REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-1544/2025-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Puli - Pola, po sucu toga suda Biljani Pamić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja FL iz [adresa]. L4H 3K9, 161 St. Urbain DR. Woodbridge, OIB [osobni identifikacijski broj] zastupanog po punomoćnici Jasni Matičević, odvjetnici u Zagrebu, protiv 1. tužene JL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Ivani Panić Šuštarić, odvjetnici u Zagrebu i 2. tužene ŠL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tužitelja protiv rješenja Općinskog suda u Gospiću poslovni broj: P-70/2023-25 od 20. veljače 2025., dana 22. travnja 2026.,

r i j e š i o  j e

I Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Gospiću poslovni broj: P-70/2023-25 od 20. veljače 2025.

II Zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava žalbe odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Pobijanim rješenjem prvostupanjskog suda riješeno je:

„I. Odbacuje se tužba u ovom predmetu te se ukidaju do sada provedene radnje u ovom postupku.

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku prouzročeni parnični trošak u iznosu od 937,50 EUR (slovima: devetsto trideset sedam eura i pedeset centi) sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja ove presude, u roku od petnaest dana.

III.Tuženik se odbija za preostali parnični trošak u iznosu od 250,00 EUR (slovima: dvjesto pedeset eura).“

2. Protiv tog rješenja pravodobnu i dopuštenu žalbu podnosi tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP). U žalbi, u bitnom navodi da je pobijano rješenje otpremljeno tužitelju osobno usprkos činjenici da je tužitelj uz tužbu dostavio punomoć za zastupanje izdanu odvjetnici Jasni Matičević, pa da je time sud postupio protivno odredbi čl. 138. ZPP te da je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl.354. st.2. toč.6. ZPP. Navedena bitna povreda da je počinjena i time što podnesak 1. tuženika od 29. studenog 2024. nije niti otpremljen tužitelju kako bi se mogao očitovati na navode istog, dok je tužitelju podnesak 1. tuženika od 10. veljače 2025. uručen tek dana 28. veljače 2025. godine, dakle, osam dana nakon donošenja pobijanog rješenja. Nadalje, da je prvostupanjski sud u donošenju pobijanog rješenja počinio i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući u rješenju nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, odnosno postoji proturječnost između razloga o onome što se u obrazloženju rješenja navodi o zapisnicima i ispravama i sadržaja samih tih isprava i zapisnika. Ukazuje da je neosnovan zaključak prvostupanjskog suda kako se odluka u konkretnom slučaju mora donijeti na isti način u odnosu na oba tuženika jer iako se tuženici nalaze u pravnoj i stvarnoj vezi glede predmeta spora, oni ne predstavljaju jedinstvene suparničare u smislu članka 201. ZPP, već se tuženici isključivo nalaze u položaju običnih materijalnih suparničara. Ističe kako u trenutku podnošenja tužbe tužitelju nije bila poznata činjenica da je 2. tužena preminula prije podnošenja tužbe te da je predmetni nedostatak otklonjive prirode slijedom čega nisu bile ispunjene pretpostavke za odbacivanje tužbe (Rev 567/2019-2 od 08.07. 2020.). Navodi da je prvostupanjski sud sukladno načelu iura novit curia morao primijeniti odredbu čl. 128. Zakona o nasljeđivanju i postaviti skrbnika ostavine u odnosu na nasljedničku zajednicu iza 2. tuženika a koji bi zastupao prava i interese pok. 2. tuženika dok se ne saznaju podaci o pravnim sljednicima iza 2. tuženika. Zaključno, ističe da mu je donošenjem pobijanog rješenja uskraćeno pravo na pristup sudu i pravično suđenje u smislu odredbe čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda s obzirom da je tužitelju onemogućeno meritorno raspravljanje u ovoj pravnoj stvari. Predlaže uvažiti njegovu žalbu i preinačiti pobijano rješenje a podredno ukinuti te predmet dostaviti prvostupanjskom sudu na ponovno postupanje i to u rad drugom raspravnom sucu.

3. Žalba tužitelja nije osnovana.

