Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj: Ppž-6775/2024

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Ivanke Mašić kao predsjednice vijeća, te Anđe Ćorluka i Mirjane Medić kao članica vijeća, uz sudjelovanje sudskog savjetnika Ivice Ožbolta kao zapisničara, u prekršajnom postupku protiv okrivljenog ZS, zbog prekršaja iz članka 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj: 5/90., 30/90., 47/90., 29/94. i 114/22.), odlučujući o žalbi okrivljenog ZS, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Varaždinu, broj Pp-1115/2023-5 od 10. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 22. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba okrivljenog ZS i potvrđuje se prvostupanjska presuda.

II Na temelju članka 138. stavak 2. točke 3.c Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj: 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22.), okrivljeni ZS obvezan je naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka u iznosu od 30,00 eura (trideset eura) u roku od 15 dana od dana primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog suda u Varaždinu, broj Pp-1115/2023-5 od 10. svibnja 2024., okrivljeni ZS proglašen je krivim zbog počinjenog prekršaja iz članka 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, činjenično i pravno opisanog u izreci pobijane presude, za koje djelo mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 70,00 eura, uz pogodnost plaćanja dvije trećine izrečene kazne, dok je na temelju članka 139. stavka 6. Prekršajnog zakona oslobođen plaćanja troškova prekršajnog postupka.

1. Na temelju članka 76. a Prekršajnog zakona od okrivljenika se po pravomoćnosti presude oduzimaju predmeti i to dva platnena transparenta pobliže opisana u točki V. u izreci pobijane presude.

2. Protiv te presude okrivljeni ZS podnio je pravodobnu žalbu, zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, povrede materijalnog prekršajnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede prava iz članaka 29., 38. i 42. Ustava Republike Hrvatske i članaka 6. i 10. Europske konvencije i odluke o novčanoj kazni. Okrivljenik u bitnom navodi da presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, odnosno, valjano obrazloženje o tome zbog čega sud smatra da su u postupanju okrivljenika ostvareni elementi prekršaja iz članka 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira te smatra da je osuđen isključivo na temelju navoda iznesenih u optužnom prijedlogu, dok njegova obrana nije adekvatno cijenjena. Navodi da je doista pred zgradom Županijskog suda u Varaždinu držao transparente navedenog sadržaja, a koji su bili usmjereni prema kritici rada županijskog državnog odvjetnika Miljenka Babića, za kojeg okrivljenik smatra da ne obnaša svoju državnoodvjetničku dužnost na adekvatan način. Tijekom postupka detaljno je obrazložio motive i namjeru takvog postupanja i naglasio kako takve transparente ne smatra uvredljivim, već su isti bili usmjereni propitkivanju zakonitosti postupanja navedenog županijskog državnog odvjetnika i želio je potaknuti raspravu o profesionalnom radu i obnašanju dužnosti navedenog županijskog državnog odvjetnika. Okrivljenik se poziva na slobodu izražavanja koje je povezano sa pravom na slobodu okupljanja i prosvjeda i predstavlja ustavno i konvencijsko pravo te uključuje i pravo na izražavanje nezadovoljstva s funkcioniranjem sudbene vlasti i s tim u vezi ukazuje na praksu Europskog suda za ljudska prava. Sukladno tome, okrivljenik smatra da javne i političke osobe, uključujući i državni odvjetnici, moraju biti spremne na kritiku, ako je ta kritika povezana uz njihovu javnu funkciju i dužnost, upravo zbog većeg stupnja zainteresiranosti šire javnosti. Nadalje, okrivljenik smatra da je osuđen jer je sud sasvim subjektivno smatrao sporni transparent uvredljivim, solidarizirajući se sa državnim odvjetnikom koji je u istoj zgradi i uopće ne uzimajući u obzir da se radi o osobi koja obnaša javnu dužnost, a oštećena osoba nije saslušana na okolnost je li se osjetila uvrijeđenom i omalovažavanom. Ističe da je predmetni postupak vođen prema odredbama Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira koji datira iz 1994. i nije usklađen sa suvremenim standardima zaštite prava na slobodu izražavanja te smatra da se radi o kažnjavanju verbalnog delikta, da nije remetio javni red i mir već je mirno stajao na ulici sa transparentom, ni na koji način nije omatao rad suda niti uznemiravao druge građane. Stoga okrivljenik smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o vrijeđanju i omalovažavanju službene osobe, već o izražavanju kritike na račun službene osobe u vezi s obnašanjem dužnosti te da je sud osuđujući ga za navedeno djelo kao prekršaj u okviru Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo, a sve iz razloga jer obrana okrivljenika nije objektivno cijenjena.

3. Žalba nije osnovana.

4. Ovaj sud, sukladno odredbi članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona ispitivao je pobijanu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i to iz osnova i razloga koje žalitelj navodi, a po službenoj dužnosti je ispitao jesu li počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 6., 7., 9. i 10. navedenog Zakona, jesu li na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog progona te nisu utvrđene povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

5. Ispitivanjem žalbenih navoda, ovaj sud nalazi da nije počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavak 1. točka 11. Prekršajnog zakona, na koju se ukazuje žalbom, budući da pobijana odluka ima, sukladno odredbi članka 185. Prekršajnog zakona, sav potreban sadržaj, a njeno obrazloženje sadrži obrazloženu ocjenu sadržaja obrane okrivljenika i provedenih dokaza. Ista se temelji na zakonitim dokazima, sadrži sve razloge o odlučnim činjenicama, u presudi ne postoji proturječnost i nelogičnost između razloga presude i sadržaja optužnog prijedloga, a prvostupanjski je sud jasno i nedvosmisleno obrazložio svoj zaključak o krivnji i zašto sud smatra da su u postupanju okrivljenika ostvareni elementi prekršaja iz članka 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, pa se okrivljenik upućuje na razloge prvostupanjske presude izložene u točki 5. obrazloženja pobijane presude, kako bi se izbjeglo nepotrebno ponavljanje.

6. Žalbeni navodi okrivljenika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i s tim u vezi pogrešne primjene materijalnog prava sastoje se u tome da okrivljenik smatra da djelo za koje se protiv njega vodi postupak i za koje je proglašen krivim, nije prekršaj. Okrivljenik smatra da je osuđen jer se kritički osvrnuo na rad županijskog državnog odvjetnika Miljenka Babića i da se u ovom predmetu radi o kažnjavanju verbalnog delikta, što predstavlja zatiranje prava na slobodu govora i izražavanja mišljenja i s tim u vezi ističe kako pravo na prosvjed i slobodu izražavanja može biti ograničeno tek iznimno, a koje okolnosti u konkretnom slučaju ne postoje jer se njegovo ponašanje ne može smatrati kao vrijeđanje i omalovažavanje službene osobe te da bi zbog toga automatski predstavljalo prekršaj protiv javnog reda i mira.

7. Međutim, prema ocjeni ovog suda, prvostupanjski je sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo i okrivljenika osnovano proglasio krivim zbog počinjenja prekršaja iz članka 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira. Radnja navedenog prekršaja protiv javnog reda i mira sastoji se u izražavanju odnosa (govorom ili gestom) kojim se ponižava ili vrijeđa državno tijelo, odnosno službena osoba u obavljanju službene dužnosti.

8. Niti sam okrivljenik ne poriče objektivni učin prekršaja, već poriče svoju prekršajnu odgovornost, pogrešno smatrajući da postavljanjem transparenata sadržaja opisanih u izreci pobijane presude nije omalovažavao i vrijeđao županijskog državnog odvjetnika Miljenka Babića. U istaknutim transparentima okrivljenik ističe da iznosi kritiku na način rada županijskog državnog odvjetnika Miljenka Babića za kojeg smatra da ne obnaša svoju dužnost na adekvatan način, pozivajući se na slobodu izražavanja. Međutim, iz sadržaja transparenata s natpisom „Davno prije Z lagao je Miljenko Babić“ te „Tajiš svjedoke, skrivaš materijalne dokaze“ i „Miljenko Babić ŽDO, tko ti je naredio da lažeš“ i po ocjeni ovog suda, neprijeporno je da je okrivljenik omalovažavao i vrijeđao županijskog državnog odvjetnika Miljenka Babića u vezi vršenja njegove službe. Stavovi okrivljenika izraženi u transparentima njegovim nezadovoljstvom radom državnog odvjetnika Miljenka Babića su neprihvatljivi jer okrivljenik takvim stavovima ne vrijeđa samo navedenog državnog odvjetnika, već i čitavo Državno odvjetništvo kao instituciju, a posljedično i cjelokupan pravosudni sustav Republike Hrvatske.

9. Ispravno ističe okrivljenik da su sloboda mišljenja i izražavanja zagarantirani brojnim dokumentima, između ostalih i Ustavom Republike Hrvatske te Europskom Konvencijom o ljudskim pravima i da one predstavljaju temeljne ljudske slobode i osnove demokracije. Međutim, sloboda mišljenja i izražavanja ograničene su i to, između ostalog, i govorom vrijeđanja i omalovažavanja osoba koje rade u pravosudnim institucijama. Neprihvatljivo je ostvarivanje prava na slobodu izražavanja kad se ono ostvaruje izražavanjem ideja i misli, informacijama i njihovim širenjem na ponižavajući i uvredljiv način. Upotrebu takvog jezika u ostvarivanju prava na slobodu izražavanja ne opravdava ni javni interes niti bilo koja stvar od općeg značaja.

