Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-488/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Ivane Čačić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak- Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Šimi Tarašu, odvjetniku u Zadru, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnici Bojani Bogdan, odvjetnici u Splitu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-629/2025-4 od 31. listopada 2025., na sjednici vijeća održanoj 22. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se odbija žalba tuženika pa se presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-629/2025-4 od 31. listopada 2025. potvrđuje:

- u točci I. izreke u dijelu kojim je utvrđena ništetnom ugovorna odredba ugovora o kreditu broj 9012129905 od 29. studenog 2006. kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva i

- u točci II. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju 192,29 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 2. prosinca 2006. do isplate.

II. Djelomično se preinačuje presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P - 629/2025-4 od 31. listopada 2025. u točci I. izreke u dijelu kojim je utvrđena ništetnom odredba ugovora o kreditu broj 9012129905 od 29. studenog 2006. kojom je ugovorena naknada za osiguranje kredita na način da se odbija tužiteljev zahtjev za utvrđenje ništetnim te ugovorne odredbe i u točci II. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju 307,66 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 2. prosinca 2006. do isplate na način da se odbija tužiteljev zahtjev za isplatu tog iznosa.

r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženika izjavljena protiv odluke o troškovima postupka iz točke III. izreke presude Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-629/2025-4 od 31. listopada 2025. se djelomično odbija, a djelomično uvažava pa se ta točka izreke prvostupanjske presude:

- potvrđuje u dijelu kojim je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka od 1.098,78 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 31. listopada 2025. do isplate i

- preinačuje u dijelu kojim je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju troškove postupka od 1.666,67 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 31. listopada 2025. do isplate na način da se odbija tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u tom iznosu.

II. Nalaže se tužitelju u roku od 15 dana naknaditi tuženiku troškove žalben ih postupaka od 267,12 EUR.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalben ih postupka od 89,04 EUR.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom, u točci I. izreke, utvrđena djelomična ništetnost ugovora o kreditu broj 9012129905 od 29. studenog 2006. u dijelu u kojem se „uglavljuje naknada za obradu kreditnog zahtjeva i naknada za osiguranje kredita“. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju 499,95 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 2. prosinca 2006. do isplate, dok mu je točkom III. izreke naloženo naknaditi tužitelju troškove postupka od 2.765,45 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja te presude do isplate.

2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom u cijelosti pobija tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., i 70/2019., dalje ZPP koji se na ovaj postupak primjenjuje u skladu s člankom 107. stavkom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, „Narodne novine“ br. 80/2022., uz izuzetke iz članka 107. stavaka 2., 3. i 4. toga Zakona ) uz prijedlog da se prvostupanjska presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije uz naknadu troškova postupka tuženiku, podredno da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Traži i naknadu troškova sastavljanja žalbe od 156,25 EUR i sudske pristojbe na žalbu od 53,08 EUR.

3. Tužitelj nije odgovorio na žalbu.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet spora u žalbenoj fazi postupka je utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora o kreditu 9012129905 od 29. studenog 2006. u dijelu u kojem je među strankama u točci 11.3. trog ugovora ugovorena obveza tužitelja na plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2% u skladu s odgovarajućim aktom tuženika te kondikcijski zahtjev za povrat iznosa plaćenih na temelju tih nepoštenih ugovornih odredbi.

6. Na temelju činjenica koje među strankama nisu sporne i onih koje je utvrdio pregledavanjem isprava, provedenim financijskim vještačenjem i saslušanjem tužitelja, prvostupanjski je sud utvrdio sljedeće činjenično stanje:

- da je 29. studenog 2006. u [adresa] između tuženika kao banke i tužitelja kao korisnika kredita sklopljen potrošački ugovor o kreditu (za kupnju vozila) s ugovorenim iznosom kredita od 20.924,36 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja (isplate) kredita, uz redovnu kamatu od 5,10% godišnje, promjenjivu u skladu s odlukom tuženika, s rokom otplate od 84 mjeseca

- da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile obvezu tužitelja da tuženiku plati naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2% u skladu s odgovarajućom odlukom tuženika

