Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-1304/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Helene Vlahov-Kozomara, predsjednice vijeća te Milene Vukelić-Margan, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JA, [adresa], [osobni identifikacijski broj], zastupan po Zajedničkom odvjetničkom uredu Krunoslav Markovinović i Matko Pavičić iz Bjelovara, protiv tuženika Erste & Steiermarkische bank d.d., OIB 23057039320, Jadranski trg 3a, Rijeka, zastupani po Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti , odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-863/2022-16 od 7. lipnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 22. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-863/2022-16 od 7. lipnja 2024.u točkama 1. i 2. izreke.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, u točki 1. izreke, je utvrđena ništetnom odredba članka 10. Ugovora o kreditu broj 24020006-1031262160 od 28. siječnja 2008., u dijelu u kojem je za slučaj prijevremenog povrata kredita ugovorena jednokratna naknada sukladno odlukama banke, u točki 2. izreke je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.432,79 eura sa zateznom kamatom od 7. lipnja 2024. do isplate, sve u roku od petnaest dana, dok je u točki 3. izreke odbijen zahtjev za nadoknadu troška u preostalom dijelu.

2. Protiv presude je žalbu podnio tuženik pozivajući se na žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1. točke 2. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14,70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP).

3. U žalbi ističe da je u trenutku prijevremene otplate kredita naknada iznosila 1,00 % od nedospjele glavnice, pa da je tužitelj mogao predvidjeti njezine ekonomske posljedice. Naglašava da je tužitelj u svakom trenutku bio u mogućnosti dodatno se informirati o značenju prijeporne odredbe ugovora o kreditu, a da je naplaćivanje takve naknade u vrijeme sklapanja ugovora bilo uvriježeno u praksi banaka pa da ništetnost takve odredbe nije moguće utvrđivati. Pored toga da je pogrešan zaključak suda prvog stupnja da bi plaćanje te naknade prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pri čemu tvrdi da je prethodno trebalo provesti test nepoštenosti, što da nije učinjeno. Smatra da je stoga počinjena bitna postupovna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer da presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. Ističe da nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja te da nije točno da se koristio nepoštenom poslovnom praksom ugovarajući prijepornu naknadu, budući da iz samog ugovora proizlazi da nije prikrivao sporne odredbe niti ih je formulirao na nerazumljiv način. Stoga tvrdi da ugovor o kreditu odražava pravu volju tužitelja iskazanu nakon potpunog informiranja o svim značajkama ugovora, a da je teret dokaza u smislu nepoštenosti bio na strani tužitelja.

4. Navodi da je u postupku ukazao na relevantnu sudsku praksu Suda Europske unije u predmetu RA i CIB Bank, C- 620/17, ECLI:EU:C:2019:820 koja da se može primijeniti na konkretan slučaj, a u kojoj je izraženo stajalište da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za troškove koji se naplaćuju na teret potrošača.

5. Tuženik pored toga ukazuje da je pogrešan zaključak suda da je predmetna naknada tužitelju naplaćena, s tim što se u razlozima presude spominje naknada za izmjenu ugovora koja se tumači kao izlazna naknada, iako prilikom prijevremene otplate tužitelju nije naplaćena nikakva naknada. Stoga da je pogrešno stajalište suda prvog stupnja o pravnom interesu tužitelja za traženje deklaratorne sudske zaštite.

6. Osporava i odluku o parničnom trošku, uz obrazloženje da je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo odbiti tužbeni zahtjev pa da bi mu u tom slučaju pripadalo pravo na nadoknadu parničnog troška od tužitelja. Tvrdi da je pogrešno priznat trošak zastupanja odvjetnika na ročištu za objavu presude, jer da se radi o trošku koji nije bio potreban u smislu članka 155. ZPP-a.

7. Predlaže pobijanu presudu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz nadoknadu troška prvostupanjskog i žalbenog postupka.

8. Žalba tuženika nije osnovana.

9. Prije svega treba reći da sud prvog stupnja nije počinio neku od bitnih postupovnih povreda iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, niti povredu na koju ukazuje tuženik u žalbi, budući da su razlozi presude potpuni i jasni, u njima nema proturječja te je presudu moguće ispitati. Relevantno činjenično stanje je potpuno i pravilno utvrđeno te je mjerodavno materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja.

