Republika Hrvatska
Općinski sud u Čakovcu
Čakovec, Ruđera Boškovića 18
Poslovni broj: P-330/2024-18
U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji Sandri Oletić, u pravnoj stvari tužitelja ŠV, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Josipu Pintariću, odvjetniku u Čakovcu, protiv tuženika Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, nakon dovršene glavne rasprave održane dana 9. ožujka 2026. u nazočnosti zamjenice punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 22. travnja 2026. objavio je i
p r e s u d i o j e
I. Nalaže s tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da tužitelju ŠV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati novčani iznos od 17.838,65 EUR-a, zajedno sa zateznim kamatama, koje teku od dana dospijeća pojedinog iznosa do 31.07.2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015.g. do 31.12.2022.g. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01.01.2023.g. do 29.12.2023.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023.g. pa do isplate, po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekućim na:
iznos 9,99 EUR od 02. kolovoz 2010. do isplate,
iznos 232,40 EUR od 31. kolovoz 2010. do isplate,
iznos 209,58 EUR od 04. listopad 2010. do isplate,
iznos 200,49 EUR od 02. studeni 2010. do isplate,
iznos 241,90 EUR od 30. studeni 2010. do isplate,
iznos 282,88 EUR od 31. prosinac 2010. do isplate,
iznos 246,31 EUR od 31. siječanj 2011. do isplate,
iznos 260,38 EUR od 28. veljača 2011. do isplate,
iznos 244,04 EUR od 31. ožujak 2011. do isplate,
iznos 252,50 EUR od 04. svibanj 2011. do isplate,
iznos 316,27 EUR od 31. svibanj 2011. do isplate,
iznos 316,54 EUR od 01. srpanj 2011. do isplate,
iznos 413,36 EUR od 08. kolovoz 2011. do isplate,
iznos 360,45 EUR od 01. rujan 2011. do isplate,
iznos 312,89 EUR od 06. listopad 2011. do isplate,
iznos 294,18 EUR od 31. listopad 2011. do isplate,
iznos 291,22 EUR od 30. studeni 2011. do isplate,
iznos 306,38 EUR od 31. prosinac 2011. do isplate,
iznos 319,74 EUR od 01. veljača 2012. do isplate,
iznos 319,27 EUR od 02. ožujak 2012. do isplate,
iznos 312,23 EUR od 02. travanj 2012. do isplate,
iznos 313,91 EUR od 09. svibanj 2012. do isplate,
iznos 322,63 EUR od 31. svibanj 2012. do isplate,
iznos 315,52 EUR od 30. lipanj 2012. do isplate,
iznos 317,33 EUR od 31. srpanj 2012. do isplate,
iznos 306,31 EUR od 07. rujan 2012. do isplate,
iznos 300,71 EUR od 01. listopad 2012. do isplate,
iznos 312,98 EUR od 31. listopad 2012. do isplate,
iznos 316,06 EUR od 03. prosinac 2012. do isplate,
iznos 314,40 EUR od 02. siječanj 2013. do isplate,
iznos 295,80 EUR od 01. veljača 2013. do isplate,
iznos 302,88 EUR od 08. ožujak 2013. do isplate,
iznos 312,82 EUR od 02. travanj 2013. do isplate,
iznos 288,58 EUR od 13. svibanj 2013. do isplate,
iznos 291,29 EUR od 10. lipanj 2013. do isplate,
iznos 280,51 EUR od 01. srpanj 2013. do isplate,
iznos 286,67 EUR od 02. kolovoz 2013. do isplate,
iznos 302,46 EUR od 27. rujan 2013. do isplate,
iznos 303,44 EUR od 18. listopad 2013. do isplate,
iznos 302,18 EUR od 31. listopad 2013. do isplate,
iznos 306,96 EUR od 30. studeni 2013. do isplate,
iznos 312,83 EUR od 31. prosinac 2013. do isplate,
iznos 262,17 EUR od 28. ožujak 2014. do isplate,
iznos 259,27 EUR od 23. travanj 2014. do isplate,
iznos 259,19 EUR od 29. travanj 2014. do isplate,
iznos 253,75 EUR od 21. svibanj 2014. do isplate,
iznos 253,70 EUR od 12. lipanj 2014. do isplate,
iznos 260,10 EUR od 15. srpanj 2014. do isplate,
iznos 264,90 EUR od 20. kolovoz 2014. do isplate,
iznos 267,76 EUR od 11. rujan 2014. do isplate,
iznos 268,57 EUR od 30. rujan 2014. do isplate,
iznos 276,12 EUR od 31. listopad 2014. do isplate,
iznos 278,02 EUR od 05. prosinac 2014. do isplate,
iznos 277,98 EUR od 31. prosinac 2014. do isplate,
iznos 278,65 EUR od 31. siječanj 2015. do isplate,
iznos 278,65 EUR od 06. ožujak 2015. do isplate,
iznos 278,65 EUR od 31. ožujak 2015. do isplate,
iznos 278,65 EUR od 30. travanj 2015. do isplate,
iznos 278,65 EUR od 01. lipanj 2015. do isplate,
iznos 278,65 EUR od 30. lipanj 2015. do isplate,
iznos 278,65 EUR od 31. srpanj 2015. do isplate,
iznos 278,65 EUR od 31. kolovoz 2015. do isplate,
iznos 278,65 EUR od 30. rujan 2015. do isplate, sve u roku 15 dana.
II. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
"Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da tužitelju ŠV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati novčani iznos od 5.960,16 EUR-a, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30.09.2015. do isplate, po stopi koja se do dana 31.12.2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023.g. do 29.12.2023.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023.g. pa do isplate, po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana."
III. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.882,80 EUR, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od 22. travnja 2026. do isplate, po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj je dana 4. lipnja 2019. podnio tužbu protiv tuženika, radi isplate, u kojoj se navodi:
- da stranke su dana 19.10.2005. sklopile Ugovor o kreditu broj 146-387/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, i to tuženik kao kreditor (pod ranijim nazivom tvrtke Hypo Alpe -Adria-bank d.d.) i tužitelj kao korisnik kredita; da radilo se o namjenskom kreditu, u iznosu glavnice od 150.000,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita, uz promjenjivu kamatnu stopu; da među strankama je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a ista je u trenutku ugovaranja iznosila 3,99% godišnje; a čl. 6. predmetnog Ugovora je propisano da je tuženik ovlašten izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika; da čl. 3. propisano je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 1.108,78 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan plaćanja (valutna klauzula); da tužitelj je predmetni iznos kredita u cijelosti isplatio tuženiku;
- da odredbe predmetnog ugovora koje se odnose na jednostrani način promjene kamatne stope kao i odredbe odnoseće na ugovorenu valutnu klauzulu su ništetne, te ne proizvode nikakve pravne učinke među strankama, pozivajući se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., odredbu čl. 49. st. 1. trenutno važećeg Zakona o zaštiti potrošača, odnosno istovjetnu odredbu ranijeg Zakona iz 2003., zatim Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., sudsku praksu Europskog suda, osobito presudu C-484/08, presudu Visokog Trgovačkog suda RH posl. broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., presudu i rješenje Vrhovnog suda RH posl. broj Revt-249/12-2 od 9. travnja 2015., odluku Ustavnog suda RH broj U-III-2521/215, U-III-2536/215, U-III-2547/215, U-III-2565/215, U-III-2603/215, U-III-2604/215, U-III- 2605/215 od 13. prosinca 2016., rješenje Vrhovnog suda Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017., odluku Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018., te odredbu članka 502.c Zakona o parničnom postupku:
- da tužitelj je dana 03.02.2016. s tuženikom zaključio Aneks uz Ugovor o kreditu broj 146-387/2005, kojim je navedeni Ugovor o kreditu konvertirao u valutu euro sukladno ponudi tuženika na koju je isti obvezan temeljem Zakona o izmjenama i dopunama
Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15);
- da ocjenu dopuštenosti tužbe, odnosno pravnog interesa zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu u slučaju kada je kredit konvertiran, dao je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 2868/2018 od 12. veljače 2019., te da prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita, ovo iz razloga što sklapanjem dodatka nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane; da u konkretnom slučaju konvertiranjem odnosno sklapanjem Aneksa nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama iz Ugovora o kreditu, odnosno tužitelju nisu vraćeni preplaćeni iznosi na ime kamata i razlike u valutnom tečaju;
- da budući su ugovorne odredbe spornog ugovora o kreditu sklopljenog između parničnih stranaka o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne, tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju ništetne odredbe od njega naplatio i primio, jer je tako naplaćeni novčani iznos tuženik stekao bez osnove, u smislu odredbi čl. 1111. ZOO-a;
- da tužitelj se prije pokretanja ovoga postupka obratio tuženiku sa zahtjevom za dostavu relevantne dokumentacije potrebne za podnošenje tužbe, no tuženik je takav njegov zahtjev odbio; da stoga tužitelj nije u mogućnosti postaviti određeni tužbeni zahtjev budući nije u mogućnosti pribaviti podatke od tuženika o tome kolika je razlika u iznosu onoga što je isplatio tuženiku i onoga što mu je ustvari bio dužan platiti imajući u vidu ništetnost odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pa s toga tužitelj pozivom na odredbu članka 186.b Zakona o parničnom postupku podnosi ovu tužbu i predlaže sudu da naloži tuženiku da dostavi dokumentaciju po predmetnom Ugovoru o kreditu, da se odredi knjigovodstveno-financijsko vještačenje;
- te predlaže donošenje presude kojom se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju novčani iznos, zajedno sa zateznim kamatama, koji iznos će tužitelj točno odrediti nakon što tuženik dostavi tražene podatke te prema nalazu i mišljenju vještaka knjigovodstveno - financijske struke (točka I tužbenog zahtjeva), te nalaže tuženiku nadoknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom (točka II tužbenog zahtjeva).
2. U danom odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, njegovoj osnovi i visini, navodeći:
- da tuženik ne spori da je s tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu broj 146 -387/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, 19. listopada 2005. (dalje: ugovor o kreditu); te da također, tužitelj je predmetni ugovor izmijenio, u dijelu valute obveze i kamatne stope, sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu od 03. veljače 2016. (dalje: Aneks), sukladno Izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15);
- da člankom 19.e Zakona o potrošačkom kreditiranju naloženo je tuženiku i drugim bankama da izjednače korisnike kredita sa monetarnom klauzulom u CHF sa korisnicima kredita sa monetarnom klauzulom u EUR valuti i ponudom novog ili izmijenjenog ugovora; da tako je tužitelj sklapanjem Aneksa u cijelosti izmijenio odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu, člankom 3. Aneksa ugovora o kreditu; da Aneks se primjenjuje na pravni odnos stranaka retroaktivno od dana sklapanja ugovora o kreditu, te da tako je visina otplate anuiteta (glavnica i kamata) određena istovrsno kao i u ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom u EUR valuti i to od dana početka otplate ugovora o kreditu; da stoga je za cijelo vrijeme trajanja ugovora obveza po promjenjivoj kamatnoj stopi odrediva jer se ista mijenja sukladno objektivnom pokazatelju tj. promjeni EURIBOR-a na tržištu; da tuženik ističe da sukladno čl. 324. st. 1. ZOO-a ništetnost neke odredbe ugovora na povlači i ništetnost samog ugovora stoga se na predmetnu pravnu situaciju ne može primijeniti odredba čl. 326. st. 1. ZOO-a koja zabranjuje konvalidaciju kada je ništetan cijeli ugovor; da sklapanjem Aneksa ugovorne strane su suglasno izmijenile obvezu vraćanja kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR za cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa, tako su odredbe čl. 2. i 3. u cijelosti zamijenjene odredbom čl. 2. Aneksa ugovora o kreditu i to retroaktivno; da budući da se presuda u kolektivnom sporu primjenjuje isključivo na ugovore o kreditu u kojima je valuta vezana uz glavnicu u CHF, a koji su sklopljeni s tuženikom u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. ista nije primjenjiva u ovom postupku; da stoga tužitelj potpuno pogrešno tvrdi kako je pravna osnova njegovog tužbenog zahtjeva odluka u kolektivnom sporu, a za koju bi sud kao trebao biti vezan prilikom donošenja odluke; da također, ugovor s valutnom klauzulom u EUR valuti, ne uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, budući da, niti u vrijeme sklapanja ugovora, a ni danas ne postoji veliki rizik tečajnih razlika, da također, tuženik i tužitelj su izmijenili valutu obveze iz CHF u EUR, Aneksom, prije donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u predmetu Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., te da stoga, tužitelj ne može isticati prigovor kako je Aneksom izmijenjena ništetna odredba; da tuženik je o svim relevantnim okolnostima tužitelja obavijestio, kao i upozorio na rizike koje valutna klauzula nosi;
- da tuženik, opreza radi, osporava metodu izračuna visine tužbenog zahtjeva; a prema kojoj tužitelj zahtijeva isplatu u visini koja predstavlja razliku u odnosu na početno ugovorenu (promjenjivu) kamatnu stopu i to kao da se nije mijenjala za cijelo vrijeme trajanja otplate; da nesporno je da su stranke svojom slobodnom voljom sklopile ugovor o kreditu s promjenjivom kamatom stopom;
- da prema propisanom odredbom članka 502.c Zakona o parničnom postupku dakle samo u postupcima za naknadu štete parnična stranka se može pozvati na utvrđenja iz presude u kolektivnom sporu, a da ovdje je riječ o tužbi radi isplate na temelju stjecanja bez osnove; da pored toga pravo tužitelja na pozivanje na presudu u kolektivnom sporu ne znači da tužitelj nije dužan dokazati sve činjenice na kojima temelji svoj zahtjev; da naime, svrha tzv. individualnih parnica je upravo u tome da se činjenice i utvrđenja iz kolektivnog spora dokažu u konkretnom slučaju, a da to, međutim, tužitelj ovdje ne dokazuje;
- da tuženik osporava da bi ugovor o kreditu bio protivan Ustavu, prisilnim propisima i moralu društva; a navedeno iz razloga jer je isti sklopljen u skladu sa Zakonom o obveznim odnosima, i to člankom 1021. koji kao lex specialis, regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita;
- da opreza radi, tuženik ističe i prigovor zastare eventualnog potraživanja tužitelja.
