Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Stalna služba u

Opatiji

Maršala Tita 4

51410 Opatija

Poslovni broj P-1438/2024-16

U  IME  REPUBLIKE  HRVATSKE

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Opatiji po sucu tog suda Senki Kirša kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja RV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnicama iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Anita Vrkić i Iva Vrkić iz Rijeke protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupan po punomoćniku Hrvoje Matiću, odvjetniku iz Zagreba, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 18. ožujka 2026. u nazočnosti punomoćnice tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika, po objavi od 22. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I.Nalaže se tuženiku da tužitelju RV (OIB: [osobni identifikacijski broj]) isplati:

- iznos u visini od 13.184,23 € (slovima: trinaest tisuća sto osamdeset i četiri eura i dvadeset i tri centa) sa zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od 01.listopada 2015.g. do isplate,

- iznos u visini od 8.872,68 € (slovima: osam tisuća osamsto sedamdeset i dva eura i šezdeset i osam centi) sa zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od 01.listopada 2015.g. do isplate,

- iznos u visini od 5.344,59 € (slovima: pet tisuća tristo četrdeset i četiri eura i pedeset i devet centi) sa zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od 01.listopada 2015.g. do isplate,

- iznos u visini od 4.041,28 € (slovima: četiri tisuće četrdeset i jedan euro i dvadeset i osam centi),

sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena do 31. prosinca 2022.g., od 01. siječnja 2023.g. do 31. prosinca 2023.g. po stopi za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024.g. do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II.Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u visini od 8.682,86 € (slovima: osam tisuća šesto osamdeset i dva eura i osamdeset i šest centi) zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

r i j e š i o  je

Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva na način kako je isti postavljen podneskom tužitelja od 24. studenog 2025.

Obrazloženje

1.Tužitelj je dana 10. lipnja 2019. ustao tužbom protiv tuženika u kojoj navodi da je 10. listopada 2006. sa prednikom tuženika Hypo-Alpe-Adria bank d.d. sklopio ugovor o kreditu broj 336-74/2006 sa valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom sukladno odluci banke, a koji ugovor je solemniziran u uredu Javnog bilježnika Nataše Šuran, broj ovjere OU-354/06. Visina odobrenog kredita iznosila je 158.441,00 CHF sa rokom otplate 20 godina,a koji iznos je banka isplatila u kunama. Kredit da je podignut za kupnju nekretnine. Tužitelju da je bio ponuđen samo navedeni proizvod. Dana 18. veljače 2016. stranke su zaključile i dodatak Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija. Smatra da konverzija nije mogla osnažiti pravomoćno utvrđene ništetne odredbe koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu,te se tužitelj poziva na Presudu Trgovačkog suda posl. broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. Tužitelj smatra da su ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi,te valutnoj klauzuli, te se poziva na odluku Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. , koja je potvrđena presudom Trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. Navodi kako je sud utvrdio da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne odredbe promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom banke,a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. U odnosu na valutnu klauzulu, navodi kako navedena odredba ne može biti jasna i lako uočljiva kada se temelji na činjenicama vezanim uz predvidivi rast švicarskog franka koje su tuženiku bile poznate,a koje je prešutio reći tužitelju,a potrošač mora biti u mogućnosti odluku donijeti na temelju potpunih i istinitih informacija. Primjenu valutne klauzule na kamatu nalazi nezakonitom. U ovom postupku potražuje povrat iznosa koji je preplaćen s osnova nezakonitog povećanja po promjenjivoj kamatnoj stopi i ništetnoj valutnoj klauzuli odnosno tečajnoj razlici do dana konverzije, te razliku u pogrešno obračunatoj nedospjeloj glavnici prilikom konverzije. Tužitelj, naime smatra, da je tuženik prilikom konverzije primjenio tečaj CHF na dan konverzije što je nezakonito jer se temelji na ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli. Tuženik da je morao izračunati iznos nedospjele glavnice prema tečaju CHF na dan isplate kredita.Predlaže usvajanje tužbenog zahtjeva uz naknadu parničnog troška.

