Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-383/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Kučić kao predsjednice vijeća te Veljka Kučekovića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Vesne Rep kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice SK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćniku Frani Bazini, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćnici Mariji Vujasin, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6468/2024-14 od 29. siječnja 2026., na nejavnoj sjednici vijeća održanoj 22. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e  i  r i j e š i o  j e

I. Odbijaju se žalbe stranaka kao neosnovane i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6468/2024-14 od 29. siječnja 2026.

II. Odbija se tužiteljičin zahtjev za naknadu parničnog troška drugostupanjskog postupka u iznosu od 91,40 EUR (devedeset jedan euro i četrdeset centi).

III. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška drugostupanjskog postupka u iznosu od 365,59 EUR (tristo šezdeset pet eura i pedeset devet centi).

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:

«I Utvrđuje se ništetnom odredba članka 6. Ugovora o kreditu broj 5140060242 - 63000110169/2005 od 21. lipnja 2005. zaključenog između tužiteljice i prednika tuženika kao kreditora koja glasi „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,00 (jedan) % jednokratno, unaprijed.“,

II Nalaže se tuženiku platiti tužiteljici 377,34 eura te zatezne kamate koje teku na taj iznos od 30. lipnja 2005. do 31. prosinca 2007. po stopi iz čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB - a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku platiti tužiteljici parnične troškove u iznosu od 928,09 eura sa zateznim kamatama koje teku od 29. siječnja 2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope ko ju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, u roku 15 dana.»

2. Protiv presude žale se obje stranke.

2.1. Tužiteljica se žali protiv dijela prvostupanjske presude kojim je odlučeno o parničnom trošku zbog žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. (pročišćeni tekst), 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje: ZPP) i predlaže da se pobijani dio presude preinači.

2.2. Tuženik se žali zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. ZPP-a i predlaže da se pobijana presuda preinači, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

4. Žalbe nisu osnovane.

5. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pobijana presuda je valjano obrazložena i neproturječna te se može ispitati pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a, a niti koja od drugih bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju članka 365. stavak 2. ZPP-a.

6. Prvostupanjski sud je utvrdio da je između stranaka nesporno da su tužiteljica kao korisnica kredita i prednik tuženika Slavonska banka d.d. kao kreditor 21. lipnja 2005. sklopili Ugovor o kreditu broj 5140060242-63000110169/2005 (dalje: Ugovor o kreditu) kojim je u članku 6. stavak 1. ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,00 (jedan) % jednokratno, unaprijed.

6.1. Tužiteljica u tužbi tvrdi da je tuženik nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovornu odredbu o plaćanju naknade za obavljanje bankarskih usluga pa tužbenim zahtjevom traži da se utvrdi ništetnom sporna odredba sadržana u članku 6. stavak 1. Ugovora o kreditu te da se naloži tuženiku da joj isplati tu naknadu koju je stekao bez osnove u iznosu od 377,34 eura, sa zateznim kamatama počev od dana kada je ista naplaćena.

6.2. Člankom 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03.; dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, stavkom 2. istog članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, a stavkom 4. istog članka propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

6.3. Člankom 84. ZZP-a je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, a člankom 87. stavak 1. ZZP-a je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

6.4. Prvostupanjski sud je na temelju provedenog dokaznog postupka utvrdio da je tuženik sastavio Ugovor o kreditu na standardiziranom, unaprijed pripremljenom obrascu i da tužiteljica nije mogla utjecati na odredbu o visini naknade. Po ocjeni prvostupanjskog suda sporna ugovorna odredba nije jasna jer nije jasno i određeno navedeno na što se troškovi odobravanja i obrade kredita odnose, a tužiteljica ni na koji način nije mogla utjecati na samo ugovaranje naknade i na njezinu visinu, što je dovelo do neravnoteže u odnosima između ugovornih stranaka. Stoga je prvostupanjski sud utvrdio da je sporna ugovorna odredba ništetna.

6.5. Tuženik se žali navodeći u žalbi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da sporna ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice.

6.6. Prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP-a u okviru ocjene poštenosti sporne ugovorne odredbe ispitao moguće postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu tužiteljice.

6.7. U okviru ocjene poštenosti potrebno je ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

6.8. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

6.9. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi tužiteljica prihvatila takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da sama ugovorna odredba članka 6. stavak 1. Ugovora o kreditu ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se naknada odnosi, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

7. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1,00 % od iznosa kredita). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

7.1. Odredbe članaka 1065. do 1071. tada važećeg Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 53/1991., 73/1991., 3/1994., 111/1993., 107/1995., 7/1996., 91/1996., 112/1999., 88/2001., 35/2005.; dalje: ZOO/91) ne predviđaju plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama ("Narodne novine" br. 84/02.). Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP-a o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

7.2. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP-a ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

7.3. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu koja ovisi o visini odobrenog kredita nisu samorazumljivi.

