Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž R-114/2025-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sutkinja Marije Šimičić predsjednice vijeća, Sonje Meštrović članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Mirjane Rubić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik AE, OIB: [osobni identifikacijski broj], odvjetnik iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Jurica Borojević i Domagoj Jugović iz Nove Gradiške, protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstva unutarnjih poslova, OIB: 52634238587, koja je zastupana po Općinskom državnom odvjetništvu u Rijeci, Građansko-upravnom odjelu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskoga suda u Rijeci poslovni broj Pr-3221/2021-35 od 3. veljače 2025., u sjednici vijeća održanoj 22. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskoga suda u Rijeci poslovni broj Pr-3221/2021-35 od 3. veljače 2025., u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke koji je tuženica obvezana na isplatu iznosa od 28.280,46 eura i na isplatu troškova postupku u iznosu od 7.875,00 eura, kao i u dijelu pod točkom III. izreke, kojim je odbijen zahtjev tuženice za naknadu troškova postupka u iznosu od 4.500,00 eura.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici da isplati tužitelju razliku plaće u iznosu od 28.280,46 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, osim u dijelu zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak sadržanih u zahtjevu za isplatu zateznih kamata na bruto iznos, kao i da isplati tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 7.875,00 eura sa zateznom kamatom od dana presuđenja (3. veljače 2025.) pa do isplate, sve u roku od 15 dana, dok je odbijen zahtjev tužitelja u preostalom dijelu, iznad 7.875,00 eura, a do zatraženih 8.750,00 eura, kao neosnovan (točka I. izreke). Nadalje je tom presudom odbijen tužbeni zahtjev za više zatraženu zateznu kamatu na pojedinačne iznose glavnica i troškove postupka od 30. prosinca 2023. do isplate, kao i za isplatu zatezne kamate za 15. dan u mjesecu za iznose dosuđene pod točkom I. izreke, kao i u dijelu kojim se zahtjeva da se dosudi da je tuženica dužna platiti iznose iz točke I. izreke - «pod prijetnjom ovrhe» (točka II. izreke). Ista tako je tom presudom odbijen zahtjev tuženice za naknadu troška postupka u iznosu od 4.500,00 eura u cijelosti, kao neosnovan (točka III. izreke).

2. Protiv te presude žali se tuženica zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., 146/25., dalje: ZPP), s prijedlogom da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu shodno žalbenim navodima, podredno da se prvostupanjska presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.1. U odgovoru na žalbu tužitelj je osporio sve žalbene razloge kao neosnovane te predložio da se žalba odbije.

2.2. Žalba tuženice nije osnovana.

3. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

3.1. Neosnovano tuženica prigovara da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, jer pobijana presuda sadrži jasne i određene razloge o odlučnim činjenicama i nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a ne postoji ni proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

3.2. Nije ostvaren ni razlog žalbe pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sporne odlučne činjenice prvostupanjski sud pravilno utvrdio i raspravio u smislu odredbe članka 8. ZPP-a.

4. Predmet ovog spora je isplata razlike plaće po osnovi rada tužitelja kao policijskog službenika od siječnja 2016. do prosinca 2018., u vezi s radom tužitelja tijekom službenih višednevnih plovidbi.

5. Prvostupanjski je sud na temelju provedenih dokaza utvrdio da je tuženica u obvezi isplatiti tužitelju uvećani dio plaće za obavljeni prekovremeni rad, rad noću, subotom, nedjeljom i blagdanom, u smislu odredbi Zakona o radu (»Narodne novine«, broj 93/14., 127/17., 98/19., 151/22. i 64/23., dalje: ZR/14.), i članka 33. stavka 2. i 3. Zakona o policiji (»Narodne novine«, broj 34/11., 130/12., 89/14., 151/14., 33/15., 121/16., 66/19., 155/23.), i to na način što je od 24 sata boravka tužitelja na brodu kod višednevnih plovidbi izuzeto osam sati na ime dnevnog odmora.

6. Pravilno je postupio prvostupanjski sud kada je donio pobijanu odluku kojom je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja, i to nakon što je utvrdio:

- da je tužitelj u utuženom razdoblju bio zaposlen u Policijskoj upravi Primorsko- goranskoj, Postaji pomorske policije, na radnom mjestu policijski službenik,

- da je tužitelj radio kao policijski službenik na višednevnim plovidbama po nalogu i uputi poslodavca,

- da rad tužitelja tijekom višednevne plovidbe nije bio organiziran u smjenama,

- da je tužitelj tijekom višednevnih plovidbi 24 sata boravio na brodu poslodavca.

- da je tuženica tužitelju isplatila naknadu za pasivno dežurstvo, a ne za prekovremeni rad,

- da je visina zahtjeva utvrđena na temelju provedenoga financijskog vještačenja.

7. Na temelju tako utvrđenoga činjeničnog stanja prvostupanjski sud prihvatio je tužbeni zahtjev, pri čemu je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka prema kojem se u situaciji kada je tužitelj boravio više dana na brodu po 24 sata, obračun vrši na način da se obračunava osam sati redovnog rada, osam sati prekovremenog rada i osam sati dnevnog odmora, slijedom čega proizlazi da bi tužitelj u utuženom razdoblju po osnovi prekovremenog rada, rada noću, subotom, nedjeljom i blagdanom ostvario naknadu u ukupnom bruto iznosu od 28.280,46 eura, pa mu je taj iznos sud dosudio skupa s pripadajućim kamatama od dospijeća do isplate točno određenoga mjesečnog iznosa za utuženo razdoblje.

8. Navedena utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda u cijelosti prihvaća i ovaj sud, s time što ni žalbenim razlozima tužene nisu dovedeni u sumnju.

8.1. Prema odredbi članka 94. ZR-a za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koje je zakonom određeno da se ne radi, radnik ima pravo na povećanu plaću, dok je u članku 61. stavku 1. ZR-a određeno da puno radno vrijeme ne smije biti duže od 40 sati tjedno.

8.2. Za navesti je da Direktiva 2003-88/EZ Europskog parlamenta i vijeća od 4. studenog 2003. o određenim vidovima organizacije radnog vremena (u daljnjem tekstu: Direktiva) u članku 2. točki 1. i 2. definira radno vrijeme kao vremensko razdoblje u kojem radnik radi, stoji na raspolaganju poslodavcu i obavlja svoje poslove i zadatke u skladu s nacionalnim propisima i/ili praksom, a vrijeme odmora definira kao vremensko razdoblje koje nije radno vrijeme.

8.3. Međutim, direktive se ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već ih je potrebno implementirati, pri čemu proizlazi da u utuženom razdoblju Republika Hrvatska nije implementirala navedenu Direktivu, ali je Sud EU uveo u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice, a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

8.4. Stoga je za istaći da je člankom 1. stavkom 2. Direktive propisano kako se ona primjenjuje na sve sektore djelatnosti, kako javne tako i privatne, u smislu članka 2. Direktive 89/391/EEZ od 12. lipnja 1989., a članak 2. stavak 2. Direktive 89/391/EEZ, određuje da se ta Direktiva ne primjenjuje kod obilježja svojstvenih određenim specifičnim aktivnostima u sektoru državne uprave, kao što su oružane snage ili policija, ili na neke posebne aktivnosti u poslovima zaštite građana s kojima je u direktnoj suprotnosti. Ta odredba u nastavku određuje i da je u tom posebnom slučaju potrebno u najvećoj mogućoj mjeri osigurati sigurnost i zdravlje radnika s obzirom na svrhu ove Direktive, što po ocjeni ovoga drugostupanjskog suda znači da se dosegnute tekovine navedenih Direktiva imaju posredno (kroz primjenu načela) primijeniti i u ovdje. Ako tužitelj radi i boravi više dana 24 sata na brodu, ako mu se ne osigurava neprekinuti osmosatni odmor, ako na brodu nema dovoljno članova posade, ako mu se ne isplaćuju naknade posebnih dodataka s naslova sati provedenih na brodu, a koji nisu „efektivno radno vrijeme“, nedvojbeno se može zaključiti da tuženica kao poslodavac nije osigurala radne uvjete koji garantiraju sigurnost i zdravlje zaposlenika.

8.5. Odredbom članka 194. stavka 1. ZR-a propisano je da kolektivni ugovor obvezuje sve osobe koje su ga sklopile te sve osobe koje su u vrijeme sklapanja ugovora bile ili su naknadno postale članovi udruge koja je sklopila kolektivni ugovor, a člankom 9. stavkom 3. ZR-a određeno je da ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom, da se primjenjuje za radnika najpovoljnije pravo ako tim ili drugom zakonom nije drugačije određeno.

8.6. Odredba članka 44. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (»Narodne novine«, broj 104/13., 150/13., 153/13., 71/16., 123/16., 112/17. i 12718., dalje KU/13) određuje visinu naknade koja se ima platiti službeniku za ostvareno radno vrijeme duže od 40 sati tjedno u visini naknade za prekovremeni rad 50 %, za rad subotom 25 %, za rad nedjeljom 35 %, za rad blagdanom, neradnim danom utvrđenim zakonom i za Uskrs 150 %, za rad u drugoj smjeni ukoliko službenik ili namještenik radi naizmjenično ili najmanje dva radna dana u tjednu, u prvoj ili drugoj smjeni 10 %, a za dvokratni rad s prekidom dužim od 90 minuta 10 %, za rad u turnusu 5 %. Stavkom 2. istog članka je propisano da se dodaci iz stavka 1. tog članka međusobno ne isključuju, osim dodatka za rad u turnusu i rad u drugoj smjeni. Stavkom 11. određeno je da ako je rad službenika organiziran na drugačiji način, prekovremeni rad je rad duži od 40 sati tjedno, a stavkom 13. da umjesto uvećanja osnovne plaće po osnovi prekovremenog rada, službenik ili namještenik može koristiti jedan ili više slobodnih dana prema ostvarenim satima prekovremenog rada u omjeru 1:1,5 (1 sat prekovremenog rada = 1 sat i 30 minuta redovnog sata rada), te mu se u tom slučaju izdaje rješenje u kojem se navodi broj i vrijeme korištenja slobodnih dana, kao i vrijeme kada je taj prekovremeni rad ostvaren. Prema odredbi članka 41. Kolektivnog ugovora plaću službenika i namještenika čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću.

9. Slijedom navedenih propisa pravilno je prvostupanjski sud smatrao da se u konkretnom slučaju na potraživanje tužitelja supsidijarno primjenjuju propisi o državnim službenicima i namještenicima, opći propisi o radu, odnosno kolektivni ugovori sklopljeni u skladu s njima.

9.1. Kako je prvostupanjski sud utvrdio da je tužitelj u utuženom razdoblju obavljao poslove policijskog službenika, da je rad tužitelja bio organiziran na način da se upućivao na višednevne službe na moru, da je tuženica izdavala tužitelju višednevne radne naloge i da je na temelju izvještaja sastavljenih na temelju tih radnih naloga vodila evidenciju rada tužitelja na temelju koje je tužitelju za to utuženo razdoblje isplaćena plaća, to proizlazi da tuženica nije pravilno isplatila tužitelju plaću za ostvaren prekovremeni i drugi rad sukladno radnim nalozima, a tužitelj je bio dužan obavljati sve naložene mu poslove tijekom cjelokupnog boravka na brodu, s time što je taj sud utvrdio da je dio radnog vremena organiziran kao redovan rad od 40 sati tjedno i da je tužitelj obavljao prekovremeni rad, rad noću, subotom, nedjeljom, blagdanima, zbog čega je pravilno prvostupanjski sud zaključio da mu pripada pravo na dodatke za rad koji je ostvario izvršavajući kroz utuženo razdoblje svoje radne obveze na način kako je to organizirala tuženica.

9.2. Za ukazati je da se radno vrijeme i vrijeme odmora ili slobodno vrijeme međusobno isključuju, a posao djelatnika pomorske policije specifičan je i složen je, jer obavljaju poslove pomorske, temeljne i prometne policije, te održavaju plovilo na kojem rade pa njihova služba obuhvaća cijelo vrijeme boravka na brodu. Pri čemu se navodi da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revr 1082/13-2 od 5. listopada 2016., naveo da „Polazeći od toga, da se nameće kao razumljiva i prihvatljiva ocjena da službenik koji zbog naravi posla ne smije ili ne može napustiti brod tijekom višednevnih službi na moru, ima i slobodno vrijeme, a koje se vrijeme provedeno izvan stvarno odrađenih sati rada ne može smatrati prekovremenim radom. Stoga, da su nižestupanjski sudovi zbog pogrešnog pravnog shvaćanja propustili utvrditi činjenice bitne za definiranje karaktera rada tužitelja kroz utuženo razdoblje, vodeći računa o naravi njegovoga radnog mjesta i posebnosti obavljanja ove vrste službe i sadržaja radnih naloga - zapovijedi za obavljanje odgovarajućih poslova, a polazeći od činjenice da je potpuno neprihvatljivo da bi tužitelj mogao raditi 24 sata dnevno (bez odmora) određeno razdoblje (tako i u presudi L753/09 od 17. studenog 2009.), a vodeći računa o tome da se pravo na uvećanje plaće ostvaruje samo za stvarno odrađene sate rada (tako u tumačenju Zajedničke komisije za tumačenje odredaba i praćenje Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike od 6. lipnja 2006.)“.

9.3. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, nije životno i logično da bi efektivni rad službenika trajao neprekidno 24 sata dnevno, četiri do sedam dana uzastopno već da je životno i logično da službenik koji zbog naravi posla ne smije ili ne može napustiti brod tijekom višednevnih službi ima slobodno vrijeme i tako provedeno vrijeme izvan stvarno odrađenih sati rada ne može se smatrati prekovremenim radom, kako je to pravilno naveo i prvostupanjski sud.

9.4. Stoga, i ovaj drugostupanjski sud smatra da pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad iz Kolektivnog ugovora službenik može ostvariti samo za stvarno odrađene sate rada duže od punoga radnog vremena, a ne i za sate kada službenik nije stvarno izvršavao radne zadatke i dok se odmarao, što je u ovom slučaju prema utvrđenju prvostupanjskog suda osam sati dnevno, jer je životno i logično da je tužitelj zasigurno u višednevnoj službi na moru, odmarao se i spavao, pa proizlazi da je prvostupanjski sud pravilno odlučio o tužbenom zahtjevu tužitelja kada je zahtjev prihvatio.

10. U odnosu na žalbene navode žaliteljice u kojem ukazuje na pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, treba navesti da ona nisu primjenjiva u okolnosti na konkretnog slučaja jer su ona izražena u odnosu na nešto drugačija činjenično- pravna i materijalno-pravna utvrđenja.

10.1. Stoga, žalbeni navodi tuženice o pogrešnoj primjeni materijalnog prava u odnosu na odluku o glavnoj stvari nisu osnovani.

11. U odnosu na odluku o troškovima postupka za navesti je da drugostupanjski sud na temelju odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a u vezi člankom 381. ZPP-a ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, a tužitelji žalbom pobijaju odluku o troškovima očito samo iz razloga zbog kojih pobijaju prvostupanjsku presudu, pa je primjenom odredbe članka 380. točke 2. ZPP-a trebalo potvrditi odluku o troškovima postupka sadržanu pod točkama I. i III. izreke, pobijane presude.

12. Slijedom svega obrazloženog trebalo je žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a, te odlučiti kao pod točkom I. izreke, ove presude.

13. Tužitelju nije priznat trošak odgovora na žalbu jer u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a nije bio nužan za odluku o žalbi, zbog čega je odlučeno kao pod točkom II. izreke, ove presude.

Split, 22. travnja 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Marija Šimičić