos od 95,50 EUR od 31.8.2011. do isplate,

- na iznos od 83,71 EUR od 30.9.2011. do isplate,

- na iznos od 82,24 EUR od 31.10.2011. do isplate,

- na iznos od 81,20 EUR od 30.11.2011. do isplate,

- na iznos od 86,38 EUR od 31.12.2011. do isplate,

- na iznos od 91,82 EUR od 31.1.2012. do isplate,

- na iznos od 92,23 EUR od 29.2. 2012. do isplate,

- na iznos od 88,58 EUR od 31.3.2012. do isplate,

- na iznos od 90,39 EUR od 30.4.2012. do isplate,

- na iznos od 92,09 EUR od 31.5.2012. do isplate,

- na iznos od 89,39 EUR od 30.6.2012. do isplate,

- na iznos od 90,30 EUR od 31.7.2012. do isplate,

- na iznos od 88,77 EUR od 31.8.2012. do isplate,

- na iznos od 84,89 EUR od 30.9.2012. do isplate,

- na iznos od 88,99 EUR od 31.10.2012. do isplate,

- na iznos od 91,25 EUR od 30.11.2012. do isplate,

- na iznos od 90,46 EUR od 31.12.2012. do isplate,

- na iznos od 81,69 EUR od 31.1.2013. do isplate,

- na iznos od 89,16 EUR od 28.2.2013. do isplate,

- na iznos od 89,52 EUR od 31.3.2013. do isplate,

- na iznos od 86,38 EUR od 30.4.2013. do isplate,

- na iznos od 78,01 EUR od 31.5.2013. do isplate,

- na iznos od 77,79 EUR od 30.6.2013. do isplate,

- na iznos od 79,47 EUR od 31.7.2013. do isplate,

- na iznos od 82,85 EUR od 31.8.2013. do isplate,

- na iznos od 88,02 EUR od 30.9.2013. do isplate,

- na iznos od 85,36 EUR od 31.10.2013. do isplate,

- na iznos od 86,89 EUR od 30.11.2013. do isplate,

- na iznos od 88,63 EUR od 31.12.2013. do isplate,

- na iznos od 85,75 EUR od 31.1.2014. do isplate,

- na iznos od 87,95 EUR od 28.2.2014. do isplate,

- na iznos od 87,29 EUR od 31.3.2014. do isplate,

- na iznos od 84,70 EUR od 30.4.2014. do isplate,

- na iznos od 83,65 EUR od 31.5.2014. do isplate,

- na iznos od 83,93 EUR od 30.6.2014. do isplate,

- na iznos od 87,27 EUR od 31.7.2014. do isplate,

- na iznos od 89,70 EUR od 31.8.2014. do isplate,

- na iznos od 89,15 EUR od 30.9.2014. do isplate,

- na iznos od 91,47 EUR od 31.10.2014. do isplate,

- na iznos od 93,09 EUR od 30.11.2014. do isplate,

- na iznos od 92,23 EUR od 31.12.2014. do isplate,

- na iznos od 93,38 EUR od 31.1.2015. do isplate,

- na iznos od 93,38 EUR od 28.2.2015. do isplate,

- na iznos od 93,38 EUR od 31.3.2015. do isplate,

- na iznos od 93,38 EUR od 30.4.2015. do isplate,

- na iznos od 93,38 EUR od 31.5.2015. do isplate,

- na iznos od 93,38 EUR od 30.6.2015. do isplate,

- na iznos od 93,38 EUR od 31.7.2015. do isplate,

- na iznos od 93,38 EUR od 31.8.2015. do isplate,

- na iznos od 93,38 EUR od 30.9.2015. do isplate,

po stopi koja se za razdoblje do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja ŠJ u dijelu koji glasi:

''Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju ŠJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime razlike u iznosu preostale glavnice na dan konverzije, isplati iznos od 842,85 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30.9.2015. pa do isplate po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.''

