Republika Hrvatska
Županijski sud u Splitu
Split, Gundulićeva 29a
Poslovni broj: Gž R-112/2026-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sutkinja Sonje Meštrović predsjednice vijeća, Marije Šimičić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Mirjane Rubić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa Predrag Kralik, odvjetnik iz Bjelovara, Ferde Rusana 4, protiv tuženika Republika Hrvatska, Ministarstvo obrane, OIB: 52634238587, kojeg zastupa Općinsko državno odvjetništvo iz Karlovca, radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr-120/2017-48 od 14. siječnja 2026., u sjednici održanoj 22. travnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Djelomično se odbijaju žalbe tužitelja i tuženika kao neosnovane, a djelomično se uvažavaju, pa se preinačuje presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr-120/2017-48 od 14. siječnja 2026., tako da se sudi:
„1. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj - za Ministarstvo obrane da tužitelju LP, na ime razlike plaće isplati bruto iznos od 50,13 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po kamatnoj stopi iz članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05) koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi Hrvatske narodne banke izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekućom na iznos od 30,64 eura od 16. siječnja 2012., na iznos od 4,10 eura od 16. svibnja 2012., na iznos od 6,27 eura od 16. travnja 2014., na iznos od 7,18 od 16. svibnja 2014. i na iznos od 1,94 eura od 16. lipnja 2014. do isplate, a sve u roku od 15 dana, izuzev zateznih kamata na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak sadržanih u tim bruto dosuđenom iznosima, pa se odbija kao neosnovan zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati zakonske zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenim bruto iznosima, kao što se odbija kao neosnovan i dio tužbenog zahtjeva tužitelja za više zatraženi iznos od 1.562,99 eura skupa sa zatraženim kamata.
2. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj - za Ministarstvo obrane da tužitelju LP, naknadi troškove parničnog postupka isplatom iznosa od 528,46 eura, s pripadajućim zateznim kamatama, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude tj. 14. siječnja 2026. do isplate, prema stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1.srpnja te godine, dok je referentna kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana, a za više zatraženi iznos od 2.997,50 eura sa zatraženim kamatama, zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka odbija se kao neosnovan."
II. Nalaže se tužitelju da tuženiku nadoknadi trošak žalbenog postupka u iznosu od 240,00 eura.
III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da isplati tužitelju na ime razlike plaće bruto iznos od 1.613,12 eura s pripadajućom zateznom kamatom po stopi koja teče na mjesečne iznose koji su specificirani u izreci presude, kao što je naloženo tuženiku i da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 3.525,96 eura s pripadajućom zateznom kamatom od 14. siječnja 2026. do isplate.
2. Protiv te presude žale se obje stranke.
2.1. Tužitelj je pobija u dijelu izreke, kojim mu nisu priznati svi zatraženi troškovi postupka, zbog žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. točke 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08. , 123/08., 57/11., 148/11. -pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25. – u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se u tom dijelu preinači tako da mu se dosude svi zatraženi troškovi postupka, podredno, da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.
2.2. Tuženik navedenu presudu pobija u cijelosti, zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. ZPP-a, s prijedlogom da se preinači shodno žalbenim navodima, podredno, da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Tuženik je zatražio trošak žalbenog postupka.
2.3. Tužitelj je u odgovoru na žalbu osporio sve žalbene navode tuženika kao neosnovane te je predložio da se žalba kao takva odbije. Tužitelj je zatražio trošak za sastavljanja žalbe i odgovora na žalbu.
3. Žalbe su djelomično osnovane.
4. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik s osnova neisplaćene plaće za prekovremeni rad, rad noću, subotom, nedjeljom i blagdanom, isplati bruto iznos od 1.613,12 eura s pripadajućom zateznom kamatom.
5. Ispitujući pobijanu presudu na temelju odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud nije utvrdio postojanje koje bitne povrede postupka, učinjene od prvostupanjskog suda, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a i činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno.
6. Prvostupanjski sud je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio sljedeće odlučne činjenice:
- da je tužitelj u spornom razdoblju bio zaposlen kod tuženika u Ministarstvu obrane kao djelatna vojna osoba,
- da je tužitelj koristio slobodne dane s osnova odrađenih prekovremenih sati,
- da je tuženik kao poslodavac vodio evidenciju radnog vremena tužitelja jer je u istu upisao korištenje slobodnih dana od strane tužitelja,
- da tuženik nije isplatio tužitelju za predmetno razdoblje dodatke za odrađene prekovremene sate, noću, subotom, nedjeljom i blagdanom, te u smjenama na straži, terenu od studenog 2011. do lipnja 2014.,
- da je ovlašteni sudski vještak izradio osnovano i dopunska vještačenja,
- da je prvostupanjski sud prihvatio nalaz i mišljenje, koje je vještak izračunao prema kazivanju tužitelja i svjedoka i prema podacima dostavljenim od strane tuženika, a prema kojem razlika plaće za sporno razdoblje iznosi 1.613,12 eura bruto,
- da tužitelj navedeni iznos potražuje.
7. Prvostupanjski sud prihvatio je tužbeni zahtjev tužitelja navodeći da je u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka, gdje su sati rada na terenu (dežurstvu, straži) obračunati po prijedlogu tužitelja i iskazima svjedoka te dokumentaciji tuženika, a gdje vještak tužitelju obračunava prekovremene sate za koje nisu uzeti iskorišteni slobodni dani. Uz to je, prvostupanjski sud prihvaćajući konačno postavljeni tužbeni zahtjev smatrao da je teret dokaza o radnom vremenu kojeg je tužitelj proveo na radu kod tuženika uključujući i onaj prekovremeni na tuženiku, sukladno odredbi članka 131. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09., 61/1., 82/12. i 73/13. – u daljnjem tekstu: ZR/09.), odnosno odredbi članka 135. („Narodne novine“, broj 93/14., 127/17., 98/19., 151/22., 46/23. i 64/23. – u daljnjem tekstu: ZR/14.), pri čemu je smatrao da evidencije radnog vremena koje je dostavio tuženik nisu potpune jer da ne sadrže sve propisane elemente.
7. Međutim, navedeni zaključak prvostupanjskog suda da je na tuženiku teret dokaza o radnom vremenu i korištenju slobodnih dana u smislu odredbe članka 131. stavka 4. ZR/09., odnosno članka 135. stavka 4. ZR/14. je pogrešan.
8. Naime, iz evidencije o radnom vremenu koja se nalazi u spisu jasno i decidirano proizlazi da su tužitelju upisani slobodni dani, a uz svaku navedenu mjesečnu evidencija o radnom vremenu priloženo je i mjesečno izvješće o ostvarenim satima rada za razdoblje od studenog 2011. do lipnja 2014., kao i mjesečno izvješće o ostvarenim satima posebnih dodataka za to razdoblje, izvodi iz dnevne evidencije radnog vremena za to razdoblje i tabelarni prikaz korištenja godišnjeg odmora i nalozi o korištenju slobodnih dana za isto razdoblje.
8.1. Korištenje slobodnih dana kako je razvidno iz spisa, vidljivo je iz dnevnih i mjesečnih evidencija radnog vremena, koje je tuženik dostavio u spis, a vidljivo je i iz kartica djelatnika na kojima je točno za svaki mjesec naznačen broj sati iskorištenih na ime slobodnih dana ostvaren preraspodjelom radnog vremena i na temelju te dokumentacije koja predstavlja javnu ispravu, sačinjena je i varijanta nalaza i mišljenja, gdje se oduzimaju iskorišteni slobodni dani na ime prekovremenog rada, te je evidentiran rad noću, vikendom i na terenu.
8.2. Kako je prvostupanjski sud pogrešno primijenio pravila o teretu dokazivanja jer je tuženik dostavio cjelokupnu vođenu evidenciju radnog vremena u kojem je evidentiran prekovremeni rad tužitelja kao i slobodni dani koje je koristio, to je teret dokazivanja na tužitelju da su slobodni dani odobreni s neke druge osnove, a ne s osnove prekovremenog rada. U evidencijama radnog vremena jasno su razdvojeni sati redovnog rada, sati godišnjeg odmora i bolovanja, blagdana i slično, i kraj oznake službe koje je imenovani obnašao, između ostalog stoji i za slobodne dane oznake SD, za dežurstvo Dž, za stražu STR, za godišnji odmor GO i dr.
9. Dakle, iz evidencije radnog vremena razvidno je da su donesene od nadležne osobe i da su u njima označeni slobodni dani, a osim toga, proizlazi i da se u spisu nalaze i posebni nalozi o korištenju slobodnih dana, kao i odobrenja za korištenje slobodnih dana, što sve potvrđuje navode tuženika o korištenju slobodnih dana jer to proizlazi i iz dnevnih i mjesečnih evidencija radnog vremena za tužitelja, pa tužitelj ne može ostvariti pravo na slobodne dane i pravo na isplatu plaće.
10. Prema odredbi članka 131. stavka 4. ZR/09., odnosno članka 135. stavka 4. ZR/14., propisano je da u slučaju spora u svezi s radnim vremenom, ako poslodavac ne vodi evidenciju iz odredbe članka 4. stavka 1. i 2. ZR/09., odnosno članka 5. stavka 1. i 2. ZR/14., teret dokazivanja radnog vremena leži na poslodavcu. Kako je u ovom slučaju tuženik tijekom postupka na pravno valjan način dokazao da su slobodni dani pravilno evidentirani, a koje je tužitelj koristio u svezi s odrađenim prekovremenim radom jer to proizlazi iz dnevnih evidencija radnog vremena gdje je točno razvidno da tužitelj nije radio za vrijeme priznatog slobodnog dana na temelju prekovremenog rada i dežurstva, to je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo prihvatiti varijantu nalaza i mišljenja financijskog vještaka u kojoj je naknada za prekovremene sate obračunata prema radnom vremenu naznačenom u pisanoj evidenciji o radu tuženika za tužitelja, a uz uvažavanje ostvarenih slobodnih dana koji su također evidentirani, jer tužitelj nije pružio suprotne dokaze, odnosno da je takve slobodne dane koristio po drugoj osnovi osim ostvarenog prekovremenog rada, s time što se navodi da je u tom razdoblju ostvario i druge dodatke na plaću (rad noću, vikendom…).
10.1. Za istaći je da je službena evidencija radnog vremena isprava koju poslodavac vodi po zakonu ali ona nije javna isprava jer ne udovoljava definiciji javne isprave iz članka 230. stavak 1. ZPP-a. (Pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske istovjetno Rev-2007/2017 od 31. ožujka 2021.), ali radno vrijeme se evidentira približno istodobno kada se rad vrši, a ovjeru takve evidencije vrši zapovjednik postrojbe, pa ovakva evidencija bez obzira što ne udovoljava definiciji javne isprave, ima snažnu dokaznu snagu i uvjerljivost. Tužitelj može predlagati izvođenje dokaza da ona nije istinita i pokušati dokazati svoje suprotne tvrdnje, ali bi ti dokazi trebali imati snažniju dokaznu snagu i uvjerljivost. Prema mišljenju ovog suda za razliku od prvostupanjskog suda kvaliteta iskaza tužitelja i svjedoka nije takva da bi mogla oboriti uvjerljivost službene evidencije radnog vremena. Ovdje se ne radi o situaciji kada poslodavac ne vodi evidenciju radnog vremena svog djelatnika, u kojem bi slučaju iskazi svjedoka mogli popuniti tu prazninu.
11. Budući da tužitelj nije dokazao da je ostvarene slobodne dane koristio po nekoj drugoj osnovi, a ne na ime ostvarenih prekovremenih sati rada trebalo je prihvatiti nalaz financijsko-knjigovodstvenog vještaka u kojem su ostvareni prekovremeni sati umanjeni za korištenje slobodnih dana (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Rev-4029/2019-2 od 26. siječnja 2021.) i tužitelju s osnove prekovremenog rada za utuženo razdoblje dosuditi iznos od 50,13 eura s pripadajućim kamatama na mjesečne iznose od dospijeća do isplate, kako je u to utvrđeno u dopuni II. nalaza i mišljenja vještaka, a u preostalom dijelu njegov zahtjev odbiti kao neosnovan.
12. Međutim, neosnovano je potraživanje tužitelja s naslova zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržano u dosuđenom bruto iznosu, sve prema odredbi članka 15. stavak 3. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“, broj 177/04., 73/08., 80/10., 114/11., 22/12., 144/12., 120/13., 125/13., 148/13., 83/14., 143/14. i 136/15.), prema kojoj, ako poslodavac i isplatitelj primitka, odnosno plaće i mirovine iz članka 14. ovoga Zakona isplaćuje radniku i fizičkim osobama te umirovljenicima plaću ili mirovinu po sudskoj presudi, propisane zatezne kamate isplaćene po toj osnovi ne smatraju se primitkom od nesamostalnog rada i ne podliježu oporezivanju; i odredbi članka 17. stavak 3. Pravilnika o porezu na dohodak („Narodne novine“, broj 95/05., 96/06., 68/07., 146/08., 2/09., 9/09., 146/09., 123/10., 137/11., 61/12., 79/13., 160/13., 157/14. i 137/15.), prema kojoj primicima po osnovi nesamostalnog rada ne smatraju se iznosi zatezne kamate isplaćene po osnovi plaće ili mirovine koje poslodavac i isplatitelj primitka odnosno plaće i mirovine iz članka 14. Zakona isplaćuje radniku i fizičkim osobama te umirovljenicima po sudskoj presudi. Kamate koje se isplaćuju po osnovi plaće ili mirovine isplaćene sa zakašnjenjem, bez sudske presude ili na temelju izvansudske nagodbe smatraju se primitkom od nesamostalnog rada prema članku 14. Zakona i članku 11. ovoga Pravilnika u ukupnom iznosu.
12.1. Nadalje, odredbom članka 22. stavak 3. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“, broj 115/16.) propisano je da, ako poslodavac i isplatitelj primitka, odnosno plaće i mirovine iz članka 21. ovoga Zakona isplaćuje radniku i fizičkim osobama te umirovljenicima plaću ili mirovinu po sudskoj presudi, sudskoj nagodbi ili izvansudskoj nagodbi, propisane zatezne kamate isplaćene po toj osnovi ne smatraju se primitkom od nesamostalnog rada i ne podliježu oporezivanju. Primicima po osnovi nesamostalnog rada ne smatraju se niti zatezne kamate isplaćene na temelju arbitražnih odluka u skladu s posebnim propisom, zatezne kamate isplaćene prema rješenju službeničkih sudova te zatezne kamate isplaćene na temelju nagodbi sklopljenih u postupcima za mirno rješenje spora do visine zakonske stope zateznih kamate.
12.2. Iz navedenoga proizlazi da bruto plaća koja se isplaćuje po sudskoj presudi sve do trenutka isplate, u odnosu na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak, nije u potpunosti dospjela na naplatu, odnosno da u tom slučaju porez na dohodak i prirez porezu na dohodak dospijevaju na naplatu tek isplatom same plaće, zbog čega je i u ovom dijelu pobijanu odluku trebalo preinačiti.
13. Tužitelj pobija odluku o troškovima postupka smatrajući da mu je trebalo priznati trošak i za sastavljanje podnesaka od 14. studenog 2025. kojim je precizirao tužbeni zahtjev, i to prema Tbr. 8. točki 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 138/23. – u daljnjem tekstu: Tarifa) u iznosu od 250,00 eura. Iz sadržaja tog podneska proizlazi da je tužitelj istim postavio tužbeni zahtjev prema odredbi članka 13. stavka 1. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 57/22. i 88/22. – ispravak), a koji je s 1. siječnja 2023., uveden kao službena novčana jedinica i zakonsko sredstvo plaćanja u Republici Hrvatskoj, pa tužitelju za sastavljanje ovoga podneska pripada trošak prema Tbr. 8. točki 4. Tarife, a ne prema točki 1. ovog Tbr., kako to pogrešno smatra tužitelj jer se ne radi o obrazloženom podnesku.
14. Budući da je preinačena odluka o glavnoj stvari valjalo je preinačiti i odluku o troškovima postupka, a imajući u vidu spornu osnovu i visinu, pa je odluka o parničnom trošku donijeta na temelju odredbi članka 166. stavka 1. ZPP-a, u svezi s odredbom iz članka 154. stavka 2. ZPP-a i članka 155. ZPP-a razmjerno tužiteljevom uspjehu u postupku od 4 %.
14.1. Prvostupanjski je sud pravilno tužitelju utvrdio pripadajući trošak, osim što mu nije priznao trošak za prethodno navedeni podnesak, a u odnosu na žalbene navode tuženika da tužitelj ima pravo na četiri obrazložena podneska prema Tbr. 8. točki 1. Tarife, a ne pet, koliko mu je priznao prvostupanjski sud, ističe, da se u određenim okolnostima stranci može priznati trošak i za sastavljanje više od četiri obrazložena podneska, ako je to potrebno za parnicu, a o čemu se radi u ovom slučaju. Kako trošak tužitelja iznosi 3.125,00 eura (sadržan je i PDV-e), to tužitelju od tog iznosa s obzirom na njegov uspjeh od 4% pripada iznos od 125,00 eura, kojem iznosu valja dodati trošak vještačenja u iznosu od 400,96 eura, koji mu je priznat u cijelosti jer je bio potreban za ovu parnicu, kao i trošak za sastavljanje podneska od 14. studenog 2025. prema uspjehu u sporu u iznosu od 2,50 eura, tako da ukupni trošak prvostupanjskog postupka tužitelja iznosi 528,46 eura, koji mu je dosuđen skupa sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama na temelju odredbe članka 30. stavka 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17., 131/20.), u vezi s odredbom članka 29. stavka 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 114/22., 156/22. i 155/23.), dok mu više zatraženi iznos od 2.997,50 eura ne pripada.
15. Odlučujući o troškovima na ime žalbenog postupka, ovaj je sud priznao tuženiku trošak za sastavljanje žalbe prema Tbr. 10. točki 1. Tarife, u iznosu od 240,00 eura, a imajući na umu njegov uspjeh sa žalbom primjenom odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a i članka 163. ZPP-a, dok je zahtjev tužitelja za sastavljanje odgovora na žalbu odbijen iz razloga što prema mišljenju ovoga suda ta radnja nije bila potrebna za parnicu na temelju odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a, s time što sa žalbom nije uspio pa mu ne pripada ni trošak za tu radnju u smislu odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a.
16. S obzirom na navedeno, trebalo je na temelju odredbi članka 373. točke 3. ZPP-a i članka 380. točke 2. i 3. ZPP-a, u svezi s odredbom članka 381. stavka 1. ZPP-a, odlučiti kao u izreci ove odluka.
U Splitu 22. travnja 2026.
Predsjednica vijeća:
Sonja Meštrović
