k

Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-R 114/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu po sutkinji Mariji Šimičić na temelju nacrta prijedloga odluke koji je izradio viši sudski savjetnik – specijalist Dražen Lovretić, u pravnoj stvari tužitelja ZK iz [adresa], Bosna i Hercego- vina, OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Mislav Balić, odvjetnik u Splitu, protiv tuženice ŽK iz [adresa], vl. [obrt], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Vjekoslav Lozo, odvjetnik u Splitu, radi is- plate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pr-209/2020-31 od 27. prosinca 2023., 22. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pr-209/2020-31 od 27. prosinca 2023.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi: " I. Nala- že se tuženiku da u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju ad. 1. iznos od 7,600,00 kn uvećano za zakonsku zateznu kamatu po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena koja teče:

- na iznos od 2.900,00 kn od 15.07.2018.g do isplate,

- na iznos od 2.700,00 kn od 15.08.2018.g do isplate,

- na iznos od 2.000,00 kn od 15.09.2018.g do isplate,

II. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi solidarno tuži- teljima parnični trošak uvećano za zakonsku zateznu kamatu po stopi koja se odre- đuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena od presuđenja do isplate." kao neosnovan (točka I. izreke)."

1.1. Istom odlukom naloženo je tužitelju da tuženici naknadi troškove parničnog pos- tupka u iznosu od 497,5 eura/3.748,41 kuna , sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 27. prosinca 2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja u određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka pri- mijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena u roku od 15 dana (točka II. izreke).

2. Protiv te presude žali se tužitelj pobijajući je zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25. - u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se preinači shodno žalbenim navodima, podredno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje. Žalitelj potražuje trošak za sastavljanje žalbe.

2.1. Odgovor na žalbu nije podnesen.

3. Žalba nije osnovana.

4. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

4.1. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju razvidno upućuje tužitelj jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost presude.

4.2. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe, pa je neosnovan i žalbeni razlog tužitelja pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu utuženog iznosa od tuženice s osnova neisplaćene plaće za mjesec lipanj, srpanj i kolovoz 2018.

6. Iz činjeničnih navoda tužbe proizlazilo bi da su tužitelji ZK i ĐK bili u radnom odnosu s tuženicom temeljem Ugovora o radu na određeno vri- jeme na radnom mjestu kuhara i kuharice od 3. svibnja 2018. do 31. srpnja 2018. i temeljem tog u ugovora da bi imali pravo na bruto plaću u iznosu od 3.439,80 kuna i pravo na povećanu plaću u određene dane, međutim da tuženica tužiteljima nije is- platila plaću za mjesec lipanj 2018. u iznosu od 5.800,00 kn, za mjesec srpanj 2018. u iznosu od 5.400,00 kn, te za mjesec kolovoz u iznosu od 4.000,00 kn, kao niti od- rađeni dio plaće obzirom na povećan dio plaće sukladno Ugovoru, slijedom čega tu- žitelji potražuju od tuženice na ime neisplaćenih plaća za lipanj, srpanj i kolovoz 2018. isplatu iznosa od po 7.600,00 kuna svakome s pripadajućim zakonskim zatez- nim kamatama od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, sve to uz potraživanje troškova postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

6.1. Tužiteljica ĐK je tijekom postupka preminula pa je u odnosu na nju rješenjem prvostupanjskog suda poslovni broj Pr-209/2020 od 21. veljače 2022. utvrđen prekid postupka.

7. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud utvrdio je:

- da je tužitelj radio kod tuženice na radnom mjestu kuhar na temelju ugovora o radu na određeno vrijeme od 4. lipnja 2018. do 31. srpnja 2018.

- da mu je ugovorena plaća bila u iznosu od bruto 3.439,80 kuna, te je ugovoreno i pravo na povećanu plaću za rad u dane blagdana i neradne dane utvrđene zakonom i za rad na dan Uskrsa 50 %, rad nedjeljom 35 %,noćni rad 30 % i prekovremeni rad 50 %,

- da je tužitelju od strane tuženice isplaćeno za mjesec lipanj 2018. netto iznos od 2.509,38 kn, a za srpanj 2018. iznos od 2.275,33 kn, a što je razvidno iz izvoda prometa po računu tužitelja Erste & Steiermarkischebank d.d. od 27. travnja 2023., kao i iz izvatka o promjenama i stanju na transakcijskom računu Privredne banke Zagreb d.d. od 5. srpnja 2018. i 1. kolovoza 2018., kao i iz naloga za plaćanje,

- da je tuženica kao vlasnica obrta proglašena krivom za četiri prekršajna djela i to: neuručenje pisane potvrde o sklopljenom ugovoru o radu, neprijavljivanje radnika na HZMO, neprijavljivanje radnika na HZZO i neisplata plaće u zakonskom roku,

- da su tužitelj ZK i tužiteljica pok. ĐK bili zaposleni kod tuženice temeljem ugovora o radu od 6. mjeseca 2018. na rok od 2 mjeseca radi povećanog prometa i posla, te da im je isplaćena ugovorena plaća za šesti mjesec, a tako i za sedmi mjesec 2018. iako se njih dvoje prema iskazu svjedoka MK od 4. ili 5. srpnja 2018. nisu više pojavljivali na poslu.

8. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski je sud pravilno zaključio da je neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja, pri čemu je istaknuo da visinu ugovorene plaće te činjenicu da mu ista nije isplaćena u cijelosti tužitelj nije ničim dokazao, a okolnost da je tuženica prekršajno proglašena krivom što kao poslodavac s radnikom ZK (ovdje tužiteljem) nije sklopila ugovor o rada u pisanom obliku prije početka rada, odnosno što mu nije uručila pisanu potvrdu o sklopljenom ugovoru o radu i prijavila ga na HZMO i na obvezno zdravstveno osiguranje, te što mu nije isplatila minimalnu plaću za srpanj 2018. u zakonom propisanim rokovima tj. do 15. kolovoza 2018., već je to učinila 2. listopada 2018. ne dokazuje osnovanost zahtjeva tužitelja, jer time tužitelj nije dokazao da mu nije isplaćena ugovorena plaća za lipanj i srpanj 2018., a niti da je radio kod tuženice kroz mjesec kolovoz 2018.

9. Odredbom članka 10. stavka 1. Zakona o radu ("Narodne novine" br. 93/14., 127/17., 98/19., 151/22., 64/23. – u daljnjem tekstu: ZR) propisano je da se radni odnos zasniva ugovorom o radu. Odredbom članka 12. stavka 1. ZR-a određeno je da se ugovor o radu može iznimno sklopiti na određeno vrijeme za zasnivanje radnog odnosa čiji je prestanak unaprijed utvrđen rokom kada je zbog objektivnih razloga potreba za obavljanjem posla privremena, a prema odredbi članka 14. stavka 1. ZR-a ugovor o radu sklapa se u pisanom obliku. Odredbom članka 92. stavka 1. ZR-a propisano je da se plaća isplaćuje nakon obavljenog rada, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se plaća i naknada plaće isplaćuje u novcu. U stavku 3. istog članka određeno je da se plaća i naknada plaće za prethodni mjesec isplaćuje najkasnije do petnaestog dana u idućem mjesecu, ako kolektivnim ugovorom ili ugovorom o radu nije drugačije određeno dok je u stavku 4. citiranog članka određeno je da su plaća i naknada plaće u smislu toga Zakona plaća i naknada plaće u bruto iznosu.

10. S obzirom na citirane odredbe ZR-a, kao i na činjenicu da je prema odredbi članka 7. stavka 1. ZR-a poslodavac obvezan u radnom odnosu radniku dati posao te mu za obavljeni rad isplatiti plaću, a radnik je obvezan prema uputama koje poslodavac daje u skladu s naravi i vrstom rada, osobno obavljati preuzeti posao, pa kako je u svom stranačkom iskazu tužitelj naveo da je ugovorena plaća bila po 1.500 eura mjesečno njemu i njegovoj pok. supruzi, i kako je u prekršajnom postupku koji se vodio kod Općinskog prekršajnog suda u Splitu poslovni broj PpG-1375/2018 tužitelj iskazao kako je preko računa trebao dobiti 3.500,00 kuna, a ostatak od 4.000,00 kuna na ruke, a što da nije dobio (kako proizlazi iz presude Općinskog prekršajnog suda u Splitu br. PpG-1375/2018 od 18. ožujka 2022.), to je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da se ni iz iskaza tužitelja, kao ni iz dokumentacije u spisu ne može utvrditi da tuženica tužitelju nije isplatila ugovorenu plaću, a time ni visina plaće, kao što se ne može utvrditi ni da je tužitelj radio kod tuženice i kroz mjesec kolovoz 2018. jer za to ne postoje nikakvi dokazi u spisu.