IV. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. naknaditi tužitelju ŠJ parnični trošak u iznosu od 2.072,82 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 22. travnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V. Odbija se kao neosnovan zahtjeva tuženika Privredna banka Zagreb d.d. za naknadu parničnog troška u iznosu od 1.500,00 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 22. travnja 2026. do isplate.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj 2. travnja 2023. navodi kako je u svojstvu korisnika kredita s tuženikom kao bankom 25. kolovoza 2005. sklopio Ugovor o kreditu za adaptaciju kuće za osobne potrebe, broj ugovora: 9010690229, kojim mu je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 55.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita. Navodi kako je čl. 7.2. Ugovora određeno da tužitelj otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja. Tečaj švicarskog franka je u odnosu na hrvatsku kunu brzo porastao te je bio konstantno povećan u odnosu na početno stanje sve do konverzije kredita, što je tužitelju uzrokovalo znatno povećanje mjesečnih obroka kredita i otežalo mu plaćanje istog. Krajem 2015. prihvatio je zakonsku konverziju kredita u eurski te su stranke sklopile Dodatak ugovoru o kreditu. Ugovor o kreditu parnične stranke su sklopile u okolnostima u kojima je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu te kao jača ugovorna strana, a u kojem se položaju nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničarsko društvo, nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, na koji način je doveo tužitelja kao financijskom poslovanju neuku i nestručnu osobu, u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora. Tuženik tužitelja nije upozorio na moguću učestalost promjene tečaja niti na faktore koje utječu na kretanje tečajeva. Tuženik je prije i u vrijeme zaključenja Ugovora namjerno propustio obavijestiti tužitelja o općem riziku koji ugovor o kreditu nosi za svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak bio neusporedivo veći u odnosu na takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Tuženik tužitelju nije objasnio niti koja je tečajna politika HNB tj. da središnja banka provodi politiku stabilnog tečaja kune prema euru, ali ne i prema drugim valutama. Upućuje na presude donesene u kolektivnom sporu koji se vodio radi zaštite interesa potrošača te se poziva na pravna utvrđenja iz tih presuda, sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a. Ističe kako je prilikom konverzije kredita oštećen za iznos od 9.112,00 kn na ime manjeg umanjenja glavnice. Nedospjela glavnica na dan 30. rujna 2015. u kunama, prema usporednom kreditu sa valutnom klauzulom u EUR, iznosi 98.624,00 kn, dok bi nedospjela glavnica na taj dan u kunama, da je za cijelo vrijeme otplate tečaj ostao na početnoj razini, iznosila 89.512,00 kn. Navodi kako ima pravni interes da sud utvrdi ništetnost ugovornih odredaba predmetnog kredita koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF te su ispunjeni uvjeti iz čl. 187. ZPP-a za tužbu za utvrđenje (toč. I. tužbenog zahtjeva). Okolnost da su stranke naknadno sklopile dodatak ugovoru o kreditu i izvršile konverziju kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR ne utječe na pravo na isticanje ništetnosti jer ništetnost djeluje od samog sklapanja ugovora tj. ex tunc. Ističe da niti sklapanjem dodatka ugovoru niti donošenjem ZIDZPK nisu konvalidirane ništetne odredbe glavnog ugovora. Upućuje na odredbe čl. 81. st. 1. i čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača. Tuženik je tužitelja tijekom pregovaranja o sklapanju ugovora o kreditu uvjeravao da je za njega povoljno sklopiti ugovor o kreditu sa valutnom klauzulom u švicarskim francima te da je švicarski franak sigurna valuta. Pri tome je tuženik tužitelja propustio informirati da je švicarski franak bila sigurna valuta samo i isključivo za tuženika kao davatelja kredita, a nikako ne za tužitelja kao korisnika kredita. Stoga tužitelj kao prosječni potrošač nikako nije mogao razumjeti pravo značenje riječi da je švicarski franak sigurna valuta, a tuženik