Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26 D

Poslovni broj: Gž-204/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinje Dijane Hofer predsjednice vijeća, te Tanje Novak-Premec sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ivane Čačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice TOU, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupaju punomoćnici Marko Križanec i dr. odvjetnici u Odvjetničkom društvu Križanec, Car-Pavlic & Poparić j.t.d. Zagreb, Gajeva ulica 19, protiv tuženice Raiffeisenbank Austrija OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, koju zastupaju punomoćnici TO, Mateja Vidaković i dr., odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzima & Grošeta d.o.o. Zagreb, Trg žrtava fašizma 5, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući povodom žalbe tuženice izjavljene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 16. listopada 2025. poslovni broj: P-461/2024-12, u sjednici vijeća održanoj 22. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-461/2024-12 od 16. listopada 2025.

II. Odbija se tuženica sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod točkom I. izreke utvrđena je ništetnom odredba članka 3. Ugovora o kreditu broj 069-50-5391927, potpisanog/sklopljenog dana 20. siječnja 2010. od strane tuženika, kao kreditora, tužiteljice, kao korisnika kredita i založnog dužnika, te EO, kao sudužnika, potvrđenog/solemniziranog dana 27. siječnja 2010. od strane javnog bilježnika Milana Glibote, pod brojem: OV-990/10, a kojom je određeno da se (tužiteljici) naplaćuje naknada od 1,50 % (jedan zarez pedeset posto) od iznosa kredita, jednokratna, prilikom prvog korištenja kredita. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 830,50 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 9. veljače 2010. do isplate, a pod točkom III. izreke naloženo je tuženici naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 809,73 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 16. listopada 2025. do isplate.

2. Prvostupanjsku presudu pravodobnom žalbom pobija tuženica zbog svih zakonom predviđenih razloga s prijedlogom drugostupanjskom sudu da preinači pobijanu presudu, odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i odredi da je tužiteljica dužna tuženici naknaditi trošak parničnog postupka uvećan za zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate kao i trošak žalbe uvećan za zakonsku zateznu kamatu od dana donošenja drugostupanjske odluke do isplate ili da pobijanu presudu ukine i odredi da se ponovno provede glavna rasprava.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Polazeći od predmeta spora u kojem tužiteljica zahtijeva utvrđenje ništetnom odredbu članka 3. Ugovora o kreditu broj 069-50-5391927 sklopljenog između tuženice kao kreditora i tužiteljice kao korisnice kredita 20. siječnja 2010. (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) kojom je određeno da se naplaćuje naknada za obradu kredita u visini od 1,50% od iznosa kredita jednokratno i prilikom prvog korištenja kredita te isplatu iznosa od 830,50 EUR plaćenog tuženici ustegom prilikom isplate kredita ugovorenog u iznosu od 57.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita na temelju te ništenje odredbe 8. veljače 2010., činjenično temeljeći tužbeni zahtjev na tvrdnji da je navedeni ugovor sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju na unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca pripremljenom od strane tuženice te da se o spornoj odredbi nije pregovaralo niti je tužiteljica mogla utjecati na sadržaj te sporne odredbe kojom je tuženica odredila obvezu plaćanja naknade za obradu kredita na potpuno, za tužiteljicu, netransparentan način, a što je prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana jer je protivna načelu savjesnosti i poštenja i posljedično ništetna, prvostupanjski sud je na temelju činjenica koje između stranaka nisu sporne i onih utvrđenih ocjenom provedenih dokaza uvidom u pisane isprave, saslušanjem svjedoka ĐO i tužiteljice utvrdio slijedeće činjenično stanje:

- da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu koji u članku 3. sadrži odredbu prema kojoj je tužiteljica u obvezi platiti naknadu za obradu kredita u visini od 1,50% iznosa kredita koji je tužiteljica platila u iznosu od 830,50 EUR

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da o obvezi plaćanja naknade nije mogla pregovarati sa tuženicom niti se o tome moglo raspravljati, a isto tako nije se moglo pregovarati o obvezi sklapanja police životnog osiguranja te joj je rečeno da ugovor ne može bez tih odredbi

- da je tužiteljica dobiveni stambeni kredit iskoristila za adaptaciju stare kuće na adresi [adresa] na kojoj i danas živi

- da iz iskaza svjedoka EO, sina tužiteljice, koji je sudužnik u predmetnom Ugovoru o kreditu proizlazi da se radilo o tipskom ugovoru, da prilikom sklapanja ugovora nije objašnjena naknada za podizanje kredita, da nisu dobili nikakav odgovor u svezi te naknade jer ni sama službenica nije znala za što se ista naplaćuje i da se radilo o tipskom ugovoru po principu "uzmi ili ostavi",

te polazeći od odredbe članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje u tekstu: ZZP/03) prema kojoj se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a uz utvrđenje da ugovorom nije definirano o kakvim se troškovima kredita uopće radi koji bi iznosili 1,50% od iznosa kredita, zaključuje da je sporna odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača zbog čega je ista nepoštena.

5.1. Na temelju naprijed utvrđenog prvostupanjski sud spornu odredbu članka 3. Ugovora o kreditu utvrdio je ništetnom i obvezao tuženicu da vrati tužiteljici ono što je primila na temelju te ništetne odredbe primjenom članka 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 - dalje u tekstu: ZOO), a u iznosu od 830,50 EUR i primjenom članka 1115. ZOO na taj iznos platiti zateznu kamatu od dana stjecanja budući je tuženica prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bila nepoštena jer je znala da je sporna odredba protivna svim propisima navedenim u presudi. Prvostupanjski sud je ujedno neosnovanim ocijenio prigovor zastare tuženice pozivajući se na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice održane 30. siječnja 2020. prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

6. Drugostupanjski sud sukladno članku 365. stavku 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje u tekstu: ZPP) ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. tog Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

7. Ispitivanjem prvostupanjske presude na taj način utvrđeno je da u prvostupanjskom postupku nije ostvarena ni jedna bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti.

8. U žalbi tuženica od bitnih povreda odredaba parničnog postupka ističe pogrešnu primjenu članka 326.a ZPP (ispravno 326. jer ZPP ne sadrži odredbu 326.a) u vezi sa člankom 186.c ZPP tvrdeći da prvostupanjski sud smatra da tužiteljičina tražbina dospijeva pravomoćnim okončanjem ovog postupka , a da je prihvaćanjem takvog stajališta prvostupanjski sud tužbeni zahtjev za isplatu trebao odbaciti jer tužiteljičina tražbina nije dospjela do zaključenja glavne rasprave što prvostupanjski sud nije učinio a niti obrazlaže zašto to nije učinio. Nadalje ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi članka 338. stavka 4. ZPP tvrdeći da prvostupanjski sud nije naveo činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su predložile, nije obrazložio koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio (ili je smatrao da ih ne treba utvrđivati), a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio, niti se izjasnio o stavovima stranaka o pravnim osnovama spora i o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima tijekom postupka nije dao razloge. Tvrdi i da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP jer pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati obzirom ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama.

9. Odredbom članka 326. stavkom 1. ZPP određeno je da sud može naložiti tuženiku da izvrši određenu činidbu samo ako je ona dospjela do zaključenja glavne rasprave dok je člankom 186.c ZPP propisano da tužitelj koji učini vjerojatnim da tuženik ozbiljno dovodi u pitanje postojanje njegove još uvijek nedospjele tražbine, ili da će morati sudskim putem ostvarivati svoju tražbinu nakon što ona dospije, ili da iz drugih razloga ima za to pravni interes, može i prije dospjelosti tražbine zatražiti od suda da tuženiku naloži da mu ispuni dužnu činidbu u vrijeme n jezine dospjelosti te da vrijeme dospjelosti tražbine treba biti određeno naznačeno u tužbenom zahtjevu , a stavkom 2. tog članka da će sud odbaciti tužbu ako utvrdi da tužitelj nema pravnoga interesa tražiti donošenje presude iz stavka 1. ovoga članka prije dospjelosti tražbine.

10. Prvostupanjski sud nije zauzeo pravno shvaćanje da je utužena tražbina dospjela tek pravomoćnošću presude kako to tvrdi tuženica u žalbi, već je zaključio da zastara utužene tražbine počinje teći tek pravomoćnošću prvostupanjske presude pa s tim u vezi nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi članka 326. stavka 1. i 2. ZPP i u svezi članka 186.c ZPP.

11. Obrazloženje prvostupanjske presude, a protivno navodima žalbe, sadrži sve što je propisano odredbom članka 338. stavkom 4. ZPP zbog čega nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi članka 338. stavka 4. ZPP.

12. Ovaj sud ne nalazi niti da bi prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP budući je prvostupanjski sud iznio razloge o odlučnim činjenicama na kojim je temeljio odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva te pobijana presuda ne sadrži nikakve nedostatke zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina pravilnost pa tako i u odnosu na ispunjenje pretpostavki zbog kojih je ocijenio da je sporna ugovorna odredba nepoštena.

