Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Varaždin, Međimurska 26D
Poslovni broj: Gž-461/2026-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Varaždinu, po sutkinji Ivani Požar kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja MŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnik Marko Križanec odvjetnik iz Odvjetničkog društva Križanec, Car-Pavlic & Poparić j.t.d. iz Zagreba, protiv tuženika OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, kojeg zastupa punomoćnica Sanja Vukina odvjetnica iz Odvjetničkog društva Vukina & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, u povodu žalbe tužitelja izjavljene protiv rješenja o troškovima postupka Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7602/2024-8 od 13. siječnja 2026., dana 22. travnja 2026.
r i j e š i o j e
I. Žalba tužitelja djelomično se uvažava te se rješenje o trošku Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7602/2024-8 od 13. siječnja 2026. iz točke IV. izreke preinačuje u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troška u iznosu od 62,50 EUR-a i nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju (pored dosuđenog parničnog troška u iznosu od 434,72 EUR iz nepobijane točke III. izreke) i daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 62,50 EUR sa zateznim kamatama od 22. travnja 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
II. Žalba tužitelja se odbija kao neosnovana te se potvrđuje rješenje o trošku iz točke IV. presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7602/2024-8 od 13. siječnja 2026. u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troška postupka u iznosu od 372,22 EUR.
III. Točke I. i II. izreke presude, kao i rješenje o trošku iz točke III. izreke, nisu pobijani žalbom te ostaju neizmijenjeni.
IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak žalbenog postupka u iznosu od 12,47 EUR u roku od 15 dana.
V. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka preko dosuđenih 12,47 EUR.
Obrazloženje
1.Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke utvrđena je ništetnost odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva iz članka 7.1. Ugovora o kreditu broj: 59014/07 sklopljenog između stranaka, točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 500,00 EUR s pripadajućim zateznima kamatama, točkom III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 434,72 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 13. siječnja 2026. pa do isplate, a točkom IV. odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa od 434,72 EUR.
2. Tužitelj žalbom pobija odluku o parničnim troškovima i to u odbijajućem dijelu iz točke IV. izreke iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP), uz prijedlog da drugostupanjski sud pobijano rješenje preinači na način da dosudi tužitelju daljnji parnični trošak prema vrijednosti spora naznačenoj u tužbi, kao i trošak pristupa na ročište za objavu i uručenje presude , podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Tužitelj traži trošak sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba je djelomično osnovana.
5. Kako tužitelj prvostupanjsku presudu pobija samo u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka, to se sukladno odredbi čl.167. st.1 ZPP-a radi o žalbi na rješenje o trošku.
6. Kod donošenja odluke o trošku prvostupanjski sud navodi da su isti odmjereni prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 500,00 EUR određenoj rješenjem donesenim na ročištu 11. prosinca 2025., imajući u vidu da je tuženik u odgovoru na tužbu prigovorio vrijednosti predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi (1.827,22 EUR). Pritom smatra da se deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu/isplatu ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva na činidbu, odnosno isplatu, budući je u konkretnom slučaju deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti predmetne ugovorne odredbe istaknut samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za povrat plaćene naknade za obradu kredita. Nadalje, prvostupanjski sud tužitelju ne priznaje zatraženi trošak sastava zahtjeva za dostavu dokumentacije od 26. studenog 2024. te ocjenjuje da nije bio potreban u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a, a također tužitelju ne priznaje niti zatraženi trošak zastupanja na ročištu za objavu i uručenje presude smatrajući da nije od značaja za vođenje parnice, jer o toj radnji ne ovisi odluka suda te pristup tom ročištu nije obavezan i nije od nikakvog utjecaja na pravo stranke budući postoji mogućnost isticanja presude na internetskoj stranici e- Oglasna ploča sudova, odnosno dostave prema odredbama ZPP-a o dostavi pismena.
7. Tužitelj žalbom ne osporava pojedinačno priznate parnične radnje za koje mu je prvostupanjski sud dosudio naknadu troška, već pobija odluku u pogledu određivanja vrijednosti predmeta spora smatrajući pogrešnim pravno shvaćanje da se vrijednost predmeta spora računa samo prema vrijednosti zahtjeva na činidbu, odnosno isplatu, jer ako jedna tužba protiv istog tuženika obuhvaća više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, tada se vrijednost predmeta spora određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva. Na taj način tužitelj smatra da je sud sve radnje tužitelja (kao i sudsku pristojbu za presudu) trebao vrednovati sa po 100 bodova (VPS: 1.827,22 EUR). Nadalje smatra da je trošak sastava zahtjeva za dostavu dokumentacije od 26. studenog 2024. u iznosu od 62,50 EUR (50,00 EUR (Tbr. 36/3 OT) + PDV 25 % (Tbr. 46 OT) bio potreban za vođenje parnice jer je na temelju tog zahtjeva tuženik dostavio tužitelju dopis od 12. prosinca 2024. iz kojeg je vidljivo koliko je tužitelju naplaćena naknada za obradu kredite, te je tužitelj na temelju te dokumentacije postavio kondemnatorni zahtjev za isplatu. Konačno smatra i da je trošak pristupa na ročište za objavu presude također bio potreban za vođenje parnice, a taj je trošak tužitelj i zatražio predanim troškovnikom, te je na navedeno ročište pristupio.
8. Drugostupanjski je sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a ispitao pobijano rješenje u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.
9. Ispitivanjem pobijanog rješenja i postupka koji je prethodio donošenju istog utvrđeno je da u prvostupanjskom postupku nije ostvarena ni jedna od bitnih povreda na koje ovaj sud povodom žalbe pazi po službenoj dužnosti, a prvostupanjski je sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, pa se navedeni žalbeni razlozi ukazuju neosnovanima.
10. Neosnovano tužitelj tvrdi da je pogrešno po prvostupanjskom sudu utvrđena vrijednost predmeta spora u iznosu od 500,00 EUR. To iz razloga što je deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti čl. 7.1. Ugovora o kreditu poslužio samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu 500,00 EUR i ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora mjerodavne za odluku o naknadi troškova na ime zastupanja po punomoćniku odvjetniku, već se vrijednost predmeta spora u tom slučaju određuje samo prema novčanom potraživanju iz zahtjeva za isplatu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama Rev-374/2013-3 od 6. prosinca 2017., Rev-x-155/2010-2 od 30. lipnja 2010. Rev-214/2002-2 od 11. ožujka 2003. i druge), a što je u konkretnom slučaju iznos od 500,00 EUR, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud.
11. Nadalje, prvostupanjski sud pravilnom primjenom odredbe čl. 155. ZPP-a nije priznao tužitelju trošak sastava zahtjeva za dostavu dokumentacije od 26. studenog 2024. jer takav trošak nije bio nužan za vođenje parnice. Naime, iz samog ugovora o kreditu vidljivo je da navedena naknada iznosi 2%, a tužitelj je uz tužbu dostavio i izvod iz računa iz kojeg proizlazi da mu je 3. listopada 2007. i naplaćen iznos od 500,00 EUR, pa je dakle tužitelj raspolagao s dovoljno podataka da može postaviti zahtjev iz tužbe, te se ne radi o trošku koji bi trebao pasti na teret tuženika.
12. Stoga je žalbu tužitelja u tom dijelu valjalo odbiti kao neosnovanu, a rješenje o trošku iz točke IV. u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja na naknadu troška postupka u iznosu od 372,22 EUR potvrditi primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP-a.
13. Međutim, protivno stavu prvostupanjskog suda, tužitelju, koji je pristupio na ročište za objavu presude, pripada pravo na naknadu troška zastupanja na tom ročištu u iznosu od 62,50 EUR (Tbr. 9. toč. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika - ''Narodne novine'' broj: 138/2023, dalje: Tarifa), a kako to osnovano ukazuje i tužitelj u svojoj žalbi, što je sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u više odluka, primjerice Rev 832/2022, Rev 935/2022, Rev 559/2023, Rev 1222/2022 i Rev 772/2023.
14. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je žalbu tužitelja djelomično uvažiti te primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP-a preinačiti točku IV. izreke presude u odbijajućem dijelu te tužitelju dosuditi i daljnji trošak parničnog postupka u iznosu 62,50 EUR, a koji se trošak odnosi na trošak zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 25 bodova odnosno 50,00 EUR, uvećano za pripadajući trošak PDV-a od 25% u iznosu od 12,50 EUR, sve uz zatezne kamate od dana donošenja ove drugostupanjske odluke sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a
15. Tužitelju je priznat trošak žalbenog postupka, koji sukladno vrijednosti pobijanog troška u iznosu od 434,72 EUR-a i Tbr. 10. toč. 4. Tarife iznosi 50,00 EUR uvećano za trošak PDV-a od 25% u iznosu od 12,50 EUR, kao i trošak pristojbe na žalbu od 26,54 EUR. Budući da je tužitelj sa žalbom uspio u omjeru od 14%, valjalo je primjenom čl. 154. st. 2. ZPP-a obvezati tuženika da mu naknadi trošak žalbenog postupka u iznosu od ukupno 12,47 EUR, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka valjalo odbiti kao neosnovan.
16. Odluka da prvostupanjska presuda pod točkama I. i II. izreke nije ispitivana u žalbenom postupku temelji se na članku 365. stavku 1. ZPP-a.
U Varaždinu 22. travnja 2026.
Sutkinja
Ivana Požar