je kao stručna osoba to znao odnosno morao znati. Tuženik je sukladno načelu savjesnosti i poštenja trebao tužitelja informirati o svim rizicima koje on kao potrošač sklapanjem predloženog ugovora prihvaća, što je sve propustio učiniti. Tuženik nije postupao obzirno, savjesno, moralno, ni pošteno te je neravnoteža u pravima i obvezama koja je nastala ugovaranjem tih spornih odredbi nedvojbeno bila na štetu tužitelja i bila je značajna. Stoga su ugovorne odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF nepoštene, jer su protivne prisilnim propisima, konkretno relevantnim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Time su ispunjeni uvjeti ništetnosti tih odredbi ugovora propisani čl. 87. ZZP/03 i čl. 322. ZOO/05, posljedica čega je dužnost tuženika da vrati tužitelju sve što je primio temeljem ništetnih odredbi ugovora (čl. 323. ZOO/05) sa zateznim kamatama od dana stjecanja (čl. 1115. ZOO/05). Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom u podnesku od 6. prosinca 2024. predlaže donijeti presudu kojom se utvrđuju ništetnima odredbe ugovora kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, dakle odredbe čl. 7.2. Ugovora, naložiti tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 5.438,20 EUR s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli te iznos od 842,85 EUR s osnova razlike preostale glavnice, sve sa zateznim kamatama i troškovima postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava kako osnovu tako i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva tužitelja. Navodi kako je ugovor o kreditu konvertiran sukladno ZID ZPK i upućuje na odredbu čl. 19. c. navedenog Zakona. Smatra kako nakon stupanja na snagu ZID ZPK te nakon prihvaćanja konverzije od strane korisnika kredita, ugovorne strane ne mogu na temelju instituta stjecanja bez osnove, potraživati isplate jer smisao i svrha instituta stjecanja bez osnove jest da svaka strana vrati ono što je primila. U ovom slučaju, kako se obavlja vraćanje „preplate“ određeno je ZID ZPK-om odnosno novim ugovorom sklopljenim u skladu s tim Zakonom. Tužitelj je prihvatio konverziju kredita izvršenu od strane tuženika sukladno prisilnim zakonskim odredbama te je kao rezultat prihvaćanja konverzije kredita potpisao Dodatak Ugovoru o kreditu. Predmetni Dodatak ugovoru o kreditu u cijelosti je usklađen s prisilnim zakonskim odredbama i propisanom metodologijom obračuna konverzije. Sklapanjem i izvršavanjem navedenog Dodatka, tužitelj je izrazio svoju volju da se odnosi među strankama reguliraju upravo na način kako je sadržano u navedenom Dodatku. U potpunosti je informirano tužitelja o svim parametrima konverzije. Tužitelj je već restituiran nakon što je sklopio Dodatak ugovoru o kreditu. U odnos između tužitelja i tuženika intervenirao je zakonodavac upravo u svrhu restitucije tužitelja kao potrošača. Tuženik je sve uplate tužitelja evidentirao i preračunao u valutu EUR. Dakle, zatraženi iznosi obuhvaćeni su u novim obračunima i novim otplatnim planovima. Prihvaćanjem tužbenog zahtjeva kako ga je postavio tužitelj izgubila bi se svrha intervencije zakonodavca, a kojoj je cilj zaštita potrošača. Presude proizašle iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača ne bave se odredbama Dodatka ugovora o kreditu, niti je navedenim presudama utvrđeno da su ništetne odredbe iz Dodatka. Dodaci su sklapani na potpuno drugačiji način od osnovnih ugovora i uvažavajući sva događanja i sve zakonske izmjene i obveze banaka po pitanju odredbi koje se tiču promjenjivosti kamatne stope i tečaja CHF. Upućuje na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Gos 1/2019-36. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Naime, smisao zakonske odredbe čl. 22. ZOO-a je da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisano odredbom čl. 21. ZOO-a. Naime, budući da je na temelju čl. 22. ZOO-a valutna klauzula dopuštena, onda je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud, u okviru svoje zakonske uloge, smije tu odredbu primjenjivati. Ističe prigovor zastare. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti kao neosnovan, uz naknadu parničnog troška.

3. Tužitelj je preinačio tužbu na ročištu održanom 19. ožujka 2026. na način da je predložio da ukoliko sud prvotno postavljeni zahtjev nađe neosnovanim, prihvati podredni zahtjev radi isplate iznosa od 1.727,92 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 2. travnja 2023., a koji iznos se odnosi na zatezne kamate na preplaćene iznose. Sud je preinaku dopustio, iako se tuženik istoj protivio, jer smatra da je to svrsishodno radi konačnog rješenja odnosa među strankama, a sukladno odredbi čl. 190. st. 3. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96,08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP),

4. Tijekom postupka izvršen je uvid u Ugovor o kreditu broj 9010690229 od 25. kolovoza 2005. (list 9-13), Dodatak ugovoru o kreditu broj 9010690229 od 11. prosinca 2015. (list 14-18), pregled uplata po kreditu (list 19-22), izračun konverzije (list 23-30), plan otplate (list 31-34), izveden je dokaz saslušanjem tužitelja (list 68-69), financijskim vještačenje po vještaku Darku Prpiću (list 73-109).

5. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96,08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan.

6. Nije sporno da su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, sklopili Ugovor o kreditu broj 9010690229 od 25. kolovoza 2005. (dalje: Ugovor o kreditu). Nije sporno ni da je sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu broj 9010690229 od 11. prosinca 2015. (dalje: Dodatak Ugovoru o kreditu) provedena konverzije iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Sporna je valjanost ugovorne odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica - švicarski franak te otplata kredita uz valutnu klauzulu u CHF, u vezi koje tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti te je sporno pripada li u tom slučaju tužitelju utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo radi primjene takvih ugovornih odredbi. Sporno je i pripada li tužitelju pravo potraživati razliku između glavnice po početnom otplatnom planu i konvertirane glavnice.

7. Iz odredbe čl. 1. Ugovora o kreditu proizlazi da je iznos kredita kunska protuvrijednost 55.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita. Iz odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu proizlazi da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora.

8. Presudom VSRH broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. te presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 96/03 – dalje: ZZP) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

9. Člankom 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

10. Prema odredbi čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 41/14 i 110/15) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, o čemu se u ovom slučaju radi.

11. Imajući u vidu da je Ugovor o kreditu između tužitelja i tuženika sklopljen upravo u periodu obuhvaćenom presudama donesenim u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, to je sud, sukladno citiranoj odredbi, vezan za pravna utvrđenja iz citiranih presuda. Da je tome tako, proizlazi iz okolnosti predmetnog slučaja – sadržaja Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika, koji sadrži sporne odredbe o ugovorenoj valuti CHF uz koju je vezana glavnica. Navedene odredbe spornog Ugovora o kreditu, identične su odredbama razmatranim presudom VSRH broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. te presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.

12. U svrhu utvrđivanja činjenice informiranosti tužitelja prilikom zaključenja Ugovora o kreditu i pregovaranja s tuženikom, saslušan je tužitelj. U svom iskazu navodi kako je krenuo u izgradnju obiteljske kuće te mu je za dovršetak nedostajalo novca. Podigao je kredit 2004. ili 2005. u eurima. Nakon godinu dana od prijatelja koji je bio voditelj poslovnice PBZ-a saznao je da može dobiti bolje uvjete za kredit s valutnom klauzulom u CHF. Rekao mu je da su uvjeti bolji, kamata manja. Izračunao mu je ratu kredita za takav ugovor i ona je bila oko 300,00 kn manja od postojeće rate za kredit u eurima. Pitao je za rizike valutne klauzule u CHF i rekao mu je da taj tečaj može oscilirati za 5% prema gore ili prema dolje. O nikakvim drugim rizicima nije mu govorio. O rizicima ugovaranja s valutnom klauzulom nije mu govorio ni djelatnik banke s kojim je u konačnici dogovarao sklapanje kredita. Djelatnik banke ponudio mu je ugovor koji je zapravo bio "špranca" teksta, obrazac, koji je koristila banka, a u kojem su bili ubačeni njegovi osobni podaci. Prvih godinu, dvije kretanje tečaja je bilo povoljno, a potom su počeli problemi od 2008. Tada više nije bilo nikakvih mogućnosti za izmjenu tog ugovora sve do konverzije. Potpisao je s bankom dodatak ugovora, ne zna koji točno iznos mu je priznat u konverziji, banka je sve to izračunala. Taj kredit prebacili su u eure. Nije mogao utjecati na sadržaja dodatka ugovora o kreditu, kao što nije mogao utjecati niti na sadržaj ugovora o kreditu. Kada je došao u banku radi zaključenja dodatka predstavljen mu je izračun banke, to mu je izgledalo kao da je povoljnije, predan mu je popunjeni obrazac dodatka s njegovim podacima i nije imao što drugo nego to potpisati. Za godinu dana nakon sklapanja dodatka, kredit je prebacio u kunski kredit jer mu je to bilo povoljnije. Kredit je u cijelosti otplatio 2019. S novcem dobivenim od kredita izgradio je kuću u kojoj i sada živi s obitelji.

13. Sud je prihvatio iskaz tužitelja jer je logičan i uvjerljiv te podudaran dokumentaciji u spisu. Na temelju iskaza tužitelja i sadržaja Ugovora o kreditu sud je utvrdio da je tužitelj bio prosječan potrošač u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, jer je fizička osoba i sklapao je pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, uzevši u obzir namjenu ovog Ugovora, a tuženik je bio dužan dokazati suprotno, što nije učinio. Zahtjev transparentnosti određuje da prosječan potrošač, koji je uobičajeno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može shvatiti konkretno funkcioniranje ugovorne odredbe i samim time na osnovi preciznih i razumljivih kriterija procijeniti potencijalno značajne ekonomske posljedice koje bi ta odredba mogla imati na njegove obveze, što je u konkretnom slučaju izostalo, jer tuženik uopće nije objasnio tužitelju, što znači ugovaranje valute CHF, kao i rizike koje on preuzima na sebe. Sud utvrđuje da sporni Ugovor o kreditu ne sadrži parametre pomoću kojih je tužitelj mogao shvatiti promjenu visine anuiteta uslijed promjene tečaja CHF, a niti mu je prilikom potpisivanja Ugovora dana dokumentacija iz koje bi jasno proizlazili parametri promjenjivosti.

