Republika Hrvatska

Poslovni broj Gž-115/2026-3

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Lidije Oštarić Pogarčić predsjednice vijeća, Nataše Peršić Brleković članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Branke Ježek Mjedenjak članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŽN, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupana po punomoćniku Matku Novinc, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d., OIB 87939104217, Jurišićeva ulica 4, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Ivu Šućur, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 674/2025-8 od 8. listopada 2025., u sjednici vijeća održanoj 22. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-674/2025-8 od 8. listopada 2025.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 6.1. Ugovora o kreditu 203432 od dana 16.02.2007., a koja glasi: „6.1. Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: Jednokratno 1,50% (jedancijelapetposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 (petstokunainulalipa) kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita“, te je točkom II. izreke naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 181,06 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 21.2.2007. do isplate.

1.1. Pobijanom odlukom u točki III. izreke odlučeno je: “Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 11.2. Ugovora o kreditu 203432 od dana 16.02.2007.g. koji su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili, a koja glasi: „Prijevremena otplata kredita je moguća na pisani zahtjev Korisnika kredita, a sukladno uvjetima i Odluke o kamatama i naknadama Kreditora.", dok je točkom IV. izreke naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 326,46 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 1.8.2015. do isplate.

1.2. U točki V. izreke osporene odluke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 776,55 eur sa zakonskom zateznom kamatom od 8.10.2025. do isplate, sve u roku od 15 dana.

2. Protiv citirane presude žalbu podnosi tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje ZPP) predlažući da se presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev tužitelja uz obvezu na naknadu parničnih troškova i troška žalbe tuženiku, podredno da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnim odredbi članka 6.1. i članka 11.2. Ugovora o kreditu u svezi naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita (tzv. ulazna naknada) i naknade za prijevremenu otplatu kredita (tzv. izlazne naknade) te restitucijski zahtjev po tim osnovama.

6. Među strankama nije sporno da su 16.2.2007. sklopile Ugovor o kreditu broj 203432 prema kojem je tuženik kao kreditor, tužiteljici kao korisniku kredita stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 19.002,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti te da je člankom 6.1. toga Ugovora određeno da se neposredno prije isplate kredita naplaćuje jednokratna naknada u visini od 1,50% od iznosa kredita, a člankom 11.2. je određena naknada za prijevremenu otplatu kredita sukladno uvjetima i Odluke o kamatama i naknadama Kreditora.

6.1. Također je nesporno da su tužitelju naplaćene navedene naknade i to u ulazna naknada u iznosu od 181,06 eur te naknada za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 326,46 eur.

7. Sporno je jesu li odredbe čl. 6.1. i čl. 11.2. sklopljenog Ugovora nepoštene posljedično čemu i ništetne te je li nastupila zastara za isplatu traženih iznosa po tim osnovama.

8. U donošenju pobijane presude nije počinjena niti jedna od bitnih procesnih povreda iz odredbe članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a pa tako niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju neosnovano ukazuje tuženik u žalbi jer presuda ima jasne i dostatne razloge o svim odlučnim činjenicama, izreka presude nije nerazumljiva niti je proturječna razlozima presude te nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

9. Prvostupanjski sud na temelju svih izvedenih dokaza predloženih po strankama, cijeneći sadržaj citiranog Ugovora o kreditu te temeljem iskaza tužiteljice, utvrđuje da je tužiteljica sklopila predmetni ugovor o kreditu za kupnju osobnog vozila kojeg je koristila za osobne potrebe, da se radi o tipskom i unaprijed sastavljenom ugovoru od strane tuženika te da se o spornim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo i na koje odredbe tužiteljica ni na koji način nije mogla utjecati, a iste su bile uvjet sklapanja istog. Sud utvrđuje da tužiteljici nije bilo pojašnjeno na što se sporne naknade zapravo odnose i zašto ih mora platiti te da tuženik nije dokazao od čega se iste sastoje te njihovu opravdanost stvarno nastalim troškovima tuženika.

9.1. Citirajući odredbe članka 81., 84. i 87. u to vrijeme važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, 46/07 i 79/07; dalje ZZP/03) te pozivom i na odredbu članka 3. stavak 1. Direktive vijeća 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, sud prvog stupnja zaključuje da su sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužiteljice kojima je tuženik, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nametnuo tužiteljici neopravdane troškove pa ih stoga sud utvrđuje ništetnima i obvezuje tuženika na povrat iznosa koje je od tužiteljice primio na temelju istih pozivom na odredbe članka 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22,156/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZOO) sa zateznim kamatama tekućim od stjecanja do isplate.

9.2. Sud prvog stupnja odbija tuženikov prigovor zastare pozivajući se na zauzeto pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30.1.2020. prema kojem zastarni rok, u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora pa kako je ništetnost navedenih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu utvrđena tek ovom presudom, prvostupanjski sud zaključuje da zastarni rok još nije niti počeo teći.

9.3. Odluku o parničnom trošku prvostupanjski sud donosi temeljem odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a, odmjerenim za poduzete radnje punomoćnika tužitelja prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine” 138/23, dalje: Tarifa) te nalaže tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u ukupnom iznosu od 776,55 eur sa zakonskim kamatama tekućim od presuđenja do isplate u visini kamatne stope propisane odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a.