4. Prvostupanjski sud je pobijanim rješenjem odbacio tužbu u ovoj pravnoj stvari i ukinuo sve do sada provedene radnje uz obrazloženje da je tužitelj 30. listopada 2020. podnio tužbu protiv tuženika navodeći ih kao osobe koje su rješenjem o nasljeđivanju posl.br. O-1357/2012, UPP/OS-590/2012 od 16. siječnja 2014. utvrđene nasljednicima pok. NL, usprkos tome što je tužitelj kao jedino dijete ostavitelja trebao biti pozvan na nasljeđivanje i da je jedini nasljednik iza pok. NL; da je po pokušaju dostave tuženici ŠL utvrđeno je da istu nije moguće izvršiti, a uvidom u JRO utvrđeno je da je preminula **.**.2019., dakle prije podnošenja tužbe, pa da je riječ je o nedostatku kojeg nije moguće otkloniti radi čega je sukladno čl. 83. st. 5. ZPP tužbu trebalo odbaciti, a kako je tužba podnesena protiv tuženika koji su zajedno proglašeni nasljednicima pok. NL te je tužitelj podnio tužbu radi utvrđenja da je isključivo on nasljednik, a ne tuženici, to je tužbu valjalo odbaciti protiv oba tuženika kao jedinstvenih suparničara u smislu članka 201. ZPP, obzirom da se odluka u konkretnom slučaju mora donijeti na isti način u odnosu na oba tuženika. Pri tome, prvostupanjski sud zaključuje kako navod tužitelja da u ovom slučaju ne bi bili ispunjeni uvjeti za odbacivanje tužbe već za njen prekid i pozivanje nasljednika umrlog tuženika na preuzimanje postupka nije prihvaćen jer se sudska praksa i stajališta na koje se tužitelj poziva odnose na specifičnu situaciju u kojoj tužitelj postupa po nalogu suda ili drugog nadležnog tijela koji ga upućuje u parnicu protiv određenih tuženika, dok u ovom slučaju takvog upućivanja tužitelja na parnicu nije bilo već je riječ o parnici koju je tužitelj samostalno pokrenuo, slijedom čega nedostatak parnične sposobnosti tuženika kao jedinstvenog suparničara predstavlja zapreku za vođenje postupka koju nije moguće otkloniti tijekom postupka već ju je tužitelj trebao otkloniti prije podnošenja tužbe. Posljedično je tužitelju naložio da tuženiku naknadi prouzročeni trošak u iznosu od 937,50 EUR pozivom na odredbu čl. 154. st.1. ZPP uvećano za zateznu kamatu od dana donošenja rješenja (pogrešno navedeno“presude“), dok je u preostalom dijelu za iznos od 250,00 EUR zahtjev tuženika za naknadu troška odbijen kao neosnovan.

5. Ispitujući pobijano rješenje u granicama razloga navedenih u žalbi žalitelja, pazeći pritom i po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba postupka i pravilnu primjenu materijalnog prava, ocjena je ovog suda da je rješenje prvostupanjskog suda pravilno i zakonito.

6. Istina je da pobijano rješenje sud prvog stupnja nije dostavio punomoćniku tužitelja, već tužitelju osobno tako da su osnovani žalbeni navodi tužitelja o nepravilnoj dostavi rješenja. Međutim, neovisno o tome, protiv tog rješenja tužitelj po punomoćniku je podnio žalbu, koja je pravovremena pa usprkos tome što je pobijano rješenje dostavljeno tužitelju protivno odredbi čl.138. st.1. ZPP nije počinjena bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP jer tužitelju nije nezakonitim postupanjem onemogućeno raspravljanje pred sudom.

6.1. Navedena bitna povreda nije počinjena ni time što tužitelju nije dostavljn podnesak 1. tuženice od 29. studenog 2024. dok mu je podnesak od 10. veljače 2025. dostavljen tek nakon donošenja pobijanog rješenja. Naime, iako navedeni podnesci tužitelju doista nisu dostavljeni, odnosno podnesak od 10. veljače 2025. dostavljen je tek nakon donošenja pobijanog rješenja, radi se o podnescima u kojima 1. tužena samo ponavlja istu činjeničnu i pravnu argumentaciju koje je prethodno navodila i na ročištu održanom 26. studenog 2024. na kojem je sudjelovala punomoćnica tužitelja te joj je na ročištu bilo omogućeno očitovanje o svim činjenicama, navodima i prigovorima 1. tužene pa stoga, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, tužitelju u konkretnom slučaju nedostavljanjem navedenih podnesaka nije uskraćeno pravo na raspravljanje pred sudom, niti je doveden u nepovoljniji procesni položaj, pa samim tim nije ni ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. toč.6. ZPP.

7. Prvostupanjski sud nije počinio niti po žalitelju istaknutu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. toč.11. ZPP obzirom da pobijano rješenje ima razloge o odlučnim činjenicama i prigovorima tužitelja, nije nerazumljivo, te nema nedostataka ni proturječnosti zbog kojih se ne bi moglo ispitati. Osim toga, nisu počinjene ni ostale bitne povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP u svezi čl. 381. ZPP te je pravilno primijenjeno materijalno pravo.

8. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da su tuženice u ovom postupku jedinstveni i nužni suparničari.

8.1. Naime, za obične suparničare karakteristično je to da se protiv svakog od njih može donijeti sadržajno različita presuda, ovo u smislu odredbe čl. 200. ZPP.

8.2. Jedinstveni suparničari su takvi suparničari za koje je karakteristično to da se ili po zakonu ili zbog pravne prirode spornog odnosa, spor u kojemu sudjeluju može riješiti samo na jednak način prema svima, ovo u suglasju sa odredbom čl. 201. ZPP.

8.3. Nadalje je za reći kako u hrvatskom građanskom procesnom pravu postoji jedan poseban vid suparničarstva tzv. nužno, kod kojeg tužitelj mora tužbom obuhvatiti sve subjekte koji su sudionici određenog materijalno pravnog odnosa. Glavna razlika između nužnog i jedinstvenog suparničarstva jest ta što kod nužnog suparničarstva svi sudionici određenog materijalno pravnog odnosa moraju biti obuhvaćeni tužbom. S druge pak strane, jedinstveni suparničari ne moraju zajedno tužiti ili biti tuženi, ali ako jesu, spor se može riješiti samo na jednak način prema svima. Svi nužni suparničari ujedno su i jedinstveni, ali obrnuto nije slučaj

8.4. Premet spora u ovom parničnom postupku je zahtjev tužitelja – da se u odnosu na tuženice utvrdi da je on jedini nasljednik iza pok. NL, zahtjev da se stavi van snage pravomoćno rješenje o nasljeđivanju posl.br. O-1357/2012, UPP/OS- 590/2012 od 16. siječnja 2014. doneseno u ostavinskom postupku iza pok. NL kao i rješenje (o naknadno pronađenoj imovini) kojima su nasljednicama proglašene ovdje tuženice i zahtjev da se utvrdi da je tužitelj vlasnik nekretnina koje su bile predmet ostavinske imovine iza pok. NL što su tužene dužne priznati i trpjeti uknjižbu prava vlasništva na tim nekretninama u korist tužitelja uz istodobno brisanje upisa prava vlasništva izvršenog za korist tuženih temeljem pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju i rješenja o naknadno pronađenoj imovini. Te tužbene zahtjeve tužitelj temelji na tvrdnji da su tužene rješenjem o nasljeđivanju posl.br. O-1357/2012, UPP/OS-590/2012 od 16. siječnja 2014. utvrđene nasljednicama iza pok. NL, usprkos tome što je on kao jedino dijete ostavitelja trebao biti pozvan na nasljeđivanje te da je on jedini nasljednik iza pok. NL.

8.5. Dakle, uzimajući u obzir činjeničnu osnovu tužbe te postavljene tužbene zahtjeve proizlazi kako se s obzirom na prirodu spornog odnosa (nasljednik koji nije sudjelovao u pravomoćno okončanom ostavinskom postupku podnosi tužbu protiv nasljednika koji su pravomoćnim rješenjem proglašeni za nasljednike) predmetni parnični postupak može riješiti samo na jednak način prema svima, pa su tuženice u ovoj pravnoj stvari, a kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud, jedinstveni i nužni suparničari.

9. Nadalje, prema odredbi čl. 82. ZPP sud će tijekom cijelog postupka, po službenoj dužnosti, paziti može li osoba koja se pojavljuje kao stranka, biti stranka u postupku, je li parnično sposobna, zastupa li parnično nesposobnu stranku njen zakonski zastupnik i ima li zakonski zastupnik posebna ovlaštenja kada su ona potrebna.

9.1. Iz citirane zakonske odredbe proizlazi da bi netko bio stranka u postupku, potrebno je da ima stranačku sposobnost. Ovu sposobnost ima svaka fizička osoba i stječe je u trenutku rođenja i traje do kraja života. Dakle, u slučaju kada stranka nije bila živa u momentu pokretanja postupka pred sudom, odnosno kada se utvrdi da je umrla prije pokretanja postupka ona nije ni mogla biti stranka u postupku. Prema tome, kada sud utvrdi da je stranka umrla prije pokretanja postupka, radi se o neotklonjivom procesnom nedostatku (čl. 83. st. 5. ZPP), budući da se protiv osobe koja nije živa ne može pokrenuti sudski postupak, zbog čega će sud ukinuti sve provedene radnje parničnih stranka i tužbu odnosno prijedlog odbaciti (Zaključak sa sastanka predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 27. studenog 2019.).