14. Imajući na umu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., presudu Visokog Trgovačkog suda RH poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2221/18 od 3. rujna 2019. te odredbu čl. 81. ZZP-a, posljedica nepoštenosti dijela odredbe čl. 7.2. predmetnog Ugovora o kreditu kojim je ugovorena otplata kredita uz valutnu klauzulu je ništetnost takve odredbe (čl. 103. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, ''Narodne novine'' br. 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO).

15. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP-a propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavak 4. istog članka propisuje ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed pregovaralo dužan je to dokazati.

16. Na temelju iskaza tužitelja te svih okolnosti konkretnog slučaja, sud je utvrdio da je Ugovor o kreditu bio unaprijed sastavljen od strane tuženika te tužitelj nije imao mogućnost o odredbama istoga pregovarati s tuženikom. Stoga, kako je u konkretnom slučaju ugovor o kreditu bio unaprijed formuliran od strane tuženika, u smislu naprijed citirane odredbe čl. 81. ZZP-a, smatra se da se o prijepornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo.

17. Stoga je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja kojim predlaže utvrditi ništetnima odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, dakle odredba čl. 7.2. Ugovor u dijelu kojim se tužitelj obvezao otplaćivati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja te je odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

18. Prema odredbi čl. 105. ZOO-a ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora, ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, ali će ugovor ostati valjan, čak iako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora, u slučaju kada je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

19. Sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu, neravnoteža u pravima i obvezama otklonjena je za buduće razdoblje, jer je istim Ugovor o kreditu konvertiran u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR, što, međutim, ne znači da je tužitelj, iako mu je priznata preplata tom prilikom, uistinu i obeštećen kao da ništetnih ugovornih odredbi nije bilo, odnosno, ne znači da je u potpunosti doveden u pravni položaj u kojem bi bio da u predmetnom Ugovoru o kreditu nije bilo nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli. Naime, o pitanju postojanja pravnog interesa za pokretanje i vođenje parnica u kojima tužitelj ističe ništetnost ili traži utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu zaključenog u valuti CHF, a u slučajevima kada su stranke zaključile Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita, već se izjasnio i VSRH u svojoj odluci od 12. veljače 2019. U toj odluci izneseno je pravno shvaćanje da sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/15, kojim je izvršena konverzija kredita u valuti CHF u kredit uz valutnu klauzulu u valuti EUR, a kojim su u prethodno zaključenom ugovoru o kreditu izmijenili odredbe glede valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita i kojim su postigle sporazum o raspolaganju preplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu u valuti CHF ništetne. U odluci se nadalje navodi kako treba imati u vidu i to da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, kao i da ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane. Isto stajalište je taj sud izrazio i u kasnije donesenoj odluci posl. br. Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.

20. Ovaj sud smatra kako tužitelj, neovisno o zaključenom Dodatku Ugovoru o kreditu, ima pravni interes za pokretanje predmetne parnice, odnosno ovlašten je u istoj pozivati se na ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, odnosno tražiti utvrđenje njihove ništetnosti, kako bi na temelju toga ostvario zaštitu povrijeđenih prava za koja smatra da mu pripadaju, odnosno kako bi ostvario pravo na obeštećenje zbog primjene tih ništetnih odredbi. Takav zaključak je u skladu i s pravnim shvaćanjem izraženim i u odluci Suda EU, donesenoj 14. ožujka 2019. u predmetu C-118/17 (Š protiv Erste bank Hungary), prema kojem shvaćanju odredbu čl. 6. st. 1. Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim ugovornim odredbama uvijek treba tumačiti na način da nepoštene ugovorne odredbe nisu obvezujuće za potrošače, i to kao da nikada nisu postojale, tako da ne mogu imati učinak u odnosu na potrošača, sve to s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala. Stoga u situaciji kada su nepoštene ugovorne odredbe izmijenjene ili zamijenjene drugim odredbama s ciljem kako bi se neki ugovor održao na snazi, i to ne samo onda kada do toga dođe izravnom intervencijom zakonodavca, već i onda kada do toga dođe intervencijom ugovornih strana izvršenom temeljem neke zakonske odredbe, kao što je to ovdje slučaj, to nikako ne može imati za posljedicu smanjenje zajamčene pravne zaštite potrošača, što znači da potrošač u svakoj situaciji, pa tako i u konkretnom slučaju tužitelj, mora imati mogućnost uspostave, činjenično i pravno, one situacije u kojoj bi se nalazio da takva nepoštena odredba nije postojala, a osobito mora imati mogućnost ostvarivanja povrata koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu temeljem nepoštene i ništetne ugovorne odredbe.