10. Na temelju provedenih dokaza je utvrđeno da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopio Ugovor o (stambenom) kreditu 28. siječnja 2008. temeljem kojeg je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju iznos od 144.500,00 CHF te da je člankom 10. ugovorena obveza plaćanja naknade u slučaju prijevremene otplate kredita sukladno važećim odlukama tuženika.

11. Iz iskaza tužitelja je utvrđeno da on nije sudjelovao u kreiranju sadržaja prijepornog ugovora pa tako ni glede naknade za prijevremenu otplatu kredita, da nije imao saznanja o eventualnim troškovima na koje se odnosi naknada, niti mu je bila poznata visina naknade.

12. Prema stajalištu suda prvog stupnja, ugovorna odredba kojom je ugovorena naknada čija visina će biti određena prema aktima banke važećim u nepoznato vrijeme, je za prosječnog potrošača nerazumljiva pa je unošenje takve odredbe suprotno temeljnim načelima obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika obveznih odnosa, načelo savjesnosti i poštenja i načelo zabrane zlouporabe prava. Kako je prijeporni ugovor o kreditu pripremio tuženik na unaprijed sastavljenom standardnom obrascu, tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj odredbe o pravu banke na narečenu naknadu, pri čemu je ugovorena činidba neodređena i netransparentna u smislu čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. („Narodne novine 79/07, 125/07, 79/09, 89/09- dalje; ZZP/07), budući da tužitelj nije mogao procijeniti ekonomske posljedice koje iz te odredbe proizlaze. Kako odredba čl. 10. Ugovora ne sadrži podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, ocjenjuje da tuženik nije postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja iz čl. 96. ZZP/07.

13. Pored toga je ocijenjeno da je prijeporna odredba ugovora suprotna kogentnoj normi iz članka 1024. ZOO-a, pa da je i zbog toga ništetna. Pritom utvrđuje da prema narečenom propisu, u slučaju prijevremenog vraćanja kredita, banka ne smije uračunavati kamate za vrijeme od dana vraćanja do dana kada je po ugovoru korisnik kredita trebao vratiti ugovoreni iznos, s tim što bi banka imala pravo na naknadu štete koja se ogleda u stvarno nastalim troškovima povodom prijevremenog zatvaranja kredita, koju štetu tuženik tijekom postupka nije dokazao.

14. Stoga je prihvaćen tužbeni zahtjev te je tuženiku naloženo isplatiti parnični trošak koji se odnosi na nagradu odvjetnika za zastupanje, primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23; dalje Tarifa) te trošak sudske pristojbe, u ukupnom iznosu od 1.432,79 eura, sve primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

15. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je ocijenio da je ugovorna odredba iz Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika, a kojom je ugovorena naknada tuženika za prijevremenu otplatu kredita ništetna, zbog čega tužitelju pripada pravo na podnošenje zahtjeva kojim se ništetnost utvrđuje.

16. Sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo iz članka 1024. Zakona o obveznim odnosima( „Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23-dalje ZOO), kojim je propisana mogućnost prijevremene otplate kredita. Prema toj odredbi, korisnik kredita može odustati od ugovora prije nego što je počeo koristiti kredit (stavak 1.); kredit može vratiti i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku (stavak 2.); u oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio (stavak 3.); u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti (stavak 4.).

17. Dakle, tuženik bi imao pravo na naknadu stvarno pretrpjele štete, odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita , ali ta se naknada ne smije odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate koju je tuženik trebao ostvariti da nije bilo prijevremene isplate.

18. S obzirom na sve okolnosti konkretnog slučaja, a kako tuženik u postupku nije pojasnio kriterije prema kojima se naplaćuje naknada za prijevremenu otplatu kredita, niti je naveo činjenice u svezi nastanka eventualne štete zbog prijevremenog vraćanja kredita, valja zaključiti da prijeporna naknada u osnovi predstavlja naknadu iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao naplatiti do kraja trajanja tog ugovora.

19. Kako je takva odredba suprotna prisilnom propisu, radi se o ništetnoj odredbi u smislu članka 322. ZOO-a, kako to pravilno ocjenjuje prvostupanjski sud. Treba dodati da je odredba da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošaču naplatiti naknadu za prijevremeno ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu, inkorporirana u Zakonu o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 101/17), a kojim Zakonom se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine. Iako se taj Zakon ne primjenjuje na konkretan slučaj, evidentno je da su njime otklonjeni nedostaci do tada važećeg zakonskog uređenja glede ugovaranja naknade za prijevremeno ispunjenje obveza korisnika kredita (takvo stajalište je izneseno i u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-112/2018 od 9. ožujka 2022).

20. Iako je narečena ugovorna odredba utvrđena ništetnom zbog toga što je protivna prisilnom propisu, pravilno je stajalište suda prvog stupnja da se radi o ništetnoj odredbi i s aspekta zaštite potrošača. Kako je uvodno navedeno, tužitelj je s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu 28. siječnja 2008., u vrijeme važenja ZZP/07. Prema odredbi čl. 96. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Prema odredbi čl. 99. ZZP/07 nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

21. Tuženik u žalbi ponavlja da su odredbe ugovora koji je sklopljen između stranaka jasne, razumljive i uočljive pa da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene. Međutim, kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja, u ugovoru je navedeno da banka „ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno odlukama banke važećim u trenutku prijevremenog povrata“ koja odredba je nejasna, budući da nedostaje pojašnjenje o vrsti i sadržaju naknade. Nesumnjivo je da je cijeli ugovor prethodno pripremio tuženik, da stranke nisu pojedinačno pregovarale o pojedinim odredbama ugovora pa tako ni o obvezi plaćanja narečene naknade pa kako je evidentno da se radi o odredbi koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da se radi o ništetnoj ugovornoj odredbi pa tužitelj ima pravo na podnošenje zahtjeva za utvrđenje ništetnosti u skladu s člankom 187. ZPP-a.

22. Na žalbene navode tuženika, a u svezi stajališta koje je izraženo u presudi Suda Europske unije od 3. listopada 2019., u predmetu Kiss i CIB Bank, C- 620/17, ECLI:EU:C:2019:820 da nije nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade, treba odgovoriti da se u tom predmetu radilo o zahtjevu za utvrđenje ništetnosti naknade za obradu i odobravanje kredita, a ne naknade za prijevremenu otplatu kredita (na koju se primjenjuju narečene odredbe ZOO-a). Međutim, neovisno o tome, i u odnosu na pravo na naplatu takve naknade,Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. izrazio pravno shvaćanje prema kojemu je sud prilikom provođenja testa poštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba o pravu na naknadu za obradu kredita jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP/03 u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP/03.

23. Kako je u ovom postupku sud prvog stupnja pravilno ocijenio sve okolnosti koje su nastale prije i prilikom sklapanja prijepornog ugovora u smislu narečenih odredbi ZZP/07, proizlazi da je pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo kada je utvrđeno da se u nazočnom slučaju radi o ništetnoj odredbi pa je tužbeni zahtjev i primjenom propisa o zaštiti potrošača pravilno ocijenjen osnovanim.

24. Na žalbene navode koji se odnose na osporavanje pravnog interesa tužitelja za podnošenje tužbe za utvrđenje, treba odgovoriti da se prema ustaljenoj sudskoj praksi, postojanje pravnog interesa iz članka 187. ZPP-a ispituje do zaključenja glavne rasprave, pa kako je sud prvog stupnja ocijenio da tužitelj ima pravni interes za podnošenje takve tužbe, takvi žalbeni navodi ne mogu biti od utjecaja na zakonitost pobijane presude.

25. Glede odluke o parničnom trošku, treba navesti da je tužitelj uspio u parnici pa mu primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a pripada pravo na nadoknadu parničnog troška od tuženika, pri čemu na žalbene navode treba odgovoriti da je pristup odvjetnika na ročište za objavu presude radnja koja je bila potrebna za vođenje postupka u smislu članka 155. ZPP-a. Naime, zbog izostanka stranke s tog ročišta, u slučaju kada je uredno pozvana, nastupaju posljedice propisane člankom 335. stavak 9. ZPP-a (presumpcija dostave presude istog dana) pa neovisno o tome što se u tom slučaju presuda treba istaknuti na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova, stranka ima pravo na nadoknadu troška koji se odnosi na nagradu odvjetnika za pristup na ročište, u skladu s Tbr. 9.3. Tarife.

25. Zbog izloženog je valjalo žalbu tuženika odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi, primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a.

U Rijeci, 22. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Helena Vlahov-Kozomara