Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž R-55/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, po sucu Veljku Kučekoviću kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice FM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Martini Radić Šunjić, odvjetnici iz Splita, protiv tuženika Kliničkog bolničkog centra Split, OIB: 51401063283, Split, Spinčićeva 1, kojeg zastupa punomoćnik Ivica Zaradić, odvjetnik iz Splita, radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv dijela presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-2047/2022-26 od 24. veljače 2025., 22. travnja 2026.,

r i j e š i o  j e

I. Tužiteljičina žalba djelomično se uvažava, a djelomično odbija kao neosnovana te se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-2047/2022-26 od 24. veljače 2025.:

- potvrđuje u točki II. izreke u dijelu kojim je tužiteljici naloženo da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 203,30 EUR

- preinačuje u točki II. izreke u dijelu kojim je tužiteljici naloženo da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 265,45 EUR na način da se taj dio tuženikovog zahtjeva za naknadu parničnog troška odbija.

II. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška sastava odgovora na žalbu u iznosu od 125,00 EUR (stotinu dvadeset pet eura).

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak drugostupanjskog postupka u iznosu od 70,77 EUR (sedamdeset eura i sedamdeset sedam centi) u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:

"I/ Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju razliku manje isplaćene naknade bruto plaće od one koju je trebao isplatiti po osnovi naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjih odmora, za razdoblje od 01.lipnja 2017.g. do 31. kolovoza 2021.g. u ukupnom iznosu od 0,02 eura zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na iznos od po:

0,01 EUR teče od 15. listopad 2020.

0,01 EUR teče od 15. studeni 2020.

do isplate, u visini stope od dospijeća do 31.12.2022. određene uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do isplate određene za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, bez zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenom bruto iznosu , dok se za više zatraženo i to za iznos od 1.359,98 eura sa zateznim kamatama na taj iznos tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

II/ Nalaže se tužiteljici u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tuženiku trošak postupka u iznosu od 468,75 eura.“

2. Protiv dijela presude pod točkom II. izreke žali se tužiteljica zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, sve iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. (pročišćeni tekst), 25/13., 89/14. i 70/19.; dalje: ZPP) i predlaže da se pobijani dio preinači.

3. Tuženik je podnio odgovor na žalbu tužiteljice kojim je predložio da se žalba odbije kao neosnovana. Kako odgovor na žalbu nije bio potreban radi vođenja parnice u smislu članka 155. stavka 1. ZPP-a, odbijen je tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška odgovora na žalbu.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Suprotno žalbenim navodima, pobijani dio presude je valjano obrazložen i neproturječan te se može ispitati pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a, a niti koja od drugih bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a.

6. Tužiteljica je podnijela stupnjevitu tužbu protiv tuženika u kojoj je navela da je zaposlena kod tuženika na radnom mjestu medicinske sestre - tehničara. Nadalje je navela da joj je tuženik zbog pogrešnog načina obračuna plaće u posljednjih pet godina pogrešno isplatio naknadu plaće jer joj tuženik nije plaćao dodatak za prekovremeni rad, za rad noću, subotom i nedjeljom i u drugoj smjeni te rad za blagdan, nije joj plaćao dodatak za otežane uvjete rada za sve odrađene sate te je pogrešno obračunao i isplatio naknadu plaće za godišnji odmor i bolovanje. Stoga je tužiteljica predložila da se tuženiku naloži da joj dostavi evidenciju o njezinom radu i rasporedu i sve platne liste te da se provede financijsko vještačenje nakon čega će ona urediti svoj tužbeni zahtjev i zatražiti da se tuženiku naloži da joj isplati konkretan iznos.

6.1. Prvostupanjski sud nije donio nikakvu odluku o zahtjevu tužiteljice da joj tuženik dade određene podatke, a koji se temelji na članku 186.b stavak 3. ZPP -a već je na ročištu od 10. srpnja 2024. pozvao tužiteljicu da u roku od 8 dana uredi tužbu na nač in da dostavi određeni tužbeni zahtjev glede glavne stvari i sporednih traženja. Tužiteljica je nakon toga precizirala svoj tužbeni zahtjev na način da je zatražila da se tuženiku naloži da joj isplati razliku manje isplaćene plaće u iznosu od 1.360,00 eura sa zateznim kamatama. Ovdje treba reći da se članak 186.b stavak 3. ZPP-a primjenjuje samo u situaciji kada tuženik tužitelju ne želi dati podatke koji su mu potrebni za postavljanje tužbenog zahtjeva, a tužiteljica ne tvrdi da je od tuženika zatražila te podatke i da joj ih je on odbio dati.