21. Konverzija kredita u valuti CHF, onako kako je uređena Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' br. 102/15 - dalje ZID ZPK), odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu i niti jedna odredba ne širi primjenu konverzije na izvanugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi (stečeno bez osnove) temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Konačno, treba imati na umu i to da se tužitelj niti jednom odredbom sklopljenog Dodatka Ugovoru o kreditu nije odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje temeljem ništetnih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu u valuti CHF. Iz sadržaja Dodatka Ugovora o kreditu na temelju kojeg je provedena konverzija ne proizlazi da bi tužitelj pristao slobodnom voljom, niti da je sporazumno s tuženikom, kako to tvrdi tuženik, pristao da se iznosi uplaćeni s osnove ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojima je bila regulirana valutna klauzula uračuna u izračun konverzije, niti je tuženik, na kojem je teret dokaza, takvu činjenicu dokazao, niti je predložio provođenje dokaza na takvu okolnost. Nadalje, tuženik nije dokazao niti je predložio izvođenje dokaza na okolnost utvrđivanja da bi se tužitelj odrekao svojih prava da ostvaruje pravo na povrat uplaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe ugovora o kreditu tj. valutne klauzule za koju ugovornu odredbu je utvrđeno odlukama VTSRH i VSRH da je ništetna, niti je to utvrđeno na temelju njegovog iskaza.

22. Zaključno, s obzirom na ništetnost navedenih odredbi, tuženik ne bi imao pravo na naplatu svog potraživanja na temelju istih, odnosno, sukladno čl. 104. ZOO, bio bi dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnim. Nadalje, i člankom 210. ZOO, koji uređuje institut stjecanja bez osnove, propisano je da kad dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu. Obveza vraćanja imovine odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Pritom je za istaknuti da se tužitelj može pozivati na utvrđenja iz presude donesene u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, iako ne potražuje naknadu štete, jer pravilnim tumačenjem odredbe članka 502. c ZPP, proizlazi da taj termin podrazumijeva sve vrste, odnosno oblike kompenzacija koje potrošač postavlja prema trgovcu, a ne samo zahtjeve za naknadu štete, jer on tvrdi da provedenom konverzijom nije u potpunosti obeštećen.

23. Pri odlučivanju sud je uzeo u obzir i presudu Suda Europske unije C-118/17 od 14. ožujka 2019. u kojoj je izraženo pravno shvaćanje kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništetnim te zamijenjene novim odredbama da bi se održao postojeći ugovor na snazi, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima, kao i pravno shvaćanje Suda Europske unije u odluci broj C-452/18 od 9. srpnja 2020. u kojoj se navodi „…da članak 6. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelje usluga i tog potrošača, kojim se potonji odriče učinka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom pod uvjetom da je to odricanje rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača…“. Nadalje se navodi „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 u vezi s točkom 1. Pod točkom (q) njezina Priloga, kao njezin članak 6. stavak 1. treba tumačiti na način da odredba sadržana u ugovoru koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi razriješili postojeći spor, a kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, može se smatrati „nepoštenom“, osobito ako navedeni potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze;..“. Pri odlučivanju sud je imao na umu i odluke VSRH poslovni broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022., Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022., Rev 1096/2022-2, kao i Rev-925/2023 od 8. travnja 2025.

24. Kako je prethodno navedeno, imajući u vidu sadržaj Dodatka Ugovoru o kreditu koji su sklopili tužitelj i tuženik te odredbe čl. 19.c. ZID ZPK, kao i pravnih shvaćanja Suda Europske unije i VSRH izraženo u odluci poslovni broj Rev 18/2018 i Rev-1096/2022, po utvrđenju ovoga suda, tužitelj osnovano zahtijeva povrat preplaćenih iznosa s osnove ništetnosti ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu. Kao što je prethodno navedeno i obrazloženo, tuženik nije dokazao u tijeku ovog postupka da bi se tužitelj odrekao svojeg prava na sudsku zaštitu u smislu da zahtijeva povrat pretplaćenih iznosa koji su predmet ovog spora, niti je dokazao da bi tužitelju predočio i informirao ga o ekonomskim posljedicama koje za njega nastaju u smislu da će obuhvatiti izračunom sve uplaćene iznose pa i one koje je tužitelj uplatio na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu u postupku konverzije.

25. U odluci Suda Europske unije u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju niti je tuženik dokazao da bi mu pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke. Nije sporno da je tuženik proveo konverziju kako je to propisano ZID ZPK, a u ovom konkretnom slučaju imajući u vidu navedena pravna shvaćanja, tuženik, na kojem je teret dokaza, nije dokazao da bi tužitelja informirao kako će uplaćene iznose s osnove ništetnih odredbi Ugovora o kreditu uračunavati u otplatu mjesečnih anuiteta („namirenje budućih anuiteta“) za kredit u valuti EUR koji su izračunati u otplatnom planu (simulirani otplatni plan) sve do 30. rujna 2015., niti da bi o istome postigao sporazum s tužiteljem.

26. Na okolnost visine tražbine tužitelja, odnosno izračuna pozitivne razlike između iznosa koje je tužitelj plaćao prema tečaju CHF na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta i iznosa koje bi platio prema početnom tečaju CHF, izračuna razlike između preostale neotplaćene glavnice u trenutku provođenja konverzije i one po početnom otplatnom planu i izračuna zateznih kamata, izveden je dokaz financijskim vještačenjem po vještakinji Darku Prpiću.

27. Iz nalaza i mišljenja proizlazi kako ukupna razlika između anuiteta s osnova valutne klauzule prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan isplate kredita, za anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćen iznos, iznosi 5.438,20 EUR. Razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom tečaja na dan plaćanja i primjenom tečaja na dan isplate, umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 842,85 EUR. Dodatkom Ugovora o kreditu utvrđena je preplata tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR na dan 30. rujna 2015. i iznosi 3.288,89 EUR. Ukupne zatezne kamate obračunate na više plaćene razlike između anuiteta s osnove valutne klauzule do sklapanja dodatka ugovoru, odnosno 10. prosinca 2015. iznose 1.727,92 EUR.

28. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer je detaljno obrazložen, jasan i u skladu s drugim izvedenim dokazima. Uostalom ni stranke nisu prigovarale matematičkom izračunu vještaka.

29. Stoga su tužitelju dosuđeni iznosi čiju isplatu je zatražio konačno postavljenim tužbenim zahtjevom prema nalazu i mišljenju vještaka, u pogledu preplate uslijed ništetnih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF.

30. Članak 210. ZOO-a, određuje da kad dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu. Ako vraćanje imovine nije moguće dužan je nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi. Obveza vraćanja imovine odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 214. ZOO-a, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

31. Kako je tuženik utužene iznose primio s obzirom na ugovorne odredbe koje su utvrđene ništetnim, to je, temeljem citirane odredbe ZOO-a, dužan vratiti ih tužitelju. Ugovaranjem otplate kredita prema tečaju koji je važio na dan plaćanja, tuženik je sam propustio tužitelja upoznati s parametrima koje je primjenjivao, slijedom čega je njegovo postupanje ocijenjeno nepoštenim, a zatezne kamate tužitelju su priznate od dana tuženikovog stjecanja utuženih iznosa.

32. Visina stope zateznih kamata za razdoblje do 31. srpnja 2015. određena je sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. sukladno odredbi čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/22.) i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' br. 156/22), a od 1. siječnja 2024. pa do isplate sukladno odredbi čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23.).

33. Neosnovan je tuženikov prigovor zastare. Naime, potraživanje tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina prema odredbi čl. 371. ZOO-a. S obzirom da se u ovom postupku u smislu odredbe čl. 502.c ZPP-a primjenjuje pravno utvrđenje iz pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu, među inim, i spram tuženika, to i zastara zahtjeva za isplatom preplaćenih anuiteta kredita po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF teče od pravomoćnosti sudske presude donesene u kolektivnom sporu, to jest od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. To stoga što je tek danom pravomoćnosti te presude tužitelj kao potrošač stekao saznanje da su ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF nepoštene pa posljedično tomu i ništetne, a time i stekao mogućnost zahtijevati povrat novčanih iznosa plaćenih po osnovi takvih ništetnih ugovornih odredbi. Takvo je pravno shvaćanje izraženo u odluci Suda Europske unije od 10. lipnja 2021. u spojenim predmetima pod oznakom C-776/19 i C-782/19.