- da iz ugovora o kreditu i ostalih isprava koje su prije i tijekom zaključenja ugovora bile dostupne tužitelju nije vidljivo od čega se sastoji naknada za obradu kreditnog zahtjeva i zašto je određena baš u ugovorenoj visini pa stoga tužitelj nije prije i li u trenutku sklapanja ugovora obaviješten o troškovima koji se tom naknadom podmiruju, odnosno o uslugama koje se njome plaćaju

- da sporne odredbe o jednokratnoj naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i za osiguranje kredita suprotno načelu savjesnosti i poštenja stvaraju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja kao potrošača

- da je tužitelj 1. prosinca 2006. platio tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1.448,79 kn /192,29 EUR[1] / kao kunskoj protuvrijednosti iznosa od 313,87 CHF

- da je tužitelj 1. prosinca 2006. platio tuženiku naknadu za osiguranje kredita u iznosu od 2.318,04 kn /307,66 EUR/ kao kunskoj protuvrijednosti iznosa od 502,18 CHF i

- da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 22. rujna 2020.

7. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski je sud sporne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i o naknadi za osiguranje kredita uz primjenu članka 81. stavka 1. (pravilno: 87. stavka 1.) tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/2003., dalje: ZZP/2003) utvrdio ništetnima te je obvezao tuženika vratiti tužitelju uplatu koja je učinjena na ime ispunjenja tih ništetnih ugovornih odredbi zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od prvog idućeg dana od dana plaćanja. Pritom je ocijenio neosnovanim prigovor zastare.

U odnosu na žalbu protiv odluke o ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i protiv odluke o isplati 192,29 EUR

8. Drugostupanjski je sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a ispitao pobijanu presudu u dijelu kojim je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o jednokratnoj naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju 192,29 EUR sa zateznim kamatama od 2. prosinca 2006., u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

8.1. Ispitujući pobijanu presudu u tom dijelu na taj način, ocjena je ovog suda da u njezinom donošenju nisu počinjene bitne povrede postupka na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

9. Pobijana presuda u tim dijelovima sadrži jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama iz kojih se može ispitati pa nije počinjena bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju se u žalbi sadržajno (opisno) poziva tuženik kada tvrdi da pobijana presuda nema razloga o odlučnim prigovorima tuženika.

9.1. Suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda u točci 18. obrazloženja sadrži jasne razloge zbog kojih je sud prvog stupnja, na temelju pojedinačne procjene ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, ocijenio da je riječ o netransparentnoj i nepoštenoj ugovornoj odredbi.

9.2. Činjenica da tuženik osporava ili problematizira pravna shvaćanja suda prvog stupnja o tome da je sporna ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nepoštena (i ništetna) ima značaj prigovora o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu s izrazom nezadovoljstva ocjenom provedenih dokaza i utvrđenim činjeničnim stanjem jer njima tuženik izražava shvaćanje da je u postupku drukčije trebalo utvrditi činjenice, ali, suprotno žalbenim navodima, nema značaj bitnih povreda postupka.

9.2.1. Činjenica da tuženik ocjenom dokaza odlučnim za odluku nije zadovoljan nema značaj bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a. Prema članku 8. ZPP- a, odlučne činjenice utvrđuje sud (ne stranke) i to prema svom uvjerenju, na osnovi savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, odnosno na temelju rezultata cjelokupnog postupka pri čemu je stečeno uvjerenje u odnosu na ocjenu provedenih dokaza dužan opravdati uvjerljivim i logičnim razlozima. Tako je i postupio prvostupanjski sud u pobijanoj presudi koja je donesena nakon svestrane rasprave i kontradiktornog postupka. Osim toga, sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze pa postupanjem po toj ovlasti, odnosno time što tuženik ocjenom dokaza odlučnim za odluku nije zadovoljan i smatra da je iz provedenih dokaza istinitim trebalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje odlučnog i istinitog (da sporna ugovorna odredba nije nepoštena), sud prvog stupnja nije povrijedio niti jedno žaliteljevo pravo. Isto tako, to što su u postupku činjenice utvrđene tako da su na temelju njih tuženikovi prigovori ocijenjeni neosnovanim ne može dobiti značaj neke postupovne povrede. Zbog toga će te osnovanost tih žalbenih navoda biti ispitivana prilikom ocjene postojanja žalbenih osnova pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

10. Činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda koja se odnose na jednokratnu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i zaključak o njezinoj nepoštenosti i ništetnosti prihvaća i ovaj sud te isti nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tuženika kojima isti u biti ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka i daje svoju ocjenu činjeničnih utvrđenja, suprotno pravilnim utvrđenjima prvostupanjskog suda. Prvostupanjski je sud ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu te je na temelju nespornih činjenica, kao i onih utvrđenih na temelju pregledavanja isprava, nalaza i mišljenja vještaka te saslušanja tužitelja i njihove pravilne ocjene (članak 8. ZPP-a), potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje. Najprije, s obzirom na to da je riječ o unaprijed formuliranom ugovoru, vrijedi zakonska presumpcija iz članka 81. stavka 2. ZZP/2003 o tome da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nisu vodili pojedinačni pregovori. Iz iskaza tužitelja ne proizlazi drukčije pa ta zakonska presumpcija nije dovedena u pitanje. Činjenica da je tužitelju bilo poznato da ugovora naknadu, ne znači da je o toj naknadi prethodno pregovarao i da je ta odredba rezultat pregovora među ugovornim stranama.

11. Pravilno tuženik u žalbi tvrdi da je ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi za obradu kredita sadržana u točci 11.3. ugovora o kreditu u pogledu visine tužiteljeve obveze jasno i razumljivo sastavljena. Ta je odredba omogućavala tužitelju da, postupajući s pažnjom prosječnog potrošača, precizno procijeni visinu svoje obveze ugovorene tom odredbom (1,50% od iznosa kredita). Zbog toga pravilno tuženik u žalbi tvrdi da je ispunjen zahtjev formalne transparentnosti iz članka 85. ZZP/2003. Međutim, da bi zahtjev materijalne transparentnosti (imanentan članku 85. ZZP/2003) bio ispunjen, uvjet je da je tužitelju doista bilo omogućeno da procijeni financijske posljedice koje za njega proizlaze iz toga, shvati prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj ugovornoj odredbi te provjeri da ne postoji preklapanje različitih troškova koji se predviđaju u ugovoru ili usluga za koje se ti troškovi plaćaju.

12. Imajući na umu da ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ne definira glavni predmet obveze tužitelja te da je riječ o odredbi bez koje sporni ugovor o kreditu može nastaviti obvezivati stranke, neosnovani su žalbeni navodi da je riječ o ugovornoj odredbi koja ne podliježe testu poštenosti iz članka 84. ZZP/2003.

13. Stoga je sud prvog stupnja pravilno postupio kada je u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZPP/2003 u okviru ocjene poštenosti ugovorne odredbe ispitao moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Pritom je imao na umu okolnosti propisane u članku 83. ZZP-a te je pravilno zaključio da prilikom unošenja u ugovor odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva tuženik nije poštovao zahtjev dobre vjere. Imajući na umu da ugovaranje naknade za obradu kreditnog zahtjeva, iako nije bilo zabranjeno, nije bilo predviđeno tada važećim kogentnim ili dispozitivnim odredbama članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/2005., dalje: ZOO /2005) niti Zakona o bankama („Narodne novine“ br. 84/02. i 141/06.), pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je ugovaranje odredbe o naknadi prilikom korištenja kredita nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu. Zbog toga je i prema pravnom shvaćanju ovog suda riječ o ugovornoj odredbi koja stvara značajniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača (tužitelja) jer dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima, neovisno o kvantitativnom ekonomskom ocjenjivanju koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1,50% iznosa kredita).