2.1. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti te da obveže tužitelja tuženiku naknaditi trošak postupka.
3. Tužitelj je ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva, te svih svojih navoda, osporavajući navode iz odgovora na tužbu.
4. Tuženik je ostao kod svih navoda iz odgovora na tužbu, te ističe kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem od 4. ožujka 2020., donesenom u oglednom postupku Gos 1/2019, zauzeo pravni stav kako: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“, te da predmetnom je odlukom utvrđeno da je aneks o konverziji valjan i da proizvodi pravne učinke, to znači da se pravni učinci ocjenjuju u cijelosti i punom opsegu, a to se odnosi onda i na retroaktivan učinak aneksa, te da stoga, imajući u vidu valjanost aneksa, tužitelj nema pravo na povrat plaćenog na temelju eventualno ništetnih odredbi osnovnog ugovora; a da također, da se u ovom slučaju radi o retroaktivnoj primjeni aneksa, potvrdio je i Ustavni sud Republike Hrvatske u spojenim predmetima U-I- 3685/2015 i dr., rješenjem od 4. travnja 2017.
5. Tužitelj je ostao kod tužbe, te podneskom od 8. listopada 2025., kojim se očitovao na Nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za ekonomiju, grana financije, DV, od dana 05.09.2025., tužbeni zahtjev uredio prema Nalazu i Mišljenju vještaka, na način da predlaže donošenje presude kojom se nalaže tuženiku da tužitelju isplati novčani iznos od 17.838,65 EUR-a, zajedno sa zateznim kamatama, koje teku od dana dospijeća pojedinog iznosa, do isplate, u roku od 15 dana (točka I tužbenog zahtjeva), nalaže tuženiku da tužitelju isplati novčani iznos od 5.960,16 EUR-a, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30.09.2015. do isplate , u roku od 15 dana (točka II tužbenog zahtjeva), te nalaže tuženiku nadoknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja do isplate, u roku od 15 dana (točka III tužbenog zahtjeva).
6. Tuženik se protivi preinaci tužbenog zahtjeva. Ističe da tužbeni zahtjev postavljen podneskom od 8. listopada 2025. sadrži u sebi kamatu na kamatu, budući da je vještak u nalazu i mišljenju od 5. rujna 2025. izračunao preplatu zajedno sa zakonskim zateznim kamatama do dana konverzije. Stoga tuženik ističe prigovor da tužitelj potražuje kamatu na kamatu. U ostalom dijelu nalaza vještaka tuženik nema prigovora na matematički izračun, ali prigovara metodologiji izračuna budući da je vještak izračun radio kao da je riječ o kunskom kreditu sa fiksnom kamatnom stopom.
7. Tužitelj prije svega ističe kako u konkretnom slučaju nije preinačio tužbeni zahtjev jer je isti nadalje upravljen na isplatu preplaćenih iznosa po osnovi jednostrane promjene kamatne stope i valutne klauzule. Osporava navod da bi tužitelj svojim tužbenim zahtjevom potraživao kamatu na kamatu, a s obzirom je vještak jasno iskazao u svojem nalazu i mišljenju detaljan prikaz nepodmirenih mjesečnih preplata te je iz istoga jasno vidljivo kako je vještak izračunao prvo ukupnu preplatu, na strani tužitelja, a da bi nakon toga istu umanjio za priznati iznos preplate iz konverzije, pa je tužitelj svoj tužbenih zahtjev uredio upravo na način kako je to izračunao sudski vještak.
8. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu , i to dokumentaciju priloženu uz tužbu: Izvadak iz sudskog registra – Provedba upisa na dan 11.07.2016. (list br. 18 spisa), Ugovor o kreditu broj: 146-387/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 19.10.2005. (listovi br. 19-24 spisa), Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 146-387/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 03.02.2016. (listovi br. 25-29 spisa) i dopis tuženika – odgovor na zahtjev za dostavu dokumentacije od 14. svibnja 2019. (listovi br. 30-32 spisa); dokumentaciju dostavljenu od strane tuženika: Specifikaciju uplata za ugovor o kreditu br. 146 - 387/2005 (listovi br. 46-48 spisa), Pregled prometa za ugovor o kreditu br. 146- 387/2005 (listovi br. 49-56 spisa), Obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu za broj ugovora 146-387/2005 (list br. 57 spisa), Otplatni plan za ugovor o kreditu br. 146-387/2005 (listovi br. 58-59 spisa), Izračun konverzije za ugovor o kreditu br. 146- 387/2005 (listovi br. 60-61 spisa), Obavijest o provedenoj konverziji za ugovor o kreditu br. 146-387/2005 (list br. 62 spisa), sudsku praksu (listovi br. 85-89 spisa), Mišljenje Ručević vještačenja d.o.o. od 13. studenoga 2015. (list br. 90 spisa), Tablicu G1:
Kamatne stope banaka na kunske kredite bez valutne klauzule (listovi br. 91-99 spisa), sudsku praksu (listovi br. 100-144 spisa), Izjavu svjedoka ŠVĐ od 24. kolovoza 2020. (listovi br. 145-149 spisa), Obavijest o provedenoj konverziji (listovi br. 173-174 spisa), Otplatni plan (listovi br. 175-176 spisa) i sudsku praksu (listovi br. 177- 208 spisa).
8.1. Nadalje je provedeno saslušanje tužitelja kao stranke u svrhu dokazivanja, dok saslušanje po tuženiku predloženih svjedoka ZV, PV , ŠVĐ i RV, nije provedeno jer je od dokaznog prijedloga za njihovo saslušanje tuženik odustao.
8.2. Provedeno je i financijsko vještačenje, po stalnom sudskom vještaku za ekonomiju, grana financije, Matiji Mikacu, iz [adresa], te izvršen uvid u Nalaz i mišljenje imenovanog sudskog vještaka od 5.9.2025. (listovi br. 217-231 spisa), a koji je sudski vještak saslušan i usmeno na raspravi kod suda.
9. Ocjenom provedenih dokaza u smislu odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08., 57/11, 184/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 , 114/22, 155/23; dalje u tekstu: ZPP), konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja utvrđen je djelomično osnovanim.
10. Nesporno je da su tužitelj kao korisnik kredita, te pravni prednik tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao banka kreditor dana 19. listopada 2005. zaključili Ugovor o kreditu broj: 146-387/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine.
11. Po predmetnom Ugovoru o kreditu tužitelju je odobren i isplaćen namjenski stambeni kredit, u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 150.000,00 CHF prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, sa ugovorenom promjenjivom kamatom, koja je u trenutku ugovaranja iznosila 3,99 % godišnje, a promjenjivom sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. , sa rokom otplate 15 godina, u jednakim mjesečnim anuitetima, u protuvrijednosti mjesečnog anuiteta 1.108,78 CHF, a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za CHF na dan plaćanja.
12. Nesporno je da je između pravnog prednika tuženika i tužitelja dana 3. veljače 2016. zaključen Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 146-387/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, kojim je Aneksom izvršena konverzija predmetnog kredita iz valute CHF u valutu EUR, i to pozivanjem na Zakon o potrošačkom kreditiranju (NN 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015 i 102/2015).
13. Nedvojbeno je da je predmetnim osnovnim Ugovorom o kreditu broj: 146- 387/2005 od 19. listopada 2005. ugovorena promjenjiva kamatna stopa, kao i da je tim Ugovorom o kreditu ugovorena otplata kredita vezana uz valutnu klauzulu u CHF.
14. Prema odredbama članka 59. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine broj 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP/03), koji je vrijedio u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, ugovor o potrošačkom zajmu morao je sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku.
14.1. Prema definiciji iz članka 3. st. 1. ZZP/03 potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.
14.2. Odredbama članka 81. ZZP/03 propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.
14.3. Odredbom članka 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da nepoštena ugovorna odredba je ništava, a prema st. 2. istog članka ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.
14.4. Prema odredbi članka 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Nadalje, odredbom članka 85. ZZP/03 propisano je da ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive, a prema odredb i članka 86. ZZP/03 dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.
15. Prema odredbi čl. 5. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, a prema odredbi čl. 3. st. 1. te Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.
16. Odredbom članka 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO) je propisano kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je odredbom članka 4. ZOO-a propisano kao su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Nadalje, prema odredbi članka 7. ZOO-a sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je odredbom članka 8. ZOO- propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.
17. Odredbom članka 322. ZOO je propisano kako je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
18. Odredbom čl. 320. ZOO-a propisano je da u slučaju kad je ugovor sklopljen prema naprijed otisnutom sadržaju ili kad je ugovor na drugi način pripremila i predložila jedna ugovorna strana nejasne odredbe tumačit će se u korist druge strane.
19. Tužitelj je saslušan u svojstvu stranke iskazao da uzeo je kredit kod Hypo banke tadašnje 2005. godine u iznosu od 150.000,00 švicarskih franaka koji je koristio za izgradnju obiteljske kuće, da znači, prilikom potpisivanja ugovora od Hypo banke dobili su najbolju ponudu sa najboljom kamatnom stopom od 3,99 posto, tada koju je prihvatio jer je u to vrijeme to bio najpovoljniji kredit; da kredit je uredno otplaćivao, ali kamatna stopa mu je rasla, pa anuitet mu je rastao u biti, da prvi anuitet je bio 5.100,00 kuna, a dalje svaki je rastao proporcionalno dizanju tih kamata od banke, dizanju ili… , da znači on je taj kredit i dalje plaćao i onda 2015. su napravili konverziju u eure. Na pitanje svog punomoćnika da li je kuću za čiju izgradnju su utrošena sredstva kredita koristio za osobne potrebe ili za kakvu gospodarsku djelatnost, odgovorio je da koristio je isključivo za osobne potrebe, za život u kući s obitelji. Na pitanje da li je prilikom sklapanja ugovora pregovarao oko pojedinih ugovornih odredaba ili mu je dan na potpis unaprijed formulirani obrazac ugovora, odgovorio je da su dobili obrazac ugovora gdje je formulirana bila kamata i anuiteti i o ničemu nisu mogli pregovarati više. Na pitanje da li je prije potpisivanja pročitao ugovor, odgovorio je da Ugovor je pročitao i potpisao. Na pitanje da li mu je službenik banke spominjao bilo što u vezi rizika valute franak, odgovorio je da službenik banke im je rekao da je za njih to najbolja kamata i najbolji kredit koji postoji momentalno na tržištu. Na pitanje da li mu je rekao da HNB štiti valutu eur, ali da ne štiti valutu CHF, odgovorio je da nije im ništa rekao. Na pitanje da li im je rečeno da je franak valuta utočišta, odgovorio je da nije im ništa rečeno. Na pitanje da li mu je javni bilježnik spominjao bilo što u vezi rizika valute franak, odgovorio je da javni bilježnik im nije ništa spominjao u vezi rizika, rizičnog kredita, samo im je pročitao, u biti, ugovor i skrenuo pažnju na kamatu i redovitu otplatu, ništa drugo. Na pitanje da li mu je u banci obrazloženo na koji način će se mijenjati kamatna stopa, odgovorio je da nije im ništa obrazloženo. Na pitanje da li se sve rečeno do sada uz sklapanje osnovnog ugovora odnosi i na sklapanje aneksa ugovora o konverziji, odgovorio je da znači, sve rečeno, u biti, je bilo isto i kod aneksa ugovora. Na pitanje da li se on potpisom aneksa ugovora o konverziji odrekao bilo kakvih prava ili potraživanja prema tuženiku, odgovorio je da nisu se odrekli. Na pitanje zamjenika punomoćnika tuženika je li se u banci raspitivao o mogućnosti podizanja kredita s valutnom klauzulom u eurima i kredita s fiksnom kamatnom, odgovorio je da znači, tada su im osobni bankari predlagali samo kredit u švicarskim francima koji je bio tad najpovoljniji. Na pitanje kada je pročitao ugovor, je li ga razumio, odgovorio je da razumio je u dijelu kamate i u dijelu anuiteta. Na pitanje sjeća li se da bi imao neke primjedbe na sadržaj ugovora, odgovorio je da u tom trenutku oni nisu mogli nikako utjecati na bankovni ugovor. Na pitanje je li u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bio član nekog trgovačkog društva, direktor istog ili vlasnik obrta, odgovorio je da bio je član poduzeća, direktor poduzeća Staklo Kavran d.o.o. Na pitanje je li predmetno poduzeće imalo kakve veze s nekretninom koja je izgrađena sredstvima iz ovog kredita, odgovorio je da poduzeće nije imalo nikakve veze, da vlasnik nekretnine na kojoj je izgrađena obiteljska kuća, vlasnik je bio on sa tadašnjom suprugom, NV. Na pitanje je li pročitao aneks o konverziji prije nego što ga je potpisao, odgovorio je da je ga pročitao. Na pitanje je li imao primjedbe na sadržaj aneksa, odgovorio je pa nije mogao utjecati na ugovor od banke. Na pitanje sjeća li se je li mu u postupku konverzije priznata neka preplata, odgovorio je da sad to točno ne zna. Na pitanje je li mu u konverziji umanjen neotplaćeni dio glavnice kredita, odgovorio je da ne zna. Na pitanje suda na koga je mislio kada je odgovarajući na postavljena pitanja iskazivao u množini, odgovorio je da znači on i njegova supruga, ak su skupa gradili, a supruga je bila i sudužnik po tom kreditu.
20. Nesporno je da je tužitelj potpisao predmetni Ugovor o kreditu. Međutim, nedvojbena je činjenica da je Ugovor o kreditu sačinio i na potpis tužitelju dao upravo tuženik tj. pravni prednik tuženika, te da radilo se o tipskom ugovoru, a da tužitelj i pravni prednik tuženika kao ugovorne strane o pojedinačnim odredbama toga Ugovora nisu posebno pregovarali. Naime, uvjet pojedinačnog pregovaranja bio bi ispunjen kada bi tužitelj imao stvarnu mogućnost utjecati na sadržaj odredbi odnosno ishoditi promjenu pojedinih, od strane tuženika ponuđenih odredaba ugovora o kreditu.
21. Stoga sud zaključuje kako tuženik nije dokazao da je prilikom ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu tužitelju dao sve relevantne informacije osnovom kojih bi tužitelj bio u mogućnosti donijeti promišljenu odluku o preuzimanju obveza po predmetnom kreditu ugovorenom uz valutnu klauzulu u CHF i uz promjenjivu kamatnu stopu.
22. Nije sporno da banke kreditori mogu ugovarati promjenjivu kamatnu stopu, ali moraju takvu stopu ugovarati tako da su korisniku kredita poznati parametri na temelju kojih će se ta kamatna stopa mijenjati.
23. Odredba predmetnog Ugovora o kreditu koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno (a ne naknadno jednostranim donošenjem posebnih dokumenata) precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.
24. Kod nedvojbene činjenice da ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale o ugovornoj odredbi o promjenjivosti kamatne stope, a da je promjena kamatne stope vezana uz jednostrane akte tuženika, to je takva neodređena formulacija nerazumljiva za prosječnog potrošača, ovdje tužitelja i dovela je do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, budući da isti nije mogao ocijeniti kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg razdoblja kretati kamatna stopa, a što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, slijedom čega je takva odredba nepoštena u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, te kao takva ništetna sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP/03. Naime, odredbe Ugovora o kreditu ne sadrže niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa se takve odredbe ne mogu smatrati razumljivima u smislu da tužitelj kao potrošač raspolaže objektivnim kriterijima na osnovi kojih bi bila određena promjenjivost kamatne stope odnosno predmet njezine obveze, a koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita.
25. Nadalje, u predmetu Suda Europske unije br. C-472/10 u postupku prethodnog odlučivanja, od strane neovisne odvjetnice izraženo je pravno shvaćanje prema kojem ugovorne odredbe koje omogućuju jednostranu izmjenu ugovora nisu automatski nepoštene, već su to samo one odredbe koje dopuštaju izmjenu bez valjanog razloga ili koje u sebi ne sadrže razlog za izmjenu, time da razlog mora biti izrijekom naveden u ugovornoj odredbi. U smislu navedenog, a imajući u vidu da predmetnim Ugovorom nisu bili određeno precizirani razlozi za izmjenu kamatne stope ubuduće, odredba o promjenjivosti kamatne stope je nerazumljiva i slijedom toga nepoštena.
26. Nedvojbeno je da se niti o ugovorenoj valutnoj klauzuli u CHF između stranaka nije pojedinačno pregovaralo. Slijedom toga ukazuje se da pri zaključenju predmetnog Ugovora o kreditu tuženik kao trgovac nije ovdje tužitelja kao potrošača informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja kao potrošača.
27. Naime, banka je i prije i u vrijeme zaključenja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača, ovdje tužitelja, o važnim činjenicama odnosno o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR, da je rast tečaja CHF u kontekstu uvođenja Eurozone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja CHF, te je još veći i zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju CHF, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a i neizvjestan je iznos i glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti u CHF što znači da su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.
28. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio presudu, između ostalih, i u odnosu na tuženika, gdje je utvrđeno da je u razdoblju koje obuhvaća i ugovaranje te vrijeme otplate predmetnog kredita, tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora pravni prednik tuženika kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03 u razdoblju od 01.9.2004. godine do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju koje obuhvaća i ovdje utuženo razdoblje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom pravnog prednika tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora pravni prednik tuženika kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku pravnog prednika tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
29. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena je prednje navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju koje obuhvaća i ovdje sporno razdoblje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. Revizije podnesene protiv navedene presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž - 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., odbijene su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2. od 9. travnja 2015.
30. Iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od 9.4.2015. slijedi da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva.
31. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (kojoj je prethodila odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/15 od 13. prosinca 2016. kojom je usvojena tužba tužitelja udruge Potrošač i ukinuta odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u točki I. izreke presude i rješenja u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja udruge Potrošač protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u točki I.1. izreke (kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su tuženici „povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo“) te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak; te odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 575/16-5 od 3. listopada 2017. kojom je isti ukinuo negativnu odluku Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. vezano za valutu, te je predmet u tom dijelu vraćen Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske na ponovno odlučivanje), potvrđena je ranije navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača. Revizije podnesene protiv ove presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/201717-10 od 14. lipnja 2018. odbijene su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019.
32. I prema presudi Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014. čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.
33. U odnosu na primjenu utvrđenja iz parnice "Potrošač" sud ističe da se prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na to pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelj i poziva u ovom postupku.
34. Nadalje, odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 14/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP) određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. stavka 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. stavak 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
35. Citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.
36. Dakle, imajući u vidu naprijed označene odredbe ZPP-a i ZZP-a, kao i činjenicu da su ovdje sporne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnim, u ovom postupku ne bi bilo potrebno utvrđivati da li se o predmetnim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini. Naprijed izneseno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj: Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. No, i iz u ovom postupku provedenih dokaza nedvojbeno proizlazi da se o spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo.
37. Naime, tuženik je u ovom postupku mogao dokazivati da, za razliku od onoga što je utvrđeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, pri sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu nije narušena pravična ravnoteža između prava i obveza stranaka u smislu prethodno navedenih odredbi ZZP/07. Međutim, osnovom provedenih dokaza sud utvrđuje da su tvrdnje tuženika da bi odredbe o promjenjivosti kamatne stope i o valutnoj klauzuli u CHF tužitelju bile suštinski razumljive, odnosno da je od strane tuženika tužitelju objašnjeno kakav konkretan rizik preuzima sklapanjem ugovora uz primjenu tih ugovornih odredbi, ostale nedokazane.
38. Odredbom čl. 55. st. 1. ZZP-a određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a isto je bilo određeno i čl. 87. st. 1. ZZP/00 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Naime, svrha proglašenja ugovorene odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba je da tužitelj kao potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora i to neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.
39. Shodno iznesenom, nedvojbeno je da su ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa prema odluci kreditora, ovdje tuženika, te kojima je otplata kredita vezana uz valutu CHF prema tečaju kreditora važećem na dan dospijeća, nepoštene i time ništetne.
40. Zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenih iznosa po predmetnom Ugovoru o kreditu restitucijski je zahtjev kao posljedica činjenice da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu vezanu za CHF ništetne. Odredbe čl. 502.c st. 1. ZPP-a i čl.118. ZZP-a govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. ZOO-a i umanjenje nečije imovine, a u konkretnom slučaju tužitelju je plaćanjem anuiteta otplate kredita obračunatih prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.
41. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.
42. U presudi DVĐ i ŠVĐT protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Viscaya Argentaria SA u spojenim predmetima C154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.
43. Obzirom da je čl. 87. ZZP/03 propisano da nepoštena ugovorna odredba je ništava (st. 1.), a da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (st. 2.), te odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, znači da predmetni ugovor može opstati i bez ništetnih odredaba o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule, a ništetni dio ugovora ima se načelno smatrati kao da nikada nije postojao, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedene odredbe ne bi postojale. To u odnosu na ugovorenu početnu kamatnu stopu ugovorne kamate ne znači da se navedena kamatna stopa smatra fiksnom kamatnom stopom, već se ista primjenjuje sve dotle dok se na zakonom propisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim i uspostavi zakonit mehanizam promjene kamatne stope. Naime, ugovaranje promjenjive kamatne stope, samo za sebe ne isključuje primjenu početno ugovorene kamatne stope u situaciji kada je u tvrđeno da je jednostrana promjena kamatne stope ništetna.
44. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle samo s početno ugovorenom kamatnom stopom i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF. U konkretnom slučaju nije cijeli ugovor ništav već samo gore označene odredbe a bez kojih ugovor može i nadalje egzistirati, dok pozivanje tuženika na činjenicu da su stranke ugovorile promjenjivu a ne fiksnu kamatu stopu nije od utjecaja budući da je takvo ugovaranje bilo protivno gore navedenim odlukama donesenim u kolektivnim sporovima koje su direktno primjenjive u konkretnom slučaju.
45. Zaključenjem dodatka uz osnovni Ugovor o kreditu tj. Aneksa o konverziji nisu otklonjene posljedice ništetnosti, te se samom činjenicom sklapanja dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije ne gubi pravo na potraživanje stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.
46. Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pitanje na način da sporazum o konverziji koji je zaključen na osnovu Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, no također je zauzet stav da bez obzira na sklapanje Dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja ih pripadaju a riječ je o kondemnatornim novčanim zahtjevima.
47. Prije svega valja navesti da ZID ZPK/15 nije propisano da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gube prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja tog dodatka. Također iz samog Dodatka uz osnovni Ugovor o kreditu sklopljenog između stranaka u konkretnom slučaju nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita, ovdje tužitelj, provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. ZID ZPK/15 je imao osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Međutim, sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač i korisnik kredita u CHF nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu u CHF do dana sklapanja ugovora o konverziji. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, te su sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru stranke utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničime nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.
48. Vrhovni sud Republike Hrvatske je još u odluci broj Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu temeljem tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
49. U odluci Suda Europske unije u spojenim predmetima C-596/15 P i C-597/15 P u predmetu Bionorica SE i Diapharm GmbH & Co. KG pod toč. 85. odluke od 23. studenoga 2017. navedeno je da postojanje pravnog interesa pretpostavlja da tužba svojim ishodom može donijeti osobnu korist stranci koja ju je podnijela, a nasuprot tomu, pravni interes ne postoji kada povoljan ishod neke tužbe u svakom slučaju tužitelju ne može donijeti zadovoljštinu. Iz navedene presude Suda Europske unije jasno proizlazi da ne može postojati apstraktni pravni interes, a koji je, kao što je navedeno u odluci ovoga suda broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. potpuno određeno i jasno naveden za koje zahtjeve takav pravni interes postoji.
50. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto je stajalište da nakon zaključenja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverziji bio na snazi osnovni ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke a koji se odnose na ispunjenje obveze korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o prom jenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
51. U pogledu provedenog postupka konverzije ugovora o kreditu ističe se i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 174/2020-2 od 15. studenog 2022., u kojoj Vrhovni sud potvrđuje pravo potrošača na obeštećenje zbog primjene ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjenjivosti kamatne stope i nakon prihvata konverzije, a ta odluka je potvrđena Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1995/23 od 28. lipnja 2023. Ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nije predmet ovog konkretnog postupka, međutim iz navedene recentne sudske prakse je vidljiv stav sudova o provedenom postupku konverzije kredita ugovorenih u valuti CHF.
52. Također je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 809/2021 -2 od 21. prosinca 2022 naveo da činjenica sklapanja dodatka ugovora o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog ugovora.
53. Osim toga Ustavni sud Republike Hrvatske je u odluci broj U-III-5853/20 od 05. travnja 2023.god. potvrdio pravo potrošača na utuženje i isplatu unatoč sklopljenom aneksu o prihvatu konverzije.
54. U presudi Europskog suda u predmetu C-118/17 od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Dakle, iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK/15 potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.
55. U predmetu C-452/18 od 9. srpnja 2020. donesena je odluka iz koje slijedi da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom, odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste, samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se tim pristankom odriče.
56. Po ocjeni ovog suda tužitelj se sklapanjem Dodatka ugovoru nije odrekao tog prava niti je mogao dati slobodan i informiran pristanak te se nije odrekao svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano, a čak da je i dao takav pristanak ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku s obzirom da u vrijeme sklapanja aneksa o konverziji, valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom.
57. Dakle, konverzija odnosno potpisivanje dodataka ugovoru o kreditu između stranaka nije od značaja na utvrđenje u ovoj pravnoj stvari. Naime, razlog donošenja navedenog ZID ZPK/15 bio je da se položaj korisnika kredita u CHF kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit vezan uz EUR, dok činjenica da su stranke zaključile dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju doista u potpunosti vraćen iznos koji predstavlja razliku s osnova preplaćenih anuiteta uslijed nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu.
58. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. dan je slijedeći odgovor na predmetno pravno pitanje: "Sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji." U toj je odluci dalje izneseno da naime, korisnici kredita ne mogu kumulirati pretplatu koja im je priznata konverzijom i onu koja im proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije, nego imaju pravo na razliku ukoliko ona postoji, a što se utvrđuje financijskim vještačenjem. Nadalje se u toj odluci navodi da obzirom na izraženo pravno shvaćanje u ovoj odluci dolazi do izjednačenja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak Ugovoru o kreditu i proveli konverziju u odnosu na one korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili takav dodatak ili isti nisu mogli sklopiti, jer u razdoblju od sklapanja Osnovnog ugovora o kreditu pa do dana konverzije takvi potrošači imali su jednak pravni status i trpjeli su jednake pravne posljedice nepoštenih ugovornih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu.
59. Financijskim vještačenjem provedenim po imenovanom sudskom vještaku Matiji Mikacu, utvrđeno je:
- da u razdoblju od dana korištenja kredita do 30.9.2015. korisnik je preplatio iznos od 155.468,36 HRK u odnosu na iznos koji bi platio da nije bilo promjena kamatnih stopa i tečaja, specificirano po datumima uplata: da 54.990,84 HRK se odnosni na preplatu uslijed povećanja kamatnih stopa dok se 100.477,52 HRK odnosi na preplatu uslijed promjena tečaja;
- da banka je na datum 30.9.2015 utvrdila iznos preplate iz konverzije od 29.051,17 HRK, međutim, zadnji anuitet koji je dospio na datum 30.9.2015 je u većem dijelu podmiren samo knjigovodstveno (iz same konverzije), iz tzv. Preplate iz konverzije je podmireno 1.118,21 CHF zadnjeg anuiteta, što prema fiksiranom tečaju od 6,39 kuna za CHF iznosi 7.145,36 HRK, te za ovaj iznos treba uvećati iznos priznate preplate iz konverzije tako da je na datum 30.9.2015 tužitelj obeštećen za ukupni iznos od 36.196,53 HRK;
- da u slučaju da se prethodno utvrđene preplate od strane korisnika zajedno s zakonskom zateznom kamatom zatvaraju s iznosom priznate preplate od strane banke, iz navedenog proizlazi da je banka priznatim iznosom preplate koji proizlazi iz konverzije korisniku kredita na datum 30.9.2015 podmirila sve mjesečne preplate koje sežu do 30.6.2010 godine i dio preplate od 2.8.2010 zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na te iznose do 30.9.2015, dok su sve kasnije mjesečne preplate ostale nepodmirene, te da sa iznosom od 36.196,53 HRK je na datum 30.9.2015 podmireno ukupno 21.062,73 HRK glavnice uvećano za zatezne kamate na tu glavnicu u iznosu od 15.133,80 HRK;
- te da nakon prijeboja utvrđenih preplata s priznatom preplatom iz konverzije korisnik do datuma konverzije ima ostatak nepodmirenih preplata u iznosu od 134.405,63 HRK, odnosno 17.838,65 EUR prema fiksnom tečaju, sa specifikacijom pojedinačnih mjesečnih iznosa prikazanih u Tabeli na stranicama 12 i 13 nalaza i mišljenja vještaka;
- da korisnik je nakon konverzije nastavio otplaćivati 45.528,68 HRK veću glavnicu nego što bi otplaćivao da se kredit nije konvertirao već se plaćao prema početnom tečaju i kamatnoj stopi, te prema tečaju na dan konverzije proizlazi da je korisnik nastavio otplaćivati 5.960,16 EUR veću glavnicu;
- da u izračun su uključene negativne razlike koje proizlaze temeljem tečaja otplate nižem od početnog;
- da konverzija je provedena sukladno zakonskim odredbama ZIDZPK/15; te da pri izračunu je utvrđena preplata, zajedno s zakonskim zateznim kamatama na istu do datuma konverzije, umanjena za priznati iznos preplate iz konverzije.
60. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje imenovanog stalnog sudskog vještaka, jer je dan stručno i objektivno, te u skladu s povjerenim mu zadatkom vještačenja. Stranke nisu imale primjedbi na matematički izračun vještaka, dok su primjedbe tuženika na metodologiju izrade nalaza i mišljenja vještaka, a koje predstavljaju primjedbe pravne prirode već prethodno raspravljene.
61. U odnosu na protivljenje tuženika preinaci tužbe, sud ističe da je tužitelj u ovom predmetu podnio tzv. stupnjevitu tužbu, te je određeni tužbeni zahtjev tužitelj postavio nakon što je tuženik dostavio dokumentaciju potrebnu za utvrđenje visine tužbenog zahtjeva i nakon što je temeljem te po tuženiku u ovom postupku dostavljene dokumentacije provedeno financijsko knjigovodstveno vještačenje, a slijedom čega se u konkretnom slučaju ne radi o preinaci tužbe.
62. Nadalje, prema Zaključku poslovni broj Su IV-162/2021 sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. studenog 2021. u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.
63. Na osnovu svega iznesenoga, tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 17.838,65 EUR, preplaćenog s osnova promjene kamatne stope i promjene tečaja CHF, sud utvrđuje osnovanim.
64. Radi se o iznosu preplaćenom uslijed utvrđene ništetnosti ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu broj: 146-387/2005 od 19. listopada 2005. kojima je ugovorena promjenjivost kamatne stope i otplata kredita vezana uz valutu CHF, koji je osnovni Ugovor o kreditu do dana konverzije tj. sklapanja Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 146-387/2005 od 3. veljače 2016., bio na snazi, a za koji utvrđeni iznos preplate tužitelj konverzijom nije obeštećen.
65. Neosnovani su navodi tuženika da navedeni iznos od 17.838,65 EUR sadrži u sebi kamatu na kamatu.
66. Naime, točno je da je vještak u nalazu i mišljenju izračunao preplatu zajedno sa zakonskim zateznim kamatama do dana konverzije. Međutim, iz danog nalaza i mišljenja sudskog vještaka jasno je razvidno da je tužitelj tuženiku s osnove promjene kamatne stope i promjene tečaja ukupno preplatio iznos od 155.468,36 HRK; te da sa iznosom preplate koji je tuženik priznao tužitelju prilikom konverzije, tj. sa iznosom od 36.196,53 HRK, podmirene su sve mjesečne preplate do 30.6.2010. i dio preplate od 2.8.2010., zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na te iznose do 30.9.2015., dok su sve kasnije mjesečne preplate ostale nepodmirene, te da je sa iznosom od 36.196,53 HRK podmireno ukupno 21.062,73 HRK preplaćene glavnice i 15.133,80 HRK zatezne kamate obračunate na taj dio preplaćene glavnice, a da nakon prijeboja utvrđenih preplata s priznatom preplatom iz konverzije tužitelj ima pravo na ostatak nepodmirenih preplata u iznosu od 134.405,63 HRK (155.468,36 HRK - 21.062,73 HRK), odnosno 17.838,65 EUR, i to sa zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose, a tekuće početno na iznos od 9,99 EUR od 2.8.2010. i nadalje kako je to prikazano u Tabeli na stranicama 12 i 13 nalaza i mišljenja sudskog vještaka.
67. Međutim, tužbeni zahtjev tužitelja u preostalom dijelu, a za isplatu iznosa od 5.960,16 EUR s osnova razlike glavnice tj. više utvrđene glavnice konvertiranog kredita, je u cijelosti neosnovan, iz razloga kako slijedi.
68 Sklapanjem Dodatka broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 218-50- 3459645, od 2. veljače 2016., između stranaka je uspostavljen novi pravni odnos, a koji Dodatak ni u kom dijelu nije ništetan, te isti proizvodi pravne učinke između parničnih stranaka kao ugovornih strana.
69. ZID ZPK/15 uređene su obveze vjerovnika i potrošača u postupku konverzije kredita denominiranih u CHF u kredite denominirane u EUR, te sklapanje Anexa ili Sporazuma o konverziji ima svoje izvorište u zakonu i bankarske su institucije bile dužne postupiti po ZID ZPK za razliku od potrošača koji su imali pravo izbora, mogućnost potrošača da prihvati izračun konverzije kredita. Naime, konverzija kredita izvršena je na temelju ZID ZPK, kojim je bankama naložena izmjena odredbi osnovnog ugovora te eventualno do tada sklopljenih dodataka, i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te se između ugovornih strana postiže sporazum o konverziji iz članka 19.c točka 6. ZID ZPK-a na način kako je to propisano tim zakonom. Nadalje, ZID ZPK/15 je bio predmetom ocjene suglasnosti s Ustavom RH, a i Sud Europske unije je u odluci C-567/20 iznio stav da je Aneks ugovora o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti sukladno odredbi čl. 1. st. 2. Direktive 93/13 jer se radi o prisilnom propisu, koji ne može biti predmet ispitivanja nepoštenosti, u skladu s kojim stavom su doneseni i zaključci Vrhovnog suda RH u odlukama Gos - 1/2019 i Rev-637/19 jer je konverzijom između ugovornih strana uspostavljena ravnoteža.
70. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (P-1401/12) pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tuženika nepoštene, a na identičan način ustanovljeno je i u tijeku ovog postupka a imajući u vidu činjenicu da tuženik ne osporava da ne bi bio sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, zaključuje se da je predmetni ugovor o kreditu protivan citiranim prisilnim propisima i moralu društva, te se zaključuje da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl. 1115. ZOO-a mora platiti zateznu kamatu od dana stjecanja, odnosno od dana kada je tužitelju nastala šteta sukladno čl. 1086. ZOO-a.
71. Obzirom da je dio ugovornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, a koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, ništetan, to tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno takvih ugovornih odredaba Ugovora o kreditu primio, a što je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima. Odredbom čl. 1111. ZOO-a određeno je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi, a prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kada se vraća stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja. U ovoj pravnoj stvari tuženik je kao stjecatelj nepošten od samog dana sklapanja Ugovora o kreditu jer je, kako je prethodno rečeno, utvrđeno da je riječ o nepoštenoj klauzuli promjene ugovorne kamatne stope bez unaprijed određenih kriterija, te nepošteno ugovorenoj valutnoj klauzuli.
72. Stoga tužitelju na utvrđeni osnovani iznos glavnice od 17.838,65 EUR pripada pravo na isplatu zatezne kamate, sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a, od dospijeća pojedinačnih mjesečnih preplaćenih iznosa, do isplate, po stopi propisanoj odredbama članka 29. st. 2. i 8. ZOO-a.
73. U odnosu na prigovor zastare sud ističe kako se prema čl. 328. ZOO -a pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, što znači da ne podliježe zastarnim rokovima, dok na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba (članak 327. st. 1. ZOO-a). Imajući navedene odredbe u vidu deklaratorni tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i ugovorena valutna klauzula nisu u zastari.
74. Nadalje, zastara novčane tražbine tužitelja nije nastupila jer je u ovom slučaju tužitelj kao vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje novčane obveze tek kad se utvrdi da su sporne odredbe ugovora ništetne (čl. 215. st. 1. ZOO-a).
75. Kod instituta stjecanja bez osnove zakon ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl. 225. ZOO-a, koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.
76. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO -a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je u Zaključku sa svoje sjednice od 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda održanoj 31. siječnja 2022. dano je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi CHF (Broj: Su-IV-33/2022-2), prema kojem ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba prednje navedena pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.
77. Shodno iznesenom, ništetnost ugovornih odredbi ugovora o kreditu u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i u odnosu na valutu CHF pravomoćno je ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, i to glede promjenjive kamatne stope danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž - 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a glede ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.
78. Nadalje, Građanski odjel Vrhovnog suda RH na svojoj drugoj sjednici održanoj 27. svibnja 2024. donio je pravno shvaćanje Su-IV-123/2024-5 pod točkom 2. koje glasi: „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“
79. Obzirom da je tužba u ovom predmetu podnesena dana 4. lipnja 2019., po tuženiku istaknuti prigovor zastare je u cijelosti neosnovan.
80. Na temelju svega iznesenoga, usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 17.838,65 EUR, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama , kako je to odlučeno u točci I. izreke.
81. Tužbeni zahtjev tužitelja u preostalom je dijelu, a za isplatu iznosa od 5.960,16 EUR sa traženom zakonskom zateznom kamatom, kao neosnovan odbijen i odlučeno kao u točci II. izreke.
82. O naknadi troškova ovog postupka odlučeno je temeljem odredbi članka 164. i članka 154. st. 2. ZPP-a, a u svezi s člankom 155. ZPP-a, te primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22; dalje: Tarifa) i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23 – dalje: Tarifa/23).
82.1. Uspjeh tužitelja u ovom sporu iznosi 75,00 %, a uspjeh tuženika 25,00 %, te shodno postotku koji preostaje nakon obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici, tužitelju pripada pravo na naknadu 50,00 % troškova ovog postupka.
82.2. Tužitelju su priznati troškovi sastava tužbe od 4.6.2019. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7. t. 1. Tarife), sastava podneska od 5.6.2019. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 8. t. 3. Tarife), zastupanja na ročištu od 19.9.2019. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife), sastava podneska od 21.12.2020. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu od 19.2.2021. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu od 30.1.2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife/23), sastava podneska od 18.6.2025. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 8. t. 4. Tarife/23), sastava podneska od 8.10.2025. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. Tarife/23), zastupanja na ročištu od 19.1.2026. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife/23), zastupanja na ročištu od 9.3.2026. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife/23), zastupanja na ročištu od 22.4.2026. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. t. 3. Tarife/23), poreza na dodanu vrijednost na ukupni iznos od 2.700,00 EUR, po stopi od 25 %, u iznosu od 675,00 EUR (Tbr. 42. Tarife / Tbr. 46. Tarife/23), trošak vještačenja u iznosu od 337,50 EUR, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 EUR, sveukupno 3.765,59 EUR.
82.3. Osnovom iznesenog naloženo je tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove postupka u iznosu od 1.882,80 EUR (3.765,59 EUR x 50,00 %), sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja s kojim je danom visina troškova utvrđena, pa do isplate, po stopi propisanoj odredbom članka 29. st. 2. i 8. ZOO -a.
Čakovec, 22. travnja 2026.
Sutkinja:
Sandra Oletić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od petnaest dana od dana objave presude, pismeno putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.
O tom obavijest:
1. tužitelj po punomoćniku
2. tuženik po punomoćniku