10. Odredbom članka 10. stavak 2. Europske Konvencije o ljudskim pravima, a koje je Republika Hrvatska država potpisnica, ograničava se sloboda izražavanja (sloboda mišljenja i sloboda primanja i širenja informacija i ideja bez uplitanja) onda kada je to nužno radi određenih interesa države, a između ostaloga i zaštite ugleda drugih, pri čemu eventualno sankcioniranje vrijeđanja i omalovažavanja koje se sastoji i u verbalnim, pogrdnim izrazima kojima se na uvredljiv način karakterizira službena osoba u obavljanju službene dužnosti, predstavlja legitiman cilj upravo radi zaštite dostojanstva drugih, čime se štite i temeljne vrijednosti demokratskog društva, a da se prekomjerno ne zadire u slobodu izražavanja.

11. Okrivljenik ističe da je želio potaknuti raspravu o profesionalnom radu navedenog državnog odvjetnika i načinu obnašanja državnoodvjetničke dužnosti, međutim, ničim nije potkrijepio činjeničnu utemeljenost svog vrijednosnog suda te neosnovano smatra da je upotrebom izraza u navedenim transparentima konzumirao svoja ustavna i konvencijska prava na slobodu izražavanja. Navedeni stavovi izraženi u spornim transparentima, po ocjeni ovog suda sadržajno predstavljaju omalovažavanje i vrijeđanje županijskog državnog odvjetnika Miljenka Babića u vezi obavljanja službenih poslova iz djelokruga njegovog rada te je, u konkretnom slučaju, radnja okrivljenika kao pravo na slobodu izražavanja u nerazmjeru u odnosu na interes zaštite ugleda i prava navedenog državnog odvjetnika. Svatko ima pravo na slobodu izražavanja, ali ne bezuvjetno i ne bez ikakvih ograničenja, nego se to mora činiti na način da se, između ostalog, ne ponižava ili vrijeđa drugog, u ovom slučaju službenu osobu u obavljanju službene dužnosti. Upotreba navedenih izraza u transparentima pod parolom načela slobode izražavanja u demokratskom društvu se ne može tolerirati jer uvredljivi i omalovažavajući izrazi nisu opravdana kritika nečijeg rada, već predstavljalju vrijeđanje službene osobe u vezi s vršenjem službe i takvim ponašanjem okrivljenik je ostvario sve elemente bića prekršaja iz članka 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira.

12. Iz navedenih razloga nije osnovana niti žalba okrivljenika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

13. Žaleći se zbog izrečene novčane kazne, okrivljenik smatra da je ista u nerazmjeru s činjenicom da okrivljenik nema apsolutno nikakvih primanja te je usmjerena isključivo tome da kod okrivljenika izazove efekt prestanka izražavanja mišljenja, što je u suprotnosti s temeljnim postavkama demokratskog društva.

14. Razmotrivši odluku o prekršajnopravnoj sankciji, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz članka 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja te je okrivljeniku za počinjeni prekršaj izrekao vrstu i mjeru prekršajnopravne sankcije primjerenu stupnju njegove krivnje, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja iz članka 32. Prekršajnog zakona. Po ocjeni ovog suda izrečena novčana kazna primjerena je i dostatna kako svim okolnostima počinjenog prekršaja, tako i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja, jer je izrečena unutar zakonskih okvira novčanih kazni propisanih za predmetni prekršaj, što je blaža vrsta kazne budući da je za prekršaj iz članka 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira propisana alternativno i kazna zatvora u trajanju do 30 dana, pa je iz navedenog evidentno da je prvostupanjski uzeo u obzir sve olakotne okolnosti na strani žalitelja.

15. Također, u smislu odredbe okrivljenik se upozorava da, ako na način i u roku za plaćanje novčane kazne određenom u izreci pobijane presude, a računajući od dana primitka ove drugostupanjske presude, plati dvije trećine izrečene novčane kazne, smatrat će se da je novčana kazna u cjelini plaćena.

16. Odluka o oduzimanju predmeta - dva platnena transparenta na zakonu je osnovana na temelju čl. 76. a. stavak 1. Prekršajnog zakona jer se radi o predmetima koji su uporabljeni za počinjenje prekršaja, a postoji opasnost da će se ponovno uporabiti za počinjenje prekršaja.

17. Odluka o paušalnom iznosu troškova postupka temelji se na odredbi članka 138. stavak 2. točka 3.c Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna svota određena je u skladu s odredbom članka 138. stavak 3. Prekršajnog zakona, te okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj: 18/13.), a s obzirom na složenost i trajanje postupka.

18. Imajući sve navedeno u vidu, odlučeno je temeljem članka 205. Prekršajnog zakona kao u izreci ove presude.

Zagreb, 22. travnja 2026.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Ivica Ožbolt, v.r.

Ivanka Mašić, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Varaždinu u 5 ovjerenih prijepisa za spis, okrivljenika i tužitelja.