6.2. Tijekom dokaznog postupka provedeno je financijsko vještačenje radi utvrđivanja da li je tuženik pravilno obračunao i tužiteljici isplatio plaću u razdoblju od lipnja 2017. do kolovoza 2021. Tim vještačenjem je utvrđeno da je tuženik pravilno obračunao i tužiteljici pravilno isplatio sve plaće u utuženom razdoblju osim što je tužiteljici u rujnu i u listopadu 2020. isplaćeno 0,11 kuna ili 0,02 eura manje od iznosa koji joj je trebao biti isplaćen na ime naknade za godišnji odmor.

6.3. Tužiteljica je nakon toga povukla tužbu za utuženi iznos, osim za navedena 0,02 eura, ali se je tuženik usprotivio povlačenju tužbenog zahtjeva.

6.4. Prvostupanjski sud je pobijanom presudom usvojio dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 0,02 eura koliko je vještačenjem utvrđeno da je tužiteljici manje plaćeno na ime naknade za godišnji odmor, a odbio je preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 1.359,98 eura.

6.5. Odlučujući o naknadi parničnog troška prvostupanjski sud je primijenio članak 154. stavak 2. ZPP-a te je utvrdio da, kada se uzme u obzir i osnova i visina tužbenog zahtjeva, proizlazi da je tužiteljica uspjela u postupku u 12,5 %, a tuženik u 87,5 % pa je od postotka uspjeha tuženika oduzet postotak uspjeha tužiteljice i proizašlo je da je tuženik uspio u postupku u omjeru od 75 %. Prvostupanjski sud je utvrdio da trošak tuženika iznosi ukupno 625,00 eura i obvezao je tužiteljicu da tuženiku naknadi 75 % tog troška ili iznos od 468,75 eura.

6.6. Tuženik se žali navodeći u žalbi da osnove po kojima je ostavio svoj tužbeni zahtjev ne predstavljaju različite pravne osnove već se radi o jedinstvenoj pravnoj osnovi isplate razlike primitka na kojeg tužiteljica ima pravo na temelju radnog odnosa s tuženikom. Stoga smatra da je s osnovom tužbenog zahtjeva uspio u 100 %.

6.7. Tužiteljica je podnijela tužbu po četiri osnove i to zbog neplaćenog dodatka za prekovremeni rad, za rad noću, subotom i nedjeljom i u drugoj smjeni te rad za blagdan, zbog neplaćenog dodatka za otežane uvjete rada za sve odrađene sate, zbog pogrešnog obračuna naknade plaće za godišnji odmor i zbog pogrešnog obračuna naknade plaće za bolovanje. Iako se pod plaćom u smislu članka 91. stavak 3. Zakona o radu ("Narodne novine" br. 93/14., 127/17., 98/19.; dalje: ZR) koji je bio na snazi u utuženom razdoblju, podrazumijeva osnovna ili minimalna plaća i sva dodatna davanja bilo koje vrste koja poslodavac izravno ili neizravno, u novcu ili naravi, na temelju ugovora o radu, kolektivnog ugovora, pravilnika o radu ili drugog propisa isplaćuje radnici ili radniku za obavljeni rad, svako od tih dodatnih davanja predstavlja samostalnu tražbinu i stoga je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tužiteljica s osnovom tužbenog zahtjeva uspjela u 25 % budući da je u cijelosti uspjela samo u odnosu na tražbinu po osnovi pogrešnog obračuna naknade plaće za godišnji odmor, a sa osnovama u odnosu na preostale četiri utužene tražbine nije uspjela. Kako je njezin uspjeh u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva zanemariv, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da ukupni uspjeh tužiteljice u ovom postupku iznosi 12,50 %.

6.8. Tužiteljica se nadalje žali zbog toga što joj nije priznat trošak predujma za provedeno financijsko vještačenje. Budući da je to vještačenje bilo potrebno radi utvrđenja osnovanosti tužbenog zahtjeva, tužiteljici bez obzira na omjer uspjeha u parnici pripada taj trošak u cijelosti. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da bi tužiteljica, obzirom na omjer njezinog uspjeha u parnici, tuženiku bila dužna naknaditi parnični trošak u iznosu od 468,75 eura. Međutim, kako tužiteljici pripada trošak predujma za vještačenje u iznosu od 265,45 eura u cijelosti, od navedenog iznosa treba oduzeti trošak vještačenja te proizlazi da bi tužiteljica bila dužna tuženiku naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 203,30 eura. Stoga je na temelju članka 380. točka 2. ZPP-a potvrđen dio prvostupanjske presude pod točkom II. izreke kojim je tužiteljici naloženo da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 203,30 eura, a na temelju članka 380. točka 3. ZPP-a je preinačen dio prvostupanjske presude pod točkom II. izreke kojim je tužiteljici naloženo da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 265,45 eura na način da je taj dio tuženikovog zahtjeva za naknadu parničnog troška odbijen.

6.9. Što se tiče žalbenih navoda o tome da je tužiteljica trebala smanjivati svoj tužbeni zahtjev nakon vještačenja, a što je tuženik iskoristio na način da je naknadno nepotrebno angažirao punomoćnika u osobi odvjetnika u situaciji kada je parnični postupak u pogledu merituma stvari provođenjem vještačenja već bio okončan, a što po ocjeni tužiteljice predstavlja zlouporabu procesnih ovlaštenja jer je angažiranje punomoćnika u osobi odvjetnika bilo isključivo usmjereno na stvaranje parničnih troškova, treba reći da tuženik u bilo kojem trenutku u tijeku postupka ima pravo opunomoćiti odvjetnika da ga zastupa u postupku te je stoga i tuženik imao pravo angažirati odvjetnika i to se ne može smatrati zlouporabom procesnih ovlaštenja.

7. Nadalje, ovdje treba reći da se tražbina koja je tužiteljici dosuđena u iznosu od 0,02 eura kvalificira kao „imovina“ zaštićena člankom 1. Protokolom 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Znatno smanjenje iznosa tog potraživanja, koje je rezultat obveze plaćanja troškova postupka, predstavlja miješanje u pravo tužiteljice da mirno uživa to svoje vlasništvo (tako i Europski sud za ljudska prava u predmetima Klauz protiv Hrvatske od 18.7.2013., Mafalani protiv Hrvatske od 26.9.2023. koji se u sporovima u kojima nije stranka država primjenjuju u skladu s tumačenjem iz presude Čolić protiv Hrvatske od 18. studenog 2021.). Međutim, ovaj sud ne nalazi razloga da se u predmetnom postupku u odnosu na odluku o naknadi parničnih troškova odstupi od načela „gubitnik plaća“ i da je legitimni cilj tog načela, a to je izbjegavanje neopravdanog parničenja, primjenjiv u ovom predmetu. Člankom 93. stavak 1. ZR-a je propisano da je poslodavac dužan, najkasnije petnaest dana od dana isplate plaće, naknade plaće ili otpremnine, radniku dostaviti obračun iz kojeg je vidljivo kako su ti iznosi utvrđeni. Tužiteljica ne tvrdi da tuženik nije tako postupao što znači da je tužiteljica svaki mjesec primala obračun plaće i mogla je utvrditi da li joj tuženik isplaćuje sve dodatke koje joj je bio dužan isplatiti, pa je i mogla utvrditi da su joj isplaćeni svi dodaci koji su joj trebali biti isplaćeni osim neznatnog iznosa koji se odnosi na naknadu plaće za godišnji odmor u gore navedenim mjesecima, a što očito treba pripisati također neznatnoj i nenamjernoj grešci tuženika u obračunu tužiteljičine plaće, a ne postojanju razloga zbog kojih je tužiteljica tvrdila da joj naknada plaće za godišnji odmor nije pravilno obračunata. Stoga ovaj sud nalazi da predmetni postupak predstavlja neopravdano parničenje u odnosu na odbijeni dio tužbenog zahtjeva zbog čega nema razloga da se odluka o parničnom trošku ne donese primjenom članka 154. stavak 2. ZPP-a koji se temelji na načelu „gubitnik plaća“.

7.1. Tužiteljica je žalbom osporavala cijelu točku II. izreke prvostupanjske presude kojom joj je naloženo da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 468,75 eura, a uspjela je za iznos od 265,45 eura, pa uspjeh njezine žalbe iznosi 56,62 % u kom omjeru joj pripada naknada troška sastava žalbe. Trošak sastava žalbe iznosi 125,00 eura na temelju Tbr. 10.4. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23. i 107/25.; dalje: Tarifa), a tužiteljici pripada 70,77 eura koliko joj je i dosuđeno.

Koprivnica, 22. travnja 2026.

Sudac

Veljko Kučeković