7.4. Zbog toga se može zaključiti da su (nepoznati) troškovi koji su na ovaj način prebačeni na tužiteljicu nerazmjerni kako u odnosu na postojanje troškova tako i u odnosu na visinu u kojoj su eventualno stvarno nastali posebno kad se uzme u obzir učinak ostalih odredbi Ugovora o kreditu prema kojima je, neovisno o naknadi ugovorenoj u članku 6. stavak 1. Ugovora o kreditu, tužiteljica preuzela i dodatnu obvezu snošenja javnobilježničke ovjere ugovora. U danim okolnostima ne može se uzeti da je tužiteljici najkasnije prilikom sklapanja ugovora bilo omogućeno da shvati prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj ugovornoj odredbi te provjeri da ne postoji preklapanje različitih troškova koji se predviđaju u ugovoru.

7.5. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točka 3. ZZP-a i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužiteljicu člankom 6. stavak 1. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obvezna koja ima učinak da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točka 3. ZZP -a da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 1,00% njegove visine, utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužiteljice i stvara na njezinu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

7.6. Odredbom članka 87. stavka 1. ZZP-a propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna pa je pravilno prvostupanjski sud spornu ugovornu odredbu utvrdio ništetnom i na temelju članaka 210. stavka 1. ZOO/91 naložio tuženiku vraćanje iznosa plaćenog na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbe iz članka 6. stavka 1. Ugovora o kreditu u iznosu koji je iznos utvrđen u postupku i u žalbi nije osporavan .

7.7. Tuženik se nadalje žali zbog toga što su tužitelj ici na dosuđeni iznos dosuđene zatezne kamate od dana plaćanja sporne naknade pojedinih rata otplate kredita. Međutim, prvostupanjski sud je tu pravilno primijenio odredbu članka 1115. ZOO -a kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik je kao pravna osoba koja obavlja bankarske poslove morao znati da su sporne ugovorne odredbe ništetne već prilikom sklapanja predmetnog ugovora pa je stoga prvostupanjski sud pravilno ocijenio da je tuženik nepošteni stjecatelj i pravilno mu je naložio da tužitelj ici plati zatezne kamate od dana stjecanja.

7.8. Nadalje, pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kad je odbio tuženikov prigovor zastare. Pritom se pravilno pozvao na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su - IV-47/2020-2) prema kojem zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući na umu da je zahtjev za isplatu podnesen 30. listopada 2024., prije nego što je odluka iz stavka I. izreke prvostupanjske presude postala pravomoćna, u trenutku podnošenja tog zahtjeva petogodišnji zastarni rok nije bio protekao.

7.9. Zbog tih razloga je tuženikova žalba primjenom članka 368. stavak 1. ZPP-a odbijena kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

8. Tužiteljica se žali protiv dijela prvostupanjske presude kojim je odlučeno o troškovima postupka. U žalbi navodi da joj nije priznat trošak sastava podneska od 20. ožujka 2025. kojim se je očitovala na navode odgovora na tužbu. Smatra da je taj podnesak bio potreban za vođenje parnice. Prvostupanjski sud je tužiteljici odbio dosuditi trošak podneska od 20. ožujka 2025. uz obrazloženje da isti nije bio nužan za odluku jer se u njemu ponavljaju pravna shvaćanja koja su opće poznata. Člankom 155. stavak 1. ZPP-a je propisano da će sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti, osobito vodeći računa o pravilima ovoga Zakona koja za pripremanje glavne rasprave određuju upućivanje podnesaka i jedno pripremno ročište te jedno ročište za glavnu raspravu. Budući da je tužiteljica u podnesku od 20. ožujka 2025. iznosila svoje pravne stavove uz kraće osvrte na činjenično stanje, a što je sve mogla iznijeti i na pripremnom ročištu, i ovaj sud nalazi da taj podnesak nije bio potreban za vođenje parnice u smislu članka 155. stavak 1. ZPP-a pa stoga tužiteljičina žalba nije osnovana zbog čega je odbijena primjenom članka 380. točka 2. ZPP-a.

8.1. Kako žalbe stranaka nisu osnovane, odgovarajućom primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a su odbijeni njihovi zahtjevi za naknadu parničnog troška drugostupanjskog postupka i to tužiteljičin zahtjev u iznosu od 91,40 eura i tuženikov zahtjev u iznosu od 365,59 eura.

Koprivnica, 22. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Tatjana Kučić