14. Isto tako, prema pravnom shvaćanju drugostupanjskog suda, nepoznati troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu koja ovisi o visini odobrenog kredita nisu samorazumljivi to tim više što ne proizlazi da su postojale okolnosti koje upućuju na posebnosti ili individualizaciju predmetnog tipskog ugovora o kreditu koje bi opravdavale troškove njegove obrade. Zbog toga je tuženik ugovornom odredbom iz članka 11.3. ugovora o kreditu de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/2003 (ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju) da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 1,50% njegove visine. Stoga se može zaključiti da su (nepoznati) troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni kako u odnosu na postojanje troškova tako i u odnosu na visinu u kojoj su eventualno stvarno nastali posebno kad se uzme u obzir učinak ostalih odredbi ugovora o kreditu prema kojima je, neovisno o naknadi ugovorenoj u točci 11.3. tog ugovora, tužitelj preuzeo i dodatnu obvezu snošenja troškova osiguranja kredita, troškova javnobilježničke potvrde ugovora, troškove naknadnog izdavanja njegovih pisanih otpravaka i druge troškove. U danim okolnostima ne može se uzeti da je tužitelju najkasnije prilikom sklapanja ugovora bilo omogućeno da shvati prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj ugovornoj odredbi te provjeri da ne postoji preklapanje različitih troškova koji se predviđaju u ugovoru. To utječe, i prema prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Zbog toga je prvostupanjski sud pravilno primijenio članak 81. stavak 1. ZZP/2003 kada je tu odredbu ocijenio nepoštenom.

15. Odredbom članka 87. stavka 1. ZZP/2003 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna pa je pravilno sud prvog stupnja odredbu članka 11.3. ugovora o kreditu u točci I. izreke prvostupanjske presude pravilno utvrdio ništetnom. Zbog toga je uz primjenu članka 368. stavka 1. ZZP/2003 odbijena žalba tuženika i potvrđena je točka I. izreke prvostupanjske presude u dijelu koji se odnosi na jednokratnu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva.

16. Nalog tuženiku da vratiti tužitelju iznos plaćen na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita u iznosu koji je pravilno utvrđen financijskim vještačenjem (i u žalbi nije osporavan), sa zateznim kamatama od prvog dan nakon dana kad je taj iznos primio do dana vraćanja temelji se na pravilnoj primjeni članaka 1111. i 1115. ZOO/2005.

16.1. Imajući na umu da je razlog ništetnosti predmetne ugovorne odredbe koju je unaprijed sastavio tuženik i o kojima se nije pojedinačno pregovaralo njezina nepoštenost (jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja stvara značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja) tužitelju uz primjenu odredbe članka 1115. ZOO/2005 na iznos plaćen na temelju te ugovorne odredbe pripadaju zatezne kamate od dana kada ga je tuženik stekao.

17. Pravilno je sud prvog stupnja odbio tuženikov prigovor zastare kondikcijskog zahtjeva. Riječ je o potraživanju koje zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina, s time da zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući na umu da je zahtjev za isplatu podnesen 22. rujna 2022., prije nego što je odluka iz stavka I. izreke prvostupanjske presude o ništetnosti ugovorne odredbe o jednokratnoj naknadi za obradu kreditnog zahtjeva postala pravomoćna, u trenutku podnošenja tog zahtjeva petogodišnji zastarni rok nije bio protekao.

18. Iz razloga navedenih u točkama 8. do 17. ovog obrazloženja, uz primjenu članka 368. stavaka 1. ZPP-a odbijena je žalba tuženika i potvrđene su točka I. izreke prvostupanjske presude u dijelu kojim je utvrđena ništetnom ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i točka II. izreke prvostupanjske presude u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 192,29 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 2. prosinca 2006. do isplate.

U odnosu na žalbu protiv odluke o ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za osiguranje kredita i protiv odluke o isplati 307,66 EUR

19. Drugostupanjski je sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a ispitao pobijanu presudu u dijelu kojim je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o naknadi za osiguranje kredita i u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju 307,66 EUR sa zateznim kamatama od 2. prosinca 2006., u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

20. Ispitujući pobijanu presudu u tom dijelu na taj način, ocjena je ovog suda da u njezinom donošenju nisu počinjene bitne povrede postupka na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

21. Osnovano, međutim, tužitelj u žalbi tvrdi da ni u ovom ponovljenom postupku nije uklonjena bitna povreda iz članaka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a koja je ustanovljena rješenjem drugostupanjskog suda poslovni broj Gž-258/2025-2 od 12. ožujka 2025. kojim su ukinute točke II., III. i IV. prvostupanjske presude poslovni broj P -1584/2020- 27 od 4. veljače 2025. i predmet je vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. To stoga što u odnosu na odluku o ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za osiguranje i o povratu iznosa plaćenog na temelju te ugovorne odredbe nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama pa se prvostupanjska presuda u tom dijelu ne može ispitati.

22. Iako je sud prvog stupnja u točci 18. obrazloženja pobijane presude dao razloge zbog kojih je nakon pojedinačne procjene ugovorne odredbe o jednokratnoj naknadi za obradu kreditnog zahtjeva utvrdio da je riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi, obrazloženje prvostupanjske presude ne sadrži nikakvih razloga iz kojih bi proizlazilo da je provedena pojedinačna ocjena poštenosti ugovorne odredbe o naknadi za osiguranje kredita. Zbog toga odluka prvostupanjskog suda o nepoštenosti ugovorne odredbe o naknadi za osiguranje ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. Iz razloga koji su općenito navedeni za obje sporne ugovorne odredbe bi proizlazilo da je sud prvog stupnja o nepoštenosti ugovorne odredbe o naknadi za osiguranje kredita zaključio na temelju utvrđenja da tužitelj koji je potrošač nije bio informiran o tome na što se predmetna ugovorna odredba odnosi i koji se konkretno troškovi njome podmiruju. To je utvrđenje suprotno ispravama koje su u spisu. Naime, iz ugovora o kreditu proizlazi da je riječ o naknadi za osiguranje kredita koja se plaća u skladu s odgovarajućom odlukom tuženika.

23. Unatoč počinjenoj bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, ispunjeni su uvjeti za donošenje presude kojim se prvostupanjska presuda u tom dijelu preinačuje (članak 373.a stavak 3. ZPP-a).

24. Kad je riječ o pitanju je li određena ugovorna odredba nepoštena, članak 83. ZZP/2003 predviđa da se nepoštenost ugovorne odredbe procjenjuje tako da se u obzir uzimaju priroda robe ili usluga na koje se ugovor odnosi u vrijeme kada je sklopljen, sve popratne okolnosti sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora ili nekog drugog ugovora o kojem on ovisi. To znači da se prilikom ocjene eventualne nepoštenosti ugovorne odredbe o naknadi za osiguranje kredita odluka o kvalifikaciji te ugovorne odredbe donosi s obzirom na okolnosti sklapanja ugovora o kreditu. U tu svrhu, i transparentnost te odredbe, kako se zahtijeva člankom 85. ZZP/2003, predstavlja kriterij koji treba uzeti u obzir prilikom ocjene nepoštenosti navedene odredbe, a osobito moguće ugovorne neravnoteže koju ona stvara. U tom pogledu, također je potrebno odvagnuti iznos dodatnih troškova nastalih kupnjom usluge osiguranja i iznos odobrenog zajma, uzimajući u obzir i sve troškove povezane s ugovorom o kreditu o kojem je riječ. Naime, kad kvantitativna gospodarska ocjena upućuje na znatniju neravnotežu, ona se može utvrditi bez potrebe ispitivanja drugih elemenata. U slučaju ugovora o kreditu, do takvog se utvrđenja osobito može doći ako usluge pružene u zamjenu za troškove nisu razumno obuhvaćene uslugama pruženima u okviru sklapanja ili upravljanja tim ugovorom ili ako su iznosi koje snosi potrošač na temelju odobravanja i upravljanja kreditom očito neproporcionalni u odnosu na pozajmljeni iznos.

25. Iz odredbe članka 11.3. ugovora o kreditu proizlazi da je obveza tužitelja na plaćanje naknade za osiguranje jasno i razumljivo sastavljena. Tom je odredbom ugovorena obveza tužitelja da plati naknadu za osiguranje kredita u visini 2% u skladu s odgovarajućom odlukom banke. Iz te odluke banke koja je bila objavljena i dostupna tužitelju proizlazi da se ta naknada koja je premija za osiguranje potraživanja iz kredita za kupnju motornih vozila plaća na glavnicu uvećanu za 20%. Odredba ugovora o kreditu o naknadi za osiguranje kredita i odluke banke na koju ta ugovorna odredba upućuje, omogućavale su tužitelju da, postupajući s pažnjom prosječnog potrošača, precizno procijeni visinu obveze koja iz toga za njega proizlazi. Drugim riječima, tužitelj je prilikom sklapanja ugovora bio pravilno informiran o visini naknade za osiguranje kredita koja mu je naplaćena u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 502,18 CHF, s obzirom na to da 2% glavnice kredita od 20.924,36 CHF uvećane za 20% (25.109,23 CHF) iznosi upravo 502,18 CHF (2% od 25.109,23 CHF = 502,18 CHF). Isto, tako imajući na umu da iz samog ugovora o kreditu jasno proizlazi da je riječ o naknadi za osiguranje kredita, očito je da je tužitelju bilo doista omogućeno da procijeni financijske posljedice koje za njega proizlaze iz toga te da, u okviru toga, shvati prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj ugovornoj odredbi i provjeri da ne postoji preklapanje različitih troškova koji se predviđaju u ugovoru ili usluga za koje se ti troškovi plaćaju. Posebno, ta je ugovorna odredba omogućila tužitelju da, pod pretpostavkom da je, u odnosu na informacije koje su mu bile dostupne o visini i svrsi predmetne naknade, postupio s pažnjom prosječnog potrošača koji postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, shvati kako za plaćenu naknadu za osiguranje kredita kao protučinidbu ugovara dodatnu uslugu osiguranja otplate kredita. Zbog toga je, suprotno pravnom shvaćanju prvostupanjskog suda, zahtjev materijalne transparentnosti ugovorne obveze na plaćanje naknade za osiguranje (imanentan članku 85. ZZP/2003) bio ispunjen.

25.1. Osiguranje otplate kredita je usluga osiguranja koja je vezana uz glavni financijski proizvod – kredit, a svrha mu je osiguranje podmirenja kreditnih obveza dužnika u slučaju njegove nemogućnosti uredne otplate dugovanja nastale u određenim slučajevima koji su definirani ugovorom o osiguranju (npr. gubitak posla, dulje bolovanje i dr.).

25.2. Imajući na umu da je riječ o ugovoru u kojem je rok otplate kredita uvećanog za redovnu kamatu 84 mjeseca, jednokratna naknada za osiguranje otplate kredita kroz sedmogodišnje vrijeme njegova trajanja u iznosu od 2% glavnice kredita uvećane za 20%, prema shvaćanju ovog suda nije očito neproporcionalna u odnosu na pozajmljeni iznos.

25.3. Naposljetku, usluga osiguranja pružena u zamjenu za trošak naknade za to osiguranje nije obuhvaćana drugim uslugama pruženima u okviru sklapanja ili upravljanja tim ugovorom niti se drugi troškovi koje je tužitelj bio u obvezi platiti na temelju tog ugovora mogu razumno dovesti u vezu s uslugom za osiguranje kredita. To još više vrijedi u okolnostima ovog predmeta u kojem je utvrđena ništetnom ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi za obradu kreditnog zahtjeva.

26. Imajući na umu razloge navedene u točkama 24. do 25.3. ovog obrazloženja, ocjena je ovog suda da ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori i kojom se tužitelj obvezao platiti tuženiku jednokratnu naknadu za osiguranje kredita kao protučinidbu za dodatnu uslugu osiguranja otplate kredita u v isini od 2% glavnice kredita uvećane za 20% za sedmogodišnje razdoblje otplate kredita, nije ugovorna odredba koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja stvara značajniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača . Zbog toga je sud prvog stupnja pogrešno primijenio članke 81. stavak 1. i 87. stavak 1. ZZP/2003 kada je tu odredbu ocijenio nepoštenom i ništetnom i naložio tuženiku vratiti tužitelju iznos od 307,66 EUR plaćen na temelju te ugovorne odredbe pa su uz primjenu članka 373.a stavka 3. ZPP-a preinačene točka I. izreke prvostupanjske presude u dijelu u kojem je ta ugovorna odredba utvrđena ništetnom na način da je tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti u tom dijelu odbijen i točka II. izreke u dijelu kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju 307,66 EUR sa zateznim kamatama od 2. prosinca 2006. do isplate na način da je zahtjev za isplatu tog iznosa odbijen.

27. Odlučujući o troškovima cijelog postupka (članak 166. stavak 2. ZPP -a), drugostupanjski je sud imao na umu da je tužitelj uspio u parnici sa zahtjevom za isplatu iznosa od 2.859,29 EUR s pripadajućim zateznim kamatama koji mu je dosuđen pravomoćnom presudom prvostupanjskog suda poslovni broj P-1584/2020-27 od 4. veljače 2025., sa zahtjevom za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o jednokratnoj naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i sa zahtjevom za isplatu iznosa od 192,29 EUR, dok sa zahtjevom za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za osiguranje i sa zahtjevom za isplatu iznosa od 307,66 EUR nije uspio, odnosno u tim je dijelovima u parnici uspio tuženik. Uzimajući u obzir kvalitativan i kvantitativan uspjeh stranaka u sporu, ocjena je ovog suda da je tužitelj u parnicu uspio u omjeru od 2/3 dijela, dok je u dijelu od 1/3 uspio tuženik. Zbog toga, u skladu s člankom 154. stavkom 2. ZPP -a, tužitelju, kao stranci koja je u većem omjeru uspjela u sporu, pripada naknada 1/3 troškova zastupanja potrebnih za svrhovito vođenje prvostupanjskog postupka (2/3 - 1/3=1/3). Prilikom odnošenja odluke prvostupanjskog suda o tome da su tužitelju nastali troškovi zastupanja od 2.500,00 EUR nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti. Imajući na umu da na pravilnu primjenu članka 155. ZPP-a drugostupanjski sud u skladu s člankom 365. stavkom 1. ZPP-a ne pazi po službenoj dužnosti, a žalitelj u žalbi tek paušalno prigovara primjeni tog propisa ne navodeći pritom o kojim je točno troškovima (pogrešno ocijenjenim podnescima) tužitelja riječ, odluka o visini troškova zastupanja tužitelja od 2.500,00 EUR žalbom nije dovedena u sumnju. Zbog toga tužitelju, uz pravilnu primjenu članka 154. stavka 2. ZPP-a pripada naknada troškova zastupanja u visini od 833,33 EUR. Tome treba dodati predujmljene troškove vještačenja od 265,45 EUR pa tužitelju ukupno pripada naknada troškova prvostupanjskog postupka od 1.098,78 EUR. Zbog toga je žalba tuženika djelomično odbijena i potvrđena je točka III. izreke prvostupanjske presude (članak 380. točka 2. ZPP -a) u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka u tom iznosu dok je u odnosu na zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u preostalom iznosu od 1.666,67 EUR preinačena odluka o troškovima postupka i taj je zahtjev odbijen (članak 380. točka 3. ZPP-a).

28. Tuženiku koji je sa žalbom protiv presude P-1584/2020-27 od 4. veljače 2025. uspio u cijelosti pripada naknada troškova sastavljanja te žalbe u iznosu od 125,00 EUR (vps. za žalbu 499,95 EUR, Tbr. 10. stavak 4., Tbr. 46. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, „Narodne novine“ br. 138/2023. i 107/2025., dalje: OT) i naknada troškova plaćene sudske pristojbe na tu žalbu u iznosu od 53,08 EUR. Tuženiku koji je u ponovljenom žalbenom postupku uspio u omjeru od 50% u tom je omjeru dosuđena naknada troškova sastavljanja žalbe (125,00 EUR x 50% = 62,50 EUR) i naknada troškova plaćene sudske pristojbe za žalbu (53,08 EUR x 50% = 26,54 EUR) dok je s ostatkom zatraženih troškova u ponovljenom žalbenom postupku tuženik odbijen.

U Varaždinu 22. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer