REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ĐAKOVU

Trg dr. Franje Tuđmana 2

31400 Đakovo

Poslovni broj: P-449/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Đakovu, po sutkinji Meliti Geošić, u pravnoj stvari tužiteljice NL, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] zastupane po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku u [adresa] protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, kao pravnog sljednika Slavonske banke d.d. Osijek, zastupanog po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku u OD Knezović & partneri, Zagreb, Radnička cesta 54, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 14. travnja 2026., u nazočnosti tužitelja, zamjenika punomoćnika tužitelja Marina Brajka, odvjetnika u Đakovu, a u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, nakon objave presude, 22. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu bez depozita broj: br.5140030250-6100076146/2007. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, sklopljenog dana 02.11.2007, godine između tužitelja i prednika tuženika, potvrđenog dana 08.11.2007. godine kod javnog bilježnika Nikole Brača iz Đakova pod brojem: OV-18720/2007, u dijelu odredbe koji glasi: “…prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50% jednokratno, unaprijed.“

II. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 9. st. 2. Ugovora o kreditu bez depozita broj: br.5140030250-6100076146/2007. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, sklopljenog dana 02.11.2007, godine između tužitelja i prednika tuženika, potvrđenog dana 08.11.2007. godine kod javnog bilježnika Nikole Brača iz Đakova pod brojem: OV-18720/2007, u dijelu odredbe koji glasi: “U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema tarifi banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke.“

III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877 da tužiteljici NL, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.043,68 eura zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 22. travnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je dana 02. studenog 2007. s prednikom tuženika Slavonskom bankom d.d. sklopila Ugovor o kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama za iznos od 55.000,00 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, na rok otplate u trajanju od 19 godina.

Nadalje je navela da je predmetnim tipskim ugovorom u čl. 7. ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita u iznosu 1,50% jednokratno, unaprijed od ukupnog iznosa kredita, a da je odredbom čl. 9. st. 2. istog ugovora ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi tuženik. Stoga je tuženik prilikom isplate kredita dana 14. studenog 2007. godine naplatio tužiteljici naknadu za obradu zahtjeva kredita u iznosu od 3.686,81 kn (tj. 489,32 eura), a dana 30. travnja 2019. godine je tužiteljici naplatio naknadu za prijevremeno djelomično zatvaranje kredita u iznosu od 2.956,10 kn (tj. 392,34 eura) te dana 28. kolovoza 2019. naknadu za prijevremeno konačno zatvaranje kredita u iznosu od 658,50 kn (tj. 87,40 eura).

Obrazlažući činjenične navode tužiteljica je istaknula kako su predmetne odredbe ugovora nepoštene i ništetne obzirom da nisu bile ugovorene u dobroj vjeri te su suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Također ističe kako tijekom sklapanja ugovora nije pojedinačno pregovarala o bilo kojoj odredbi Ugovora o kreditu, pa tako i o odredbi koja se odnosi na naplatu naknada za obradu kredita kao i naknade za prijevremenu otplatu kredita već su iste kao takve unaprijed formulirane i od strane tuženika implementirane u tipskom ugovoru na koji tužiteljica, kao potrošač nije imala utjecaja te joj nije bila niti razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i usluga na ime kojih se ista naplaćuje. Stoga predlaže tužbeni zahtjev usvojiti te naložiti tuženiku plaćanje troškova parničnih troškova.

2. Tuženik u svom odgovoru na tužbu u cijelosti odbacuje sve tužiteljičine zahtjeve kao neosnovane te osporava pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, osporava svojstvo potrošača tužiteljice te ističe prigovor zastare.

Također tuženik smatra da prema Zakonu o potrošačkom kreditiranju (čl. 2 tč. 7) i Pravilniku o naknadama na potrošačke kredite (čl. 2. i 3.), banke smiju naplaćivati fiksne ili promjenjive troškove za obradu kredita, vođenje računa, promjene po kreditu, prijevremenu otplatu i sl. pa sukladno Općim uvjetima poslovanja jasno obvezuju korisnike na plaćanje tih naknada, a ti uvjeti su tužiteljici pojedinačno objašnjeni.

Predlaže tužbu i tužbeni zahtjev odbiti.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je pročitao očitovanje tuženika od 06. kolovoza 2024. (list 4 spisa), Ugovor o kreditu bez depozita broj: br.5140030250- 6100076146/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama (list 6-15 spisa) te je saslušao tužiteljicu. Sud nije izvodio dokaz traženjem očitovanja (pomoći) od Hrvatske narodne banke o značenju efektivne kamatne stope jer smatra da to nije svrsishodno za konačno odlučivanje u ovom postupku.

4. Sud je rješenjem na ročištu održanom 14. travnja 2026. odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.327,23 eura sukladno odredbi čl. 19. Zakona o sudskim pristojbama obzirom da je u konkretnom slučaju istaknut samo deklaratorni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti odredbi o ulaznoj i izlaznoj naknadi odnosno po osnovi ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita.

7. Među parničnim strankama je sporna osnova tužbenog zahtjeva te je li nastupila zastara utuženog iznosa.

8. Nije sporno da je tužiteljica s tuženikom sklopila predmetni Ugovor o kreditu bez depozita broj: br.5140030250-6100076146/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama dana 02. studenog 2007.

9. Iz očitovanja tuženika od 06. kolovoza 2024. proizlazi da je tužitelj bio korisnik kredita broj: 5140030250-6100076146/2007, a da mu je 14. studenog 2007. naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 3.686,81 kunu, zatim 2.956,10 kuna na ime naknade za prijevremenu djelomičnu otplatu kredita te iznos od 658,50 kuna na ime prijevremene konačne otplate kredita.

10. Iz Ugovora o kreditu bez depozita broj: br.5140030250-6100076146/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, proizlazi da je odredbom članka 7. ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50% jednokratno, unaprijed. Nadalje, odredbom članka 9. st. 2. Ugovora ugovoreno je da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu djelomičnu i konačnu otplatu kredita, u kojem slučaju se korisnik kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi banke na preostali iznos kredita sukladno poslovnoj politici Banke.

11. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je dana 02.11.2007. godine u poslovnici Slavonske banke d.d. u [adresa] sklopila Ugovor o kreditu na iznos od 55.000,00 CHF na rok od 19 godina, a koji kredit je u cijelosti isplatila 2019. godine. Kredit je podigla u svrhu izgradnje obiteljske kuće u [adresa] u kojoj i dan danas živi sa suprugom. U vrijeme podizanja ovog kredita nije na svome imenu imala otvoren obrt, trgovačko društvo ili OPG. Prilikom sklapanja samog ugovora djelatnik banke joj je predočio unaprijed sastavljen formular odnosno obrazac ovog ugovora koji je na brzinu pročitala, ali sve je bilo po principu "uzmi ili ostavi" te joj djelatnik banke tom prilikom nije dao ikakvu mogućnost pregovaranja o pojedinim odredbama ugovora pa tako niti konkretno o odredbama o naknadi za obradu kredita niti o prijevremenoj otplati. Ne sjeća se da joj je djelatnik banke spominjao iznos za tzv. ulaznu i izlaznu naknadu eventualno samo postotak koji u tom momentu nije potpuno shvatila tj. bilo joj je jasno da na isto mora pristati da bi uopće mogla ishoditi ovaj kredit. Inače je po struci bankarica te je radila u to vrijeme u Slatinskoj banci pa je bila svjesna da bez ovih odredbi odnosno da ne pristane na iste ne bi mogla niti sklopiti ovaj ugovor. Sjeća se da se tek nakon nekoliko godina donijela odredba da tarifa banke mora biti izložena na vidljivom mjestu u prostorijama banke, međutim sigurna je da u vrijeme zaključenja ovog ugovora ta tarifa tuženika nije bila izložena na vidljivom mjestu. Obzirom da je 2019. godine odlazila u mirovinu od dobivene otpremnine je prvotno djelomično zatvorila ovaj kredit u travnju 2019. godine, a onda ga je u cijelosti prijevremeno otplatila u kolovozu iste godine te joj je oba puta naplaćena naknada banke. Ponavlja da je za nominalne iznose izlaznih i ulaznih naknada saznala tek po naplati, a na isto nije mogla utjecati ni na koji način prilikom sklapanja samog ugovora o kreditu. Prilikom solemnizacije ovog ugovora kod javnog bilježnika isti joj nije tumačio odredbe samog ugovora.