10.1. Osim toga, tužitelj je u svojoj izjavi danoj pred inspektoratom rada 10. rujna 2018. izjavio kako je počeo s radom u obrtu 3. svibnja 2018., ali ga poslodavac nije odmah prijavio već mu je dao novi ugovor od 4. lipnja 2018. koji traje do 31. srpnja 2018. i tada da ga je prijavio na HZMO i HZZO, a od početka rada 3. svibnja 2018. do 31. srpnja 2018. kada je dao otkaz zbog neljudskih uvjeta i neisplaćenih plaća, odnosno da mu je za lipanj 2018. isplaćena plaća u minimalnom iznos, ali mu nisu obračunati svi odrađeni sati, kao ni uvećani noćni rad, dok mu plaća za srpanj 2018. nije isplaćena. Dakle, sam tužitelj je izjavio da je on dao otkaz ugovora o radu 31. srpnja 2018., dok potražuje plaću i za mjesec kolovoz 2018., a pri tome nije dokazao da je nastavio obavljati poslove nakon što mu je ugovor istekao, odnosno nakon što je otkazao ugovor.

11. Prvostupanjski sud dalje, razloge o nedokazanost osnove i visine potraživanja od strane tužitelja nalazi i u činjenici da tužitelj nije predložio niti priložio relevantne dokaze na okolnost visine ugovorene plaće koju mu tuženica nije isplatila, niti je dokazao s koje osnove bi mu pripadalo pravo na povećanu plaću, kao što nije dokazao ni da je radio kroz mjesec kolovoz 2018., a kako sud provodi one dokaze koje su stranke predložile i iste ocjenjuje na temelju svog slobodnog sudačkog uvjerenja, to je pravilno prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

12. Pri tome se posebno naglašava da iz iskaza saslušanog svjedoka MK proizlazi kako su tužitelj ZK i ĐK bili zaposleni kod tuženice temeljem ugovora o radu od 6. mjeseca 2018. na rok od dva mjeseca radi pojačanja prometa i posla, te im je isplaćena ugovorena plaća za lipanj kao i za srpanj 2018. iako se njih dvoje od 4. ili 5. srpnja 2018. nisu više pojavljivali na poslu. Također se ukazuje i na činjenicu da je tužitelj u svom stranačkom iskazu naveo kako su se on i njegova pok. supruga javili na oglas za posao u pekarnici "Peka" u Splitu, da su dogovorili plaću od 1.500 eura svakome, ali da je pisani ugovor bio na manji iznos koji im se isplaćivao na račun u Erste banci, međutim, iako su tri mjeseca radili tuženica da im nije isplatila ostatak do dogovorenog iznosa pa da su je prijavili inspekciji rada. Kako tužitelj i sam izjavljuje ga je, protivno odredbi članka 14. stavka 1. ZR-a, za dio plaće ugovorio isplatu „na ruke”, a za što, osim svojeg iskaza ne podnosi nikakve druge dokaza, to svi njegovi žalbeni navodi ne utječu na pravilnost pobijane odluke.

13. Pravilna je i odluka o troškovima postupka jer je pravilno utemeljena na odredbama članka 154. stavka 1. ZPP-a i članka 155. ZPP-a, s time što je posebnim žalbenim navodima ni tužitelj ne pobija, a žalitelju ne pripada trošak jer nije uspio sa žalbom.

14. S obzirom na navedeno, trebalo je odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a i odlučiti kao u izreci ove presude.

U Splitu 22. travnja 2026.

Sutkinja

Marija Šimičić