34. To znači da zastara zahtjeva za isplatom teče od 14. lipnja 2018. kada je presuda iz kolektivnog spora postala pravomoćna glede ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF. Kako je tužba u ovom postupku podnesena 2. travnja 2023., to zastara utuženog potraživanja nije nastupila.

35. Sud je odbio tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj zahtijeva isplatu razlike glavnice od 842,85 EUR sa zateznim kamatama od 30. rujna 2015. do isplate. U odnosu na visinu glavnice utvrđene sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu ugovorne strane su se međusobno usuglasile i ona nije bila predmetnom ispitivanja u kolektivnom sporu pa ona nije obuhvaćena razlozima ništetnosti, niti je to tužitelj tijekom postupka dokazivao (tako i Županijski sud u Puli-Pola u odlukama posl. br. Gž- 1681/2025-2 od 30. siječnja 2026. i posl. br. Gž-459/2025-2 od 7. listopada 2025.). Uostalom, sud je u ovoj pravnoj stvari dosudio tužitelju preplaćene iznose tako da je primijenjen tečaj CHF na dan isplate kredita tijekom cijelog ugovornog razdoblja do dana konverzije pa kako su tužitelju dosuđeni preplaćeni iznosi prema početnom tečaju za CHF do dana konverzije te kako je tuženik proveo konverziju sukladno ZID ZPK (za buduće razdoblje), to tužitelj neosnovano zahtjeva preplaćeni iznos glavnice (točka III. izreke presude).

36. Prema odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a sud utvrđuje da je tužitelj uspio sa 86,58% svog zahtjeva u pogledu visine, dok je u odnosu na osnovu njegov uspjeh 100,00% pa proizlazi da je ukupan uspjeh tužitelja 93,29%, dok je tuženik uspio u preostalom dijelu od 6,71%. Kad se od postotka tužitelja koji je u većoj mjeri uspio u sporu oduzme postotak tuženika koji je u manjoj mjeri uspio u sporu, tada se utvrđuje da je preostali postotak 86,58%.

37. Odluka o trošku tužitelja temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i 2. i čl. 155. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23 - dalje: Tarifa), a sukladno troškovniku tužitelja predanom na ročištu održanom 19. ožujka 2026. Tako je tužitelju priznat trošak sastava tužbe u visini 100 bodova (Tbr. 7/1 Tarife), trošak sastava podnesaka od 16. studenog 2023., 6. prosinca 2024. i 13. veljače 2025. u visini 100 bodova za svaki podnesak (Tbr. 8/1 Tarife), trošak zastupanja na ročištima održanim 16. travnja 2024., 21. listopada 2024. i 19. ožujka 2026. u visini 100 bodova za svako ročište (Tbr. 9/1 Tarife), trošak zastupanja na ročištu radi objave presude u visini 50 bodova (Tbr. 9/3 Tarife), odnosno 750 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 EUR prema Tbr. 54. Tarife (1.500,00 EUR), uvećano za 25% PDV-a (375,00 EUR) i sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 57,11 EUR, ukupno iznosi 1.932,11 EUR.

38. Tužitelju nije priznat trošak sastava podnesaka od 2. veljače 2024. i 19. prosinca 2024. jer isti nisu bili potrebni za vođenje parnice (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

39. Sukladno uspjehu tužitelja u sporu pripada mu pravo na naknadu navedenih troškova u iznosu od 1.672,82 EUR kojem iznosu valja pribrojiti trošak vještačenja u iznosu od 400,00 EUR, koji je tužitelju dosuđen u cijelosti jer je isti bio neophodan za predmetni postupak.

40. Na tako ukupno dosuđeni parnični trošak u iznosu od 2.072,82 EUR tužitelju su dosuđene i zatezne kamate koje teku od 22. travnja 2026. do isplate, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, po stopi propisanoj čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23).

41. Uslijed toga odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova ovog postupka.

42. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u točkama IV. i V. izreke presude.

Zagreb, 22. travnja 2026.

Sutkinja

Gorana Žurić Juretić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku