Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Poslovni broj Gž-262/2026-2

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Tihane Cišper, predsjednice vijeća, Nikole Ramušćaka, člana vijeća i suca izvjestitelja te Gorana Škugora, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, Zagreb, Mihanovićeva 3, protiv tuženika Euroherc osiguranja d.d., OIB: 22694857747, Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, zastupanog po punomoćniku Denisu Laucu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri d.o.o., Zagreb, radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 12069/2019-50 od 13. svibnja 2025. ispravljene rješenjem istog suda poslovni broj P- 12069/2019-54 od 16. prosinca 2025., na sjednici vijeća održanoj 22. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-12069/2019-50 od 13. svibnja 2025. ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P-12069/2019-54 od 16. prosinca 2025. u dijelu pod st. I. i IV. izreke.

II. Odbija se žalba tuženika Euroherc osiguranja d.d. kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 12069/2019-50 od 13. svibnja 2025. ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P- 12069/2019-54 od 16. prosinca 2025. u dijelu pod st. II. izreke.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastavljanja žalbe u iznosu 365,58 eur, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja u dijelu u kojem se nalaže tuženiku isplatiti iznos od 9.377,66 eura sa zateznim kamatama koje teku od 2. rujna 2019. do isplate (st. I. izreke). Nadalje, naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.403,93 eura sa zateznim kamatama koje teku od 2. rujna 2019. do isplate (st. II. izreke). Također, odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 155,99 eura sa zateznim kamatama koje teku od 2. rujna 2019. do isplate (st. III. izreke), te je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 1.107,69 eura sa zateznim kamatama koje teku od 13. svibnja 2025. do isplate (st. IV. izreke).

2. Protiv te presude u dijelu pod st. I. i IV. izreke žali se tužitelj iz razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i u cijelosti prihvatiti tužbeni zahtjev, podredno ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Protiv te presude u dijelu pod st. II. izreke i u dijelu odluke o troškovima žali se tuženik iz razloga bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP) te pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti odbiti te ujedno obvezati tužitelja na naknadu troškova tuženiku. Traži i trošak sastavljanja žalbe u iznosu 365,58 eur.

4. Žalbe tužitelja i tuženika su neosnovane.

5. Donoseći pobijanu presudu sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju u žalbi ukazuje tuženik budući da su u obrazloženju navedeni jasni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama te ista ne sadrži nedostatke zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Donoseći pobijanu presudu sud prvog stupnja nije počinio ni druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti sukladno čl. 365. st. 2. ZPP-a.

6. Predmet spora je potraživanje tužitelja na ime naknade štete koju je pretrpio isplatom svojem osiguraniku MO invalidske mirovine u razdoblju od 1. listopada 2016. do 28. veljače 2019. i isplatom naknade za tjelesno oštećenje u istom razdoblju.

7. Nije osnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kojeg ističe tužitelj jer je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje relevantno za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, a za svoja činjenična utvrđenja i pravne zaključke dao je valjano obrazloženje.

8. Prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev na ime naknade štete koju je tužitelj pretrpio isplatom invalidske mirovine svojem osiguraniku MO u razdoblju od 1. listopada 2016. do 28. veljače 2019., te kada je tužbeni zahtjev radi naknade štete koju je tužitelj pretrpio isplatom naknade za tjelesno oštećenje u istom razdoblju prihvatio kao osnovan.

9. U ovom predmetu je ponajprije sporno pravno pitanje primjene zakona, jer tužitelj tvrdi i svoj zahtjev temelji na čl. 164. st. 1. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine", broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18 i 102/19 – dalje: ZMO) kojim je propisano da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete izravno od društva za osiguranje kod kojeg su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na naknadu štete).

9.1. Nasuprot tome, tuženik tvrdi da se treba primijeniti čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine", broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14 – dalje: ZOOP), kojim je propisano da je društvo za osiguranje obavezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju (stavak 1.). Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovog članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznosi mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji (stavak 2.). Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (stavak 3.). Odredbe stavka 1., 2. i 3. tog članka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja (stavak 4.).

9.2. Pravnu dilemu temeljem kojeg propisa se ima presuditi obveza tuženika, kao osiguravatelja štetnika, za isplatu štete koju trpi mirovinsko osiguranje razriješio je Vrhovni sud Republike Hrvatske u brojnim odlukama (npr. Rev-1235/2021 od 22. veljače 2022., Rev-12/2022 od 12. siječnja 2022., Rev-264/2022 od 19. travnja 2022., Rev-122/2022 od 24. siječnja 2023., Rev 174/2022 od 6. srpnja 2022., Rev- 909/2021 od 8. srpnja 2021., Rev 2140/2018 od 13. srpnja 2022. Rev-5292/2019 od 16. lipnja 2020., Rev-388/2018 od 25. kolovoza 2020. i dr.) u kojima je izrazio shvaćanje: "da se u opisanoj situaciji, kada se odgovornost osiguratelja temelji na odredbama Zakona obveznim osiguranjima u prometu, primjenjuje taj Zakon jer ZOOP uređuje užu problematiku (odgovornost za štetu nastalu u prometu) od one propisane Zakonom o mirovinskom osiguranju koji propisuje odgovornost štetnika, odnosno osoba koje odgovaraju za štetnika, općenito. Stoga, kao posebniji, valja primijeniti taj Zakon, pri čemu činjenica je da je ZMO kasniji zakon, ali kako je ZOOP posebniji zakon, koji uređuje užu problematiku, u konkretnoj situaciji ne može se primijeniti načelo lex posterior derogat legi priori. Da je bila intencija zakonodavca da donošenjem ZMO iz 2013. izmijeni odredbe ZOOP-a kojima je uređena odgovornost osiguratelja, nije bilo zapreke da se donošenjem tog Zakona stave izvan snage odredbe ZOOP-a koje nisu usklađene s odredbama ZMO u pogledu odgovornosti osiguratelja".

9.3. Tuženik se kao osiguratelj motornog vozila štetnika ne nalazi u istom pravnom statusu kao i sam vozač - štetnik. Obveza tuženika proizlazi iz ugovora o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti i tuženik može odgovarati samo u okviru odredbi zakona koji regulira obveze iz ugovora o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti, a to su odredbe ZOOP-a. Osiguravajuća društva nisu štetnici već na temelju sklopljenog ugovora o osiguranju s vlasnikom opasne stvari (motornog vozila) imaju obvezu (kada su za to ispunjene propisane pretpostavke) naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe (konkretnog vozača kao štetnika) i to u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Prema čl. 8. st. 1. ZOOP-a u pogledu učinka ugovora o obveznom osiguranju, društvo za osiguranje je dužno sklopiti ugovor o osiguranju sukladno odredbama ZOOP-a, kojim je uređen opseg osiguranog pokrića, odnosno rizici koje osiguratelj uzima u pokriće sklopljenim ugovorom, obim i opseg osiguranog pokrića temeljem čega se, sukladno načelu razmjernosti, obračunava i naplaćuje premija osiguranja. Dakle, u ovoj pravnoj stvari treba odlučiti primjenom odredbi ZOOP-a i to primjenom čl. 27. ZOOP-a koji uređuje subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja.

10. Stoga nisu osnovani žalbeni navodi tužitelja da je prvostupanjski sud pogrešno postupio kada je primijenio odredbe Zakona o obveznom osiguranju u prometu, već da je valjalo primijeniti odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju. Vezano uz ovakve žalbene navode tužitelja valja reći da isti predstavljaju njegovo viđenje materijalnog prava te njegovo tumačenje odredbi ZOOP-a i ZMO-a, ali da sud nije vezan uz pravnu osnovu tužbe već je vezan uz činjenična utvrđenja u svakom predmetu te samostalno odlučuje koje materijalno pravo će primijeniti.

11. Kada je riječ o izdacima učinjenim na ime invalidske mirovine, tada se obveza tuženika određuje prema čl. 27. st. 2. i 3. ZOOP-a i ta obveza postoji samo ako postoji razlika između iznosa invalidske mirovine koja se isplaćuje i iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplati bila ozljeda na radu. U tom smislu na tužitelju je teret dokazivanja visine tužbenog zahtjeva, odnosno da postoji razlika između iznosa invalidske mirovine koju isplaćuje svom osiguraniku MO i pretpostavljenog iznosa mirovine koja bi bila isplaćena kada bi razlog isplate bila ozljeda na radu.

12. Prema tome, tužitelju ne pripada pravo na naknadu štete u visini cjelokupnog iznosa mirovine koju isplaćuje svojem osiguraniku, već štetu čini iznos eventualne razlike između isplaćene invalidske mirovine i pretpostavljene mirovine za slučaj ozljede na radu. Tužitelj je dostavio obračun isplaćenih invalidskih mirovina, dakle, izvršenih svih isplata, ali to ne dokazuje štetu koju je tužitelju dužan nadoknaditi tuženiku u smislu čl. 27. st. 2. i 3. ZOOP-a.

13. Stoga, valjalo je žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu te temeljem čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrditi pobijanu presudu suda prvog stupnja u dijelu pod st. I. izreke kojim je odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 9.377,66 eura sa pripadajućim zateznim kamatama, na ime naknade štete koju je tužitelj pretrpio isplatom svojem osiguraniku MO invalidske mirovine u razdoblju od 1. listopada 2016. do 28. veljače 2019.

14. Nadalje, pravilno je postupio sud prvog stupnja kada je prihvatio dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na naknadu štete koju je tužitelj pretrpio isplatom naknada za tjelesno oštećenje osiguranika MO, a koje je nastalo u predmetnoj prometnoj nesreći. S obzirom na to da odredbom članka 27. ZOOP-a nije uređeno pitanje naknade za tjelesno oštećenje, na navedenu naknadu treba primijeniti odredbe ZMO-a i to odredbe čl. 61., čl. 161. i čl. 164. ZMO-a. Budući da je tužitelj svojem osiguraniku isplatio naknadu za tjelesno oštećenje u iznosu od 1.559,92 eura, što među strankama nije sporno, a da je sud prvog stupnja sukladno provedenom kombiniranom sudsko medicinskom vještačenju utvrdio da je doprinos osiguranika tužitelja za nastalo tjelesno oštećenje iznosi 10%, s kojom ocjenom se slaže i ovaj sud drugog stupnja, pravilno je postupio sud prvog stupnja kada je u st. II. izreke pobijane presude naložio tuženiku naknaditi tužitelju iznos od 1.403,93 eura (1.559,92 eur umanjeno za 10% s osnova utvrđenog doprinosa osiguranika tužitelja). Tužitelju pripada i pravo na zateznu kamatu sukladno odredbi čl. 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23), kako je to, također, pravilno utvrdio i sud prvog stupnja.

15. Nadalje, pravilno je sud prvog stupnja sukladno odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a utvrdio da sukladno razmjernom uspjehu u sporu tuženik ima pravo na naknadu troška u razmjernom dijelu. Što se pak tiče odluke o visini troškova koji su priznati tuženiku valja reći kako sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka. S obzirom na to da tužiteljica i tuženik odluku glede visine troškova određeno ne pobijaju, to prvostupanjska odluka u pogledu visine dosuđenih troškova nije ispitivana.

16. Slijedom svega navedenog, valjalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbu tužitelja i tuženika kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu suda prvog stupnja u dijelu pod st. II i IV. izreke.

17. Budući da tuženik nije uspio u žalbenom postupku to mu nije priznat trošak sastavljanja žalbe (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

18. U ostalom, nepobijanom dijelu (st. III. izreke) presuda suda prvog stupnja nije ispitivana (čl. 365. st. 1. ZPP-a).

U Velikoj Gorici 22. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Tihana Cišper