Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Varaždin, Međimurska 26 D
Poslovni broj: Gž-485/2026-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Varaždinu, po sutkinji toga suda Lani Putrić, u pravnoj stvari tužitelja ZE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa Josip Giljanović, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, zastupanog po punomoćniku Marku Kallayu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Kallay & partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, povodom žalbe tuženika izjavljene protiv rješenja Općinskog suda u Splitu broj P-2529/2020-15 od 7. siječnja 2026., dana 22. travnja 2026.
r i j e š i o j e
I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Splitu broj P-2529/2020-15 od 7. siječnja 2026.
II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Pobijanim rješenjem odbijen je prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti prvostupanjskog suda.
2. Pravovremeno podnesenom žalbom navedeno rješenje pobija tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25. dalje: ZPP) uz prijedlog drugostupanjskom sudu da prihvati žalbu i preinači pobijano rješenje u skladu sa žalbenim navodima, podredno da pobijano ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Traži troškove sastava žalbe.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba tuženika je neosnovana.
5. Obrazlažući pobijano rješenje prvostupanjski sud navodi da je tuženik u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti zbog sporazuma stranaka o mjesnoj nadležnosti suda prema mjestu sjedišta kreditora – tuženika. Ističući da su stranke predmetni Ugovor o kreditu od 25. siječnja 2006. sklopile u poslovnoj jedinici tuženika u Splitu i citirajući odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., dalje: ZZP), zatim čl. 1. st. 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva), utvrđujući da tuženik niti ne tvrdi ili dokazuje da se među strankama pojedinačno pregovaralo o prorogacijskoj klauzuli ugovora, zaključuje da je ta odredba ugovora nepoštena i ništetna jer je ugovorena nadležnost suda u kojem nije prebivalište potrošača - tužitelja pa mu je otežano ostvarivanje prava pred sudom jer bi iz mjesta prebivališta - [adresa] trebao putovati u Zagreb (cca 410 km u jednom pravcu), što je povezano i s dodatnim troškovima i potrebom ulaganja dodatnog vremena. Stoga primjenom čl. 59. ZPP kojom je propisano da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi, otklanja prigovor mjesne nenadležnosti.
6. Tuženik u žalbi napominje da su stranke u Ugovora o kreditu u slučaju spora ugovorile nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora te da se iz pobijanog rješenja zaključuje da sud prorogacijsku klauzulu smatra nepoštenom odnosno ništetnom u smislu Zakona o zaštiti potrošača kojom je propisano da se ugovorna odredba smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a što je tuženik osporio pozivajući se na rješenja Županijskog suda u Šibeniku i Velikoj Gorici. Ističe da prvostupanjski sud navodi da se o prorogacijskoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo te ocjenjuje da uopće nije utvrđeno u čemu bi se sastojalo postupanje tuženika suprotno načelu savjesnosti i poštenja kao i znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača. Nadalje, navodi da je tužitelj zastupan po odvjetniku zbog čega njegova prisutnost na ročištima ne bi bila potrebna, te tužitelj može biti saslušan zamolbenim putem pred sudom svog prebivališta. Smatra da prorogacijska klauzula ni na koji način ne isključuje, ograničava ili otežava pravo tužitelja da ostvari svoja prava pred sudom te bi i u slučaju da je prorogacijska klauzula nepoštena u skladu s odredbama čl. 46. i 48. ZPP Općinski građanski sud u Zagrebu bio opće mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari. Zaključno, ističe da je primjenjivost odredaba Direktive na ugovore o potrošačkom kreditu sklopljene prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji bio predmet ispitivanja u postupku koji se vodio pred Sudom Europske unije pod brojem C-567/20 povodom zahtjeva za prethodnu odluku koji je uputio Općinski građanski sud u Zagrebu u odnosu na pitanje primjene navedene Direktive na sporazume o konverziji sklopljene temeljem zakonske obveze propisane Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2015. godine (dalje: ZIDZPK), te da je u navedenom postupku sud u presudi od 5. svibnja 2022. godine utvrdio kako se odredbe Direktive ne primjenjuju rationae temporis na ugovore o kreditu sklopljene prije dana pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji.
7. Stoga ocjenjuje da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP, da je pogrešno utvrdio činjenično stanje u odnosu na postojanje znatne neravnoteže na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja te da je pogrešno primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o parničnom postupku.
8.1. Imajući u vidu da je predmetni Ugovor o kreditu između stranaka zaključen 25. siječnja 2006. (list 24-28 spisa), na isti se primjenjuje Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03 dalje: ZZP/03) kojim je u čl. 81. st. 1. propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema st. 2. istog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nepoštena ugovorna odredba je prema čl. 87. st. 1. ZZP/03 ništava.
8.2. Saslušanjem tužitelja prvostupanjski sud je utvrdio da je prorogacijska klauzula iz predmetnog ugovora o kreditu unaprijed formulirana od strane tuženika, niti je tužitelj mogao utjecati na njen sadržaj pojedinačnim pregovorima, niti je tuženik predložio eventualne dokazne prijedloge kojima bi dokazao suprotno. Isto tako je razvidno da ta odredba koja određuje u svakom sporu iz ugovora o kreditu mjesnu nadležnost suda u sjedištu kreditora (tuženika), suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača (tužitelja), a pogotovo u ovom konkretnom postupku (VPS je 1.740,81 EUR), gdje bi troškovi sudjelovanja tužitelja u postupku bili nerazmjerno visoki u odnosu na vrijednost predmeta spora, pri čemu se ističe da tužitelj ima prebivalište u [adresa], starije je životne dobi i umirovljenik (list 119 spisa). Što se pak tiče samog pristupa tužitelja na ročište radi saslušanja, valja navesti da je prema odredbi čl. 266. ZPP izvođenje dokaza saslušanjem stranaka preko zamoljenog suca dopušteno samo ako stranka zbog neotklonjenih smetnji ne može osobno doći ili ako bi njezin dolazak uzrokovao nerazmjerne troškove. Zamolbeno saslušanje se u praksi i inače samo iznimno koristi zbog načela neposrednosti koje traži da sud koji neposredno zapaža procesni materijal bude onaj koji odlučuje o dokaznoj vrijednosti dokaznih sredstava i koji donosi odluku. S druge strane, predmetni ugovor o kreditu sklopljen je u Splitu, gdje i tuženik ima svoju poslovnu jedinicu, a suprotno žalbenim navodima ne mora se raditi o podružnici. Stoga je i prema ocjeni ovoga suda ugovorena prorogacijska klauzula nepoštena ugovorna odredba koja ne obvezuje tužitelja.
9. Prema čl. 59. ZPP za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda opće mjesne nadležnosti, nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi. Suprotno tvrdnjama tuženika da predmetni spor nije nastao u povodu djelatnosti te jedinice jer osporavanje promjenjive kamatne stope nije u djelokrugu poslovne jedince, valja napomenuti da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen upravo u poslovnoj jedinici tuženika u Splitu, čime sklapanje takvog ugovora predstavlja onda i djelatnost te poslovne jedinice tuženika odnosno da se u konkretnom slučaju radi o sporu iz djelatnosti te poslovne jedinice.
10. Ispitujući pobijano rješenje iz razloga na koje ovaj sud na temelju čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, utvrđeno je da navedene povrede nisu ostvarene, a prvostupanjski sud je svoju odluku obrazložio jasnim i konkretnim razlozima. Suprotno žalbenim navodima tumačeći nacionalni propis (čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/07 i čl. 87. st. 1. ZZP/07) u duhu Direktive Europske unije (koja je prenesena u pravni poredak Republike Hrvatske) prvostupanjski sud nije pogrešno primijenio materijalno pravo.
11. Stoga je na temelju čl. 380. toč. 2. ZPP trebalo odbiti žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsko rješenje.
12. Obzirom da tuženik nije uspio sa žalbom odbijen je njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.
U Varaždinu 22. travnja 2026.
Sutkinja
Lana Putrić
