Republika Hrvatska

Upravni sud u Zagrebu

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6

Poslovni broj: Us I-4890/2024-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu pojedincu toga suda, Dijani Filipčić, uz sudjelovanje zapisničarke Vesne Stanić, u upravnom sporu tužitelja HV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Koturaška 43/II, OIB 18683136487, radi utvrđivanja nastupa zastare prava na naplatu poreznog duga, 22. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II- 410-23/24-01/43, URBROJ: 513-04-24-2 od 1. listopada 2024.

Obrazloženje

1. Rješenjem Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-410-23/24-01/43, URBROJ: 513- 04-24-2 od 1. listopada 2024. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv točke III. 1. izreke rješenja Ministarstva financija-Porezne uprave, Područnog ureda Zagreb, Službe za naplatu i ovrhu, KLASA: UP/I-416-02/2020-006/419, URBROJ: 513-07- 01/2023-3 od 22. siječnja 2024. kojom je odbijen zahtjev tužitelja za otpis poreznog duga koji se na dan 1. siječnja 2023. odnosi na slijedeće vrste prihoda: 1. Predujam poreza i prireza na dohodak od najamnine i zakupnine, šifra vrste prihoda 1503, za 2018. i 2019. godinu i to glavnice u iznosu od 4.039,27 EUR i kamate u iznosu od 971,89 EUR, što ukupno iznosi 5.011,14 EUR.

2. Tužitelj osporava zakonitost rješenja tuženika te u bitnom ističe kako je nastupila zastara prava na naplatu pozivajući se na članak 108. stavak 2. i članak 109. stavak 3. Općeg poreznog zakona. Smatra nezakonitim osporavano rješenje zbog pogrešne primjene materijalnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede postupovnog prava. Navodi kako se radi o porezu na dohodak od imovine za izdavanje u zakup/najam poslovnog prostora za razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 2012. utvrđenom rješenjem od 14. studenoga 2013. godine, odnosno rješenjem tuženika od 29. ožujka 2019. kojim je odbijena žalba tužitelja izjavljena protiv navedenog prvostupanjskog rješenja od 14. studenoga 2013. Poziva se i na presudu Europskog suda za ljudska prava, H protiv Republike Hrvatske, od 17. prosinca 2017. Osporava i visinu utvrđenog poreza jer se poslovni prostor nalazi u bespravno izgrađenom poslovnom centru. Predlaže poništiti osporavano rješenje kao i točku III.

1. prvostupanjskog rješenja. U dopuni tužbi, koju sudu dostavlja istodobno s tužbom, obrazlaže kako je stekao predmetni poslovni prostor, o kakvom se prostoru radi te da je iznos poreza produkt propusta nadležnih tijela učinjenih na štetu tužitelja što je protivno sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod razloga navedenih u obrazloženju osporenog rješenja i predlaže sudu da riješi spor bez rasprave te odbije tužbeni zahtjev.

4. Predmetni spor riješen je bez rasprave, a s obzirom da su za to ispunjeni uvjeti iz članka 98. stavka 1. točke 4. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 36/24., dalje: ZUS) jer tužitelj osporava samo primjenu prava, bitne činjenice za donošenje odluke u ovoj stvari nisu sporne, a niti tužitelj u tužbi ni tuženik u odgovoru na tužbu izričito ne zahtijevaju održavanje rasprave.

5. Sud je uzeo u obzir provedene dokaze i činjenice utvrđene u postupku donošenja osporavane odluke. Radi ocjene zakonitosti osporavanog rješenja izvršen je uvid u osporavano rješenje tuženika te u ostale isprave priložene tužbi i odgovoru na tužbu.

6. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. Tuženik je osporavanim rješenjem odbio žalbu tužitelja protiv naprijed navedene točke III. 1. izreke rješenja prvostupanjskog javnopravnog tijela 22. siječnja 2024. uz obrazloženje kako primjenom odgovarajućih odredbi Općeg poreznog zakona (Narodne novine, broj: 115/16., 106/18., 121/19., 32/20., 42/20. i 114/22., dalje: OPZ) nema pravne osnove za utvrđivanje zastare prava na naplatu.

8. Naime, odredbom članka 108. stavkom 1. OPZ-a propisano je da pravo i obveza poreznog tijela na naplatu poreza, kamata zastarijeva za šest godina računajući od dana kada je zastara počela teći. Stavkom 2. istog članka Zakona propisano je da zastara prava na naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe počinje teći istekom godine u kojoj je porezni obveznik sam utvrdio poreznu obvezu ili istekom godine u kojoj je postalo izvršno rješenje kojim je porezno tijelo utvrdilo poreznu obvezu i kamate odnosno istekom godine u kojoj je porezna obveza dospjela.

9. U konkretnom slučaju porezna tijela zakonito navode da se porezno rješenje izvršava tek nakon što postane izvršno jer se tek tada stječe mogućnost prisilne naplate slijedom čega primjenom citiranog članka 108. stavka 2. OPZ-a zastara prava na naplatu teče istekom godine u kojoj je porezno rješenje postalo izvršno.

10. Prema podacima spisa predmeta tužiteljev porezni dug nastao je po osnovi poreza na dohodak za razdoblje 2010.-2013. godine, koji je utvrđen poreznim rješenjem 2013. godine, a koje je postalo izvršno u 2019. godini, što u postupku nije sporno.

11. Pravilno su stoga porezna tijela na utvrđeno činjenično stanje primijenila materijalno pravo jer je zastara prava na naplatu predmetnog poreznog duga počela teći 1. siječnja 2020., odnosno istekom godine u kojem je postalo izvršno porezno rješenje, slijedom čega nije protekao zastarni rok od šest godina od dana kada je zastara počela teći.

12. U odnosu na tužbene prigovore treba reći kako OPZ razlikuje zastaru prava na utvrđivanje porezne obveze od zastare prava na naplatu poreza te se u konkretnom slučaju radi o zastari prava na naplatu prethodno utvrđene porezne obveze dok su prigovori tužitelja vezani uz zakonske odredbe kojima je propisana zastara poreza na utvrđivanje porezne obveze.

13. Prema tome, tužbeni prigovori tužitelja kojima osporava visinu porezne obveze relevantni su za postupak utvrđenja porezne obveze, odnosno za donošenje prvostupanjskog rješenja od 14. studenoga 2013. potvrđenog rješenjem tuženika od 29. ožujka 2019.

14. Slijedom izloženog, sud nalazi osporavano rješenje zakonitim radi čega je na temelju odredbe članka 116. stavka 1. ZUS-a odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

U Zagrebu 22. travnja 2026.

Sutkinja:

Dijana Filipčić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.

Dna:

1. Tužitelju

2. Tuženiku

3. U spis