REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: Pž-1318/2026-3
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E NJ E
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Ivana Mlinarić, u pravnoj stvari tužitelja CF, vlasnika obrta za uslužne djelatnosti „[obrt]“ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Marko Ferri, odvjetnik u Rijeci, protiv tuženika OPTIMA INTERNATIONAL d.o.o., Novi Vinodolski, Mel 11, OIB: 81217565783, kojeg zastupa punomoćnik Vlado Vladika, odvjetnik u Rijeci, radi isplate 20.524,50 EUR, u povodu prijedloga za osiguranje novčane tražbine određivanjem prethodne mjere, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv rješenja Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-607/2025-8 od 19. veljače 2026., 22. travnja 2026.
r i j e š i o j e
Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-607/2025-8 od 19. veljače 2026.
Obrazloženje
1. Rješenjem Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-607/2025-8 od 19. veljače 2026. odbijen je kao neosnovan prijedlog za određivanje prethodne mjere koji glasi:
„1. Temeljem rješenja o ovrsi Općinskog suda u Crikvenici, po sudskom povjereniku Jeleni Tus, javnom bilježniku iz Novog Vinodolskog, poslovni br. Ovrv-4372/2025, od dana 11.7.2025., a radi osiguranja novčane tražbine tužitelja u iznosu od 20.524,50 Eura uvećane za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu, koja teče na isti iznos od dana 31.5.2025. do dana konačne isplate po stopi koja odgovara, za svako polugodište, uvećanju referentne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, kao i radi osiguranja novčane tražbine s naslova troškova ovršnog postupka u iznosu od 949,06 Eura, uvećane za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu, koja teče na isti iznos od dana 11.7.2025. do dana konačne isplate, po stopi koja odgovara, za svako polugodište, uvećanju referentne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, te radi osiguranja troškova ovog postupka osiguranja u iznosu od 725,00 Eura, uvećanih za pripadajuću zateznu kamatu, koja teče na isti iznos od dana donošenja predmetnog rješenja o osiguranju do dana konačne isplate, po stopi koja odgovara, za svako polugodište, uvećanju referentne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, određuje se
p r e t h o d n a m j e r a
pljenidbom novčane tražbine tuženika po svim računima i oročenim novčanim sredstvima, u svim bankama, po osobnom identifikacijskom broju tuženika, tako što se nalaže Financijskoj Agenciji – FINA iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 70, da naloži bankama, koje vode račune i oročena novčana sredstva tuženika, izvršenje ovog rješenja. Financijska Agencija – FINA je dužna, po dostavi ovog rješenja istoj, dati nalog banci da izvrši nalog u visini potrebnoj za izvršenje ovog rješenja, nakon čega je banka dužna izvršiti nalog u visini raspoloživih novčanih sredstva po računima do iznosa određenog u nalogu Agencije i o tome obavijestiti Agenciju. 2. Provedbom prethodne mjere tužitelj stječe založno pravo na predmetu osiguranja, pobliže označenom točki 1. izreke ovog rješenja. 3. Zabranjuje se banci da tuženiku ili trećoj osobi, po nalogu tuženika, isplati novčana sredstva pobliže označena u točki 1. izreke ovog rješenja, dok ova mjera traje, osim radi namirenja novčane tražbine osigurane ovim rješenjem. 4. Ova mjera ostaje na snazi do proteka roka od 15 dana nakon nastupanja uvjeta za ovrhu u predmetu koji se pred ovim sudom vodi pod poslovnim brojem P-607/2025.“
2. Iz obrazloženja proizlazi da je prijedlog tužitelja (predlagatelja osiguranja) za donošenje prethodne mjere na temelju odredbe čl. 501.a ZPP-a prvostupanjski sud ocijenio neosnovanim jer je zaključio da u toj fazi postupka postoji veća vjerojatnost da bi tuženik uspio u sporu (s obzirom na visinu troškova sanacije i prijeboj). Iako tuženik ne spori da je tužitelj izvodio određene radove asfaltiranja, on je iznio argumentirane i dokumentirane prigovore na njihovu kvalitetu i obujam. Tuženik je pokrenuo postupak osiguranja dokaza u kojem je vještak utvrdio da su radovi izvedeni nestručno i da je djelo praktički neuporabljivo. Prema vještaku, troškovi sanacije iznosili bi 60.207,50 EUR, što znatno premašuje tužiteljevu tražbinu od 20.524,50 EUR. Tuženik je podnio protutužbu za naknadu štete i dostavio izjavu o prijeboju, ističući da je tužiteljeva tražbina prestala prebijanjem s njegovim potraživanjem za naknadu štete. Tuženik tvrdi da dio radova (na lokaciji Bribir) uopće nije naručilo trgovačko društvo (ovdje tuženik), nego direktor kao fizička osoba, pa taj dio ne može teretiti tuženika kao pravnu osobu. Prvostupanjski sud je utvrdio da je tuženik i prije sudskog postupka višekratno (putem e-maila i poruka) upozoravao tužitelja na nedostatke i osporavao ispostavljeni račun. S obzirom na to da tuženikovi navodi nisu paušalni, nego potkrijepljeni nalazom vještaka i protutužbom, zaključio da tužitelj u ovoj fazi postupka ne uživa zaštitu kroz prethodnu mjeru.
3. Protiv tog rješenja žalbu je pravovremeno podnio tužitelj (predlagatelj osiguranja), pobijajući ga u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U bitnom navodi da je tuženik, slanjem izjave o materijalnopravnom prijeboju, zapravo konstitutivno priznao postojanje i visinu duga tužitelja, jer se u prijeboj ne može staviti tražbina koja ne postoji. Tvrdi da je sud pogrešno prihvatio tvrdnju da je radove u Bribiru naručio direktor kao fizička osoba, ukazujući na prepisku u kojoj direktor traži račun s „prijenosom porezne obveze“, što može isključivo pravna osoba, a ne građanin. Priloženi su dokazi (zaslonski prikazi poruka) iz kojih se vidi da je direktor slao podatke društva upravo radi izrade računa za sporne asfalterske radove. Žalitelj naglašava da postupak osiguranja dokaza uopće nije dovršen, te da je vještak u dopuni nalaza izričito naveo da uzrok prodora vode nije asfalt, nego loša hidroizolacija. Tužitelj je izvodio isključivo asfalterske radove, dok su hidroizolaciju i pripremu podloge izvodile treće osobe, pa stoga tvrdi da tužitelj ne može odgovarati za štetu od 60.207,50 EUR koja se odnosi na te radove. Ističe se da je procijenjeni trošak sanacije „uleknuća“ od 60 tisuća eura apsurdan i nerazuman, s obzirom na to da ukupna vrijednost svih radova iznosi tek oko 26 tisuća eura. Drži da je sud paušalno ocijenio „veću vjerojatnost uspjeha tuženika“ te predlaže ukidanje rješenja i vraćanje predmeta na ponovno odlučivanje.
4. Odgovor na žalbu podnio je tuženik, osporavajući žalbene navode i ukazujući na to da je riječ o izvanparničnom postupku sa svojim specifičnostima u pogledu dokaznog postupka.
5. Tužiteljeva žalba nije osnovana.
6. Pobijano rješenje ovaj sud je ispitao na temelju odredbe čl. 365. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; u daljnjem tekstu: ZPP), u granicama razloga koji se navode u žalbi te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 6., 8., 9., 13. i 14. ZPP -a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, te utvrdio da je ono u pobijanoj točki pravilno i na zakonu osnovano.
7. Prvostupanjski sud nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Prvostupanjski sud je iznio jasne razloge na temelju kojih je ocijenio neosnovanim tužiteljev prijedlog za određivanje prethodne mjere prema odredbi čl. 501.a ZPP-a, pa nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP -a na koju žalitelj izričito i sadržajno ukazuje.
8. Prema odredbi čl. 501.a ZPP-a, u postupku pred trgovačkim sudovima koji se vodi povodom pravnog lijeka protiv platnog naloga na temelju vjerodostojne isprave ili rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, sud će (dakle, dužan je po slovu zakona) najkasnije do zaključenja glavne rasprave na prijedlog tužitelja, neovisno o uvjetima za određivanje prethodne mjere, odrediti zabranu banci da tuženiku ili trećoj osobi, po nalogu tuženika, isplati s njegova računa novčani iznos za koji je određena prethodna mjera, u pravilu iznos sporne tražbine, osim ako iz navoda u pravnom lijeku i spisu priloženih isprava proizlazi veća vjerojatnost da tuženik uspije u sporu.
9. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je ocijenio da se ostvarila upravo situacija propisana kao iznimka od dužnosti suda da odredi predloženu mjeru.
10. Dakle, za ocjenu osnovanosti tužiteljeve žalbe ključan je odgovor na pitanje – je li iz navoda u prigovoru protiv rješenja o ovrsi i iz spisu priloženih isprava moguće zaključiti da je veća vjerojatnost tuženikova uspjeha u sporu.
11. Prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, žalbenim navodima koji se tiču osnovanosti i visine protutužbenog zahtjeva tužitelj je suviše detaljno ušao u meritum spora, odnosno, u postupku odlučivanja o prethodnoj mjeri, sugerira takvo temeljito i dodatno razmatranje i ocjenjivanje dokaza koje bi suštinski predstavljalo ocjenjivanje je li nešto dokazano, a to je u suprotnosti sa smislom i svrhom postupka određivanja prethodne mjere.
12. Naime, za određivanje ili neodređivanje prethodne mjere iz čl. 501.a ZPP-a bitan je (prvi) dojam suda o vjerojatnosti, koji po slovu zakona za polazište ima navode tuženika u pravnom lijeku (u konkretnom slučaju prigovoru protiv javnobilježničkog rješenja o ovrsi) i priložene isprave (kako one koje je priložio tuženik, tako i one koje je priložio tužitelj). Vjerojatnost zahtijeva manji stupanj izvjesnosti i uvjerenosti suda u postojanje ili nepostojanje neke odlučne činjenice od onoga koji se traži za ocjenu da je neka činjenica dokazana.
13. Nadalje, neosnovano se tužitelj poziva na to da je tuženik svojim ponašanjem, tj. podnošenjem protutužbe i pozivanjem na prestanak kompenzacijom, priznao utuženo potraživanje, jer iz dokumentacije u spisu (list 179.) je jasno da je to učinio uvjetno. Naime, tuženik je izričito naveo „sve i da je osnovan zahtjev tuženika u bilo kojoj visini do utuženog iznosa, ta tražbina je prestala kompenzacijom tuženika“. Dakle, motiv tuženika nije priznanje utuženog potraživanja (koje je izričito osporio po osnovi i visini), nego, upravo suprotno, njegovo anuliranje za slučaj da se u parnici, nakon dokaznog postupka koji će tek biti proveden, utvrdi da je ono osnovano.
14. Tužitelj nije doveo u pitanje ocjenu o većoj vjerojatnosti tuženikova uspjeha u sporu ukazujući na prepisku u kojoj direktor traži račun s „prijenosom porezne obveze“, jer iz same te prepiske, bez dodatnih pojašnjenja (primjerice saslušavanjem svjedoka) nije sasvim jasno na koji se točno objekt odnosi (na onaj koji je nesporno tuženikov, ili na onaj koji je u vlasništvu direktora fizičke osobe), odnosno, u dokaznom postupku koji će uslijediti u parnici tužitelj će eventualno imati priliku to dodatno pojasniti i dokazati, kao što će i tuženik eventualno imati priliku to dodatno osporiti.
15. Stoga ovaj sud, uz napomenu da se time ne prejudicira ishod parničnog postupka koji će tek uslijediti nakon što se provede dokazni postupak (pa tako eventualno i oni dokazi koji još nisu izvedeni), smatra da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da u konkretnom slučaju iz navoda u prigovoru i dokumentacije u spisu proizlazi veća vjerojatnost da će u ovom sporu uspjeti tuženik, slijedom čega je pravilno odbio odrediti prethodnu mjeru prema čl. 501.a ZPP-a nakon što je prethodno ocijenio da za to nisu ispunjene zakonske pretpostavke.
16. Slijedom navedenog valjalo je na temelju čl. 380. t. 2. ZPP -a odlučiti kao u izreci ovog rješenja.
Zagreb, 22. travnja 2026.
Sudac
Ivana Mlinarić