Na poseban upit je odgovorila da, iako je po struci bila bankarica, nije mogla predvidjeti ekonomske i pravne posljedice rasta tečaja i kamata CHF, a o kojem je potom ovisila i naplata ulazne i izlazne naknade, koja je obračunata u kunama, ali u postotku od kredita podignutog u CHF. Ističe da je 20 godina radila u struci, u Slatinskoj banci te je u to vrijeme CHF bio najstabilnija valuta, tj. uopće nije rastao pa stoga nije mogla predvidjeti rizik njegovog rasta.

Sud je iskaz tužiteljice ocijenio vjerodostojnim jer je jasan, detaljan, nema proturječnosti i nejasnoća.

12. Ocjenom navedenih dokaza, ovaj sud je utvrdio da tužiteljica nije bila informirana na što se konkretno naknada za obradu kredita i naknada za prijevremenu otplatu kredita odnosi, te o naknadama nije mogla pregovarati, a nije bila niti informirana o krajnjoj svrsi navedenih naknada i o kojim se stvarnim troškovima koji ulaze u sporne naknade radi, te zašto iste mora platiti. Nadalje, potrebno je reći da je ovaj sud prihvatio iskaz tužiteljice iz kojega proizlazi da su Ugovoru o kreditu bile određene naknade o kojima se nije moglo pregovarati, odnosno da je odredbe Ugovora o kreditu tužiteljica mogla prihvatiti ili odbiti po sistemu "uzmi ili ostavi". Tuženik je trebao tužiteljici obrazložiti koja je svrha i što čini naknade, te se na taj način uvjeriti da bi tužiteljica pristala na navedene odredbe i da je bilo pojedinačnih pregovora.

13. Odredbom članka 96. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07. i 125/07. – dalje: ZZP) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi članku 102. stavku 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna.

14. Prema odredbi članka 52. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Ovaj sud je utvrdio da, tužiteljici nije obrazloženo koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedenih naknada, te da su odredbe bile nerazumljive jer tužiteljica nije mogla shvatiti posljedice navedenih ugovornih odredbi jer joj nisu niti obrazložili koliko iznose naknade i zašto iste mora platiti. Osim toga, tužiteljici nije obrazloženo niti što točno plaća i koja je svrha plaćanja navedenih naknada, pa su stoga navedene odredbe za tužitelja bile nerazumljive jer isti nije mogla sa sigurnošću znati posljedice ugovaranja navedenih naknada, odnosno kako isto utječe na njezinu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti).

15. Valja ukazati kako iz iskaza tužiteljice, ali i dokumentacije u spisu, proizlazi da je imala status potrošača jer je predmetni ugovor o kreditu sklopila za osobne potrebe, odnosno za izgradnju obiteljske kuće u [adresa], u kojoj i sada živi. Navedeno upućuje na jasan zaključak kako namjena kredita nije bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužiteljice u smislu odredaba ZZP-a, pa je stoga utvrđeno da je tužiteljica bila potrošač.

16. Isto tako, na tuženiku je teret dokaza da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita te naknadi za prijevremenu otplatu kredita i visini tih naknada. Međutim, tijekom ovoga postupka tuženik to nije dokazao. Osim toga, iz iskaza tužiteljice proizlazi da nije progovarala o navedenoj odredbi o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita, odnosno Ugovor o kreditu predočen joj je s mogućnošću "uzmi ili ostavi".

Nadalje, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radilo o tipskom Ugovoru o kreditu, da se o spornim odredbama nije pregovaralo može se zaključiti da banka- tuženik nije vodio računa o zakonitim interesima potrošača, odnosno tuženik nije pregovarao s tužiteljicom o spornim odredbama kako bi se uvjerio da bi tužiteljica pristala na navedene odredbe i da je bilo pojedinačnih pregovora, stoga, ovaj sud zaključuje da je tuženik prilikom ugovaranja spornih odredbi postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

17. Isto tako, ovaj sud zaključuje, a kako to tužiteljica navodi u svome iskazu, da bi tužiteljica neprihvaćanjem navedenih odredbi bila ograničena u ostvarenju svoga prava (zahtjeva za kredit, sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), odnosno bez konkretno naknade za obradu kredita nije bilo moguće sklopiti ugovor, pa je predmetnom spornom odredbom Ugovora o kreditu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača.

18. Dakle, s obzirom na to da je potrošač-tužiteljica bila ograničena uvjetima iz ponude banke, ostale ugovorne odredbe, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko spornih odredbi o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Osim toga, tužiteljici nije obrazloženo koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedenih naknada. Nadalje, kao što je prethodno već obrazloženo predmetne odredbe Ugovora o kreditu su bila nerazumljive jer tužiteljica nije mogla shvatiti ekonomske posljedice (za sebe) ugovornih odredaba, nije znala koji iznos naknade mora platiti, nisu joj obrazložili koji se troškovi podmiruju plaćanjem tih naknada, pa su stoga navedene odredbe za tužiteljicu bile nerazumljive jer nije mogla sa sigurnošću znati koja bi posljedica bila prihvaćanjem ili neprihvaćanjem takvih odredaba, nije mogla procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi isto utjecalo na njihovu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti).

19. Slijedom svega navedenoga, ovaj sud je utvrdio da su navedene odredbe nepoštene sukladno članku 96. stavak 1. i 2. ZZP-a, odnosno da je nepoštena odredba iz članka 7. Ugovora o kreditu (kojom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora). Nadalje, odredba članka 9. st. 2. Ugovora o kreditu (kojom je ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu djelomičnu i konačnu otplatu kredita u kojem slučaju se obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke) te da su sukladno članku 102. stavku 1. ZZP-a ništetne, pa je stoga odlučeno kao pod točkom I. izreke ove presude.

20. Nije osnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, odredbom članka 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužiteljice kojim traži utvrđenje ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu navedenih u izreci presude.

21. Tužiteljica je u cijelosti uspjela u sporu pa joj pripada naknada troška postupka sukladno članku 154. stavak 1. ZPP-a u vezi člankom 155. stavkom 1. ZPP- a.

22. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23. i 107/25. – dalje: Tarifa), sastava dopisa tuženiku od 10.06.2024. u iznosu od 50,00 eura, sukladno Tbr.8. toč.4. Tarife, sastava pisanog, obrazloženog i potrebnog podneska od 19.03.2026. u visini od 200,00 eura prema Tbr. 7. toč. 1. Tarife, za zastupanje na ročištu održanom 14.04.2026. u visini od 200,00 eura prema Tbr. 9. toč. 1. Tarife te trošak pristupa ročištu za objavu presude u visini od 100,00 eura prema Tbr. 9. toč. 3. Tarife, što ukupno iznosi 750,00 eura. Navedenom iznosu valja pridodati i PDV u iznosu od 187,50 eura te trošak pristojbe na tužbu od 53,09 eura i presudu u iznosu od 53,09 eura tj. sveukupno 1.043,68 eura sa zateznim kamatama koje teku od 22. travnja 2026. pa do isplate sukladno članku 29. stavak 1. i 2. ZOO-a u vezi člankom 30. stavak 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj: 112/12., 25/13., 94/14., 55/16., 73/17. i 131/20., 114/22. i 6/24. – dalje: OZ), a kako je odlučeno pod točkom III. izreke presude.

Đakovo, 22. travnja 2026.

Sutkinja

Melita Geošić

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se predaje putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Punomoćniku tužitelja

2. Punomoćniku tuženika