9.2. Dakle, u situaciji kada sud utvrdi da jedan od nužnih suparničara označenih kao stranka u postupku nije bio živ prije pokretanja postupka, isti nije ni mogao biti stranka u postupku, pa u navedenim okolnostima nema mjesta otklanjanju procesnih zapreka. Stoga, tužbu je u odnosu na oba tuženika valjalo odbaciti zbog prirode pravnog odnosa, a koji se može riješiti samo na jednak način prema svim suparničarima.

9.3. U odnosu na pozivanje žalitelja na pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u rješenju posl. broj Rev 567/2019-2 od 08. srpnja 2020. prema kojem je nedostatak u pogledu stranačke sposobnosti otklonjive prirode slijedom čega nisu bile ispunjene pretpostavke za odbacivanje tužbe, nije osnovano jer se sudska praksa i stajalište na koje se tužitelj poziva odnose na specifičnu situaciju u kojoj tužitelj rješenjem ovršnog suda upućen u parnicu protiv određenih tuženika dok u konkretnom slučaju takvog upućivanja tužitelja na parnicu nije bilo već je riječ o parnici koju je tužitelj samostalno pokrenuo, slijedom čega nedostatak parnične sposobnosti jednog od nužnih suparničara predstavlja zapreku za vođenje postupka u odnosu na oba tuženika.

10. Okolnost na koju ukazuje tužitelj u žalbi, da mu u vrijeme podnošenja tužbe nije bila poznata činjenica je 2. tužena preminula prije podnošenja tužbe nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja.

11. Neosnovano žalitelj u žalbi ukazuje da je sud prvog stupnja bio dužan primjenom odredbe čl. 128. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine", broj 48/03., 163/03., 35/05., 127/13., 33/15. i 14/19., dalje: ZN) postaviti skrbnika ostavine u odnosu na nasljedničku zajednicu iza 2. tuženice, a koji bi zastupao prava i interese pok. 2. tuženice dok se ne saznaju podaci o njezinim pravnim sljednicima.

11.1. Sukladno odredbi čl. 128. ZN kada su nasljednici nepoznati, odsutni ili nedostupni, kao i u drugim slučajevima kad je to potrebno, sud će postaviti privremenog skrbnika ostavini, koji je ovlašten u ime nasljednika tužiti ili biti tužen, da naplaćuje tražbine ili isplaćuje dugove ili uopće da zastupa nasljednike.

11.2. Međutim, prema stajalištu ovog suda drugog stupnja, parnični sud nije ovlašten postavljati privremenog skrbnika ostavine u smislu odredbe čl. 128. st. 1. ZN ni po službenoj dužnosti, niti na prijedlog stranke, obzirom je to u nadležnosti ostavinskog suda prilikom provođenja ostavinskog postupka u slučaju kada su nasljednici nepoznati ili nepoznatog boravišta, odnosno nedostupni, pa je stoga žalba tužitelja i u tom dijelu neosnovana.

12. Neosnovani su i žalbeni navodi tužitelja da mu je donošenjem pobijanog rješenja uskraćeno pravo na pristup sudu kao sastavni element prava na pravično suđenje u smislu odredbe čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda jer da mu je onemogućeno meritorno raspravljanje u ovoj pravnoj stvari u kojoj je tužba usmjerena na utvrđenje kako je tužitelj nasljednik iza svojeg pokojnog oca, a koje pravo nasljeđivanja mu je radnjama 1. i 2. tuženica oduzeto. Ovo stoga što odbacivanje tužbe proizlazi iz primjene legitimnih i razmjernih procesnih pravila o stranačkoj sposobnosti i nužnom suparničarstvu. Takva pravila ne ograničavaju samu bit prava na pristup sudu, već uređuju način njegova ostvarivanja. Budući da tužitelju nije uskraćena mogućnost da svoja prava ostvaruje u novom, procesno urednom postupku, njegov prigovor nije osnovan.

13. Žalitelj posebno ne obrazlaže žalbene razloge zbog kojih pobija odluku o troškovima postupka, pa kako na žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava drugostupanjski sud u odluci o troškovima postupka ne pazi po službenoj dužnosti (čl. 365.st.2. ZPP) a niti su u tom dijelu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, žalba tužitelja nije osnovana ni u dijelu kojim pobija odluku o parničnom trošku.

14. Slijedom naprijed izloženog valjalo je na temelju odredbe čl. 380. st.2. ZPP odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi pobijano prvostupanjsko rješenje.

15. Budući tužitelj sa žalbom nije uspio to je odbijen i njegov zahtjev za naknadu troška sastava žalbe (čl.166. st. 1. u vezi s čl. 164. st.1. ZPP).

Pula-Pola, 22. travnja 2026.

Sudac

Biljana Pamić