10. Protivno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice o okolnostima sklapanja predmetnog ugovora o kreditu temeljem kojih je pravilno zaključio da je tužiteljica Ugovor o kreditu sklopila kao potrošač imajući u vidu njegovu namjenu za kupnju osobnog vozila za osobne potrebe tužiteljice, što proizlazi i iz odredbi samog Ugovora, a koje utvrđenje tuženik ničim nije doveo u sumnju niti je tijekom postupka posebno osporavao tužiteljičin status potrošača. Nadalje je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je sklopljeni Ugovor unaprijed formuliran standardni ugovor pripremljen po banci kao kreditoru, da se o spornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, da tužiteljici banka nije prezentirala o kakvim se to troškovima radi koji ulaze u sporne naknade, a koje odredbe su bile uvjet sklapanja ugovora o kreditu te da tuženik nije dokazao opravdanost spornih naknada jer istima nisu pokriveni stvarni troškovi tuženika pri obradi zahtjeva i odobravanja odnosno prijevremene otplate kredita. Pritom tuženik, a na kojem je teret dokaza da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo (članak 81. stavak 4. ZZP/03), tijekom postupka nije predlagao dokaze, bio je suglasan zaključenju glavne rasprave pa su stoga i svi njegovi žalbeni navodi u smjeru „neprovođenja“ dokaza od strane suda prvog stupnja bespredmetni.

11. Nadalje, polazeći od svih okolnosti konkretnog slučaja i pozivajući se na mjerodavne odredbe materijalnog prava pravilno prvostupanjski sud zaključuje da tužiteljici kao potrošaču nije jasno i nedvosmisleno prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz tih naknada te da tužiteljica nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje tih naknada (koje usluge i koji troškovi ulaze i u kojoj visini) radi čega tužiteljica kao potrošač, iako je mogla izvesti zaključak o visini tzv. ulazne naknade (jer je određena u postotku od iznosa kredita), nije mogla zaključiti o uvjetima i visini naknade o prijevremenoj otplati kredita, a niti je mogla razumjeti krajnju svrhu tih naknada. Tako utvrđene okolnosti upućuju na zaključak da tuženik - banka o zakonitim interesima tužiteljice kao potrošača nije vodila računa čime je postupala suprotno načelu savjesnosti i poštenja te imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora odnosno da se radi o kreditu za kupnju vozila za osobne potrebe tužiteljice, nedvojbeno ukazuje da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti ni za pregovaranje i utjecaj na sadržaj spornih odredbi kao niti njihovog (ne)prihvaćanja te joj nije bilo pojašnjeno na što se iste uopće odnose, a što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Iz navedenih razloga neosnovani su žalbeni navodi tuženika o neprovođenju testa poštenosti spornih ugovornih odredbi.

11.1. Također, s obzirom na navode tuženika u žalbi, treba reći da uzrokuje li se spornim ugovornim odredbama značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorenih naknada za obradu i odobravanje kredita te prijevremenu otplatu, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem tih odredbi od strane potrošača on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

12. Slijedom navedenog, protivno navodima žalitelja prvostupanjski sud je analizom svi relevantnih čimbenika izveo pravilan zaključak o nepoštenosti posljedično čemu i ništetnosti spornih ugovornih odredbi, a time i nesavjesnosti tuženika kao stjecatelja iznosa temeljem istih. Navedeno iz razloga jer je tuženik prilikom sklapanja predmetnog ugovora bio nepošteni stjecatelj budući da se radilo o tipskom ugovoru te je tuženik znao da tužiteljica nije bila u mogućnosti pregovarati o tim ugovornim odredbama niti je bila upoznata na što se naknade odnose i zašto se baš u toj visini naplaćuju te je tuženik znao i morao znati da naplaćivanje iznosa naknada ne opravdavaju stvarne troškove. Iz navedenih razloga pravilno je prvostupanjski sud obvezao tuženika na povrat zateznih kamata od dana stjecanja u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a jer se tuženik kao trgovac, u konkretnom slučaju, nije prilikom ugovaranja predmetnih naknada za obradu i prijevremenu otplatu kredita, vodio načelom savjesnosti i poštenja što ga čini nesavjesnim stjecateljem utuženih iznosa.

13. U odnosu na žalbene navode tuženika o pogrešnoj primjeni materijalnog prava treba reći da kada u ugovoru nije jasno i određeno navedeno koje to eventualne stvarne troškove banka ima i koje troškove naplaćuje iz ugovorene jednokratne naknade te kada se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo tako da se takvom ugovorenom odredbom ostavlja mogućnost banci da naplati istu u skladu s svojom jednostranom odlukom, evidentno je da se radi o ugovornoj odredbi koja uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužiteljice. Zbog navedenog takva odredba je sukladno čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03 nepoštena te kao takva u smislu odredbe članka 87. st. 1. citiranog Zakona ništetna kako je to prvostupanjski sud pravilno utvrdio.

14. Neosnovano tuženik u žalbi osporava i utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o tzv. izlaznoj naknadi. Polazeći od sadržaja sporne ugovorene odredbe iz članka 11.2. Ugovora o kreditu prema kojoj: „Prijevremena otplata kredita je moguća na pisani zahtjev Korisnika kredita, a sukladno uvjetima i Odluke o kamatama i naknadama Kreditora.", ovaj sud prihvaća zaključak prvostupanjskog suda da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu prednje citiranih odredbi ZZP/03 posljedično čemu i utvrđenju njezine ništetnosti. Osim toga, prema pravnom shvaćanju izraženom u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske (npr. Rev 112/18, Rev 43/22), treba reći da u smislu odredbi čl. 1024. stavak 3. i 4. ZOO-a (koje predviđaju dužnost korisnika kredita naknaditi banci štetu samo ako ju je banka pretrpjela, kao i zabranu davatelju kredita da korisniku kredita za slučaj prijevremene otplate kredita uračuna kamate za razdoblje od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti), tuženik bi imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), ali da se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene isplate. Stoga su neutemeljeni i žalbeni navodi tuženika o pravu banke na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita kao naknade svojevrsne poslovne štete s osnova ugovorene kamate za ugovoreno vrijeme trajanja kredita.

15. Pogrešno žalitelj osporava i neosnovanost prigovora zastare koje prvostupanjski sud pravilno zasniva na pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog na sjednici 30.1.2020., sukladno kojem utužena tražbina tužitelja nije mogla zastarjeti budući bi zastarijevanje počelo teći tek pravomoćnošću ove presude, jer je tek u ovom postupku utvrđena ništetnost odredbi čl. 6.1. i čl. 11.2. Ugovora koje se odnose na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva i prijevremene otplate kredita.

16. Kako je tužiteljica u cijelosti uspjela u ovom postupku to je pravilno prvostupanjski sud odlučio o naknadi parničnog troška pozivom na odredbu članka 154. stavak 1. ZPP-a te dosudio tužiteljici troškove zastupanja po odvjetniku za poduzete radnje sukladno odredbama Tarife, a prema vrijednosti predmeta spora naznačenim u tužbi.

17. Neosnovano tuženik osporava pravilnost odmjerenih troškova postupka prema vrijednosti predmeta spora naznačenog u tužbi. Naime, tužiteljica je u tužbi istaknula više tužbenih zahtjeva i to zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi i zahtjev za isplatu ukupnog iznosa od 507,52 eur te je naznačila vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.370,00 eur, a što je u skladu s odredbom članka 37. stavak 1. u svezi članka 35. stavak 1. i članka 40. stavak 2. ZPP-a.

17.1. Pogrešni su navodi tuženika u žalbi da se vrijednosti predmeta spora određuje samo prema vrijednosti kondemnatornog zahtjeva, a ne i deklaratornog zahtjeva, budući da takvo pravno shvaćanje nije u skladu s odredbama ZPP-a koje propisuju utvrđivanje vrijednosti predmeta spora (čl. 35. do čl. 40.), a riječ je o preciznim i jasnim zakonskim odredbama koje ne trebaju posebno tumačenje pa su stoga i pravna shvaćanja na koja se tuženik u žalbi poziva neprimjenjiva.

18. Pored toga, u okolnostima konkretnog slučaja upravo je deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti spornih ugovornih odredbi bio potreban za odlučivanje o kondemnatornom zahtjevu s obzirom da se ne radi o ugovornim odredbama čija ništetnost je već prethodno utvrđena u kolektivnom sporu radi zaštite interesa i prava potrošača. Tim više, upravo se o deklaratornom zahtjevu pretežno raspravljalo u ovom postupku jer je tuženik tijekom cijelog postupka osporavao pravnu osnovanost tog zahtjeva (posljedično i osnovanosti kondemnatornog zahtjeva iako ne i visinu istoga) te su se u svezi tog zahtjeva provodili dokazi pa je najveći dio troškova postupka nastao upravo vezano za deklaratorni tužbeni zahtjev. Također treba reći da obzirom na prednje navedeno pravno shvaćanje u svezi tijeka zastare, deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti spornih ugovornih odredbi mogao bi i samostalno egzistirati te ne služi samo za ocjenu osnovanosti restitucijskog zahtjeva kako to pogrešno navodi tuženik u žalbi. Stoga bi, po mišljenju ovoga suda, priznavanjem troškova postupka samo prema vrijednosti kondemnatornog zahtjeva, a ne i prema vrijednosti deklaratornog zahtjeva, kako to smatra tuženik, bilo povrijeđeno i pravo tužiteljice na pristup sudu zajamčeno čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99- pročišćeni tekst, 8/99 - ispr., 14/02 i 1/06: dalje: Konvencija).

19. Slijedom izloženog te primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a valjalo je odlučiti je kao u izreci ove presude.

20. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka odbijen je kao neosnovan jer u istom tuženik nije uspio (čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a).

U Rijeci 22. travanja 2026.

Predsjednica vijeća

Lidija Oštarić Pogarčić