13. Ispitivanjem po službenoj dužnosti pravilnost primijenjenog materijalnog prava utvrđeno je da je nepoštenost sporne odredbe prvostupanjski sud prosuđivao primjenom odredbi ZZP/03 pogrešno smatrajući da je taj Zakon bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. Ugovor o kreditu sklopljen je 20. siječnja 2010. u koje vrijeme se primjenjivao Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09 i 133/09 – dalje u tekstu: ZZP/07). Tim Zakonom u članku 96. jednako kao i u članku 81. ZPP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.), da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.) i da je, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan to dokazati (stavak 4.).

14. U žalbi tuženica ne tvrdi da bi se o spornoj odredbi članka 3. Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo odnosno da je tužiteljica imala mogućnost utjecati na sadržaj sporne odredbe na bilo koji način niti osporava da je predmetni Ugovor tipski ugovor unaprijed formulirani od strane tuženice. Tuženica također ne tvrdi da je tužiteljici objašnjeno na što se odnosi sporna naknada za obradu kredita odnosno koji troškovi obrade se tom naknadom koja je uz to vezana za visinu kredita, podmiruju tuženici, a na što poglavito upućuje i iskaz svjedoka EO koji je naveo da ni sama službenica tuženice nije znala za što se ista naplaćuje.

15. Točno je da je odredba članka 3. Ugovora o kreditu jasno i razumljivo napisana i da je lako uočljiva pa je ista transparentna sukladno članku 100. ZZP/07 te je omogućavala tužiteljici da procijeni ekonomske posljedice koje za nju proizlaze sklapanjem Ugovora o kreditu, no to ne znači i da je poštena. Provođenjem testa transparentnosti ispravlja se neravnoteža ugovornih stranaka nastala neinformiranošću potrošača, dok se provođenjem testa poštenosti ispravlja neravnoteža koja je uzrokovana podređenošću potrošača koji pristaje na unaprijed sastavljene ugovorne odredbe. Točno je da odredba čl. 99. ZZP/07 dopušta testiranje poštenja glavnog predmeta ugovora i primjerenosti cijene/naknade (odnos ponuđene robe/usluge i cijene) samo u slučaju netransparentnosti navedenih odredbi. Međutim, ostali aspekti financijskih obveza (osim glavnog predmeta ugovora i cijene), u koje protivno navodima žalbe, spada i sporna naknada, podliježu testu poštenosti i kad su potpuno transparentne. Glavni predmet ugovora o kreditu definiran je odredbom članka 1021. ZOO prema kojem se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Članak 3. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena sporna naknada za obradu kredita ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ta naknada odnosi, a niti tuženik dokazuje da je pod uvjetom da je na pošten i pravedan način pregovarao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da tužiteljica prihvatila takvu ugovornu odredbu.

16. Značajna neravnoteža postoji kada se dovoljno ozbiljno dovodi u pitanje položaj potrošača kao slabije stranke predmetnog ugovora nametanjem dodatne obveze u vidu plaćanja naknade za obradu kredita koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima - člancima 1021. do 1024. ZOO, a niti tada važećim Zakonom o bankama (niti je bila zabranjena) koje se primjenjuju automatski ili na temelju prisilnih odredbi već se plaćanje takve naknade moralo ugovoriti, a što je nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravom. Kada se tome doda činjenica da je tužiteljica tu naknadu platila na način da joj je smanjen ugovoreni iznos kredita, a da nije znala što podmiruje tom naknadom koja je visina uz to vezana uz iznos kredita, te imajući u vidu da je odredbom članka 74. toč. 3. ZZP/07 propisano da ugovor o zajmu mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju, a da predmetna odredba ne sadrži ni naziv usluge ni troškove koji se iz naknade podmiruju, to je za zaključiti da je tuženik na tužiteljicu prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama i troškovima. Na taj način je stvorena suprotno načelu savjesnosti i poštenja, na štetu tužiteljice značajna neravnoteža u pravima i obvezama jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

17. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti i je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi tužiteljica prihvatila takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora, odnosno je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Međutim, iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru kojeg je unaprijed pripremi la tuženica i da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

18. Identična pravna shvaćanja izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u nizu svojih odluka pa tako i onima pod brojem Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. i broj Rev-1420/2024 od 17. lipnja 2025.

19. Točno je da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 114/13.) na koji ukazuje tuženica u kontekstu da nije bilo zabranjeno ugovoriti i naplatiti tzv. ulaznu naknadu u vrijeme sklapanja Ugovora o kredita, u članku 1. dopunjen članak 2. u točki 7. na način da se iza riječi: "javnog bilježnika" dodaju rečenice koje glase: »Naknade na odobrene kredite moraju biti vezane uz stvarni trošak odobravanja kredita. Nakon sklapanja ugovora o kreditu, nije dopušteno uvođenje novih naknada." Međutim, ugovaranje obveze potrošača plaćanja troškova banci koji joj nisu nastali niti će joj predvidivo i objektivno nastati kod obrade kredita bez obzira što ugovaranje takve naknade nije bilo zabranjeno, protivno je načelu savjesnosti i poštenja koje nedvojbeno uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih strana na štetu potrošača.

20. Kako je prvostupanjski sud donoseći pobijanu presudu uzeo obzir sve pravno relevantne okolnosti iz odredbi članka 96., 98. i 100. ZZP/07, a koje odredbe su identične odredbama članka 81., 83. i 85. ZZP/03 na koje se poziva prvostupanjski sud, to je pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio da je odredba članka 3. Ugovora o kreditu o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita nepoštena odredba i posljedično ništetna u smislu odredbe članka 102. ZZP/07 koja odredba je identična članku 87. ZZP/03.

21. Posljedično takvom utvrđenju, a imajući u vidu posljedice ništetne odredbe propisane člankom 323. stavkom 1. ZOO i odredbe o stjecanju bez osnove iz članka 1111. i članka 1115. ZOO, pravilno je prvostupanjski sud obvezao tuženicu vratiti tužiteljici novčani iznos koji je stekla na temelju te ništetne odredbe i na taj iznos platiti zateznu kamatu od dana kada je taj iznos stek la pravilno ocijenivši da je nepoštena stjecateljica.

22. U vezi tijeka zateznih kamata i primjene odredbe članka 1115. ZOO prema kojoj su u slučaju utvrđenja ništetnosti odredbe ugovora o potrošačkom kreditu banke nepoštene stjecateljice, postoji ustaljena sudska praksa redovnih sudova pa tako i ovog suda koja je reafirmirana i u odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-5475/2021 od 30. lipnja 2022., U-III-4613/2021 od 30. lipnja 2022. i U-III- 3540/2021 od 30. lipnja 2022. U tim odluka Ustavni sud navodi da je obzirom na to da je u konkretnom slučaju utvrđena nepoštenost ugovorne odredbe zbog povrede načela savjesnosti i poštenja koja se dogodila već u predugovornoj fazi (propustom tuženika da potrošaču da odgovarajuće obavijesti o spornim ugovornim odredbama prije sklapanja ugovora), tuženik nesavjesni stjecatelj i zbog čega duguje zatezne kamate od dana stjecanja, te u takvoj sudskoj praksi i tumačenju sudova Ustavni sud Republike Hrvatske ne nalazi ništa proizvoljno.

23. Pravilno je prvostupanjski sud prigovor zastare tuženika ocijenio neosnovanim pri čemu se pravilno pozvao na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. broj: Su -IV- 47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva na temelju ništetne odredbe ugovora o kreditu počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora odnosno pojedine njegove odredbe. Imajući u vidu da se pravo na isticanje ništavosti ne gasi što je propisano člankom 328. ZOO, te posljedice ništetnosti ugovornih odredbi propisanih člankom 323. stavkom 1. ZOO, logičnim se nameće zaključak da zbog nenastupanja zastare isticanja ništetnosti ne počinje teći ni rok zastare za tražbine koje proizlaze iz ništetnih odredbi prije nego se u sudskom postupku utvrdi njihova ništetnost. Stoga ovaj sud pravilnim prihvaća pravno stajalište Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. posl.br. Su IV-47/2020-2 pri čemu je imao i na umu da je Vrhovnom sudu Republike Hrvatske kao najvišem sudu ustavna zadaća da osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni (članak 116. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske).

24. Za ovaj sud nisu prihvatljive tvrdnje tuženice da se radi o ništetnosti manjeg značaja zbog čega se, imajući u vidu da je ugovor ispunjen, ništetnost više ne može isticati sukladno članku 326. stavku 2. ZOO jer je zaštita potrošača javni interes koja je uređena ne samo općim propisima obveznog prava već i specijalnim Zakonom o zaštiti potrošača i Zakonom o potrošačkom kreditiranju zbog čega se ne radi o povredi, odnosno zabrani manjeg značaja.

25. Iz naprijed navedenih razloga žalba tuženice ocijenjena je neosnovanom te je na temelju članka 368. stavka 2. ZPP odbijena i potvrđena prvostupanjska presuda uključujući i u odluci o troškovima postupka koju tuženica pobija isključivo zbog pobijanja odluke o glavnoj stvari, a da na temelju članka 365. stavka 2. ZPP drugostupanjski sud povodom žalbe u odluci o troškovima postupka ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava po službenoj dužnosti.

26. Budući tuženica nije uspjela sa žalbom to je odbijen njezin zahtjev za naknadu troškova žalbe.

U Varaždinu 22. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer