Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-959/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, te Snježane Šaško sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak-Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice NM, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćniku Frani Bazini, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d., OIB: 87939104217, Jurišićeva ulica 4, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Ivi Šućuru, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-6635/2024-10 od 29. travnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 22. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-6635/2024-10 od 29. travnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud je donio presudu kojom je u točki I. izreke utvrđeno da je ništetna i da ne proizvodi pravne učinke odredba čl. 6.1. Ugovora o kreditu broj: 205297 od 26. ožujka 2007. kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 206,71 EUR sa zateznom kamatom od 28. ožujka 2007. do isplate, dok je u točkom III. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 1.231,18 EUR sa zateznom kamatom od 29. travnja 2025. do isplate.

2. Navedenu presudu pravovremeno izjavljenom žalbom pobija tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14-Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP-a), predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu i odbiti tužbeni zahtjev te mu dosuditi troškove postupka (uključujući i troškove žalbenog postupka), a podredno ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu broj: 205297 od 26. ožujka 2007. (dalje: Ugovor o kreditu), sklopljenog između tužiteljice kao korisnice kredita i prednika tuženika Volksbank d.d. kao kreditora, i to odredbe čl. 6.1. koja se odnosi na plaćanje naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita u visini 1,50% od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn, jednokratno, neposredno prije isplate kredita, te zahtjev za isplatu novčanog iznosa kojeg je tužiteljica platila temeljem te ništetne ugovorne odredbe u iznosu od 206,71 EUR sa zateznom kamatom od 28. ožujka 2007. do isplate.

6. Na temelju činjenica koje među strankama nisu sporne i onih koje je utvrdio uvidom u priložene isprave i saslušanjem tužiteljice, prvostupanjski sud je utvrdio slijedeće činjenično stanje:

- da je predmetnim Ugovorom o kreditu prednik tuženika kao kreditor stavio na raspolaganje tužiteljici kao korisnici kredita iznos od 22.805,12 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za devize važećem na dan isplate, s rokom otplate od 84 mjeseca i promjenjivu redovnu kamatnu stopu koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,10% godišnje, te otplatu kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz CHF, kao i plaćanje naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita u visini 1,50% od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn, koja se naplaćuje jednokratno, neposredno prije isplate kredita

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da je predmetni kredit podigla u svrhu kupnje automobila za osobne potrebe, te da nije imala tvrtku niti obrt, uglavnom ugovor da je jednostrano napisan u banci i dan joj na potpis i ovjeru kod javnog bilježnika, pri čemu je za spornu naknadu rečeno da ju mora platiti jer bez toga ne može dobiti kredit, bez navođenja na što se ista odnosi

- da se radi o potrošačkom Ugovoru o kreditu, koji kredit je tužiteljica u cijelosti otplatila

- da je spornu ugovornu odredbu o plaćanju naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita tuženik jednostrano unio u predmetni Ugovor o kreditu i da o istoj ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale

- da je sporna naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita tužiteljici naplaćena 27. ožujka 2007. u iznosu od 1.557,46 kn, sada 206,71 EUR

- da je prigovor zastare neosnovan jer zastarni rok za predmetno potraživanje počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, što je u skladu s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. poslovni broj: Su-IV-47/2020-2, prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje: ZOO-a) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora

- da je tuženik na pripremnom ročištu 20. veljače 2025. učinio nespornom visinu naplaćene naknade i dan plaćanja.

7. Obzirom na navedeno, prvostupanjski sud je zaključio da je osnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o plaćanju naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita, te imajući u vidu visinu naplaćene naknade, čiji iznos između stranaka nije sporan, obvezao je tuženika da tužiteljici na ime vraćanja stečenog bez osnove zbog navedene ništetne odredbe plati iznos od 206,71 EUR sa zateznom kamatom od 28. ožujka 2007. do isplate.

8. U žalbi tuženik navodi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da je čl. 6.1. Ugovora o kreditu nepoštena ugovorna odredba obzirom da tužitelj ica nije dokazala da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, a radi se o jasnoj i lako uočljivoj odredbi, te da tužiteljica nije dokazala da je postupao nesavjesno, odnosno da se koristio nepoštenom poslovnom praksom, kao i da je tužiteljici uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama. Suprotno tome navodi da se o naknadi za obradu zahtjeva između stranaka pregovaralo, da je tužiteljica u svakom trenutku bila slobodna odabrati neki od drugih modela kredita koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu, da je odredba čl. 6.1. Ugovora o kreditu jasna, uočljiva i lako razumljiva pa ništetnost iste nije dopušteno utvrđivati, kao i da tužiteljica nije dokazala njegovu nesavjesnost jer je u postupku predložila samo izvršiti uvid u Ugovor o kreditu i svoje saslušanje. Također, ustraje u tvrdnji da je bio ovlašten prema pozitivnim zakonskim propisima ugovarati naknadu za obradu kredita. Zaključno, ističe da je prvostupanjski sud odlučujući o trošku počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer je u situaciji kada je vrijednost predmeta spora bila previsoko postavljena, a u presudi je suđeno o znatno manjem tužbenom zahtjevu, troškove postupka trebao obračunati prema stvarnoj vrijednosti predmeta spora, cijeneći kvalitativno i kvantitativno uspjeh stranaka u sporu.

9. Ispitujući presudu po službenoj dužnosti te u okviru žalbenih navoda tuženika ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio niti jednu bitnu povredu na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u žalbenom postupku primjenom čl. 365. st. 2. ZPP-a, a niti bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u odnosu na odluku o glavnoj stvari tuženik sadržajno upućuje u žalbi navodeći da je nejasno na temelju čega je prvostupanjski sud utvrdio da su ispunjene pretpostavke za utvrđenje ništetnosti o kojoj je odlučeno u točki I. izreke presude, obzirom da obrazloženje pobijane presude sadrži razloge o odlučnim činjenicama koje nisu u proturječju sa sadržajem provedenih dokaza, a koje je prvostupanjski sud analizirao i ocijenio kako to nalaže čl. 8. ZPP-a, te jasno i određeno naveo koje je činjenice utvrđivao i kojim dokaznim sredstvima, pa presuda nema nedostataka radi kojih ovaj sud ne bi bio u mogućnosti ocijeniti njezinu zakonitost. Navedena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a nije počinjena niti u odnosu na odluku o trošku, koja također sadrži jasne i neproturječne razloge, temeljene na potpunom uspjehu tužiteljice u sporu.

10. Utvrđeno činjenično stanje po prvostupanjskom sudu i na njemu zasnovanu primjenu materijalnog prava kao pravilne prihvaća i ovaj sud te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženika.

11. Naime, imajući u vidu da je odredba o naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita iz čl. 6.1. Ugovora o kreditu dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, u smislu čl. 81. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, dalje: ZZP/03) smatra se da je riječ o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Teret dokaza o protivnom je na tuženiku (čl. 81. st. 4. ZZP-a). Obzirom da tuženik na okolnost postojanja pojedinačnog pregovaranja nije predlagao nikakve dokaze, dok je tužiteljica u svom iskazu negirala ikakvo pregovaranje, zakonska presumpcija iz čl. 81. st. 2. ZZP/03 nije dovedena u pitanje.

12. Točno je da je ugovorna odredba o naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita sadržana u čl. 6.1. Ugovora o kreditu jasno i razumljivo sastavljena, te da je ispunjen zahtjev formalne transparentnosti iz čl. 85. ZZP/03, međutim, da bi zahtjev materijalne transparentnosti bio ispunjen, uvjet je da je tužiteljici doista bilo omogućeno da procijeni financijske posljedice koje za nju iz toga proizlaze, shvati prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj ugovornoj odredbi te provjeri da ne postoji preklapanje različitih troškova koji se predviđaju u ugovoru ili usluga za koje se ti troškovi plaćaju.

13. Također je točno da u okviru ocjene poštenosti sporne ugovorne odredbe, treba u skladu s čl. 81. st. 1. ZZP/03 ispitati moguće nepoštivanje načela savjesnosti i poštenja te postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

13.1. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, uz primjenu čl. 83. ZZP/03 potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

13.2. Kada je riječ o tome je li poštivano načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 81. st. 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošteni i pravedan način poslovao s tužiteljicom mogao razumno očekivati da bi ista prihvatila takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući u vidu da sama ugovorna odredba čl. 6.1. Ugovora o kreditu ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se naknada odnosi, a poglavito imajući u vidu da je za iznos naknade tužiteljici umanjen iznos kredita koji joj je stavljen na raspolaganje, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

13.3. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja značajne neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1,50% od iznosa kredita). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

13.4. Odredbe čl. 1021. do 1024. ZOO-a ne predviđaju plaćanje jednokratne naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama („Narodne novine“ broj 84/02, 141/06). Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjene odredbi ZZP/03 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita prilikom isplate kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

14. Prema odredbi čl. 59. toč. 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te o pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

14.1. Nije sporno da predmetni Ugovor o kreditu ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora. Osim toga, prema shvaćanju ovog suda troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu koja ovisi o visini odobrenog kredita nisu ni samorazumljivi.

14.2. Stoga se može zaključiti da su (nepoznati) troškovi koji su na ovaj način prebačeni na tužiteljicu nerazmjerni, kako u odnosu na postojanje troškova, tako i u odnosu na visinu u kojoj su eventualno stvarno nastali, posebno kad se uzme u obzir učinak ostalih odredbi Ugovora o kreditu prema kojima je, neovisno o naknadi ugovorenoj u čl. 6.1. Ugovora o kreditu, tužiteljica u čl. 11.6. Ugovora preuzela i dodatnu obvezu podmirenja svih javnobilježničkih i sudskih pristojbi i svih drugih pristojbi i troškova veznih uz zaključivanje ugovora i naplatu tražbine, te sve eventualne poreze utvrđene posebnim propisima. U danim okolnostima ne može se uzeti da je tužiteljici najkasnije prilikom sklapanja ugovora bilo omogućeno da shvati prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj ugovornoj odredbi te da provjeri da ne postoji preklapanje različitih troškova koji se predviđaju u ugovoru.

14.3. Imajući dakle u vidu zakonsku obvezu tuženika iz čl. 59. toč. 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelj icu čl. 6.1. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna odredba koja ima učinak da je tuženik de facto oslobođen obveze iz čl. 59. toč. 3. ZZP/03 da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 1,50% njegove visine, utječe prema shvaćanju ovog suda na pravni položaj tužiteljice i stvara na njezinu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

15. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna pa je pravilno prvostupanjski sud tu odredbu točkom I. izreke presude utvrdio ništetnom.

16. Posljedično navedenom pravilno je prvostupanjski sud ocijenio osnovanim restitucijski zahtjev (čl. 323. st. 1. u vezi čl. 1111. st. 1. ZOO-a) u nespornom iznosu od 206,71 EUR koji je plaćen po osnovi navedene ništetne ugovorne odredbe sa zateznom kamatom na koju tužiteljica ima pravo primjenom čl. 1115. ZOO-a, obzirom da se tuženik koji je stekao novčani iznos temeljem ništetne odredbe koju je sam unio u sadržaj Ugovora o kreditu mora smatrati nepoštenom stjecateljem pa je u obvezi platiti zatezne kamate od dana stjecanja do isplate.

17. Također, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kad je odbio tuženikov prigovor zastare, jer zastara restitucijskog zahtjeva s osnove nepoštene odredbe o jednokratnoj naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita teče od pravomoćnosti prvostupanjske presude u ovom postupku, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. poslovni broj: Su- IV-47/2020-2., tako da zastara nije nastupila.

18. Stoga je ovaj sud odbio žalbu tuženika i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrdio prvostupanjsku presudu u točkama I. i II. izreke.

19. Vezano uz žalbene tvrdnje kojima tuženik osporava odluku o troškovima postupka pozivajući se na uspjeh stranaka u sporu, valja prije svega reći da je tužiteljica u cijelosti uspjela u ovom postupku, pa je prvostupanjski sud o troškovima postupka pravilno odlučio temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a. Nadalje, u odnosu na žalbene navode tuženika kojima osporava odluku o troškovima u vezi vrijednosti predmeta spora (dalje: VPS), valja ukazati da tuženik nije prigovarao naznačenoj VPS u tužbi, te da prvostupanjski sud tijekom postupka nije ni po službenoj dužnosti utvrđivao VPS jer očito istu nije smatrao previsoko ili prenisko naznačenom kako to propisuje čl. 40. st. 3. ZPP-a, pa je prilikom odmjeravanja visine troškova postupka mjerodavna VPS koju je tužiteljica naznačila u tužbi od 1.533,94 EUR za cijeli prvostupanjski postupak.

19.1. Obzirom da tuženik ne osporava priznate troškove tužiteljici koji su odmjereni sukladno čl. 155. st. 2. ZPP-a prema mjerodavnoj VPS, a da ovaj sud ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka (čl. 365. st. 2. ZPP-a) to je i u tom dijelu valjalo odbiti žalbu tuženika i primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP- a potvrditi pobijanu presudu u točki III. izreke.

20. Zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka tuženika odbijen je primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a.

Varaždin, 22. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer