Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Stalna služba u Koprivnici
Koprivnica, Hrvatske državnosti 5
Poslovni broj: Gž-400/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Kučić kao predsjednice vijeća te Veljka Kučekovića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Vesne Rep kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐZ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po Odvjetničkom društvu Marović i Partneri iz Zagreba, protiv tuženika DZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ivani Mikić Brezović, odvjetnici iz Zaprešića, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 986/2013-53 od 22. listopada 2025., na nejavnoj sjednici vijeća održanoj 22. travnja 2026.,
p r e s u d i o j e
Tuženikova žalba odbija se kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-986/2013-53 od 22. listopada 2025.
Obrazloženje
1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:
«Nalaže se tuženiku DZ da tužitelju ĐZ isplati iznos od 150.000,00 eur zajedno sa zateznom kamatom i to na iznos od:
- 2.000,00 eur od 2. siječnja 2010.,
- 2.000,00 eur od 2. veljače 2010.,
- 2.000,00 eur od 2. ožujka 2010.,
- 2.000,00 eur od 2. travnja 2010.,
- 2.000,00 eur od 2. svibnja 2010.,
- 2.000,00 eur od 2. lipnja 2010.,
- 2.000,00 eur od 2. srpnja 2010.,
- 2.000,00 eur od 2. kolovoza 2010.,
- 2.000,00 eur od 2. rujna 2010.,
- 2.000,00 eur od 2. listopada 2010.,
- 2.000,00 eur od 2. studenoga 2010.,
- 2.000,00 eur od 2. prosinca 2010.,
- 2.000,00 eur od 2. siječnja 2011.,
- 2.000,00 eur od 2. veljače 2011.,
- 2.000,00 eur od 2. ožujka 2011.,
- 2.000,00 eur od 2. travnja 2011.,
- 2.000,00 eur od 2. svibnja 2011.,
- 2.000,00 eur od 2. lipnja 2011.,
- 2.000,00 eur od 2. srpnja 2011.,
- 2.000,00 eur od 2. kolovoza 2011.,
- 2.000,00 eur od 2. rujna 2011.,
- 2.000,00 eur od 2. listopada 2011.,
- 2.000,00 eur od 2. studenoga 2011.,
- 2.000,00 eur od 2. prosinca 2011.,
- 2.000,00 eur od 2. siječnja 2012.,
- 2.000,00 eur od 2. veljače 2012.,
- 2.000,00 eur od 2. ožujka 2012.,
- 2.000,00 eur od 2. travnja 2012.,
- 2.000,00 eur od 2. svibnja 2012.,
- 2.000,00 eur od 2. lipnja 2012.,
- 2.000,00 eur od 2. srpnja 2012.,
- 2.000,00 eur od 2. kolovoza 2012.,
- 2.000,00 eur od 2. rujna 2012.,
- 2.000,00 eur od 2. listopada 2012.,
- 2.000,00 eur od 2. studenoga 2012.,
- 2.000,00 eur od 2. prosinca 2012.,
- 2.000,00 eur od 2. siječnja 2013.,
- 2.000,00 eur od 2. veljače 2013.,
- 2.000,00 eur od 2. ožujka 2013.,
- 2.000,00 eur od 2. travnja 2013.,
- 2.000,00 eur od 2. svibnja 2013.,
- 2.000,00 eur od 2. lipnja 2013.,
- 2.000,00 eur od 2. srpnja 2013.,
- 2.000,00 eur od 2. kolovoza 2013.,
- 2.000,00 eur od 2. rujna 2013.,
- 2.000,00 eur od 2. listopada 2013.,
- 2.000,00 eur od 2. studenoga 2013.,
- 2.000,00 eur od 2. prosinca 2013.,
- 2.000,00 eur od 2. siječnja 2014.,
- 2.000,00 eur od 2. veljače 2014.,
- 2.000,00 eur od 2. ožujka 2014.,
- 2.000,00 eur od 2. travnja 2014.,
- 2.000,00 eur od 2. svibnja 2014.,
- 2.000,00 eur od 2. lipnja 2014.,
- 2.000,00 eur od 2. srpnja 2014.,
- 2.000,00 eur od 2. kolovoza 2014.,
- 2.000,00 eur od 2. rujna 2014.,
- 2.000,00 eur od 2. listopada 2014.,
- 2.000,00 eur od 2. studenoga 2014.,
- 2.000,00 eur od 2. prosinca 2014.,
- 2.000,00 eur od 2. siječnja 2015.,
- 2.000,00 eur od 2. veljače 2015.,
- 2.000,00 eur od 2. ožujka 2015.,
- 2.000,00 eur od 2. travnja 2015.,
- 2.000,00 eur od 2. svibnja 2015.,
- 2.000,00 eur od 2. lipnja 2015.,
- 2.000,00 eur od 2. srpnja 2015.,
- 2.000,00 eur od 2. kolovoza 2015.,
- 2.000,00 eur od 2. rujna 2015.,
- 2.000,00 eur od 2. listopada 2015.,
- 2.000,00 eur od 2. studenoga 2015.,
- 2.000,00 eur od 2. prosinca 2015.,
- 2.000,00 eur od 2. siječnja 2016.,
- 2.000,00 eur od 2. veljače 2016. te na iznos od
- 2.000,00 eur od 2. ožujka 2016., sve do isplate te da mu nadoknadi parnični trošak u iznosu od 33.603,47 eur zajedno sa zateznom kamatom od 22. listopada 2025. do isplate, sve kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.»
2. Protiv presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. (pročišćeni tekst) ; dalje: ZPP) i predlaže da se pobijana presuda preinači, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba nije osnovana.
5. Tuženik se žali zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka ali u obrazloženju žalbe ne navodi u čemu se ta bitna povreda sastoji. Ispitujući pobijanu presudu u smislu članka 365. stavka 2. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio koju od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti tako da taj žalbeni razlog nije osnovan.
6. Prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj u Hrvatskoj imao obrt, a kasnije, oko 2004. godine, je osnovao trgovačko društvo Ekotisak d.o.o. te da se je u okviru obrta, a kasnije trgovačkog društva Ekotisak d.o.o., bavio tiskanjem ambalaže za prehrambenu industriju.
6.1. Za tuženika je utvrđeno da je imao trgovačko društvo Gastroverpackung u Austriji te je sa tužiteljem više godina dobro poslovno surađivao i bio je kupac tužiteljeve robe.
6.2. Nadalje je utvrđeno, a što između stranaka nije ni sporno, da su stranke sklopile pismeni ugovor (dalje: ugovor stranaka) prema kojem je tužitelj prodao, odnosno ustupio, tuženiku proizvodnju ambalaže i tiska sa svim strojevima i opremom kao i ugovorene poslove za hrvatsko i slovensko tržište. Stranke su ugovorile cijenu od 150.000,00 eura koja će se isplatiti na način da će tuženik, počev od 1. siječnja 2010., mjesečno tužitelju isplaćivati iznos od 2.000,00 eura u narednih 75 mjeseci.
6.3. Tužitelj u tužbi tvrdi da mu tuženik nije isplatio ništa od ugovorene cijene te je tužbenim zahtjevom zatražio da se tuženiku naloži da mu isplati iznos od 150.000,00 eura sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose od 2.000,00 eura.
6.4. Tuženik ne osporava da je sa tužiteljem sklopio navedeni ugovor kojim je od tužitelja preuzeo poslovanje, sve strojeve, pa i radnike Ekotiska d.o.o., koji su prešli u tuženikovo trgovačko društvo Remić trgovina d.o.o. Međutim, tuženik tvrdi da je dogovor između njega i tužitelja bio da će tužitelj i dalje „na crno“ voditi poslovanje sada trgovačkog društva Remić trgovina d.o.o. i da će od viška repromaterijala izrađivati ambalažu koju će prodavati i na taj način „na crno“ izvlačiti mjesečno iznos od 2.000,00 eura. Takav dogovor je po tvrdnji tuženika funkcionirao 40 mjeseci i tuženik tvrdi da si je tužitelj u tih 40 mjeseci naplatio 192.600,00 eura i to ne samo na način da je mjesečno izvlačio iznos od 2.000,00 eura već je i poslovni partner trgovačko društvo Flamma d.o.o. na račun tužitelja uplatilo iznos od 2.000,00 kuna, a kasnije i 190.000,00 kuna koje je to trgovačko društvo trebalo platiti tuženikovom trgovačkom društvu Remić trgovina d.o.o. pa stoga tuženik tvrdi da si je tužitelj naplatio i više od 150.000,00 eura koliko mu je tuženik trebao platiti po predmetnom ugovoru stranaka. Osim toga, tuženik tvrdi da je upravo tužitelj dogovorio posao sa GZ u vrijednosti od 20.000,00 eura i dao nalog da mu se izda roba u toj vrijednosti, no ŠZ nikada taj iznos nije platio i time je direktno oštetio tuženikovo trgovačko društvo.
6.5. Tuženik je radi dokazivanja činjenica koje je iznio predložio saslušanje svjedoka IZ, KZ, ĆZ i TZ. Prvostupanjski sud je izveo dokaz saslušanjem tih svjedoka no ti svjedoci nisu imali nikakvih saznanja o gore navedenim činjenicama koje je iznio tuženik, a koje se odnose na tvrdnje da je tužitelj naplatio ugovorenu cijenu od 150.000,00 eura, jedino su neki od tih svjedoka čuli da je tužitelj tuženiku prodao svoje poslovanje za 150.000,00 eura. Obzirom na to, prvostupanjski sud je zaključio da tuženik nije dokazao svoje tvrdnje o tome da si je tužitelj naplatio spornih 150.000,00 eura te je slijedom tog zaključka pobijanom presudom usvojen tužiteljev tužbeni zahtjev i tuženiku je naloženo da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 33.603,47 eura sa zateznim kamatama.
6.6. Tuženik se žali navodeći u žalbi da je neživotno i nelogično da bi tužitelj radio bez plaće za tuženika na način da je dolazio na posao, organizirao poslovanje, dogovarao poslove s kupcima i imao pristup računu tuženikovog trgovačkog društva Remić trgovina d.o.o., a da od svega toga nije imao nikakvu korist ili „pozadinsku naplatu“ . Međutim, sve te činjenice ne predstavljaju dokaz da je tuženik na neki način tužitelju isplatio dugovani iznos od 150.000,00 eura, ili barem dio tog iznosa jer niti jedan od saslušanih svjedoka nema saznanja da si je tužitelj naplatio bilo kakva novčana sredstva za vrijeme kada je „na crno“ radio u tuženikovom trgovačkom društvu Remić trgovina d.o.o. niti za to postoje kakvi drugi dokazi.
6.7. Nadalje, a što se tiče žalbenog razloga da se prvostupanjski sud u presudi nije dovoljno kritički osvrnuo na činjenicu da je tužitelj sa GZ dogovorio posao u vrijednosti od 20.000,00 eura i dao nalog da mu se izda roba u toj vrijednosti, a koju ŠZ nije platio i time je direktno oštetio tuženikovo trgovačko društvo Remić trgovina d.o.o. za taj iznos, treba reći da eventualna činjenica da je tuženikovo trgovačko društvo oštećeno za taj iznos ne predstavlja ispunjenje tužiteljeve tražbine već bi to trgovačko društvo moglo imati tražbinu radi naknade štete prema tužitelju, no to nije predmet ovog postupka i na nikakav način ne utječe na odluku o tužiteljevom tužbenom zahtjevu.
6.8. Proizlazi da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenično stanje i na njega pravilno primijenio materijalno pravo kada je tuženika obvezao da tužitelju plati sporni iznos od 150.000,00 eura pa je zbog tih razloga primjenom članka 368. stavak 1. ZPP- a tuženikova žalba odbijena kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.
Koprivnica, 22. travnja 2026.
Predsjednica vijeća
Tatjana Kučić