2.U odgovoru na tužbu tuženik je u cijelosti osporio tužbu i tužbeni zahtjev, kako glede osnova tako i glede visine. Ne spori zaključenje Ugovora o kreditu, smatra da je tužitelj predmetni ugovor izmijenio u dijelu valute obveze i kamatne stope sklapanjem Aneksa 18. veljače 2016,a koji Aneks je tuženik bio u obvezi ponuditi tužitelju. Smatra da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije ništetna, da je ista za cijelo vrijeme trajanja ugovora bila odrediva jer se mijenja sukladno objektivnom pokazatelju tj. promjeni Euribor-a na tržištu. Glede valutne klauzule, navode da su sklapanjem Aneksa stranke suglasno izmijenile obvezu vraćanja kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u ugovor u kunama sa valutnom klauzulom u EUR za cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa, pa da su odredbe čl. 2. i 3. u cijelosti zamijenjene odredbom čl. 2 Aneksa i to retroaktivno. Budući da se presuda u kolektivnom sporu primjenjuje na ugovore u kojima je valutna klauzula vezana uz glavnicu u CHF,a koji su sklopljeni u razdoblju od 10. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., to da ista odluka nije primjenjiva u ovom sporu. Ističe da predmetnim Aneksom ništetna odredba nije konvalidirala već je došlo do zamjene postojeće odredbe novom. U cijelosti osporava visinu tužbenog zahtjeva, te navodi da tužitelj stvara okolnosti u kojima se primjenjuje fiksna kamatna stopa,ali pod daleko povoljnijim uvjetima nego što je tuženik nudio na tržištu u utuženom razdoblju. Pozivanje na presudu u kolektivnom sporu da ne znači da tužitelj nije dužan dokazati sve činjenice na kojima temelji svoj tužbeni zahtjev. Ističe prigovor zastare,te predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti, uz naknadu parničnog troška tuženiku.

3.Proveden je dokazni postupak uvidom u Aneks Ugovora o kreditu (list 22 do 25 spisa), u Izračun konverzije (list 26 do 28 spisa), provedeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijske struke Goranki Šmer Maras koja je u spis dostavila pisani nalaz i mišljenje (list 246 353 spisa), izvršen je uvid u Izjavu svjedokinje RVF (list 372 do 376 spisa), proveden je dokaz saslušanjem tužitelja, svjedokinje JVF i svjedoka JV (list 435 do 438 spisa).

4.Tužitelj se tijekom postupka očitovao podneskom od 31. prosinca 2019 (list 31 do 37 spisa),od 23. rujna 2020. (list 55 do 64 spisa), od 18. listopada 2021. (list 348 do 365 spisa),od 01. prosinca 2021. (list 402 i 403 spisa),od 04. siječnja 2023. (list 421 do 429 spisa), a tuženik podneskom od 03. veljače 2020. (list 49 do 53 spisa), od 28. rujna 2020. (list 182 do 186 spisa), od 24. studenog 2021. (list 366 do 371 spisa), od 10. studenog 2022. (list 413 do 420 spisa).

5.Nije sporna činjenica da su stranke 10. listopada 2006. zaključile Ugovor o kreditu broj 336-74/2006 sa valutnom klauzulom u CHF i odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi te nije sporna niti činjenica da su stranke dana 18. veljače 2016. sklopile Aneks broj 1 Ugovora o kreditu,a temeljem prethodno prihvaćene konverzije kredita ponuđene od strane tuženika, sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/2015).

6.Tužitelj u ovom postupku potražuje iznos koji je preplatio s obzirom na ništetnost odredbi o promjenjivoj ugovornoj kamati i valutnoj klauzuli ,te smatra da mu sklapanjem Aneksa ugovora o kreditu nije nadoknađena šteta odnosno da nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama iz Ugovora o kreditu.

7.Tuženik prvenstveno smatra da je zaključenjem Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu regulirano pitanje prethodno prihvaćene konverzije kredita koju je ponudio tuženik,koju je tužitelj prihvatio i čime da su stranke uredile svoj ugovorni odnos glede problematike ovog postupka odnosno stvorile su novu pravnu osnovu bez značajka obnove. Također smatra da ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nisu ništetne , da je tužitelj kao potrošač bio informiran o svim uvjetima kredita, kao i da je nastupila zastara.

8.Po provedenom postupku donijeta je prvostupanjska presuda posl. broja P-2119/2019 od 6. srpnja 2023.

9.Rješenjem Županijskog suda u Zadru posl. broj Gž-805/2023 od 3. rujna 2024.ukinuta je prvostupanjska presuda i predmet vraćen na ponovni postupak. U obrazloženju ukidnog rješenja navodi se da je predmet spora zahtjev tužitelja da mu tuženik s osnove ništetnosti Ugovora o kreditu broj 336- 74/2006 koji je, kao korisnik kredita, sklopio s tuženikom, kao kreditorom, dana 10. listopada 2006. u dijelu kojim je ugovorena jednostrana promjena kamatne stope, kao i u kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, isplati novčani iznos koji predstavlja razliku između iznosa redovnih kamata obračunatih po početno utvrđenoj kamatnoj stopi i iznosa redovnih kamata obračunatih prema naknadnim odlukama banke o promjenama kamatnih stopa i bez primjene valutne klauzule u razdoblju od travnja 2007. do zaključno listopada 2015. Sud prvog stupnja je, na temelju izvedenih dokaza, ocijenivši neosnovanim po tuženiku istaknuti prigovor zastare potraživanja, utvrdio da je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa i vezana za određenu valutnu klauzulu, da je kamatna stopa mijenjana jednostranom odlukom banke, da se o promjenjivoj kamatnoj stopi nije pojedinačno pregovaralo, već ju je unaprijed na standardnom ugovoru, na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaj, formulirala banka, da tuženica, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o kreditu kod ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, pa kako promjenjivost kamate i vezanost glavnice uz određenu valutu ovisi isključivo o volji jedne ugovorne strane, tuženika, to isto suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, u konkretnom slučaju na štetu tužitelja, kao ugovorne strane, čime je postupljeno suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje ZZP), slijedom čega su odredbe o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli iz predmetnog Ugovora ništetne. Smatra da dodatkom ugovora o kreditu nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka, te da zamijenjene ugovorne odredbe definiraju ugovoreni odnos za ubuduće.Tužitelj je predmetnu tužbu podnio 10. lipnja 2019., dakle, prije isteka petogodišnjeg roka iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje ZOO) u kojem nastupa zastara u konkretnom slučaju, koji rok se računa od pravomoćnosti presuda donesenih po tužbama za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, s tim da valja ukazati na pravno shvaćanje sa druge sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (2/24) održane 27. svibnja 2024. prema kojem kada je tužba preinačena povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka), a moguća je i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), što je u konkretnome slučaj, zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. Stoga je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio neosnovanim istaknuti prigovor zastare. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12, a koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13, a koja jedjelomično u tom dijelu potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt 249/14-2, a ona odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III- 2521/2105, utvrđeno je da na ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženik, sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive niti jasne kao niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka nedvojbeno na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenoj odredbi, zbog čega su takve odredbe ugovora o kreditima bile ništetne. Ta presuda donesena je na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14), a temeljem odredbe čl. 138.a. istog zakonskog propisa odluka kojom sud usvaja takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev 2221/2018-11 je odbijena revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u dijelu (toč. 1, 2, 3, 4, 5, 6 i 7 izreke) kojim je utvrđeno i da je, između ostalih, i tuženik u ovom postupku povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja takvih ugovora, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenjem valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje ZZP), kao i protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14, 110/15 i 14/19

– dalje ZZP/07), te odredbama ZOO, zbog čega je i naloženo tuženiku da prekine s navedenim postupanjem i ponudi potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita. Odredbe čl. 502.c ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP. U odnosu na prigovor tuženika u pogledu činjenice da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita na koju je tužitelj pristao, pa tuženik nalazi da je takvim postupanjem nastao novi ugovorni odnos koji isključuje mogućnost provođenja kontrole nepoštenosti prvotnih ugovornih odredbi, ukazuje se da takvo stajalište tuženika nije pravilno te je suprotno standardima zaštite potrošača ustanovljenim u okviru jurisprudencije Suda Europske unije. Naime, navedeni sud je u predmetu C-118/17 R od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207, raspravljao ne istovjetnu ali činjenično sličnu situaciju unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti sa odredbama čl. 6. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, te je jasno i nedvosmisleno ukazao kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavima te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati učinak na smanjenje zaštite zajamčene potrošačima (par. 43. predmetne odluke). Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Dakle, činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi kako je pojašnjeno u ranijem dijelu obrazloženja, već ista zahtijeva utvrđenje i odgovor na pitanje je li njome u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama. Ako to nije slučaj, tada potrošači moraju imati pravo ostvarivanja pune zaštite te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im pripada. U konkretnom slučaju je temeljem provedenog vještačenja jasno utvrđeno da konverzijom utvrđeni iznos preplate ne predstavlja izravno obeštećenje tužitelja niti po jednoj utuženoj osnovi, već predstavlja obračunsku razliku koja je nastala prilikom preračunavanja kredita iz CHF u EUR. Iz toga razloga, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. U odnosu na navedeno valja ukazati i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…" Stoga iz tog razloga istaknuti prigovor tuženice u odnosno na provođenje konverzije i njezin utjecaj na mogućnost kondemnatorne zaštite tužitelja kao potrošača, nije osnovan. Isto tako, kondemnatorni dio pobijane presude nije rezultat pogrešne primjene materijalnog prava, jer konverzijom nije nestao pravni interes za utvrđenje djelomične ništetnosti iz temeljnog ugovora o kreditu i da u konkretnom slučaju nije riješeno pitanje preplaćenih anuiteta na ime promjenjive ugovorne kamate i valutne klauzule, jer je financijskim vještačenjem utvrđeno koliko je tužiteljica anuitetno preplatila tuženici na ime ugovorne kamate i tečaja zbog ništetnosti valutne klauzule CHF i promjenjive kamatne stope. Dakle, aneksom temeljnog ugovora o kreditu nije riješeno pitanje reparacije potrošača uslijed ništetnosti odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Intencija u čl. 19. b i čl. 19. c Zakon o izmjenama i dopunama ZPK/07 („Narodne novine“ broj 105/15) bila je izjednačavanje potrošača iz CHF kredita s potrošačima iz EUR kredita, no sporazumom o konverziji se riješilo samo pitanje kamatnih stopa od dana ugovaranja aneksa, ali se nije riješilo i pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije pa su konverzijom riješena isključivo pitanja ugovornih obveza, ali ne i obveza proizašle iz ništetnosti ugovornih odredaba. Unatoč provedenoj konverziji vještak je utvrdio da postoje preplaćeni iznosi koji konverzijom nisu riješeni, odnosno ukalkulirani u namirenje budućih obroka kroz anuitete u EUR i valutnoj klauzuli u EUR. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela ovog suda od 10. rujna 2021. broj: 6. Su: 7/2021-14 potrošač ima pravo na restituciju u slučaju konverzije ugovora o kreditu, s time da se u žalbi neutemeljeno ponavlja da bi sklapanjem sporazuma o konverziji prestala sva potraživanja tužiteljice i uspostavljena ravnoteža između stranaka. Naime, na temelju Direktive 93/13 te na temelju odluke Vrhovnog suda broj Rev-2868/2018 tužitelj ima pravo na svoja potraživanja zbog ništetnih ugovornih odredaba, ali i po rješenju u oglednom postupku Vrhovnog suda broj Gos 1/2019 (str. 6/1) jer, iako je konverzija valjana, to ne utječe na pravo potrošača da potražuje preplaćene iznose zbog ništetnih odredaba, a utužena banka nije dokazala da je konverzijom izvršeno vraćanje preplaćenih anuiteta, s time da u oglednom sporu Vrhovni sud nije mogao zauzeti shvaćanje o osnovanosti kondemnatornog zahtjeva korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji (str. 7/4), ali se pozvao i na presudu Europskog suda u predmetu broj C-118/17 R protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. u kojoj je zauzeto pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača, dakle, morala se uspostaviti potpuna ravnoteža između stranka, što ovdje nije slučaj, jer konverzijom nisu izvršena vraćanja preplaćenih iznosa zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF te ništetne ugovorne odredbe o promjeni kamatne stope odlukom banke. Sud EU presudom C-118/17 utvrdio je da se nakon zakonske intervencije mora utvrditi na nacionalnom sudu je li potrošač doveden u stanje kao da nikada nije ugovorio ništetne ugovorne odredbe, a ovdje je vještačenjem upravo utvrđeno da konverzijom taj učinak nije postignut, tj. da konverzijom nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama tužitelja i tuženika, odnosno nije nadoknađena šteta koju su tužitelji pretrpjeli primjenom nepoštenih ugovornih odredaba. Inače, sama konverzija nije od značaja za tužbeni zahtjev kojim se traže preplaćene kamate i preplaćeni tečaj zbog ništetnosti valutne klauzule CHF i promjenjive kamatne stope. Konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijevakonverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Treba ukazati i na recentnu odluku Suda Europske unije u predmetu broj C-19/20 iz koje proizlazi da sustav predviđen Direktivom 93/13 ne može spriječiti stranke ugovora da otklone nepoštenost odredbe koju on sadržava na način da je ugovorno izmjene, pod uvjetom da, s jedne strane, potrošačevo odricanje od pozivanja na nepoštenost proizlazi iz njegova slobodnog i informiranog pristanka i, s druge strane, nova odredba o izmjeni sama nije nepoštena, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri te da je u potpunosti udovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada se ponovno uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nema nepoštene odredbe i ako su stranke sklapanjem dodatka uklonile nedostatak koji je utjecao na ugovor, pod uvjetom da je prilikom tog sklapanja taj potrošač bio svjestan neobvezujuće naravi te odredbe i posljedica koje iz nje proizlaze, dok je u konkretnom slučaju utvrđeno da je tužitelj prihvatio konverziju kojom je ovdje izvršeno samo ekonomsko izjednačavanje kredita s valutnom klauzulom CHF i simuliranoga kredita s valutnom klauzulom EUR. Dakle, iako tuženik u žalbi tvrdi da je sklapanjem Dodatka osnovnog ugovora dosljedno provedeno načelo konverzije kredita iz čl. 19. b ZPK/07 i da konverzija kredita i svi učinci konverzije djeluju od trenutka sklapanja Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, gubi iz vida da je kod tužitelja utvrđena pretplata, koja se u skladu s odredbom čl. 19.c st 1. toč. 5. alineja 1. navedenog ZPK/07 mogla koristiti za namirenje budućih obroka kredita sve dok se ta pretplata u cijelosti ne iskoristi, ali očigledno nije, zbog čega tuženik neutemeljeno i u žalbi brani tezu da su sklapanjem dodatka Ugovoru sporne odredbe osnovnog Ugovora suglasnom voljom ugovornih stranaka stavljene izvan snage i da iste ne proizvode nikakve obveze, ni ugovorne, a ni izvanugovorne, s obzirom da je predmet ove parnice pravo tužitelja na restituciju sukladno pravilima o posljedicama djelomične ništetnosti iz čl. 323. st. 1. ZOO. Međutim, tuženik tijekom postupka, a ponavlja i u žalbi, ukazuje i da je sud prvog stupnja propustio ukalkulirati iznos preplate prema čl. 2. Aneksa ugovora o kreditu u iznosu od 43.614,06 kn, pa kako o toj odlučnoj činjenici, odnosno je li u konkretnom slučaju u obračunati iznos po vještaku te dosuđeni iznos pobijanom presudom uračunat iznos preplate po konverziji ili ne i zbog čega, nema razloga, to je pred sudom prvog stupnja na taj način počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP), na koju u žalbi ukazuje tuženica i na koju ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti po čl. 365. st. 2. istoga Zakona, budući da se presuda zbog toga ne može ispitati. U odnosu na navode žalbe kako sud prvog stupnja svojom odlukom nije obuhvatio razdoblja otplate kredita kada je tečaj CHF padao, valja ukazati na stajalište proširenog vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenog na sjednici od 18. prosinca 2023. prema kojem u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, kao što je u konkretnome slučaj, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj kune u odnosu na CHF bio manji od kune u odnosu na CHF na dan isplate kredita. Slijedom iznesenog valjalo je, temeljem odredbe čl. 369. st. 1. ZPP, ukinuti pobijanu presudu suda prvog stupnja i predmet vratiti istom sudu radi održavanja nove glavne rasprave. U ponovljenom postupku sud prvog stupnja će otkloniti bitnu povredu u postupanju te će dovesti u korelaciju izračun preplate anuiteta s efektima konverzije, odnosno dati zadatak vještaku financijsko-knjigovodstvene struke da uključi iznos preplate po osnovi konverzije u izračun izvršen u njegovom nalazu i mišljenju, a nakon čega će o tužbenom zahtjevu tužitelja donijeti novu odluku, kao i odlučiti o troškovima cijelog postupka.

10.U ponovljenom postupku sud je sukladno uputi višeg suda proveo dopunu vještačenja.

11.U dopuni nalaza i mišljenja vještak navodi slijedeće:

-zatezna kamata obračunata na svaki pojedinačni iznos preplate s osnova promjene kamatne stope ukupno iznosi 7.895,22 EUR

-zatezna kamata obračunata na svaki pojedinačni iznos preplate s osnova promjene tečaja (pozitivne tečajne razlike) ukupno iznosi 1.934,64 EUR.

Dakle, ukupna zatezna kamata obračunata na svaki preplaćeni iznos s osnova promjene kamatne stope i s osnova promjene tečaja i to samo na pozitivne razlike do 30. rujna 2015. godine iznosi 9.829,86 EUR kako je specificirano u stupcu 10 Tabele br. 1. U obračunu konverzije na dan 30.09.2015. godine tuženik je tužitelju utvrdio preplatu u iznosu od 5.788,58 EUR, za namirenje do 50% budućih dospijevajućih anuiteta konvertiranog kredita nakon provedene konverzije u poslovnim knjigama tuženika. Na dan na dan 30.09.2015. godine ukupna razlika utvrđena ovim vještačenjem s uključenim samo pozitivnim razlikama, s obračunatom zateznom kamatom, te s umanjenjem za preplatu iz konverzije po tuženiku je sljedeće specifikacije:

-preplata s osnova promjenjive kamatne stope iznosi 13.184,23 EUR -- preplata s osnova promjene tečaja u anuitetima ukupno iznosi 8.872,68 EUR

-zatezna kamata obračunata na svaki preplaćeni iznos s osnova promjene kamatne stope i tečaja do 30. rujna 2015. godine umanjena za preplatu po tuženiku iz konverzije iznosi 4.041,28 EUR

-razlika u nedospjelim glavnicama iznosi 5.344,59 EUR.

12.Tužitelj nije imao primjedbe na dopunu nalaza vještaka, te je sukladno istome uredio tužbeni zahtjev podneskom od 24. studenog 2025.

13.Tuženik nije imao računskih prigovora na izračun zatezne kamate,ali je ustrajao kod iznijetih pravnih prigovora u odnosu na način izračuna razlike anuiteta. Prigovara preinaci tužbe koja je učinjena podneskom tužitelja od 24. studenog 2025. Osporava da bi tužitelj imao pravo na razliku između iznosa glavnice koji bi se dobio uzimajući u obzir početne vrijednosti kredita, odnosno anuitete i kamate po početnim uvjetima i preostale glavnice koja je utvrđena Aneksom. Tuženiku je ZID ZPK naložio ponuditi korisnicima kredita konverziju u EUR na način da se krediti u CHF izjednače s kreditima u EUR kao da su ti krediti od samog početka bili vezani za valutu EUR. Tuženik je sukladno Zakonu sastavio Aneks o konverziji te izračunao preostalu glavnicu, a tužitelj je na točno takav Aneks pristao i potpisao ga. Stoga nema govora o isplati navodne razlike u glavnicama budući da bi na taj način došlo u pitanje samo postojanje aneksa imajući uvidu da je iznos glavnice bitan sastojak ugovora, odnosno aneksa.

14.Ovaj sud prihvaća nalaz i mišljenje vještaka, smatrajući da je nalaz temeljit i stručan i u skladu sa datom mu zadaćom

15.Glede protivljenja preinaci tužbenog zahtjeva, ističe se da je ocjena ovoga suda da se tuženik ne može sa uspjehom protiviti preinaci tužbenog zahtjeva tužbe koja je posljedica usklađivanja visine tužbenog zahtjeva sa nalazom i mišljenjem vještaka, što je potvrđeno Zaključkom sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj Su IV-162/21 od 26. studenog 2021.

16.Dakle, kao što je već obrazloženo, Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019. iznio je pravno shvaćanje da prema odredbi čl. 502. st.1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 62/07, 84/08, 123/08 i 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 – dalje ZPP) udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu s Zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim Zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim Zakonom podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom članka 502. c. ZPP-a propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi Zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tuženik ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, odredbe ZPP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi.

17.Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. utvrđena je ništetnost jednostrano promjenjive kamatne stope,a ta presuda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. Revizije tužitelja i tuženika izjavljene protiv presude VTS pod brojem P-7129/13 odbijene su presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14.

18.Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013.g. utvrdila je nepoštenim i ništetnim odredbe Ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Ova presuda potvrđena je presudom VTS-a pod brojem Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., te presudom i rješenjem VSRH pod brojem Rev-2221/18 od 03. rujna 2019., a kojom su odbijene revizije tužitelja i tuženika, pa je tako VSRH ovom presudom u cijelosti potvrdio ranija utvrđenja iz spora kolektivne pravne zaštite o tome kako su banke ugovorile nepoštenu i ništetnu odredbu o valuti švicarski franak, čime je spor kolektivne pravne zaštite pravomoćno okončan i to na način da su konačno oba bitna sastojka Ugovora o kreditu i to odredba o jednostrano promjenjivoj kamati (odredba o cijeni kredita) kao i odredba o valuti švicarski franak (odredba o predmetu) utvrđene nepoštenim i ništetnim.

19.Kao odlučna činjenica u pogledu osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva i radi utvrđenja ništetnosti i zahtjeva za povrat primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe, jest okolnost da se tužitelj u tužbi pozvao na naprijed navedena pravna utvrđenja.

20.Zakonom o zaštiti potrošača (“Narodne novine” broj 97/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09, dalje ZZP) uređen je učinak odluke donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Prema članku 138. a ZZP-a odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Na bitno sličan način određeni su učinci presude donesene povodom kolektivne tužbe i prema ZPP-u i to u članku 502. c ZPP-a, prema kojem se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

21.Dakle, prema citiranim je odredbama za ocjenu osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva potrebno je utvrditi da li je odluka na koju se tužitelj pozvao odluka donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz članka 131. stavak 1. ZZP –a i članka 502.a stavka 1. ZPP-a i jesu li tom odlukom prihvaćeni zahtjevi iz takve tužbe, a potom i da li tužitelj ovom pojedinačnom tužbom traži zaštitu interesa odnosno prava koje je bilo predmetom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Ukoliko je odgovor na postavljena pitanja pozitivan,a u konkretnom slučaju jest, sud u pojedinačnom zahtjevu više nije ovlašten raspravljati o tome je li došlo do povrede ili ugroze prava čija se zaštita traži, već je dužan prihvatiti utvrđenja iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava, onda kada je zahtjev iz takve tužbe prihvaćen odnosno kada je utvrđeno postojanje povrede propisa zaštite potrošača. Uz to se ističe kako prema članku 138. a ZZP-a odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava obvezuje sudove samo u postupku radi naknade štete, međutim tu odredbu treba teleološki tumačiti tako da se ima primijeniti u svakom individualnom postupku čija je svrha saniranje posljedica utvrđene povrede kolektivnih interesa potrošača, tako i u ovom postupku u kojem se zahtjev tužitelja temelji na vraćanju primljenog po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. U prilog tome govori i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., u kojoj se ističe potreba vođenja računa o tome da potrošači trebaju moći ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu na temelju postupka kolektivne zaštite, a ujedno, referirajući se na presudu VVF i VV Palacios Martínez protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA, u spojenim predmetima C- 154/15, C-307/15 i C-308/15, navodi da je Europski sud u istoj utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, i to tako da prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci djeluju unatrag od trenutka sklapanja ugovora, da se smatra da nepoštena ugovorna odredba nikad nije ni bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, i da sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora, u načelu, imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju, dok je treće pravilo da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena, a tek kumulativna primjena sva tri pravila osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba sukladno Direktivi 93/13 EEZ.

22.Slijedom obrazloženog, nedvojbeno je da su ništetne odredbe Ugovora kreditu koje se odnose na ugovaranje promjenjive kamatne stope u skladu s promjenama tržišnih uvjeta,a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika, te u dijelu u kojem je ugovorena valuta švicarski franak.

23.Samo ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule nije nepošteno niti ništetno imajući u vidu da takvo postupanje potpada pod slobodu uređivanja obveznih odnosa, a nije protivno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva (čl. 2. Zakona o obveznim odnosima, "Narodne novine" broj 35/05, 47/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO-a). Međutim, treba reći da u ovom sporu tuženik nije iznio niti jedan prigovor koji nije raspravljen presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnog broja P-1401/12 od 4. srpnja 2013. odnosno presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž- 7192/13 od 13. lipnja 2014.,presudom Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., ali i revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 .To znači da su zaključak o povredi kolektivnih interesa ti sudovi donijeli na činjeničnoj i pravnoj osnovi u kojoj su u obzir uzeti, preciznije otklonjeni, isti prigovori koje tuženik ovdje ističe. Prema tome, istaknuti prigovori kojim tuženik spori tužiteljevu tezu o ništetnosti prijeporne odredbe ni na koji način ne dovode u pitanje koneksitet utvrđene povrede kolektivnih interesa i konkretnog slučaja, niti predstavljaju nove okolnosti koje bi u ovom predmetu mogle dovesti do drukčije odluke. Svi navedeni sudovi pošli su od toga da je nesporno da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli bile jasne i uočljive. Međutim, iste nisu bile razumljive potrošačima jer su sadržavale neodređene formulacije, te je time suprotno temeljnim načelima obveznog prava korisnik kredita doveden u neravnopravni položaj. Primjenom testa poštenosti zaključeno je da su te kod tih banaka bile dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, da se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, da potrošač nije imao utjecaj na njihov sadržaj i da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao u cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora. Slijedom toga, takva odredba ugovora uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača, kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, te načelu dužnosti njihove suradnje, kao i načelu zabrane zlouporabe prava. Posebno je bitno da Vrhovni sud Republike Hrvatske jasno navodi da u preostalom dijelu ugovornih odredbi o promjenjivoj ugovornoj kamatnoj stopi, a kojima je određeno naznačena visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, nisu nepoštene, a time ništetne odredbe, a zbog čega njihova valjanost, primjena i učinak nije dovedena u pitanje. Dakle, ovom su argumentacijom otklonjeni prigovori da su tužene banke postupale sukladno tadašnjim propisima, kao i prigovori da nije moguće utvrđenje ništetnosti odredbe o načinu promjene kamatne stope bez da to ima utjecaja na ostatak pravnog posla.

24.Ništetna je i nepoštena ugovorna odredba na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, jer prije zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Odredba o valutnoj klauzuli nije bila razumljiva jer prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj u vrijeme kada su sklapani ugovori nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik "valute utočišta" koji ne postoji kod valutne klauzule u EUR, odnosno priroda i specifičnost valute švicarski franak nije bila poznata prosječnom građaninu kojeg banka o tome ni na koji način nije informirala i potrošač nije bio i ne može biti svjestan rizika koji je preuzeo.

25.Osnovna posljedica ništetnosti ugovora, prema čl. 323. st. 1. ZOO-a, je da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Stoga je tuženik tužitelju dužan vratiti ono što je primio na temelju kamatne stope koju je u odnosu na prvotno ugovorenu povisio jednostranom odlukom, kao i iznos koji je primio na temelju ništetne odredbe kojom su glavnica i povrat obveza vezani uz valutu CHF.

26.Tužitelju na dosuđeni iznos pripadaju i kamate i to od prvog dana nakon dana stjecanja preplaćenih iznosa od strane tuženika, budući da je isti, s obzirom na utvrđenu povredu interesa potrošača koja implicira svijest o nepripadnosti tako stečene imovine, bio nepošten, sve pozivom na članak 1115. ZOO-a. Visina zatezne kamate određena je u skladu s odredbom članka 29. stavak 2. ZOO-a.

27.Glede prigovora zastare, o istome se očitovao i drugostupanjski sud u svojoj ukidnoj odluci koji je naveo da je sud pravilno primijenio pravo kada je ocijenio neosnovanim istaknuti prigovor zastare.

28.Nadalje, drugostupanjski sud u svom ukidnom rješenju navodi da je u konkretnom slučaju temeljem provedenog vještačenja jasno utvrđeno da konverzijom utvrđeni iznos preplate ne predstavlja izravno obeštećenje tužitelja niti po jednoj utuženoj osnovi već predstavlja obračunsku razliku koja je nastala prilikom preračunavanja kredita iz CHF u EUR. Stoga da tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka što je u konkretnom postupku slučaj. Nadalje se navodi da kondemnatorni dio nije rezultat pogrešne primjene materijalnog prava jer konverzijom nije nestao pravni interes za utvrđenje djelomične ništetnosti iz temeljnog ugovora o kreditu i u konretnom slučaju nije riješeno pitanje preplaćenih anuiteta na ime promjenjive ugovorne kamate i valutne klauzule jer je financijskim vještačenjem utvrđeno koliko je tužitelj anuitetno preplatio tuženiku na ime ugovorne kamate i tečaja zbog ništetnosti valutne klauzule CHF i promjenjive kamatne stope. Aneksom temeljnog ugovora o kreditu nije riješeno pitanje reparacije potrošača uslijed ništetnosti odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Intencija u čl. 19. b i čl. 19. c Zakona o izmjenama i dopunama ZPK/07 (N. N. 105/15) bila je izjednačavanje potrošača iz CHF kredita sa potrošačima iz EUR kredita, odnosno sporazumom o konverziji riješilo se samo pitanje kamatnih stopa od dana ugovoranja aneksa,ali se nije riješilo i pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije, pa su konverzijom riješena isključivo pitanja ugovornih obveza,ali ne i obveza proizašle iz ništetnosti ugovornih odredaba. Unaotč provedenoj konverziji vještak je utvrdio da postoje preplaćeni iznosi koji konverzijom nisu riješeni odnosno ukalkulirani u namirenje budućih obroka kroz anuitete u EUR i valutnoj klauzuli u EUR.

29.Dopunom nalaza i mišljenja vještak je doveo u korelaciju izračun preplate anuiteta s efektima konverzije odnosno uključio je iznos preplate po osnovi konvezije u izračun izvršen u osnovnom nalazu i mišljenju.

30.Kao što je prethodno već rečeno, tužitelj u ovom postupku potražuje naknadu na ime preplaćenih iznosa s osnova ništetnosti odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli,sa umanjenjem za preplatu iz konverzije, pa tako potražuje preplatu s osnova promjenjive kamatne stope odnosno iznos od 13.184.23 EUR, s osnova promjene tečaja u anuitetima iznos od 8.872,68 EUR, te zateznu kamatu obračunatu na svaki preplaćeni iznos s osnova promjene kamatne stope i tečaja do 30. rujna 2015. umanjenu za preplatu po tuženiku iz konvezije,a što iznosi 4.041,28 EUR, slijedom čega je tužbeni zahtjev tužitelja valjalo usvojiti u cijelosti.

31.Odluka o troškovima donijeta je pozivom na odredbu članka 154. stavak 1. ZPP-a,a odnosi se na trošak zastupanja tužitelja prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 138/23).

32.Tužitelju je priznat slijedeći trošak (VPS 31.442,78 €):

- sastav tužbe Tbr.7.1. 250 bodova

- sastav podnesaka od 18.10.2021., 23.09.2020., 31.12.2019., 4.1.2023. Tbr. 8.1. 250 bodova po radnji

- sastav podnesaka od 01.12.2021., 24.11.2025. Tbr.8.3. 100 bodova

- sastav podneska od 20.10. 2020. Tbr. 8.4. 25 bodova

- sastav žalbe na presudu P-2119/2019 Tbr. 9.1. 621,87 € (sukladno troškovniku)

- pristup na ročišta 25.05.2023., 30.09.2020. ,13.01.2020., 17.3.2025.,18.3.2026. Tbr. 9.1. 250 bodova po radnji

- pristup ročištu za objavu presude Tbr.9.3. 50 bodova

- trošak PDV-a Tbr.46. od 25%

- trošak vještačenja 648,17€

- trošak preliminarnog vještačenja 66,36 €

- sudska pristojba na tužbu 319,86 €.

U Opatiji, 22. travnja 2026.

S u d a c:

Senka Kirša

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu.

Žalba se podnosi pismeno putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

Dna:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika